Opatijska promenada

[Kont]

Slika Opatije u osvit belle époque – gradić je procvjetao u zadnjih desetak godina otkako je 1889. proglašen lječilištem. Stotinjak novih vila, pansiona i hotela jedva je bio dovoljan za prihvat svih koji su željeli osjetiti auru najpopularnijeg zimovališta austro - ugarskog imperija. Kupališta i kazališta, šetnice uz more i jahaće staze po obroncima Učke, čitaonice s tiskom na svim glavnim europskim jezicima, kavane s limenom glazbom i one s ciganskom muzikom, športska natjecanja u plivanju i biciklističke utrke, zabave na otvorenom za puk i u opskurnim krčmama na Križišću uz lake cure, žbire i hazardne igre na svakom koraku. Ukratko, raj za 'partijanere'!

[Kont]

U sljedećim godinama neviđenom dinamikom započinje na ovom području gradnja udobnih vila i elegantnih hotela. O Opatiji se već 1895. pisalo da je „savršeno mjesto za ljude željne opuštanja i za iscrpljene pojedince umorne od životnih napora“. Raskošne obiteljske kuće, ljetnikovci, pansioni, gostionice, kavane, svratišta, hoteli, privatna kupališta i sanatoriji nicali su u zelenilu opatijskih perivoja kao gljive poslije kiše, privlačeći pripadnike tadašnje političke i gospodarske elite, ali podjednako tako poluelitne, malograđanske i „mondene“ krugove.

U razdoblju od nekoliko godina Opatija je, u skladu sa Schülerovim vizijama, doista postala prvorazredno primorsko kupalište u Austro-Ugarskoj Monarhiji, uspješno ušavši u red elitnih svjetskih priobalnih kupališta. Odlična klima, solidni hoteli, brojna i isto tako solidna klijentela, sve to donijet će „svjetsku vrevu i halabuku“, kako bi rekao Dragutin Hirc. Primjereno onodobnim promidžbenim dosjetkama koje su rado koristile usporedbe s pojedinim uglednijim ljetovalištima, Opatija dobiva milozvučan naziv „Rivijera Austro-Ugarske Monarhije“. U stjecanju globalne slave nije zanemariva činjenica da je Opatija svojim gostima nudila raznovrsne mogućnosti za zabavu i liječenje ne samo u ljetnom, nego i u zimskom razdoblju. Nekada se to zvalo Abbazianer Charm, „opatijski šarm“.

Među redovitim i povremenim posjetiteljima Opatije bilo je mnogo znamenitih osoba, okrunjenih glava, bogatih aristokrata, bankara, diplomata, političara, ministara, dvorskih savjetnika, liječnika, odvjetnika, umjetnika, književnika, glazbenika, slikara.
Grudobolni mađarski grofovi, austrijske plavokrvne dame, ruski vlastelini i veleposjednici, poljski boljari, češki trgovci i industrijalci, talijanske markize i francuske vojvotkinje, ponosni carski i kraljevski časnici u paradnim odorama, židovski veletrgovci i bankari, vlasnici tvornica i međunarodnih kompanija, visoki državni činovnici i njihove anemične kćeri, cvijet srednjoeuropske aristokracije i buržoazije okupljao se ovdje kako bi nekako utukao svoje vrijeme, između svakodnevnih promenadnih šetnji, monotonije hotelskih obroka, sunčanja i kupanja.

Oni imućniji dovodili su sa sobom, osim mnogočlane obitelji, i svoju poslugu, lakeje, vozače, pratilje, kućne učitelje, guvernante i dadilje, omiljene kućne ljubimce. Potajno bi im se, što uopće nije bila rijetkost, priključivale ljubavnice i ljubavnici.

To šareno i bučno internacionalno društvo, uvijek u pokretu, sa svojim prepunim putnim torbama, što bi neprestance dolazilo i odlazilo, izranjajući iz gustog dima lokomotiva i jutarnje maglice na željezničkoj postaji u Matuljima, koje je govorilo njemački, talijanski, engleski, francuski, ruski i mnoge druge europske jezike, davalo je posebnu draž opatijskom lječilištu i ljetovalištu.

