Riječke kavane, krčme, gostione, restorani...

[sijori]

Nova tema u koju ćemo smjestiti svu silu ugostiteljskih objekata (slikom i riječju ) kroz povijest grada 

krenimo sa ovom etiketom jednog riječkog izvoznika poznatog piva Kobanya 

[Kont]

                                                                              Čudnovati kljunaš

Oglas u "Primorskim novinama" 1916. godine: "Otvorio se 1. 11. 1916. na Rijeci hotel Royal sa 44 sobe u ulici Lod. Kossuth br. 10. Hotel je sasvim obnovljen, a otvorena je i gostiona  Al Cervo d'oro vlasnika  G. Milete".

[Kont]

I nekoliko godina kasnije, kada je njegova supruga L postala vlasnik. Usput se promijenilo ime ulice. I države

[Kont]

Čudnovata priča s "Čudnovatim kljunašem" počinje čudnovatim zgodama i nezgodama pjesnika D'Annunzia i njegovih šegrta koji dolaze u Rijeku 12. rujna 1919. godine kako bi razgazili svoje male i uske čizmice. Došli su na poziv i uz veliku pomoć riječkih političara – talijanaša i uskoro je cijeli grad, zajedno s građanima Rijeke postao pozornica za D'Annunzijevu tragikomičnu predstavu.
 
Neobuzdana želja za osjećajem punine života koja se može tumačiti kao poslijeratna histerija pretvorila je život u gradu u beskrajne fešte i slavlja začinjena dekameronskim zabavama, bludom, kokainom i gozbama. Ne za sve, naravno. Za neke se život pretvorio u siromaštvo i glad začinjeni ricinusovim uljem, batinama, pljačkom i protjerivanjem.
 
Jedno od kultnih mjesta u gradu uskoro postaje mala i neugledna gostionica Al Cervo d'oro u Via Garibaldi br.5.
Priča se da ju je otkrio Lodovico Toeplitz (iz D'Annunzijevog Ministarstva za vanjske poslove) i preporučio  D'Annunziju zbog izvrsnog rižota s kvarnerskim škampima. Druga priča govori da se u tu gostionicu  D'Annunzio sklonio da pričeka rezultate glasanja na izborima u prosincu 1919. godine na kojima se građanstvo trebalo izjasniti želi li i dalje pružati potporu njemu ili talijanskoj vladi. Jedno od izbornih mjesta bilo je u obližnjoj Pallazo Modello, ali izbori su naprasno prekinuti tako što je grupa ardita upala na glasačka mjesta i razbila izborne žare kad se uvidjelo da većina Riječana glasa protiv D'Annunzia.

Bilo kako bilo, Cervo d'oro je postala omiljena D'Annunzijeva gostionica u koju je često dolazio jesti rižot od škampi. (Zabilježeno je kako je za kvarnerske je škampe, u jednom trenutku, možda baš u Ornitorincu, izjavio kako su najbolji na svijetu.)  Prije rižota je ispijao liker od višnje Maraska kojeg je nazvao Sangue Morlacco, te je od svog prijatelja Girolama Luxarda, vlasnika tvornice likera Luxardo iz Zadra, naručio stotinu boca "berbe 1919. godine" sa vlastoručnim potpisom i etiketom.

[Kont]

D'Annunzio je vodio najbliže časnike i suradnike na objed, pa se tako jednog dana pojavio njegov tajnik za akcije Guido Keller i stavio D'Annunziju na stol punjenoga čudnovatog kljunaša kojeg je ukrao iz gradskoga Prirodoslovnog muzeja, u znak posvete svome vođi
Kako je objasnio Keller, držeći se samoodabrane uloge zapovjednikove dvorske lude, kvaka je bila u tomu što je rožnati kljun životinje bio gladak kao D'Annunzijevo tjeme. D'Annunzio je navodno izgubio kosu uslijed pretjeranog utrljavanja antiseptika kako bi ubrzao zarastanje rane na glavi zadobivene, naravno u jednom viteškom dvoboju, a nakon toga govorio je da je sretan jer ima najljepšu lubanju na svijetu te kako je njegova ćela zapravo prototip frizure budućnosti.

