Rasvjeta u Rijeci – povijest svakodnevnih stvari

[kobler]

Razlog ovog zadržavanja je ujedno činjenica koja kaže da su bolje stojeći (bogatiji) Riječani koristili uljanu svjetiljku s Argandovim plamenikom, siromašnima su lojanice i svijeće postajale pristupačnije, a prava sirotinja je morala pričekati do pojave petrolejskih svjetiljki i lampaša, jer je tek petrolej omogućio jeftino osvjetljavanje, time što je proizvođen u velikim količinama i postao dostupan u mnogim trgovinama.

[kobler]

Razlog ovog zadržavanja je ujedno činjenica koja kaže da su bolje stojeći (bogatiji) Riječani koristili uljanu svjetiljku s Argandovim plamenikom, siromašnima su lojanice i svijeće postajale pristupačnije, a prava sirotinja je morala pričekati do pojave petrolejskih svjetiljki i lampaša, jer je tek petrolej omogućio jeftino osvjetljavanje, time što je proizvođen u velikim količinama i postao dostupan u mnogim trgovinama.

[kobler]

Ali, da se sjetimo još jednog događanja. Dana 23. rujna 1847. Rijeku je posjetio nadvojvoda Stjepan, koji je početkom te godine nakon smrti svog oca postao posljednji mađarski palatin. Svečani doček opisan je u tjedniku “Illustrierte Zeitung” koji je izlazio u Leizigu, a mislim da ga vrijedi prenijeti i ovdje.

23. rujna, na dan kad je nadvojvoda stigao u Rijeku, grad je bio svečano osvijetljen. Pogled na glavnu ulicu pružao je prekrasan prizor, gradski toranj do najviše točke, veličanstvena kazališna zgrada, glavna straža i kasino trgovačke komore plivali su u moru plamena, potpuno zatvoreni niz kuća zasjao je u jarkim svjetlima na ulazu u grad Fiume bila velika trijumfalna vrata, a nedaleko je grad Bakar podigao drugi spomenik iste veličine. Osvijetljena ulica kojom je nadvojvoda stigao posebno je iznenađujuće djelovala. Osvjetljenje ove ceste - nazvane Louisenchraße, po carici Mariji Ludoviki - dogovoreno je na trošak vlasnika ceste, princa Lichtensteina, princa Esterhazyja, princa Dietrichsteina, a pojedinačne zgrade i drveće na Rečini bili su sjajno osvijetljeni bengalskom vatrom, što je izazvalo opće odobravanje. Lijepo vreme uljepšalo je događaj; tisuće su izašle na ulice u znak dobrodošlice uvaženom gostu, a svi su prozori bili zauzeti da ga pozdrave jednodušnim klicanjem.

[kobler]

Na gornjoj slici je brodogradilište na Pećinama s trojarbolnim jedrenjakom "Nadvojvoda Stjepan", a na donjoj Lloydov parobrod "Austria", kojim je nadvojvoda išao na izlet drugi dan posjeta.
Uostalom, u članku se kaže:

Sljedećeg dana, 24. rujna, napravljen je izlet velikim parobrodom "Austrija", koji je vijeće austrijskog Lloyda stavilo na raspolaganje njegovom veličanstvu u susjedni grad Bakar koji također pripada mađarskoj obali.

Malo dalje nastavlja:

24. večeri navečer u zgradi gradskog kazališta održan je bal koji je nadvojvoda počastio prisustvom od nekoliko sati. Unutrašnjost kazališta bila je jarko osvijetljena pozornica okićena baršunom i nacionalnim bojama, bijelom, crvenom i zelenom, veličanstveno prekrivenih balustrada, primila je brojni i dobro uvježbani orkestar; prvi plan pozornice pretvoren je u cvjetnu gredicu, što se vidi iz ilustracije.

A iz ilustracije se vidi da je osvjetljenje bilo sa svijećama.