[Kont]

Uoči Prvog svjetskog rata vožnja do željezničke stanice Matulji-Opatija trajala je iz Beča dvanaest sati, Münchena i Budimpešte oko četrnaest sati, Berlina dvadeset i pet sati, Sankt Petersburga pedeset i dva sata, Moskve pedeset pet i pol sati.
Dok se s prijateljima nalazio na objedu u jednoj  krčmi u Voloskom, već spomenuti putopisac Dragutin Hirc ugledao je sljedeći živopisni prizor:
„Dok smo ovdje počivali, prolažahu iz Opatije gostovi da se prošeću i da se nasrču onog svježeg, mirisavog zraka, da pasu oči u bujnoj vegetaciji umiljatoga Voloskoga. Vidjasmo elegantnih gospodja i gospodjica sa raznobojnim suncobranima, razabrasmo njemački, talijanski, francezki, englezki, a zagledasmo i takove, koji blieda i upala lica lagano hodahu, čas bi stali, čas i zakašljucali. Sad bi proletila kola, kočija, sad koriera ili viševoz.“

Na društvenoj ljestvici ne odveć iznad pobrojenih nalazili su se lječilišni doktori. Pomalo prezreni od struke, jer da ne rade i ne znaju ništa drugo raditi nego provoditi upute kućnih liječnika svojih pacijenata u prolazu, bili su i pod stalnim pritiskom velike konkurencije. U šali se u onodobnoj Opatiji govorilo da od njih dvanaestorice jedanaestorica ne rade ništa jer nemaju posla. I doista, pred Prvi svjetski rat opatijsko liječničko društvo (Ärzteverein) imalo je 36 članova. Svi su bili inokosni liječnici s vlastitom ordinacijom, voditelji sanatorija, liječnici javnih tijela ili stomatolozi, a nisu uračunati oni koji su radili kao pomoćni liječnici.

U takav ambijent se krajem 1897. doselio mladi liječnik, otorinolaringolog Julius Cohn (Beč, 1868. - Opatija, 1941.). Nakon završenog studija medicine prvo je radio u Beču kao pomoćni liječnik na internoj klinici profesora Leopolda Schröttera pl. Kristellija, utemeljitelja prve katedre za laringologiju u svijetu, a potom na kirurškom odjelu profesora von Mosetiga. Tada je 'posuđen' otijatrijskoj klinici profesora Grubera, koji ga je imenovao kliničkim demonstratorom i obećao mu podršku za ulazak na sveučilište. Obećanje, međutim, profesor Gruber nije održao. Kada je odlazio u mirovinu, pozvao ga je na razgovor i objasnio da nije u poziciji za njega otvoriti još jedno asistentsko mjesto. Razočarani Cohn shvatio je to kao poziv sudbine na radikalnu promjenu u životu. Bez mnogo oklijevanja i žaljenja odlučio je Beč zamijeniti Opatijom.

Skrasio se u dvije sobice u prizemlju Ville Felice, tada još katnici prekrivenoj ružama penjačicama i uronjenoj u lovorik, i u njoj krajem siječnja 1898. otvorio vlastitu liječničku praksu.

M. Tita 132.

[Kont]

Prvih nekoliko mjeseci imao je svega nekoliko pacijenata, međutim u proljeće se dogodio slučaj kada se umirovljeni pruski gardijski časnik, grof Skorczewski, pokušao ubiti prerezavši si dopola grkljan. Cohn je brzom i spretnom intervencijom liječnika s kirurškim iskustvom spasio ranjenika od iskrvavljenja. Vijest o čudotvornom grofovom ozdravljenju brzo se proširila lječilištem te mladom doktoru dovela i drugu klijentelu iz viših krugova. Sljedeće tri godine bile su za Cohna očito vrlo uspješne, toliko da je 1901. od Feliksa (Felice) Pošćića kupio cijelu Villu Felice koja od tada nosi naziv Villa dr. Cohn.

[Kont]

Današnji izgled dobiva nakon dogradnje 1905./06.

[Kont]

Iste 1901. godine kada se Dr. Julius Cohn okućio, u Opatiju se u kolovozu trajno doseljava balerina Maria Schleinzer (Beč, 1874. - Opatija, 1949.) S navršenih dvadeset i sedam godina imala je za sobom uspješnu baletnu karijeru i dvoje izvanbračne djece, sina Alfreda (1892. - 1956.) i kćer Hildegard (1894. - ?).