Udomljavanje čudnih ljubimaca bilo se raširilo među D'Annunzijevim suradnicima. Lodovico Toeplitz, koji je pored Leona Kochnitzkog obnašao dužnosti vezane uz vanjske poslove, šetao je gradom s lisicom koju je držao na povodcu poput psa. Kochnitzky je pak svoju lisicu nazvanu Iskra držao u kavezu. Guido Keller živio je s pripitomljenim orlom kojeg su mu poklonili „alpini“. Kako je većinu vremena provodio po okolnim šumama, da bi ga primorao da siđe u grad, D'Annunzio je organizirao otmicu njegova orla i zatočio ga u guvernerovu palaču.

A Guido Keller je prilikom jedne nezgode za vrijeme leta u zaleđu Rijeke sletio u polje jednog samostana gdje je osim redovnika naišao i na jednog magarca koji mu se toliko svidio da ga je odlučio povesti sa sobom u popravljenom avionu i pokloniti ga D'Annunziju koji je to prihvatio kao iskreni poklon prijatelja kojeg je cijenio.

Tako je  gostiona  Al Cervo d'oro preimenovana u All'Ornitorico iliti K čudnovatom kljunašu  i to ime je zadržala sve do kraja II sv. rata. Vlasnik je bio Carlo Russian.

[Kont]

Nakon što je trattoria postala Ornitorinco, odmah su se raširile priče o tom mjestu: kako ima jedna gostionica, sva u bijelim medvjeđim krznima; tamo se uz dim mirisnih ulja, održavaju nezamislive orgije prekidane sotonskim žrtvovanjima; i sintetski rajevi izazvani opijatima su se uklapali u tu sliku. Kokain je ispunjavao tu prostoriju, a u ljudskim lubanjama ključala je krv.
 
A nakon tih čudnovatih zgoda, za D'Annunzija i njegove šegrte slijedile su čudnovate nezgode tako da je i "naš" pjesnik, izgledom poput šegrta Hlapića - malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, morao odjebat odavde.

„O Rijeko“, reče on, „nezahvalni grade“…

Međutim, priča o gostionici Ornitorinco nije završila.

Ljetna je večer, 2. kolovoza 1944. godine. Grad se tek počeo buditi iz popodnevne uspavanosti i ulice su ponovno oživjele kada se iznenada u 18.50, prolomio zvuk strašne eksplozije. Iako su stanovnici Rijeke već manje-više bili navikli na eksplozije, pogotovo za vrijeme zračnih napada, ova ih je iznenadila i šokirala jer je zvuk eksplozije dolazio iz samog centra grada.
Eksplozija je došla iz smjera poznatog restorana Ornitorinco koji se nalazi u središtu grada na početku Via Garibaldi. Prolaznici koji su se našli u neposrednoj blizini panično su trčali dalje od mjesta eksplozije jer su pretpostavili da se radi o partizanskoj diverziji te da će vrlo brzo početi oružani obračun njemačke vojske s njima.
Nekoliko minuta kasnije pojavili su se kamioni puni njemačkih vojnika iz X Mas-a koji su opkolili blok zgrada i tada je nastala opća strka i panika. Vojnici su hapsili sve prolaznike koji su bježali i skrivali se po portunima zgrada, a zvuk sirena vozila hitne pomoći koje prevoze mrtve i ranjene dodatno je izazivao još veći strah.
Svi su se pitali što se to dogodilo?
Ubrzo se pronijela vijest da su partizani u gostionici Ornitorinco pokušali ubiti Egidia Ferrarija.

To ime je nažalost bilo poznato tih dana u Rijeci. Rođen je 1898. godine u mjestu Varsi kod Parme te je s D'Annunzijem došao u Rijeku, gdje je i ostao. Vjerovatno je zbog toga nastavio svakodnevno odlaziti u omiljenu gostionicu svog nekadašnjeg comandantea. Ferrari je inače izgledao kao simpatična osoba; bio je vesele prirode, volio je dobru hranu, lijepe žene i česta pijančevanja. Bio je i vrlo društven pa se svaku večer sastajao s prijateljima u Ornitorincu gdje su pili i igrali karte.

