Klana i okolica

[Rijeka]

Vratila se, da! 

Plan je da se postavi u centru Klane, u blizini crkve a onaj sporni dio biti će izrezan i postavljen u muzejčiću militarije uz par fotografija njezinog prvobitnog položaja.

 

[milić]

Skuhao sam si malo kaše za večeru pa ću je smlatiti s malo jogurta. Dok se hladi  sjetio sam se jedne pričice moga tate, a koja se dogodila između dva svjetska rata.
Dakle, kaša se nekad često jela jer je bila dostupna. Bilo je i mlijeka pa se relativno lako došlo do jednog obroka. I tako skuhali kašu, neki moji dragi Studenjci, i stavili je pred vrata da se ohladi prije konzumacije. U međuvremenu došao na fraj dečko k jednoj djevojci iz te familije. I tako oni pričaji i pomalo zaborave na kašu. Kad jedna druga djevojka iz te familije, ne zaboravimo da su onda familije imale i po desetero djece, pogleda kroz prozor i vrisne:
- Pat katu lote!
Nitko nije razumio šta je djevojka viknula.
A ona je, kako nebi pokazala da se skromno hrane, vidjela da pas kašu loče pa je upotrijebila šifru koju je samo ona razumjela.

I još jedna vezana za kašu i mog tatu:
Godina je 1943. Mladi Ivić u partizanima negdje u Lici. Zima, hladno i gladno. I smjeste se oni u nekoj udomiteljskoj kući pa će domaćica njima.
- Lipi moji sinovi, evo sad ću ja vama donit mlika i pure.
I donese ona mlijeka i palente. Ivić je to brzo smlatio i čeka puru. Pojeli i drugi i pomalo se dižu od stola. A Iviću se ne ide. Konačno će on gazdarici:
- A šinjora, kad ćete nan prnest puru?
A ova ga gleda, ne shvaćajući.
Ubrzo su razrješili nesporazum. Moj tata je mislio da je pura purica, a Ličani kažu za palentu - pura. I tako je moj tata ostao bez pure, a uskoro i bez ikakve hrane. O dragi moj barba Ive!

[milić]

Danas sam zadovoljan ko prase u blatu.
Naime, ča.
Danas sam prvi put bio u kući moje drage pričalice tete Marice Čičkine. Skupa smo pogledali neke slike iz porodičnog joj albuma. I bingo! Našao sam par sličica koje su mi sjele ko kec na desetku.
Prva.



U mojim Pričama spomenuo sam da je sredinom pedesetih osnovan u Studeni moderan, oni su se nazivali jazz, sastav.
Pa ajmo ih upoznati:
Truba Josip Piković-Jože Čičkin, saksofon Milan Piković-Mile Čičkin, harmonika Vojmir Piković-Vojmir Čičkin, harmonika Ivan Šebelja-Ive Šebeć, iza, na bubnju, je moj ujak Josip Šebelja-Jože Puhov.
Učitelj im je bio Frane Franesić. Znam da je moj ujak svirao i na kontrabasu. Pa mi baš i nije jasno kako je nosio bajs kad su svirali napr. u Brezi? Uf, što je volja. Nositi bajs na leđima iz Studene na Brezu i onda još i natrag. 

[milić]

Slika 2 i 3.
Iz albuma tete Marice Suzović, rođene Piković, Čičkine.





Ova donja slikica je ko naručena za moju priču, u kojoj se prepoznala Riječanka  , o pranju robe.
Na slikicama su ona, njezin brat Jože (truba iz gornjeg posta) njezina baka Marija, ali za sve poznatija kao Nonica i mlađi sin Dragan-Bato.

[milić]

Slikica 4.



Podsjećam vas na odlomak iz moje priče o paležu sela Studena =4. svibnja 1944.

Njemci su šli se daje pa su na putu, puli jame, Podškrile naletili na Mariju i Matića Kudleće. Matić da je imev puli sebe pištolu, a Marija nikakove letke. Va to vrime va selu je bila SKOJ-evska organizacija čji su člani bili i oni dva. Oni su z familiju bili pobigli pred Njemci, ali su teli poć videt ča se to va selu dogodilo. Govore da su jih Njemci oprtili z nikakovimi kasuni i gnali ih skroz do Želiznih vrat ka su, vaja, 15 kilometri daje. Tu da su ih tukli i mučili pa na kraju i strejali.

Matić i Marija su tamo, na Želiznimi vrati i pokopani. Ali omladina Studene ih je pedesetih godina (1951.?) otkopala ( Milan Brmalj Požarov i Miro Mrvčić Francikin) i njihove ostatke prenijela najprije u matičnu kuću (Kudleću), a potom na groblje u Klanu.

Na slici pogreba koji je održan po običajima kad umre netko mlad, kao nevistica je obučena teta Marica Čičkina. Špožo je bio Ivan Mrvčić-Šestanov (Postolarov).
Uz grob stoje Ćućin? Ive? iz Klane i Studenjci Josip Iskra-Županov, Tomo Šepčić,  Anton Simčić-Štofnićev, teta Marica i Ive Postolarov, Štefan Vlaše-Buzgoć stavlja križ. Iza je učitelj Josip Lučić.