[Kont]

Iz arhivskih izvora baletne direkcije Bečke državne opere (Wiener Staatsoper) razvidno je da je Maria Schleinzer od 1889. do 1901. bila članica Dvorskog opernog baleta (Hofopernballett) u eri baletnog majstora Josefa Hassreitera. Godine 1895. proglašena je korifejem i 1896. mimičarkom. Bila je među najpoznatijim balerinama svoga doba i plesala brojne glavne uloge.

[Kont]

Otac njezine djece bio je habsburški nadvojvoda Otto Franz Josef, zvan Bolla i Der schöne Erzherzog (lijepi nadvojvoda).

Nadvojvoda je priznao svoju nezakonitu djecu, financijski ih je podupirao cijeli život, ali morganatski brak s balerinom nije bio moguć već i zbog činjenice što je Otto od 1886. bio u braku s princezom Marijom Josephom, kćerkom svrgnutog saskog kralja. S njom je imao sinove Maxa i Karla, budućeg posljednjeg austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Karla I.

[Kont]

Rođen je 21. travnja 1865. u Grazu kao drugi sin nadvojvode Karla Ludwiga i bourbonke Marije Annunziate od Sicilije. Njegov stariji brat bio je nadvojvoda Franjo Ferdinand, carski prijestolonasljednik, ubijen 1914. u Sarajevu. Predodređen za vojničku karijeru, brzo je napredovao do 1899. godine kada je dobio čin feldmaršala. U stvarnosti nije mario ni za vojsku ni za politiku. Bio je hedonist i ženskar, vodio skandalozan život pijanice i razbludnika, što je znatno utjecalo na kvarenje imidža Habsburgovaca u široj javnosti Monarhije.
 
Poznata je scena koju je jednom spomenula čak i carica Elisabeta, kada je pijani Otto sa svojim društvom noću upao u spavaonicu svoje supruge jer im je 'htio pokazati časnu sestru'. Diplomatski skandal izazvao je kada je naletio na suprugu britanskog ambasadora dok je za vrijeme orgija jurcao gol sa sabljom po hodnicima hotela Sacher.

Nakon navodnog samoubojstva njegovog brata, princa Rudolfa 1889. u Mayerlingu (upucao se iz puške šest puta),  i smrti svoga oca Karla Ludwiga 1896., Otto je postao drugi prijestolonasljednik, odmah iza svog brata Franje Ferdinanda. Nije doživio mogućnost svoje krunidbe 1914., jer je umro u vili u predgrađu Beča, 1. studenog 1906. od sifilisa u naručju svoje ljubavnice pjevačice Louise Robinson s kojom je također imao dijete.
 
Nije poznato na koji je način uspostavljen kontakt između Marie Schleinzer i dr. Cohna , niti  tko je bio posrednik i kako je teklo ugovaranje braka. To će sigurno ostat još dugo, ako ne i vječno tajna. Uvijek je netko od Habsburgovaca navraćao u Opatiju, na duže ili u prolazu jahtom, zajedno sa svojim dvorskim družbenicima također visokoga roda. Oni su pak iz protokolarnih ili praktičnih razloga morali kontaktirati s liječnicima od kojih su neki u gradu zauzimali i važne političke položaje. A kolege su dobro poznavale jedan drugoga, čime se bave i čemu teže.

Nadvojvoda Otto je više puta pohodio Opatiju, zadnji puta u veljači 1901. kada je odsjeo u hotelu Quarnero. On nije duže ostajao u Opatiji, dolazio bi na svega nekoliko dana, službeno u posjet obitelji. Maria Josepha je još češće dolazila s djecom na Kvarner, ranije je odsjedala u Lovranu u Villi Souvenir i Villi Panteas, a kasnije u Voloskom u Villi Črnikovica i Villi Klein.