Međutim, iza te maske jednostavnog i društvenog čovjeka (u to je vrijeme radio u Romsi) skrivao se zločinac, špijun i doušnik Gestapa. Zauzimao je važno mjesto u fašističkoj organizaciji u rajonu Torreta. Zbog njega i njemu sličnih, puno građana je bilo uhapšeno i zatvarano, te deportirano u Njemačku na prisilni rad i koncentracione logore.

U proljeće 1944. godine ova represija poprimila je zabrinjavajuće razmjere i bila u velikom porastu koji bi mogao predstavljati ozbiljnu opasnost za cijeli pokret. U ožujku je uhapšeno 110 drugova, a u travnju tada ista sudbina pada na sve čelnike CPL-a okružja Montegrappa, uključujući Corrada Illiasicha, koji se nikad nisu vratili iz koncentracijskog logora. Istoga kobnog mjeseca uhićeni su svi članovi obitelji Ivančić i ostali drugovi, uključujući mladog Marka Remsa koji je strijeljan. I popis bi se mogao nastaviti, ali bio bi predug.

Kako zaustaviti val uhićenja i represija koji su uzrokovali toliko štete? Jedino rješenje bilo je eliminirati doušnike poput Ferrarija od kojih su Nijemci dobivali informacije. Ali nije bilo lako kao što se činilo. Ferrari je čudesno izbjegao dva atentata: prvi, kada su pucali u njega dok je gledao kroz prozor svog stana u Via Milano (Ul. Moše Albaharija), drugi put kad su bacili bombu na njega dok je prolazio kroz park, ali bomba nije eksplodirala. Treći pokušaj bio je Ornitorinco.

Točno se sjećam dana kad je odlučeno o napadu na Ferrarija - kaže Orazio Cergnar u to vrijeme član CPL-a. Bila je nedjelja i dogovorili smo se za susret u konobi Monte Maggiore u Cittavecchiji. Restoran je imao dva ulaza, jedan sa strane Piazza S. Barbara, drugi u Calle dei Pipistrelli; idealno mjesto za bijeg u slučaju napada fašista. Imali smo velikih planova i razgovarali smo o mnogim stvarima. U određenom trenutku postavilo se pitanje Ferrarija i trebalo je malo vremena da se svi dogovorimo o njegovom uklanjanju. Naručili smo pratioca, ne sjećam se tko je bio, da stupimo u kontakt s partizanskim akcijskim skupinama kako bismo im povjerili delikatan i važan zadatak. Način na koji su trebali djelovati bio je njihov posao, mi smo samo sugerirali poznavajući navike fašista, mjesto na kojem se napad trebao dogoditi.

Dakle, nitko od nas nije znao kada i kako će akcijske skupine ispuniti ovaj zadatak. Dokaz za to je da sam u vrijeme eksplozije bio u Ornitorincu. Sjećam se, kao i danas, prizora: šanka s desne strane s policama punim boca i demižona; kraj šanka bio je stol za kojim su sjedili Ferrari i njegovi prijatelji, ukupno 6-7 ljudi. Bio sam s druge strane mjesta s mojim prijateljem i 4-5 drugih ljudi. Moj prijatelj je upravo završio jesti knedle sa zecem, jelo koje je predstavljalo pravu deliciju u onom vremenu racije, kada se odjednom dogodila eksplozija. Pred očima nisam vidio ništa; samo sam osjetio kako se dižem s tla osjećajući ogromnu prazninu u sebi. Kad sam se oporavio, čudesno nepovrijeđen, jedva sam vidio, usred prašine od ruševina, goleme pukotine u stropu, razbijenih stolova, razbijenih boca, vrata i razbijenih prozora. Osvijestio sam se da je to prije bilo moje...... ne daj da te pronađu na licu mjesta kad stignu nacisti. Potrčao sam s prijateljem da se sklonimo u obližnju krojačku radnju, skrivajući se u zahodu. Krojač je bio Nijemac i tu nas sigurno neće tražiti.
Mnogi su mislili da sam ja postavio bombu, budući da sam se nalazio u gostionici u vrijeme eksplozije. Ali to nije istina. Nikad nisam znao i još uvijek ne znam tko je bio počinitelj napada.

