Jedna vesela priča iz male Klane, na rubu šume, uz cestu što vodi prema Gumancu ... (iz današnjeg NL) 
MILADIN MARKOVIĆ I ZAPOSLENICI TVORNICE PRIČAJU PRIČU ŠTO RUŠI SVE STEREOTIPE DOMAĆIH POLITIČARA KAKO SMO NEMOĆNI U INDUSTRIJSKOJ BITKI
Kažete nema izvoza u Županiji?! A što je s naših milijun stolica!
Što je s mojih više od 400 radnika koji uredno, svakog mjeseca dobivaju solidnu plaću znatno višu od 3150 kuna prosjeka u drvnoj industriji? Stanje je jako teško, kako u našoj branši, tako u gospodarstvu uopće, ali da su baš svi loši, nisu, kaže Marković
Edi PRODAN, snimio Marko GRACIN
U ovoj sam tvornici čitav svoj profesionalni život. Još tamo od 1984. godine, i bez ustezanja mogu tvrditi kako poznajem sve njegove mane i vrline, kako poznajem i zakonitosti poslovanja, tržišta i organizacije rada, što i jest posao direktora, ali jednako tako upućen sam i u sve tajne tehnologije proizvodnje namještaja, u ovom našem slučaju – stolica. Djeluje možda neobično, ali toliko sam uronjen u ovaj posao da znam čak i dimenzije svih elemenata od kojih se stolice sastavljaju. Stoga, 1997. godine, ma koliko je to tada djelovalo ne pretjerano mudro, prihvaćam mjesto direktora. A znate koja me misao prva dočekala prigodom dolaska na čelno mjesto DI Klana? S obzirom na to da je bilo po prilici »čak« 150 zaposlenih, najbolje bi nam bilo kad bismo mi lijepo otpustili, za početak, barem jedno pedesetak radnika i pretvorili se u – pilanu. Pretvori trupac u daske, pa eto ti solidna života za one što ostanu. Znate koliko nas ima danas? Ukupno 425, a samo u ovih prvih pet mjeseci, jedne od gospodarski najtežih hrvatskih godina, zaposlili smo čak 62 radnika.
Čestitost prije svegaRiječi su to kojima nas je dočekao Miladin Marković, čelni čovjek DI Klana, osoba s kojom je došlo do transformacije poduzeća. Čovjek koji, s nemalo zanesenosti kad priča o uspješnoj tvornici na rubu šume, smještenoj uz cestu što vodi prema Gumancu, ističe da je jedna od najvažnijih osobina da bi se uspjelo u bilo kojem poslu – strast.
– Da, strast je možda najvažnija jer sam uvjeren da vodeća osoba, u mojem slučaju drvnoprerađivačke tvornice, mora biti »unutra« svih sto posto da bi se posao mogao uspješno razvijati. Dakako, poželjne su i liderske osobine koje se u jednoj mjeri stječu rođenjem, u drugoj najvećim mogućim angažmanom, no dodao bih da baš ničeg ne bi bilo ni bez čestitosti, bez apsolutne posvećenosti ljudima, kao ni bez okruženja u kojem se posluje. Gledajte, iako smo danas po broju zaposlenika uistinu već respektabilan pogon, ja znam svakog svog radnika poimence, znam mu obiteljsku situaciju, znam kad mu je teško. I nema dana u kojem najmanje tri do četiri sata ne provedem u pogonu, sa svojim ljudima – dodaje Marković.
Dogovor za priču o DI Klana razvijao se nekoliko mjeseci. Iako direktora Markovića znamo duže razdoblje, početak ovog teksta dogodio se nakon jednog pomalo nesmotrenog novinarskog teksta. Onako paušalno, kako to već novinari znaju, izgeneralizirali smo gospodarsku situaciju Primorsko-goranske županije kao totalno besperspektivnu i nemoćnu, pogotovo kad su industrija i izvoz u pitanju. O, kako nas je samo direktor DI Klana nakon toga »oprao«!
