Negdje na ovim stranicama, kad sam obrađivao temu Blago, fusher me pitao kako se zove mačak sive dlake. U odgovoru sam rekao da se moji Studenjci čudno ponašaju prema, ajmo tako reć, kućnim ljubimcima. Tako da mačke još i prolaze, jer love miševe, ali psi... malo teže.
Jučer sam čuo priču u sklopu nove epizode o maškarama, o odnosu na koji sam se doslovno smrznuo.
Mislio sam i ne objaviti je, ali, eto nije mi vrag dao mira. Ispričala mi je moja draga pričalica Marica Čičkina.
Dakle, u doba maškara pedesetih godina XX. stoljeća, sad ću izmisliti ime, Ive Šinčev je došao negdje oko pola noći normalno nakraman doma. S njim u ekipi bio je i recimo Mile Čičkin. Mat, kao svaka mat ne spava dok sin ne dođe doma. Viče iz kreveta:
-Ive , večera ti je na stolu.
- Mamo, ja ne vidin niš nigo pijat na stolu, prazan.
- Onda ti je mačka večeru pojila.
A moj Ive gleda gdje je mačka. Mačka zadovoljno prede pred vratima.
Ive ju zgrabi za vrat, položi na panj koji je bio blizu i... cap! Ode mački glava.
Drugi dan su je oderali odnijeli prijatelju, koje ime sad da dam, Ivetu Šestanovimu i ispekli s krumpirima te pojeli.
Evo to je pričica o kućnim ljubimcima u Studeni. Zato, ženskice, kad vam Studenjac reče mačkice moja, sjetite se ove priče.