[Kont]

Ni Romeo Stanich, brijač koji već 45 godina ima svoju brijačku radnju u Via Rade Končar, vrata do vrata nekadašnje gostionice Ornitorinco, ne poznaje napadače.

Tog dana - kaže - kada se dogodila eksplozija, upravo sam šišao dva Nijemaca. Instinktivno sam istrčao na ulicu gdje mi se pred očima prikazala nezaboravna scena: gusti oblaci dima, pomiješani s prašinom, izlazili su kroz vrata i prozor Ornitorinca. Gosti su bježali iz gostionice i tog paklenog plamena sa salvetama i priborom za jelo još uvijek u ruci; neki su nosili razderanu odjeću i izgledali su kao da nose maske na licu, učinak eksplozije bio je toliko jak. Prozori na susjednim zgradama su se razbili. Vidio sam njemačku vojsku kako dolaze odasvud, pa sam smatrao da je najbolje zatvoriti dućan i brzo otići gledajući svoja posla.

[Kont]

Bivši vlasnici Ornitorinca koje smo pronašli u Trstu gdje trenutno borave nisu bili prisutni u lokalu u vrijeme napada. Iz Fiume smo otišli točno dva dana prije događaja - kaže Carlo Russian - da se odmorimo na otoku Krku, u kući rodbine moje žene, i da se pobrinemo za  našu svinjogojsku farmu u selu Klapa. Restoranom su upravljali brat Alessandro i moj rođak, izvjesni Vincenzo Sršić. Naš odlazak koji se dogodio u tom trenutku stvorio nam je mnoge probleme s Nijemcima, jer su sumnjali da smo pobjegli ranije zato što smo bili saučesnici u atentatu.

Čuli smo vijest idućeg dana i odmah se vratili u Rijeku. Lokal je bilo u jadnom stanju. Eksplozija je morala biti ogromna kad je nastala tolika šteta. Bilo je smrti i ozljeda, ali posljedica je mogla biti i mnogo katastrofalnija. Moj brat mi je ispričao da je te večeri prije eksplozije napustio lokal jer su ostali bez pive, pa je i dio stalnih gostiju otišao u druge gostionice na pivu. Što se tiče Ferrarija, jako sam ga dobro poznavao s obzirom na to da je bio jedan od naših redovnih kupaca, ali ne do te mjere da bih sumnjao da je gestapovski informator. U gradu se sljedećih dana dosta pričalo o incidentu. Neki od gostiju su tajno izjavili da su prepoznali atentatora i tada su napravili spisak s imenima. Ali nitko se nije bio spreman zakleti tko je on zapravo.

[Kont]

Spominju se imena Ljudevita Majstera - Arpada i Vinka Valkovića - Poleta, potonjeg su Nijemci ubili nekoliko mjeseci nakon napada na Ornitorinco, prilikom akcije koju je izveo u Starom gradu. Ostao je samo Arpad, jedini koji nam može točno reći kako su se događaji odvijali.

Arpada nije bilo lako pronaći, jer vodi osamljeni život umirovljenika, izbjegavajući bilo kakav interes javnosti. Bio je to naporan razgovor zbog njegovog zatvorenog i rezerviranog karaktera.

