Rijeka je bila laboratorij fašizma i queer ljubavi, dom 'talijanskog Schindlera', a na kraju su je zgrabili 'prljavi Hrvati, ti bijesni majmuni'
'Riječka kriza' Dominique Kirchner Reill sjajna je historiografija, dokaz da nema malih, pa ni egzotičnih povijesti
Sjajna nova knjiga Riječka kriza američke povjesničarke Dominique Kirchner Reill (Ljevak, 2024.) donosi priču o Giovanniju Palatucciju. Šef policije u talijanskoj Rijeci od 1937. godine stradao je na samom kraju Drugog svjetskog rata u Dachauu, koncentracijskom logoru u predgrađu Münchena. Pobožnog katolika porijeklom s juga Italije ubili su nacisti.
Zahvaljujući rođacima, Palatucci je nakon rata pretvoren u model idealnog Talijana, pojedinca koji je budio nadu u čovječanstvo jer se suprotstavljao Nijemcima. “Talijanski Schindler” krivotvorio je dokumente kako bi Židovi iz Rijeke mogli pobjeći u Švicarsku. Organizirao je privatne brodove kojima je dio Židova iz istočne Europe, umjesto u Auschwitz, prebačen u Italiju i dalje do Palestine. Nesebičnim je, opasnim i tajnim djelovanjem spasio pet tisuća Židova.
[...]
Giovanni Palatucci bio je lažov i varalica. Doista je stradao u njemačkom koncentracijskom logoru, ali nije bio borac protiv nacizma, nego kolaboracionist i provoditelj Holokausta. U Rijeci je prije rata živjelo tek petsto, a ne pet tisuća Židova i pod njegovom upravom većina ih je ubijena, razmjerno više nego u bilo kojem talijanskom gradu.
Najmanja sljednica propalih carstava
Raskrinkavanje “talijanskog Schindlera” počelo je 2013. velikim napisima u Corriere della sera i New York Timesu. Daleko od osobe koju bi trebalo slaviti, Palatucci je bio prezira vrijedan pojedinac. Primjer njegovih rođaka, koji su stvorili legendu, potvrđivao je da je radi politike i ideologije lako zanemariti istinu i dokaze.
https://www.telegram.hr/komentari/rijeka-je-bila-laboratorij-fasizma-i-queer-ljubavi-dom-talijanskog-schindlera-a-na-kraju-su-je-zgrabili-prljavi-hrvati-ti-bijesni-majmuni/Povjesničarki Kirchner Reill ipak je najvažniji bio trenutak ultimativne krize, kad se u gradu na Rječini, koji je dugo bio zapećak velike Italije, ponovo otvaraju stare rasprave o tome kako se živjelo u najsretnijim danima. Jer njezina knjiga govori upravo o vremenu nakon Prvog svjetskog rata, kad je Rijeka postala svjetsko pitanje, prisutnija u medijima nego ikad ranije ili kasnije, i kad se njezino zlatno doba ugasilo.
[...]
Živa povijest iz dosadnih dokumenata
Fiume Crisis, prije prijevoda Miše Grundlera na hrvatski, već je bila predstavljena u Gradskoj vijećnici u Rijeci u svibnju 2021. Prevedena knjiga predstavljena je ove godine u Zagrebu i ponovno u Rijeci. Tad je Dominique najavila svoj novi projekt, knjigu o Fiorellu La Guardiji, čuvenom gradonačelniku New Yorka koji je u Americi bio i prevoditelj s hrvatskog.
Uz američki i talijanski, on je imao i brojne druge identitete: bio je židovskog podrijetla, potjecao iz Trsta, radio u Rijeci, učio jezike Srednje Europe, bio sve ono što Dominique Kirchner Reill istražuje cijelu svoju akademsku karijeru.
O Rijeci se pisalo puno puta, a još više o Gabrieleu D’Annunziju koji ju je zauzeo u rujnu 1919. i njome vladao u “festivalu ekstravagancije”. Još više se analiziralo planove “mirotvoraca” u Parizu, osobito ideje američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Sve to, tisuću puta opisano i objavljeno, Dominique Kirchner Reill nije zanimalo više no za postavljanje okvira.
U svojoj se studiji spustila se do običnih Riječana, u arhive koje Talijani nisu odnijeli sa sobom u Rim ili, kao D’Annunzio, u Vittoriale degli Italiani, “hram talijanskih pobjeda” koji zovu i “fašističkim lunaparkom” nedaleko Salòa na jezeru Garda.
[...]
Prilike je dramatično komplicirala pristunost D’Annunzija i legionara u Rijeci. Talijanska vojska ih je na “krvavi Božić” 1920. protjerala iz grada i samoproglašene Talijanske uprave za Kvarner. D’Annunzio je ponovo postao samo pjesnik, ali je ostao simbol “velike Italije” čijoj civilizaciji prijete “prljavi Hrvati, ti bijesni majmuni”.
[...]
Kad je nestalo carstvo Habsburgovaca, Rijeka je uz D’Annunzijeve legionare imala još tri-četiri pretendenta na vlast. Veliki župan Rijeke i Sušaka Rikard Lenac proglasio je Rijeku dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba u ime njezina Narodnog vijeća. Riječki zastupnik u ugarskom parlamentu u Budimpešti Andrea Ossoinack tražio je da Rijeka postane samostalna jedinica, pozivajući se na carevu odredbu o samoodređenju. I Radničko vijeće Rijeke tražilo je neovisnu Rijeku, ali pod protektoratom Socijalističke internacionale.
Antonio Grossich je u ime Talijanskog narodnog vijeća pozvao da se Rijeka ujedini s domovinom Italijom. Uz njega je bila otprilike polovica stanovnika koja je govorila talijanski ili smatrala da bi se grad trebao prikloniti bogatijoj kraljevini. Oni su tad pokrenuli veliki val talijanizacije, no on je često ostajao samo na formi, na površini.
[...]
Školu u Plasama, tad selu ponad grada, posjetili su 1919. visoki gosti, među njima i Anna Maria Grazioli, supruga talijanskog generala i zapovjednika koalicijskih snaga u gradu. Ravnateljica Maria Voncina, inače snažnih talijanskih osjećaja, svejedno nije dala da se pjevaju stihovi Tuttti, tutti moriremo pria che slavi diventar (“Svi bismo prije umrli nego postali Slaveni”) i La nostra civiltà no iera mai croata. No! No! In verità! (“Naša civilizacija nikad nije bila hrvatska. Nije! Nije! Doista!”) jer su u školi uglavnom bila slavenska, dakle hrvatska djeca, neki i siročad stradalih austrougarskih vojnika. Nacionalizam i patriotizam nije i širenje mržnje.
[...]
Festival bizarnih imena
Bilo je naravno preimenovanja. Giovanni Marussich, kipar, tvrdio je da ga je svećenik slavenofil upisao s nastavkom “-ch”, pa je tražio da postane Marussi. Imao je više djece: Dantea, Anitu (po Garibaldijevoj brazilskoj supruzi), Giovannija te jednoga kojeg je nazvao Redento Fiumano Libero (Iskupljeni Slobodni Riječanin). On je sigurno na pretvaranje Rijeke u talijanski grad gledao drukčije no neki drugi.
