Tragom starih fotografija

[Kont]

U ljeto 1858. godine, Robert Whitehead sa suprugom Frances i četvero djece (Frances Eleanor rođ. 1849., Alice rođ. 1851., John rođ..1854. i Richard rođ. 1856.) doseljavaju se iz Trsta u Rijeku. Nastanili su se u maloj kući od crvene cigle, zvanoj Casa Rossa, podignutoj unutar zemljišta tvornice "Stabilimento tecnico fiumano", s pogledom na glavni ulaz i cestu što povezuje Rijeku s Opatijom.

Jednog dana 1867. godine, mladi časnik austrijske mornarice, grof Georg von Hoyos (rođ.1842.), jahao je na konju ispred kolone mornara cestom što vodi od Rijeke do Opatije. Kad su se našli ispred glavnog ulaza u tvornicu "Stabilimento tecnico fiumano", njegov konj se iznenada počeo propinjati, pokušavajući zbaciti jahača.
Tijekom vike i pomutnje, Alice,tada šesnaestogodišnjakinja, pojavila se na prozoru svog stana u Casi Rossi, kako bi vidjela što se vani događa. U tom trenutku mladi je časnik uspio obuzdati svog konja i pogledati uvis, te spazio lijepu mladu Engleskinju, obasjanu suncem. Poklonivši se dami, podigao je kapu u znak pozdrava,te odjahao prašnjavom cestom u pratnji svojih mornara. Pitao se kako može tako zgodna djevojka živjeti  na tako prljavom i smrdljivom mjestu kao što je tvornica.
Nekoliko dana kasnije je posjetio tvornicu, te se upoznao s Whiteheadom i njegovom kćerkom Alice. Vjenčali su se 1869.godine.

Nakon što su se obitelji Whitehead i Hoyos preselili u novu vilu, u Whiteheadovoj Casa Rossa u lipnju 1885. godine otvoren je poštanski ured "Fiume Mlaka"- La Bilancia 13.6.1885., "Nuovo offizio postale a Mlaka".

Još malo o ovoj fotografiji:

Robert Whitehead  je 1871. planirao urediti ovu lokaciju poput trga, očekujući da će poslužiti kao mjesto riječke proslave dana sv. Jakova. Osmišljavanje trga bilo je u njegovo doba važno i zbog novosti na trasi prometnice. Nju, koja je dotad postojala samo kao cesta sa sjeverne strane izvorišta, planiralo preseliti na suprotnu, morsku stranu izvorišta. Drugo, lokacija se činila privlačnom s malopoduzetničkog stajališta. Tako su dijelovi lokacije koncem 19. stoljeća korišteni kao tržnice: mali teren na istočnom rubu izvorišta prepušten je 1890. prodajnom kiosku Piazzetta Margherita, a isti takav teren na zapadnom rubu kiosku Piazzetta Leopoldina.

Jedan kiosk je bio mesnica, a drugi prodavaonica delikatesa. Vlasnik je bio poduzetnik Mittel Luigi koji je imao takve prodavaonice na Korzu i u kući Grini u današnjoj ulici Viktora Cara Emina na Brajdi. Također je u vlastitoj kući na Kantridi držao konobu i trafiku.

[Kont]

I još malo o ovoj fotografiji:

Između ta dva kioska je vrelo "Rečice" koje na tomu mjestu danas vidimo i napaja se od šest izdašnih vrela čije vode se sastaju u obzidanom bazenu gdje tvore jezerce dužine 50 metara, a otuda teku u nadsvođen ispust ispod prometnice prema moru.

[Kont]

Narodna predaja pripovijeda kako u najstarija vremena toga izvorišta nije bilo, a pojavilo se tek u novije doba, prije nekoliko stotina godina, pretpostavljam nakon dva jaka potresa 1321. ili 1323. godine, jer se lokalitet Rečice spominje već početkom 15. stoljeća, spominjući na njemu postojanje vinograda, od 16. stoljeća i maslinika koji se protežu do mora, također postojanje vrtova.
Dalje, izvori iz sredine 17. stoljeća spominju kako na Rečicama djeluje brodogradilište crkvene bratovštine sv. Nikole.
 
Rečice se u 18. stoljeću spominju zbog postojanja mlina, a lokacija je nazivom ubilježena i na glasovitomu Rossijevom planu Rijeke iz 1842. godine. Prometnica je u to doba još uvijek zavijala samo sa sjeverne strane izvorišta, a isto će biti na planovima toga dijela grada iz 1871. godine.

Na ovoj slici se vidi i mala kuća od crvene cigle zvana Casa Rossa.

[Kont]

Situacija će biti izmijenjena nekoliko godina potom, kada se cesti sa sjeverne strane (današnja Ulica pod Jelšun), pridružila cesta s morske strane izvorišta, pa se ono našlo prometnicama uokvireno. Od 1899. do 1907. tu je bilo i okretište za tramvaj dok se nije tramvajska pruga produžila za 300 metara do brodogradilišta Danubius.

Vrelo "Rečice" je nepresušno i daje 100-220 litara u sekundi, a ponekad bogami i više.