U to vrijeme bio sam član akcijskih grupa koje su djelovale na Sušaku. Jednog lijepog dana tog dalekog ljeta 1944. godine, Polet i ja smo dobili zadatak da uklonimo izvjesnog Ferrarija. Nisam znao tko je, samo sam čuo za njega. Međutim, organizacija se već odavno odlučila i to je značilo da se radi o nekom tko je nanosio veliku štetu našem pokretu. Iznenađuje me što smo mi iz borbene grupe Sušak bili izabrani da izvedemo napad u Rijeci jer smo znali vrijednost i odvažnost riječkih akcijskih skupina. Kasnije sam shvatio smisao ove odluke. U Rijeci nismo bili baš dobro poznati, dok bi se riječki drugovi mogli lako identificirati.

Dan prije napada, Polet i ja smo otišli do Ornitorinca proučiti akcijski plan. Znali smo sve o Ferrariju kao što smo bili detaljno obaviješteni i o njegovim navikama; ipak htjeli smo to provjeriti sami. Popili smo po čašu vina i primijetili da se nitko nije usudio zauzeti stol rezerviran za fašističkog vođu i njegove prijatelje.
Odmah smo pomislili da bombu postavimo točno ispod tog stola. Čekali smo navečer da provjerimo je li Ferrari, kako su nam rekli, zaista ulazio u gostionicu svaki dan u isto vrijeme. Sve je savršeno odgovaralo.
Sljedećeg jutra pripremili smo bombu u stanu jednog našeg druga smještenog na broju 18 u ulici Delle Brigate proletarie (Strossmayerova ulica). Bila je to rudimentarna bomba, ali velikog učinka; u kutiju smo stavili oko 3 - 4 kg eksploziva pomiješanog s dobrom dozom velikih čavli kako bismo povećali snagu. Zavezali smo je kao da je riječ o lijepom paketu, vodeći računa da ostavimo otvorenu rupu u koju bismo u pravo vrijeme umetnuli detonatorsku olovku.
Oko pet popodne vratili smo se do Ornitorinca i sjeli za onaj isti stol. Izvukao sam malu bušilicu i napravio rupu na jednoj od potpornih ploča ispod stola u koju sam zatim zabio kuku. Nitko nije primijetio ništa, također zato što je stol bio prekriven ogromnim stolnjakom koji je skrivao svaki moj pokret. Polet je potom objesio paket na kuku, aktivirao olovku i umetnuo je u bombu. Eksplozija se trebala dogoditi za 90 minuta.
Ustali smo, platili piće i izašli. Ali nismo se udaljili iz Via Garibaldi. Željeli smo biti sigurni u Ferrarijev dolazak i istodobno provjeriti da netko nije zauzeo to opasno mjesto. Budući da se radi o javnom lokalu, vrlo lako se moglo dogoditi da neka obitelj sa djecom dođe i sjedne za taj stol. U tom slučaju jedan od nas bi ušao da deaktivira bombu.
Iz našeg smo položaja vidjeli kako svi Ferrarijevi prijatelji dolaze jedan po jedan, ali od njega ni sjena. Obuzeli su nas trnci. Zašto je morao odgoditi dolazak baš tu večer?
Odjednom smo ga vidjeli na kraju ulice. Polako je hodao i razgovarao s nekom osobom. Stigavši ​​pred vrata lokala, zastao je i nastavio razgovarati. Kapi hladnog znoja su mi se slijevale niz leđa dok je vrijeme istjecalo. Tada je napokon ušao i uz uzdah olakšanja krenuo sam prema Sušaku, dok je Polet krenuo na suprotnu stranu. Kad sam stigao do mosta, čuo sam strašnu eksploziju.
Naš posao je bio gotov.

[Kont]

U napadu su poginule tri osobe, a desetak je ranjeno. Većina su bili fašisti. Ironično je da je Ferrari, kojem je bomba bila namijenjena, iako teško ozlijeđen, ipak ostao živ, ali preplanuo na takav način da više nije štetan. (op.prev: Nisam mogao odoljeti da ne stavim kako je  Google prevoditelj preveo ovu rečenicu -  Ironia della sorte il Ferrari, al quale era destinata la bomba, nonostante le gravi ferite rimase tutta via in vita, ma conciato in modo tale da non poter piu nuocere.)

