Rasvjeta u Rijeci – povijest svakodnevnih stvari

[kobler]

Da. ali lampe nisu trebale neku snagu. Na to sam mislio kad sam komentirao Kontovu sliku. Zato su mogli hodat po njima - možda malo drmne, ali zato poslije paziš.
Što je najbolje: vidio sam reklamu za "božićni stolnjak" koji se sastojao od gole žice smotane zik-zak između dvije tkanine, pa je reklamiran da bilo gdje na njemu možeš zapiknuti božićne lampe, koje svijetle! Atrakcija za goste!

[Daluka]

Možda je i napon bio nizak (24V i sl.),

A di ni bil 110V, parni stroj sa jednofaznim generatorom 1892., Edisonova žarulja iz Teatro Fenice 110v?

Tako je još i kod moje none dak sam bio mali u kuhinji u svjetlu znaalo biti

[kobler]

Možda je i napon bio nizak (24V i sl.),

A da ni bil 110V, parni stroj sa jednofaznim generatorom 1892., Edisonova žarulja iz Teatro Fenice 110v?

Vjerujem da misliš na žarulju iz Gradskog kazališta, koja se sačuvala u Teatro Fenice. No, ta bi trebala biti drugačija od Edisonove, jer je firma Kremeneczky ... koja je bila dobavljač opreme isporučila svoje žarulje tipa Lane-Fox, kao što sam već napisao u postu #65.

Što se napona tiče, 1892. bar je teoretski moguća primjena transformatora, za krug namijenjen samo osvjetljenju, pa je dakle moguć i manji napon, tim više što tada nije bilo nikakve kontrole ispravnosti instalacije niti ikakve kontrole poštivanja prvobitne zamisli isporučioca struje.

[kobler]

Pročitao sam bio i objašnjenje zašto je napon baš 110V - to je kao 100 Voltinih članaka povezanih u seriju, a naš donedavni napon 220V je 200 takvih članaka. Objašnjenje, naravno ništa ne spominje da su članci izvor istosmjerne struje, a ovdje se objašnjava izmjenična, dok se njena frekvencija uopće ne spominje.
Inače, sami brojevi su zgodni.

[elvis]

naš donedavni napon 220V je 200 takvih članaka. Objašnjenje, naravno ništa ne spominje da su članci izvor istosmjerne struje, a ovdje se objašnjava izmjenična, dok se njena frekvencija uopće ne spominje.

To je sasvim u redu, 110V/220V/230V je efektivna vrijednost napona, tj napon kojeg bi imala istosmjerna struja (članci)  iste snage.

Struja "u utičnici" ne ide do (nekada) 220V a danas do 230V, zapravo ide do 310V, odnosno po novom 325V. Samo su voltmetri za izmjeničnu struju izbaždareni da pokažu ~230V kada ih spojiš na gradsku mrežu (50Hz).

[kobler]

Jel' to ustvari spika kao sa Dedom Mrazom? Nećemo im reći da je 325V da se ne razočaraju ...
Nisam pojma imao da je lobi "električara" tako moćan, kao Coca-cola!

[elvis]

  Dobra.

Čisto tehnički razlozi. Prvo su bili električni uređaji koji su radili na istosmjernu struju. I tu je sve jednostavno, snaga je umnožak napona i struje. Zanemarimo li fluktuacije u mreži , napon je kod istosmjerne struje stalan, izmjeriš ga jednom i to je to. No kako usporediti potrošač koji radi na npr 220V istosmjerene sa potrošačem koji radi na izmjeničnih 220V? I kako sa onim koji radi na 220V na 50Hz a kako na onom koji radi na 220V ali na 60Hz ?

S jedne strane, tj kod istosmjerne struje imaš stalan napon a na drugoj strani, kod izmjenične, napon samo u dva trena bude 220 (jednom u - a u drugom +) a dvaput  nula a u ostalom vremenu je negdje  između?

Da bi se dobila snaga izmjenične struje treba jednostavno "zbrojiti" snagu ispod sinusoide, a ispalo je da trebaš iznos istosmjernog napona pomnožiti sa korijenom iz dva da bi dobio maksimalnu amplitudu izmjeničnog napona koja će imati istu snagu. A da se ne bi trebalo množiti sa korijenom iz dva, odlučili su "baždariti" voltmetre i ampermetre za izmjeničnu struju da pokazuju efektivni napon/struju, odnosno da izmjereni max napon interno podijele sa korijenom iz dva.