[Kont]

...i više

[Kont]

-- Krainz & Materljan (Giovanni Krainz ed Enrico Materlijan): manifatture e mercerie-tappeti, in via del Corso n. 20 (1899) / moda-stoffetappeti, in Corso n. 20 presso la Torre (1910).

[Kont]

Gospoda Mirko Mateljan i Ivan Krainz prodali su svoj dobro uvedeni dućan gospodi Blau i Mohorich za 40 000 K. 20 000 K primili su u gotovo, a glede ostalih 20 000 K sporazumjeli su se za obročno odplaćivanje bez garancije, počam od 1. travnja unapred.

Dok su onaj dućan imali u rukama gospoda Krainz i Mateljan, poslovi su izvrsno napredovali, ali čim ga preuzeše Blau i Mohorich, počeli su poslovi ići naopako i to radi raznovrstnih razloga. Oni se nisu nikako slagali, loše su gospodarili i naručivali odviše rizične pomodne stvari, koje na Rieci nisu imali prodju. U zadnje se vrieme opazilo, da manjka novca i robe u dućanu. Konačno su morali falirat, jer je to bilo neizbježivo.

[Kont]

Tada su došli gg. Mateljanu i Krainzu i umolili ih, da bi ovi izravnali njihove račune s vjerovnicima. Oni su to prihvatili i nastojali na sve moguće načine, da ih iz te situacije kako god spase. Mateljan i Krainz ponudili su vjerovnicima izravnanje uz najviše mogući postotak od 42 i pol. Vjerovnici nisu htjeli to prihvatiti, već su zahtievali 60 do 70 po sto.

Na to su Mateljan i Krainz prekinuli svako pregovaranje, te je dućan pao pod stečaj uz pasivu od 170 000 K.
U konkursu prodan je dućan na javnoj dražbi, a kupio ga je jedan konzorcij trgovaca, koji su se time htjeli riešiti jedne konkurencije stranjskih trgovaca, koji su dućan takodjer nastojali kupiti.
 
U konzorcij pristupili su i Mateljan i Krainz sa svrhom, ako bude što god koristi, da dadu u ime pomoći Blau-u i Mohorichu. I bilo je koristi 1800 K na svaki dio. A buduć je g. Mateljan bio u dućanu kao upravitelj za vrieme te razprodaje, to su i ostali međusobno skupili po 1800 K i ta svota skupa sa svotom Mateljana i Krainza Blau-u i Mohorichu.

V. Mohorich se time nije zadovoljio, nego je tražio od gg. Mateljana i Krainza da mu dadu 15 000 K jer da su to oni bili izravnali, da bi on još imao dućan i svoju budućnost osiguranu. Ne mogući postignuti, počeo je slati Mateljanu i Krainzu prieteća pisma, zaprietivši im smrću u slučaju, ako mu ne dadu taj novac. G. Mateljan uviek se pazio zasjede i tako Mohorich nije imao prilike, da izvede svoj naum. Ali g. Krainz nije vjerovao, da bi Mohorich bio kadar izvesti umorstvo.

 U nedjelju na večer bio je Krainz na večeri kod Lovrinovića (Tratoria al Cervo d´oro).

[Kont]

U pol 11 uputio se kući. Mohorich ga je valjda iz vana pazio cielu večer, dok se je nalazio u gostioni, jer kad je Krainz izašao, dočekao ga je iza ugla pravoslavne crkve i stao pucati na njega.

[Kont]

Krainz je najprije pokušao, da Mohorichu otme iz ruku oružje ali osjetivši, da je već četiri puta pogođen, uzmaknuo je. Mohorich ga je progonio, ali u to je već bila dotrčala policija i mnogo prolaznika.

Mohorich videći, da će bit uapšen, izpalio si je hitac u glavu i pao mrtav.
Krainz je pješke pošao u bolnicu. Sva četiri taneta zadržala su mu se u tielu među kostima. Na sreću, ozlede nisu težke naravi, te će on po mnienju liečnika za koju sedmicu izaći iz bolnice.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

S obzirom da je opisani događaj objavljen u Jutarnjem listu 1913. godine, a gg. Matrljan Enrico & Krainz Giovanni su 1911. kupili zemljište i izgradili kuću 1912. u današnjoj  Ulici Moše Albaharija, možda je Mohorich s pravom tražio izravnavanje računa.

     

[Kont]

U Ulici Moše Albaharija ispred kućnog broja 17 postavljen je “Kamen spoticanja”, odnosno šest-spomen obilježja na članove židovske obitelji koji su na današnji dan tijekom Drugog svjetskog rata s te adrese odvedeni u nacističke logore. 28.03.1944.

Postavljanju kamena spoticanja prisustvovale sestre Andra i Tatiana Bucci koje su kao djevojčice sa svojim obiteljima prije 80 godina s te adrese odvedene u logore.

https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/rijecke-sestre-bucci-djevojcice-u-paklu-auschwitza-mi-nismo-samo-prezivjele-mi-smo-zivjele/