[kobler]

Usput, iz knjige Eugena Defrancea. Histoire_de_l'éclairage_des_rues ... tj. Povijest oscjetljavanja ulica ... (str. 14) kaže da je Pariz 1318. službeno imao tri svjetiljke javne rasvjete. Tja! Kasnimo kojih 400 godina, ali bar ne odustajemo.
U Rijeci su s vremenom vjerojatno ušle u upotrebu u javnoj rasvjeti Tourtille-Sangrainova uljanica ili Argandov plamenik za uljanice, mada o tome nemam podataka. Nemamo još, naravno, istraženu građu u fondu gradske arhive, pa nemamo niti dokaze. Ako su se slučajno sačuvali, još leže u Državnom arhivu i čekaju istraživače. Za one već spomenute prve dvije uljanice, knjiga “125 godina elekrične energije” navodi prema izvješću o poslovanju ASPM za 1908.-1939., bile na današnjem Koblerovom trgu: jedna kod prolaza ispod Gradskog tornja tj. na gradskim vratima, a druga ispred zgrade općine, tj. uglovnice u kojoj je u prizemlju trgovina kozmetike.
Ipak, bar Kobler (III:33) donosi podatke u javnoj rasvjeti u Rijeci početkom XIX. stoljeća. Neću prepisivati brojeve u tablicu, nego dajem dijagram.

[kobler]

Osim rasvjete po kućama i one osobne koji čovjek nosi sa sobom, te javne rasvjete na ulicama ili na radnim mjestima, ima još jedan važan aspekt osvjetljavanja: rasvjeta na moru. To su svjetionici koji pomorcima svojim svjetlom kažu gdje se nalaze ili upozoravaju na opasnost nasukavanja ili brodoloma. Jedrenjaci su po nepreciznosti uređaja i tehnika, ali i zbog načina plovidbe, gonjeni vjetrom moglo bez problema pogriješiti i 200 km u određivanju vlastitog položaja. Najstariji svjetionici još od antike imali su na vrhu neko ognjište u kom su spaljivana drva.
Prvi pokušaj osvjetljavanja svjetionika uljanicom, već usavršenom Argandovom svjetiljkom bio je 1790. uveden u Francuskoj na svjetioniku Cordouan na atlantskoj obali, u ušću rijeke Gironde. Na njega je oko 1760. bila prvo ugrađena Suangrain-Bourgeoisova uljanica s reflektorm umjesto dotadašnjeg ognjišta na ugljen. Inače ovo je “djed” svih svjetionika u Francuskoj, sagrađen 1611. na dva i pol metra visokom kamenom kružnom promjera podesta od 40 m. Sam svjetionik prvotno je bio visok 49 metara i imao 15 u promjeru. Naravno, sužavao se prema vrhu. Imao je 4 kata: u prizemlju bogato urešeni ulazni hodnik (hol!) i četiri stana za posadu (svjetioničare) – savršen komfor: 23,5 kvadrata za 4 stana! Zato je strop bio visok 6 metara.
Na prvom katu bio je stan za kralja (ako dođe u posjetu), a kat iznad bbila je kapelica ukrašena mozaikom. Iznad toga, na trećem katu je bilo rezevno svjetlo svjetionika, a na vrhu pravo svjetlo. Ono je prvotno bilo metalna košara u kojoj je spaljivan ugljen, što se vidjelo na 5-6 milja, ali je 1770.-tih zamjenjeno uljanicom Tourtille-Sangraina. Vidljivost svjetla svjetionika je postala još manja.

[kobler]

Godine 1782. do 1789. svjetionik je renoviran, zadržane su donje tri etaže i povišen je na 63 metra, a onda je od Étienna Lenoira naručeno okretno postolje za izvor svjetlosti. Lenoir je bio najpoznatiji izrađivač znanstvenih uređaja svoga vremena. Prvo je na okruglo postolje postavio 10 posrebrenih reflektora, a sve je pokretao satni mehanizam. Ovaj uređaj je 28. VII. 1788. predstavio kralju i pratnji u vrtu Versaillesa, a potom je dao izraditi veći uređaj s 12 reflektora od 90 cm i Argandovim lampama, ali su se oni pokazali preteški za satni mehanizam, nakon što je uređaj bio ugrađen 29. VIII. 1790. Lampe su još bile postavljene preblizu zaštitnom staklu, a i reflektori su bili slabe kvalitete. Svjetionik je bio vidljiv tek s daleko manje udaljenosti nego li je planirano. Sve u svemu katastrofa. Tako su svjetionici morali pričekati još kojih 30 godina za ozbiljniji napredak.