Nuspojava je da takvi mjerni instrumenti ne mogu dobro izmjeriti napon kod izmjeničnih struja drugih frekvencija, npr ako imaš vjetroelektranu kako vjetar ne puše stalno istom brzinom, frekvencija struje koju ćeš dobiti na izlazu će stalno varirati a najvjerojatnije nikada neće biti 50Hz, i tada moraš koristiti neki mjerni instrument sa True RMS mogućnošću. Nekada skupo a danas se može naći za manje od 30$.

[kobler]

Ja sam po formaciji odnosno po obrazovanju lingvist, zapravo opći lingvist ili kako se ranije govorilo jezičar-komparatist, a metodološki gledano, strukturalist. Danas bismo, pretpostavljam, spadali u "Jurski park", ali teško da bismo svi skupa napunili pošten starački dom!

Ne mislim vas sad zabaliti sa sjećanjima na prohujalu mladost, nego vas podsjetiti na postojanje ljudi, povjesničara iz kruga tzv. Annala, susret s čijim knjigama i pogledima na povijest je obilježio moje poglede na povijest. Ljudi poput Fernanda Braudela i Jaquesa Le Goffa, čiji je rad danas uglavnom zaboravljen i potonuo u općoj kakofoniji koja danas prodire "u svaku kuću" preko neta i utičnice na "mrežu svih mreža".

Da ne davim puno, glavna spoznaja bila mi je o povijesnim promjenama koje se zbivaju neprestance u sinusoidama, svaka sa vlastitom frekvencijom.

[kobler]

Mada se čini da sam otišao na kvasinu, govorim to primjerice zbog rasvjete i žarulja. Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja tj. o "rasvjetnom muku" i obavezi da svaka lokalna zajednica osigura  rasvjetu u skladu sa zonama i vrijednostima rasvjete prema Pravilniku. A nema tome ni desetljeće-dva da je ideal bio obrnut: autoput za Zagreb ili Riječka obilaznica osvijetljene su tako da se čini kao da je Deda Mraz netom prošao njima.
Krajem devetnestog - početkom dvadesetog stoljeća borba za prevlast na tržištu žarulja i pronalazak magičnog materijala koji će osigurati pouzdanost i trajnost žarulje činila se nevjerovatno važnom sve do prvog rata - Franjo Hannaman uveo je 1906. u "igru" volframovu nit. Danas su se LEDice proširile poput epidemije na sva područja osvjetljavanja - osvjetljavanje kuća, televizori, automobili, ručne svjetiljke ... a i stručnjacima starije žarulje zadaju muka u prepoznavanju.

[kobler]

Ustvari, želim vas podsjetiti na još jedan stalan izvor elektrike, koji polako, ali sigurno tone u zaborav, a to su "suhi članci" ilitiga baterije.

Znam da ih svi poznajete, ali sjetite se da Li-ion, tj. "punjive baterije" nisu ono na što se mislilo još prije dva desetljeća kad se kazalo "baterija" A sad se sjetite doze poštovanja koju osjetite kad se spomenu tzv. "alkalne baterije". To jest one "obične", koje se brzo troše i zapravo ih svi kupuju "preko volje", kad im je svejedno koliko će trajati, a cijena postane glavni faktor.

[kobler]

Suhu bateriju izumio je Carl Gassner na osnovu Leclanceove baterije još 1886., a  sljedeće godine je japanski znanstvenik Yai Sakizo razvio bateriju kakvu i danas poznajemo, a nazivamo je alkalnom.

[kobler]

U osnovi je baterija jako jednostavna: cinčani cilindar koji je na dnu zatvoren, a gore otvoren, puni se pastom amonijeva klorida kao elektrolita u koji se u sredini ulaže grafitni štapić. Cinčani cilindar je katoda, a grafitni štapić anoda. Elektrolit je vlažan taman dovoljno da kroz njega teče struja.
(Znam da su pred drugi rat razvijene baterije od manganova dioksida s anodom od cinkovog praha te s kalijevim hidroksidom kao elektrolitom, no to ovdje zapravo nije važno).

[kobler]

Bitno mi je osvijestiti vam činjenicu da su baterije omogućile portabilne električne uređaje, tj. da upotreba elektrike nije osuđena na priključivanje na utičnicu, već se neke uređaje moglo koristiti "u hodu".

[kobler]

Svi iz moje generacije sjećaju se baterijskih lampi, a potom i tranzistora, magnetofona, te na koncu gramofona tj. "mangiadischi".

[kobler]

Najstarije baterije koje su bile dostupne na tržištu proizvodila je National Carbon Co. kao "Columbia Dry Cell", a ta tvrtka postoji i danas kao "Energizer".