[milić]

Stavit ću ovo i ovdje obzirom da se tiče ovog teritorija.
Znači, s ovom iskaznicom moja nona je u to doba, tada je tu  zona A i B, mogla preko te umjetne granice kako bi obavljala poslove. Navedene su i destinacije Ravno, Štulac, Klana i Trstenik.

Iskaznica  dvovlasnika moje bake Margarete (Marice) Mrvčić od 9.11.1946. izdana u  Sušaku od strane Cankarjeve brigade, I. divizije KNOJ, Štab bataljona (ako sam dobro pročitao).

[milić]

Evo još jedne slikice iz albuma tete Marice Čičkine.
Ne piše  na poleđini kad je snimljena, ali po Maričinom sjećanju Prvi maj 1961. Lokacija: Za Vrh, Polikin vrt. Ja sam neke ljude prepoznao, ali Marica je prepoznala ostale.



Ja ću prepisati što sam zapisao, a kako je redosljed-aj bo.
Idemo odostraga prema naprijed.
Sveto Predović, Cvetko Kanjeričin, Stanko Bregarov, Ive Vlašeć, Štefan Buzgoć, Marijo Klanjčev, Mate Šestanov, Ive Buzgoć, Vlatko Šestanov, Ivica Betoć, Marica Čufetina, Ive Čufetin, Jože Paveć, Stanko Kanjeričin, Milan Banašerin, Vlatko Šestanov, Marin Čičkin, Zdravko Jakovićev, Jože Pilčićev, Tonić Matešin, Jožić Tomoć, Ive Ljuboć, Vinko Prkelov, Jožić Radeć i Jožić Mitrov. A oko bocuna se grle Ive Šinčev, Tone Jožin i Mile Čičkin.
Nekome će ova fotka biti bez veze. Ali Studenjcima je to jedan od rijeđih momenata zabilježenih fotoaparatom. Jednostavno -aparata nije bilo. Ovo je snimio muž Maričin - Perko Suzović.
Mi Studenjci smo fotoaparat doživljavali kao NLO . Malo je fotografija iz Studene do sedamdesetih godina XX. st.
Za razliku od Klane gdje su Talijani ipak, ma što mi mislili o tome, donijeli veliki tehnološki iskorak.

[elvis]

Ali Studenjcima je to jedan od rijeđih momenata zabilježenih fotoaparatom. Jednostavno -aparata nije bilo. Ovo je snimio muž Maričin - Perko Suzović.
Mi Studenjci smo fotoaparat doživljavali kao NLO .

Onda bi mogla biti zanimljiva priča od kuda i kako je došao fotoaprat s kojim je ovo snimljeno? 

[milić]

I ova je negdje 1961. uslikana.Isto iz albuma Marice Suzović.



Studenjci su se voljeli fotografirati. Samo nije bilo baš prilike...
Ovo je "pravi" svirač Jože Piković - Čičkin. U sredini je Klanjac Jože Buleć, oženjen za Studenjku Dragu Pušićevu, inače moju rođakinju, koji fingira svirku. Treći je nepoznati, kaže Marica neki letričist.
U pozadini je, onda mala, Neda Šepčić Tomoća, sada Omišljanka i s drugim prezimenom.
Mene je nešto drugo na ovoj slici razočaralo. Ovo je snimljeno oko 1961. g. Dom, gdje je ovo slikano, je izgrađen -dovršen oko 1950., ne znam još točno, ali pogledajte fasadu. Desetak godina nakon izgradnje. E moj File, al su ti majstori fušarili, ko da su z Matuj

[fusher]

vi gornji kraji ste vaveki malo (jako) škrtarili na japne i cimente, niš od taljani niste navadili....ze atmaturu stavjatee mrežu od kokoš a betonske gredi 1:10 i onda rukafčani  i kastafci krivi da su slabi zidari

[milić]

Ali Studenjcima je to jedan od rijeđih momenata zabilježenih fotoaparatom. Jednostavno -aparata nije bilo. Ovo je snimio muž Maričin - Perko Suzović.
Mi Studenjci smo fotoaparat doživljavali kao NLO .

Onda bi mogla biti zanimljiva priča od kuda i kako je došao fotoaprat s kojim je ovo snimljeno? 

Budem (baš sam se danas sa sestričnom smijao ovoj riječi-meni purgerskoj. Ne znam ni kako se to gl. vrijeme zvalo-pljuskamperfekt? ) pitao tetu Maricu. Vjerojatno je aparat bio klupski.

vi gornji kraji ste vaveki malo (jako) škrtarili na japne i cimente, niš od taljani niste navadili....ze atmaturu stavjatee mrežu od kokoš a betonske gredi 1:10 i onda rukafčani  i kastafci krivi da su slabi zidari

A ja, pa neću valjda nonota krivit da je ukral japno i cement i sebe delal, kot ča neki govore.  

[fusher]

pa sam Tito je rekal "snađi se druže"

[milić]

 

[ilirija]

[ilirija]