– I kažeš, nema izvoza u Županiji?!
– Nema.
– A što je mojih milijun stolica, od kojih 97,5 posto završava u izvozu? Što je s mojih više od 400 radnika koji uredno, svakog mjeseca dobivaju solidnu plaću, znatno višu od 3150 kuna prosjeka u drvnoj industriji? Stanje je jako teško, kako u našoj branši tako u gospodarstvu uopće, ali da su baš svi loši, nisu. Uostalom, dođi i uvjeri se.
Ponos mjestaDI Klana je ponos tog zanimljivog mjesta, šumovite općine smještene na sjeverozapadu Kvarnera. Kao pilana osnovana davne 1911. godine, u socijalističkim je vremenima poslovala s promjenjivom srećom, prošavši kroz čak dva stečaja! Ni u razdoblju nakon pretvorbe obavljene 1992. godine, rezultati nisu dobri. Gomilaju se gubici, dug Hrvatskim šumama za drvnu građu je na kraju 1996. godine dosegnuo golemih dva milijuna maraka, otpuštanja ili novi stečaj kucali su na vrata. No, tada se na sceni pojavljuje – Miladin Marković. – Kad sam se prihvatio čelne pozicije, imao sam jasnu viziju razvoja. Većina mi je govorila da nisam normalan, no meni je bilo potpuno jasno kojim smjerom moramo krenuti. Istina, možda se ključni trenutak, te 1997. godine, dogodio kad sam, unatoč velikom dugu, dobio povjerenje Hrvatskih šuma i mogućnost nabavke 3 tisuće prostornih metara drvne građe. Znao sam tada da smo uspjeli, da nas više ništa ne može omesti na putu uspjeha. Morate znati da su tada kamate na kredite bile goleme, no ipak se moglo. Usvojili smo proizvodnju stolica, nabavljali nove strojeve, slijedili trendove. I držali se čvrsto postulata: da bi se u drvnoj, ali i sličnim djelatnostima uspjelo, svake se godine dio dobiti mora reinvestirati. Također, udio kredita u razvoju uvijek se mora držati postotka ne većeg od 60, ostalo moraju biti vlastita, zarađena sredstva, nastavlja Marković priču o novom početku, o putu iz propasti do uspjeha, započetom prije 17 godina.
I reda podatke od kojih nas je skoro strah. Koji u riječkom, hrvatskom okruženju ne samo sveukupne industrijske propasti, nego i nestanka industrijske kulture koja je zapravo jedan od temelja nastanka modernih gradova, djeluju toliko nestvarno, toliko atipično da čitav tekst skreće u zonu krajnje nevjerice koju bih kod čitatelja mogao stvoriti, ili pak u odjeljke novina pod naslovom »vjerovali ili ne«.
DI Klana je tako lani proizvela i prodala – milijun stolica. Kako smo već istaknuli, praktično su sve završile u izvozu. Najviše ih je na tržištu Italije, Francuske i Njemačke. Kad je zemlja »galskih pijetlova« u pitanju, stolice iz Klane prodaju se u osam od deset najvećih trgovačkih lanaca namještaja. S Njemačkom se poslovi razvijaju još i bolje. U srijedu naime ide prva isporuka stolica Otto grupi, najvećem svjetskom internetskom prodavaču stolica koji zapošljava 51 tisuću ljudi! Pokazatelji jasno upućuju da djelatnost kojom se bavi DI Klana može ostvarivati godišnji rast od 7 do 10 posto! A mediji i naše glave zapljusnuti su podacima kako u Hrvatskoj nema te industrije koja može uspješno poslovati u međunarodnom okruženju. Kad je drvna industrija u pitanju, još više. Proizvoditi u Hrvatskoj namještaj... ma dajte molim vas, nema šanse u ratu s Kinezima.