[kobler]

Oko pola stoljeća kasnije, 1863. riječan Johann Nepomuk Carl Pauer von Budahegy (1830.-1885.) objavio je knjigu “O potrebi pomorskog osvjetljavanja obala duž Jadranskog mora” ("Sulla necessita' d'illuminazione marittima lungo le coste del mare Adriatico", Stabilimento Tipo-Litografico fiumano di Huber & Mohovich.). Očito zato, jer na Jadranu još nema takoreći ničeg: svjetionik Savudrija, građen po projektu Pietra Nobilea 1817.-1818. prvi je i najstariji svjetionik na Jadranu, koji je od početka trošio plin dobiven suhom destilacijom ugljena. S obzirom na razvedenost obale kao i važnost plovnih puteva, svjetionici su na Jadranu postojali još u antici - grčki Faros na Hvaru (Lampić), Issa na ulazu  u višku luku; te rimska Salona na rtu Marjana, za ulaz u luku -, pa i u srednjem vijeku, napr. otoku Sv. Nikola ispred Poreča, koji su sagradili i održavali benediktinci, a čiji ostaci još uvijek postoje.
Pauer se kao penzioner (1879.) vratio u Rijeku i riječki ga autori spominju kao “admirala Pauera” i autora crteža rasporeda grobnica u Asunti i sv. Jerolimu  prije dizanja podova i nadgrobnih ploča.

[kobler]

Škotski inžinjer William Murdock (1754.-1839.) radio je za firmu “Boulton & Watt” Jamesa Watta i Matthewa Buoltona u nadzoru instaliranih parnih strojeva, a u slobodno vrijeme zainteresirao se za proizvodnju plina kroz suhu destilaciju ugljena i te je pokuse izvodio sam, jer tvrtka nije bila zainteresirana za širenje poslovanja.  Tako reći istovremeno u Francuskoj Philippe Lebon patentira 1799. metodu destiliranja plina iz drveta za upotrebu s njegovom svjetiljkom (Thermolamp). On već 1801. Philippe Lebon izlaže u Parizu veliki model prototipa svoje Thermolampe na nekoliko mjeseci, ali ne dobija potporu države. Međutim, ovaj njegov postupak alarmira Jamesa Watta, koji potaknut strahom od francuske konkurencije, potiče razvoj i dovršenje svjetiljke na plin iz ugljena. Dvije godine kasnije, 1803. plinska rasvjeta prelazi Atlantik i njome bude osvijetljen Pelham Street u Newportu, Rhode Island (USA). Konačno, nakon još dvije godine i James Murdock uspijeva i osvjetljava postrojenja Philips and Lee cotton mill u Manchesteru s 50 rasvjetnih mjesta (1806. već 904 mjesta), a potom je Frederick Albert Winsor (aka Friedrich Albrecht Winzer), njemački pronalazač, osvijetlio jednu stranu ulice Pall Mall u Londonu, a Murdock 1808. čita u Royal Society “Izvještaj o primjeni plina u ekonomske svrhe” ("Account of the Application of Gas from Coal to Economical Purposes").

[kobler]

Britanski Parlament podijelio je 1812. koncesiju za London i Westminster Gas Light and Coke Company, prvoj kompaniji na svijetu za plinsko osvjetljenje, a istovremeno su u Freibergu u Saskoj postavljene prve plinske svjetiljke u Njemačkoj. U Londonu je na Silvestrovo 1813. je osvijetljen plinom most Westminster, a i. IV. 1814. postavljena su plinska svjetla oko St. Margaret's Church, zajedno s uljanim lampama. U Americi je 1816. postavljena plinska rasvjeta u muzeju Rembranta Pealea u Baltimoreu, a Pealeova Gas Light Company je prva u USA koja je osvijetlila ulice. Na koncu je 1820. uvedena plinska rasvjeta svih ulica u Parizu.

[kobler]

U Europi, bliže našim krajevima, uvedena je 1844. plinska rasvjeta u Firenzi i Livornu uz izgradnju gradske plinare (na destilaciju drveta), a koncesionari su Camillo Montgolfier Bodin i drugovi iz Liona; s direkcijom za izgradnju Camillo Montgolfier Bodin, Carlo Blanchet i Pietro Franquet, jedan od najglasovitijih francuskih graditelja plinara. <Manteri Vincenzo, Cenni sulla illuminazione a gas ... Firenze, 1844.>. Zatim je 1845. uvedena plinska rasvjeta u Parmi, opet s koncesijom sardsko-francuskog društva <Gazzetta di Parma, 1845,102:408, 20.XII. 1845.>, pa istovremeno 1845. i u Beču <Gazzetta di Parma, 1845,54:216, 5. VII. 1845.>