Vjerovatno je dr. Cohn dobio ponudu koju nije mogao odbiti, ili ju je objeručke prihvatio. U svakom slučaju balerina i doktor su se vjenčali i to dvaput. Prvi put su sklopili građanski brak 26. srpnja 1902. godine u Voloskom jer je Marija istupila iz Katoličke crkve kako bi se udala prema židovskom obredu, ali su odbijeni od strane tršćanskog rabina jer nije bila židovske vjere. Tada je i dr. Cohn istupio iz židovske vjerske zajednice što im je omogućilo sklapanje građanskog braka. Međutim, Marija je pod nepoznatim okolnostima 1903. ponovno primljena u katoličku crkvu i tada su se vjenčali 23. svibnja 1903. u crkvi sv. Ane u Voloskom po rimokatoličkom obredu.

Dr. Cohn je posvojio Marijinu djecu iako je sudeći po nekim izvorima posvojio samo Alfreda, ali  je i Hildu zvao 'moja kći'. Godinu dana nakon crkvenog vjenčanja rodio im se i sin Hanz, a živjeli su u ovoj nekadašnjoj vili dr. Glaxa koju je navodno dobio od Dvora kao nagradu za uslugu 'preuzimanja' habsburške metrese, o čemu nema pouzdanih izvora. Sigurno je, međutim, da je nekoliko godina nakon vjenčanja dr. Cohn stekao plemićku titulu von Hortenau, a da do tada nije, koliko je poznato, imao drugih velikih zasluga za Monarhiju. Prezime Cohn ni on ni njegovi od tada više nisu koristili.

(Prema istraživanju češkog povjesničara prof. Jana Županiča, Marijina i Ottova djeca Alfred i Hilda bila su pod skrbništvom i kontrolom grofice Carlotte von Boos – Waldeck (1838.-1920.), supruge carskog i kraljevskog sudskog izvršitelja i tajnog dvorskog savjetnika Johanna Philippa von Boos–Waldecka (1831.-1917.).  Iako njezin položaj nije službeno naveden u sačuvanim materijalima, upravo je ona podnijela prijedlog Caru Franji Josipu I za dodjelu plemstva  sada već posvojenoj Cohnovoj djeci, a o njenom bliskom odnosu sa Cohnovoj obitelji može svjedočiti činjenica da je grofica umrla 1920. u Opatiji. U prijedlogu je navela da bi se plemićki naslov trebao dodijeliti dr.Juliusu Cohnu kojim bi uz carev pristanak obitelj Cohn prestala upotrebljavati to prezime koristeći samo predikatno ime, što bi stvorilo dojam da su jedna obitelj.

Franjo Josip I. pristao je na ovaj plan jer bi prijavljena dodjela plemstva imala još jedan cilj - prikrivanje veze s nadvojvodom Ottom.

Ime Horst, koje je u početku predložila grofica Boos-Waldeck bilo je odbačeno od strane Carskog i Kraljevskog Ministarstva unutarnjih poslova jer to ime već koristi jedna plemićka obitelj. Stoga se 16. studenoga 1911. Julius von Cohn zajedno sa suprugom prijavio za naslov Edler i predikat Hochenau, Hortenau ili Hoheneich, među kojima je Ministarstvo odobrilo ime Hortenau. Oba su im naslova dodijeljena u dokumentu od 27. studenoga 1911., zajedno s grbom.

Godine do Prvog svjetskog rata bile su u životu Juliusa von Hortenaua ispunjene liječničkim radom, ponekom propalom poduzetničkom inicijativom i zavidnom društvenom afirmacijom.

Dr. Hortenau je, osim što je bio vijećnik Lječilišnog povjerenstva, bio još i član uprave Bank - Aktien - Gesellschaft für die österreichische Riviera te primarijus  Sanatorija za državne činovnike u Opatiji. Jedan od vhunaca u karijeri postigao je kada je, zajedno s redaktorom Franzom Kreiselom i pod patronatom tršćanskog Namjesništva, 1907. osnovao Zemaljski turistički savez sa svrhom podizanja turizma u cijelom austrijskom Primorju. Bio je njegov prvi i jedini predsjednik. U desetak godina svog postojanja, do prekida djelatnosti zbog izbijanja rata, Savez je imao nekoliko većih uspjeha. Zahvaljujući njemu uvedena je brza željeznička linija od Münchena do Opatije, uspješno onemogućena privatizacija dijelova južne obale opatijskog lječilišta i potom produženo obalno šetalište do Ičića, čime je opatijska šetnica spojena s lovranskom oko 1911. godine.