– Nije točno. Svakog dana, svakog mjeseca, svih ovih godina koje su bile i dobre, ali i turbulentne, ostvarujemo rast. Svake godine investiramo u najmoderniju opremu, svake godine nam treba još novih radnika. I nije da se ne žalimo što to »država« ne prepoznaje, što nam ne omogućava povlastice, nije da nam takva pomoć ne bi dobro došla, ali možemo i bez nje. Rekli ste Kina. Istina, u Kini i Vijetnamu se proizvodi povoljan namještaj. No svatko tko se bavi proizvodnjom trebao bi znati da se već neko vrijeme događa povratak Europljana Europi. Zbog rasta standarda u toj zemlji, narasle su Kinezima plaće i sve su manje sposobni osiguravati nisku cijenu rada. Tako za europsku, a trebalo bi tako biti i s Hrvatskom, industriju dolaze bolja vremena, sugestivno nam pojašnjava Marković.
Precizni planoviA za ta bolja vremena, DI Klana ima jasno i vrlo precizno strukturirane planove. Pa su tako, umjesto da u Ronjgima kuhaju fažol i plaču nad tužnom sudbinom radničkom, simbolički 1. maja otvorili – novi pogon. Riječ je o tapetariji površine 1800 četvornih metara u koju je investirano tri milijuna kuna. Jednako se toliko ulaže i u pogon proizvodnje masivnih ploča, a također s cijenom od oko tri milijuna kuna dogodine će se realizirati otvoreno skladište za prosušivanje otvorene građe na 10 tisuća »kvadrata«. S obzirom da je ove godine, u prvih pet mjeseci ostvaren porast proizvodnje od nevjerojatnih 20 posto, plan od 1,1 milijun proizvedenih stolica bit će sasvim sigurno realiziran, a period do 2020. godine bit će ispunjen još nizom zanimljivih proizvodnih linija, tako da bi do kraja desetljeća zaposlenost mogla dosegnuti brojke između 600 i 700 radnika. DI Klana naime već ovih dana kreće u proizvodnju masivnih stolova, a nakon toga, za što su upravo postavljene tehnološke pretpostavke, počet će proizvodnja i sjedećih garnitura, fotelja i sličnog namještaja.
– Na žalim se ja ni na što, ali me silno smeta, čudi, pa na neki način i vrijeđa da najviše državne strukture ne prepoznaju potencijale drvoprerađivačke industrije. Ne mogu shvatiti da drvna industrija nije uvrštena u strateške grane razvoja do 2020. godine?! Pa Hrvatska ima 48 posto površine pod tehnološki iskoristivim šumama! Ako to nije strateško bogatstvo, što onda jest?! Okrenemo li se kolegama koji participiraju u nekim oblicima drvne industrije, problem je što se većina njih bavi tek primarnom proizvodnjom. To su vam pilane što od trupaca stvaraju daske pa ih izvoze u Egipat i Kinu. Istina, i to je neka vrst proizvodnje, pa i izvoza, no jasno vam je kolika je razlika u zaposlenosti tvornice poput naše DI Klane i jedne pilane, pa tako i u cijeni izvoza. Hrvatska mora hitno poraditi na promjeni slike po kojoj je 71 posto izvoza primarna proizvodnja, a samo 29 gotovi proizvodi. Štoviše, u tih 29 posto većinu vam čini parket koji tehnološki baš i nije neka »mudrost«, a svega 20 posto, od tih 29, je namještaj. Kad bi se ta slika okrenula, na tisuće bi ljudi dobilo posao u hrvatskoj drvnoj industriji – nudi rješenje Marković.