[kobler]

Sljedeće godine. 28. VII. 1846. Grad Rijeka sklapa ugovor s pariškom kompanijom Pietra Franqueta i Antonia Buzzia za uvođenje plinske rasvjete. [Buzzi je možda Anton August Buzj, rođen u Rijeci 25. IX. 1816.], a 20. XI. 1846. zbilo se svečano puštanje u eksploataciju plinske rasvjete u Trstu, ali je odjednom nestalo plina iz plinare izgrađene u Via Molingrande - osvijetljeni su Korzo i Via Nuova (danas Carducci); mreža je razvijana s ciljem da kandelabri budu na svakih 35 metara; koncesionar tvrtka Pierre Franquet. Prve svjetiljke su bile velike s plamenicima u obliku lepeze, kasniji manji, šesterokutni s jednm plamenikom, a na kraju s mrežicom (gas mantle).

[kobler]

Pierre Prix Franquet, koji je onaj isti koji je uveo gradski plin u Firencu, Livorno, Parmu i Trst, obvezao se 19. VI. 1847. ugovorom da će grad Rijeku osvijetliti plinom za naknadu od 4.000 fl. godišnje s početkom od 1. I. 1848., ali su ga političke okolnosti spriječile u tome. <Kobler 1896,III:33>. Naime, vremena su postala vrlo nestabilna, nezadovoljstvo se širilo Francuskom jer je vlada u srpnju 1847. (dakle mjesec dana nakon Franquetovg potpisivanja ugovora!) odbila proširiti pravo glasa na šire slojeve, a kaad je to ponovo odbila u veljači 1848. izbila je martovska revolucija, pa je kralj Luj Philippe abdicirao i proglašena je republika te uvedeno opće pravo glasa. Istodobno, u Habsburškoj monarhiji izbio je ustanak u Beču (13. III. 1848.) i smijenjen je dotad moćni ministar Metternich, objavljen novi ustav i ukinuta cenzura.
Onda je u Rijeci krajem kolovoza 1848. došlo do smjene vlasti jer su se mađarske vlasti na čelu s guvernerom Erdödijem povukle, a hrvatski ban Jelačić preuzeo je i funkciju riječkog guvernera.
Kad su se u Rijeci stvari koliko-toliko sredile, Franquetov ugovor preuzelo je 1851. neko riječko društvo, pa je s 1. VIII. 1852. u Rijeku uvedena plinska rasvjeta osim nekih udaljenih svjetiljki koje su i dalje ostale na ulje. Svoje sjedište je Društvo imalo na Školjiću, na terenu Troyera <Kobler 1896,III:33>. Tko su bili dioničari nije mi poznato jer nigdje se ne može naći niti trag o tom društvu.
Znam samo daje u početku bilo 226 fenjera. Broj svjetiljki je rastao tako da ih je 1878. bilo 318, 1898. 511, a najviše 1914. - 556. Prijelaz s plinske rasvjete na električnu počeo je 1923. godine, pa je broj plinskih svjetiljki u slijedećih 10 godina pao na 52. Posljednje dvije ukinute su 18. XI. 1938. u calle dello Staio romano. <La Tore, n. s. a. 1993, n. 3, p.40>

[Daluka]

Znam da se nesmije komentirati, ali ..., ista osoba, godina sklapanja ugovora?

... 28. VII. 1846. Grad Rijeka sklapa ugovor s pariškom kompanijom Pietra Franqueta i Antonia Buzzia za uvođenje plinske rasvjete.

Pierre Prix Franquet, ..., obvezao se 19. VI. 1847. ugovorom da će grad Rijeku osvijetliti plinom

...  pa je s 1. VIII. 1862. u Rijeku uvedena plinska rasvjeta ...

Što je ispravno, ovo što navodiš ili 1852?
Sustavi gradske javne rasvjete podignuti su nešto kasnije: u Rijeci 1852., u Zagrebu 1862. (pušten u rad 1863.), u Splitu 1870., u Puli 1880., u Osijeku 1886., itd.

[kobler]

Isti je čovjek, ali Grad sklapa ugovore s dvije kompanije koje imaju različita imena. Ustvari je ista kompanija, ali su se nazivi mijenjali.
Nisam se baš trudio pronaći sve promjene, znam da su prije bili E. DE CHOISY, BLANCUET, FRANQUET and Comp., pa onda slijede sve ove promjene spomenute u tekstu.