S početkom rata 1914. uključio se u vojni sanitet te je u prostranom sanatoriju Guttenberg (Hotel Adriatic) otvorio bolnicu za ranjene i bolesne časnike. Ulaskom Italije u rat 1915. bolnica je preseljena u Bad Ischl, gdje je Dr. Hortenau dočekao kraj rata.

Evo i Gutenberga na fasadi  nekadašnjeg sanatorija Gutenberg:

[Kont]

Nisam pojma imao što predstavlja taj reljef na fasadi sve dok nisam pročitao gore navedeni članak
Stanje 2020. godine

[Kont]

I 1908. godine

[Kont]

 

[Kont]

Nakon povratka u Opatiju nije više imao domovine. U prvo vrijeme talijanske uprave nad Istrom, poslije 1920., čak je kao stranac izgubio radnu dozvolu. Ona mu je vraćena, kako je sam ustvrdio, tek nakon što je uspio dokazati da je za vrijeme Krvavog Božića 1920., kada je došlo do obračuna između danuncijanaca i talijanske vojske, svesrdno pomagao talijanskim ranjenicima. Nakon toga je i dalje radio kao liječnik, pisao je i čak osnovao vlastitu izdavačku kuću Egeria. Nikada nije postao talijanski državljanin i stalno je bio pod prismotrom talijanske policije kao habsburški legitimist.

Na ovoj slici iz 1925. su Marija, Alfred, Hilda, nepoznata djevojka i dr. Julius von Hortenau. Ispod njih je Juliusov i Marijin sin Hanz koji je bio inženjer, a u Opatiji je povremeno radio u turizmu. Bio je i oduševljen pojavom fašizma pa je već za vrijeme D'Annunzija promijenio ime u Nino - Giovanni. U vrijeme rasnih zakona Hans Nino piše očajnička pisma odanosti Hitlerovoj Njemačkoj, što mu nije pomoglo jer je unatoč tome proglašen Židovom i tako postao građaninom drugog reda. Na vrijeme je ipak shvatio svoj položaj te je 1941. emigrirao u neutralnu Švedsku. Tamo se, čini se, dobro uklopio, objavio je i jednu knjigu.

[Kont]

Dr. Julius von Hortenau je pred kraj života pretrpio još jedno poniženje, kada su mu temeljem protužidovskih rasnih zakona, uvedenih u Italiji 1938., oduzeta građanska prava. Ono najgore ipak nije doživio, umro je u Opatiji od posljedica moždanog udara 4. ožujka 1941.

Njegov posvojeni sin Alfred, bankar i nepopravljivi kockar, odselio se još oko 1925. u Zagreb, a zbog rasnih zakona bježi u Švedsku a zatim u Ameriku.

Alfredova kćer, barunica Elisabeth von Hortenau (Hinterbrühl, Austrija, 1921. - San Antonio, 2014.). U mladosti je bila plesačica, a i glumila je u nekim američkim i meksičkim filmovima pod umjetničkim imenom Isabel del Puerto. Udavala se šest puta pa joj je zadnje prezime bilo od posljednjega supruga - Lanett. Posjetila je Opatiju 2011. godine te je tom prilikom dala nekoliko intervjua:
– Počinjem s time da sam rođena kraj Beča. Moj otac bio je sin austrijskog nadvojvode Otta. Kad sam imala dvije godine moja se majka razvela od oca. U to vrijeme rastavljena žena s djetetom nije mogla dobiti posao. Majka je došla u Opatiju i ostavila me kod bake. Moja baka Maria Schleinzer bila je izvođačica u Bečkoj dvorskoj operi. Bavila se glumom, plesom i pjevanjem. Nije mogla biti prava balerina jer je bila previsoka. Baka se s djecom, sinom Alfredom i kćerkom Hildom, preselila iz Beča u Opatiju. Djeca su rođena u izvanbračnoj vezi Marie Schleinzer i nadvojvode Otta. On je priznao djecu, a baka se u Opatiji udala za liječnika Juliusa Cohna. Nekoliko godina nakon vjenčanja bečki je dvor Juliusu dodijelio plemićku titulu »von Hortenau«. Kod bake sam ostala godinu dana, a onda su me odlučili poslati u samostan. Moji su bili jako religiozni. Odveli su me u Milano, kod sestara svete Doroteje. Imala sam tri godine i tada je bilo zabranjeno da tako malo dijete bude u samostanu. Moja baka dobila specijalnu dozvolu da budem tamo. Jednom me posjetila majka, a ja sam plesala u crkvi, uz zvuke orgulja. Poglavarica samostana imala je razumijevanja za moje ponašanje. Samo je rekla da bi bilo bolje da me pošalju u neku drugu školu jer da samostan nije pravo mjesto za tako talentiranu djevojčicu. Moja baka bila je prijateljica s Isadorom Duncan, pa me kad sam imala četiri godine poslala u njenu školu pokraj Salzburga. Oduvijek sam voljela plesati.