Stari i novi pogoniIdemo po pojedinim sektorima klanjskog proizvodnog čuda. Radnici, uglavnom mladi. Prosjek godina je oko 35, po spolu također »fifti-fifti«. Uz podosta klasičnog ljudskog rada, šest robota za lakiranje stolica. Iz tehnoloških, ali i zdravstvenih razloga, najbolje je kad taj dio posla obavljaju roboti, a ne ljudi. Isprepleću se stari i novi pogoni, ljudi u svima jednako zadovoljni. Dva praktikanta, srednjoškolca što u DI Klana obavljaju obaveznu »praksu«, veselo pozdravljaju direktora. Jednako su mu se naveselili i svi ostali, stalno zaposleni. Kako i ne bi, kad je zajedno sa svima njima stvorio uspješan tim pred kojim jadni izgovori hrvatskih političara i gospodarstvenika kako kod nas industrija nema šanse izgledaju – tragikomično. Pa nije Marković pao iz svemira i ne posluje u nekoj drugoj državi, sve to on radi u istoj toj zemlji u kojoj svakim danom jedino raste broj nezaposlenih. Ili, da ga je nekako klonirati? Ne, riječ je o odgovornosti, strategiji, jasnoj viziji i radu. Na žalost po nemoćni hrvatski establišment, Marković i DI Klana pričaju priču što ruši sve stereotipe domaćih političara kako smo zbog globalnih procesa, onih dalekoistočnih, potpuno nemoćni u industrijskoj bitki. Jer milijun izvezenih stolica, 425 uredno isplaćenih plaća i dobit koja svake godine povećava zaposlenost i proizvodnju nisu uspjeh? Ostvaren, tu u Hrvatskoj, na korak od industrijski propale Rijeke, u maloj Klani, na rubu šume, uz cestu što vodi prema Gumancu.
*********************************
Plaće U 17 godina koliko sam na čelu DI Klana, triput mi se dogodilo da je plaća kasnila po dva dana. Iako sam svaki dan u pogonima najmanje nekoliko sati, od sramote se tih dana nisam mogao pojaviti pred radnicima. Kad bi mi se dogodilo da plaća kasni petnaest dana, nema te sile što bi me spriječila da ne podnesem neopozivu ostavku i odem iz tvornice, rezolutan je Marković.
Radnici Iako je kroz noviju povijest bilježen jedino smjer dnevnih ili trajnih migracija radnika na relaciji Klana – Rijeka, razvoj DI Klana te je procese izokrenuo. Danas u toj drvoprerađivačkoj tvornici radi po prilici 120 radnika iz Klane i okolice, dok njih 300 svakodnevno putuje iz Rijeke i njezinog »prstena« na rad u Klanu.
Autotrolej DI Klana značajno utječe i na zaposlenost riječkog gradskog prijevoznika, Autotroleja. Svakodnevno prema DI Klana i obratno prometuje čak sedam autobusa. Te zanimljive linije startaju na Vežici i na Potoku, tako da stignu na smjene od 6 i 15 sati, zadnji je povratak u 23, a zbog prekovremenog rada, jedan autobus po radnike u Klanu dolazi i u 17 sati.
Humanost Nema te humanitarne akcije u Primorsko-goranskoj županiji u kojoj DI Klana nije pomogla. Obaveza uspješnih je da ne okreću glavu od problema zajednice u kojoj djeluju, već da pomognu, naglašava Marković. Jedna od zadnjih u kojoj su sudjelovali je »Vratimo prstima radost čitanja« u kojoj su se sakupljala sredstva za obnovu vandalizmom devastiranje knjižnice za slijepu i slabovidnu djecu OŠ Pećine, ali i općenito za čitavu, teško oštećenu školu. DI Klana je tako darovala 24 polufotelje i 20 stolica što je popriličan iznos. S kojim se ne žele hvaliti.
Kooperanti Osim nemalog broja radnika, uz DI Klana je i velik broj kooperanata. Prvenstveno se radi o vlasnicima kamiona – stotinu njih mjesečno prema Italiji, Njemačkoj i Francuskoj vozi nekoliko stotina tura stolica, ali tu su i brojne druge djelatnosti.
– Pokušavam da naši partneri dobiju posao i s Otto grupom jer se i u tom slučaju radi o velikom poslu, a u nabavci svih potrebnih materijala – kartona i lakova na primjer, prvenstveno tražim, ako je to ikako moguće, da budu proizvedeni u Hrvatskoj.