Akcija Ornitorinco poslužila je i kao upozorenje svim ostalim neprijateljima, špijunima i doušnicima Nijemaca koji su radili u gradu, a koje sada svi izbjegavaju. Ali prije svega da se vidi hrabrost i stekne povjerenje u pripadnike narodnog oslobodilačkog pokreta koji od tada sve više i više proširuje opseg svog djelovanja u gradu.

Panorama br.8 od 30. travnja 1970.
novinar: Mirella Giuricin
foto: Fernando Soprano


Jedna od uspjelijih akcija, koja izaziva veliko uzbuđenje u cijelom gradu, je nesumnjivo akcija izvršena u restoranu »Ornitorinco« obilježena u članku lista »II Nostro Giornale« pod naslovom »Delatori giustiziati a Fiume« (Doušnici pogubljeni u Rijeci): 
»Uveče 2. kolovoza, banda poznatih fašističkih doušnika pod vodstvom zloglasnog Ferrarija, svojevremeno davaoca ricinusovog ulja i batina, nalazila se u veselom raspoloženju u restoranu 'Ornitorinco' (ul. Garibaldi — danas Rade Končara, n. a.) i punila sebi želudac krvavim novcem što je dobila kao naknadu za svoj zločinački rad.
Upravo na stolu za kojim je grupa sjedila, odjednom je eksplodirala bomba: ubila četvoricu i ranila dvanaestoricu, među kojima i Ferrarija koji je kasnije podlegao ranama. Pravedna kazna pogodila je njegov sumnjiv život i tako osvetila neopisive patnje tolikih nevinih žrtava i deportiraca u Njemačku njegovom krivnjom kao i krivnjom njegovih suradnika. Kao što je on, tako če i svi drugi narodni neprijatelji biti neumoljivo kažnjeni.«13
13 »II Nostro Giornale« br. 16 od 15. kolovoza 1944. Prema izjavama koje je dala grupa ondašnjih rukovodilaca Historijskoj sekciji Komiteta KPH Rijeka (prijepis izjave nalazi se u Centru za historijska istraživanja Rovinj), akcijom su rukovodili Ottavio Valich i Lodi Blazevich. Poginula su, navodno, dvojica: Mudaschi i Finetti, dok je Ferrari, teško ranjen, ostao bez jednog oka. Ottavio Valich će kasnije biti uhapšen i zatim strijeljan, zajedno s Rodolfom Tomsichem, Ferdijem Zustovichem i drugom desetoricom drugova, na stubama Sušaka.

Za odmazdu su u Trstu 5. kolovoza bili strijeljani Riječani Emilio Randić i Giuseppe Prosper, te još dva zatvorenika u Rijeci. Nekoliko mjeseci kasnije, 30. prosinca 1944., Nijemci su uhitili i strijeljali Vinka Valkovića Poleta u Starom gradu.
Izvanredni sudovi u Trstu i Rijeci osudili su na smrt 7 nevinih ljudi radi ove diverzije.

 Informaciju o tome objavio je Glas primorja 9. rujna 1944. koja glasi:

[Kont]

Ferrari se nalazi na popisu žrtava talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.). Umro je par dana nakon attentato dinamitardo, 05.08.1944. godine.

[Kont]

Istog dana su strijeljani i njegovi navodno ubojice, Emilio Randić i Giuseppe Prosper. Sve po zakonu

[Kont]

I za kraj se moramo vratiti Ornitorincu i opisu svjedoka kako bismo napokon uspjeli locirati prostor gdje se taj čudnovati kljunaš nalazi danas. Polazimo od podatka da se Ornitorinco nalazio u Via Garibaldi broj 5. Danas je to Adamićeva ulica, međutim br. 5 je ulaz u stambeni dio kuće izgrađene 1788. godine. Lijevo od tog ulaza je br. 5A, nama svima poznat prostor Udruge Rikordi.

[Kont]

Iznutra je izgledao ovako:

[Kont]

Desno od ulaza u stambeni dio kuće br.5 nalazi se poslovni prostor Fun&Nails na broju 5 B, iako se radi o susjednoj kući.