Kako iver ne pada daleko od klade, a ni stablo daleko od jabuke, evo još malo zanimljivosti odnosno tračeva:

– Za vrijeme Drugog svjetskog rata upoznala sam tada mladog mornaričkog časnika Johna F. Kennedyja. Svidjeli smo se jedno drugome. Bili smo u Miamiju i išli na Kubu, gdje sam se susrela i s Fidelom Castrom. Onda je John za Božić otišao kući. Ponovno sam ga vidjela u Washingtonu. Tada sam radila u meksičkoj ambasadi, a Washington je jako dosadan grad. Svaka ambasada organizirala je zabave. Zatekla sam se na jednoj od takvih zabava u francuskoj ambasadi i ondje srela J.F. Kennedyja. Rekao mi je da ga otac gura u politiku. I ja sam za njega imala novost – obznanila sam mu da sam trudna. Moja majka bila je protiv toga da mu kažem za svoju trudnoću jer nije htjela da imamo išta s Kennedyjevima. Smatrala je da je njegov otac gangster. Johnova majka bila je hladna prema djeci, a otac je želio da njegov sin postane predsjednik i uspio je u tome. Kennedy je bio katolik te prvi irski Amerikanac koji je postao predsjednik SAD-a. Međutim, JFK nije bio sretna osoba.

John je htio da se vjenčamo, ali ja nisam bila zainteresirana. Rekla sam mu da ga volim, ali da ne bi bili sretni. Bila mu je draga moja majka. Zvali smo je iz Washingtona, a ona je Johnu kazala da me ne može oženiti jer da sam ja rastavljena žena, a on mora postati političar. Takav potez ne bi bio dobar za njegovu političku karijeru. Moja majka savjetovala mu je i to da mora oženiti djevicu, ako nešto takvo uopće još postoji. Tri godine kasnije John je moju majku upoznao s Jackie, a ja sam tada bila u Meksiku. Majka je rekla da Jackie govori jezike, ima lijepe manire i da će biti jako dobra senatorova žena. Savjetovala je Johnu da je oženi, iako je pretpostavljala da s Jackie neće biti sretan. Upitala sam je kako je to mogla učiniti, a majka mi je odgovorila: »John će biti političar i nema pravo biti sretan«.

Ova njezina priča ima više verzija ali bez ikakvih dokaza pa je treba uzeti s rezervom. Da ne postane urbana legenda poput Al Caponea u Rijeci.

Doduše, ovaj Tony rođen 1945. kao da pomalo sliči na JFK-a

[Kont]

Hildegarde (Hilde) von Hortenau, Juliusova pokćerka, udala se 1922. za Mađara povratnika iz SAD-a Mihaela Paola Kuczora (Mihály Pál Kuczor,Szeged 1871. - ?) koji se 1920. nastanio u Opatiji nakon što se vratio iz Amerike gdje se obogatio prodajom Segedinske paprike i začina.
Navodno je u Opatiji otvorio cvjećarnu da bi 1926. godine nakon podosta natezanja kupio zemljište iznad Nove ceste od riječanina Ivana Jurkovića zvanog Šiša. Šiša je već na tom zemljištu imao manji vrt te je Kuczorima prodao cijelu parcelu pod uvjetom da sačuvaju konstrukciju zgrade koju je započeo graditi na tom mjestu. Od tada je ostao naziv Šišina mirina.