Riječka kazališta

[Kont]

Tlocrt prostora ispred scene, pozornice i sobice umjetnika.

[Kont]

Catterina Ricotti rođ. Keser umrla je 1894. godine. Prema procjeni učinjenoj nakon Caterinine smrti kazališna zgrada je bila vrijedna 13.750 fiorina. Pored amfiteatra stajao je manji prizemni lokal iznajmljen za igru sa čunjevima (gioco di birilli), vrijedan 1558 f., te prizemna zgrada unajmljena za fotografski atelier, procijenjena na 360 f. PAR, PR-3, kut 204, Ostavina Catterina Va Ricotti (1894.).
Poslovanje preuzimaju njeni nasljednici - unuci Mario i Arrigo koji kazalište daju u zakup.

Početkom rujna 1900. godine novi zakupci teatra su Josip Matejčić i Wilim Pecskay koji odmah najavljuju novu rekonstrukciju.
Veći dio kazališta je i dalje bio nepokriven te stoga ubrzano propada tako da se 1901. godine prema projektu Emilija Ambrosinija kazalište potpuno natkriva nadstrešnicom drveno - željezne konstrukcije nad kojom je razapet dekorirani platneni pokrov čije oslikavanje izvodi Giovanni Fumi (iako je umro 17.rujna 1900. )

Prva predstava u natkrivenom kazalištu bila je 11.04.1901. godine.
Na bočnim stranama vide se lože iz Adamićevog kazališta.

[Kont]

 Južno pročelje

[Kont]

Unatoč novom izgledu, Fenice i dalje djeluje kao pučki teatar i za razliku od Komunalnog koje ima program primjeren "višem" staležu, ovdje je program bio prilagođen za šire društvene slojeve.
Tako je kazalište često ugošćavalo gostujuće talijanske marionetiste (Riccardini, Gorno Dell'Acqua i dr.), te mađarske operetne družine i varijetee. Ponekad su se tamo održavali i borilački spektakli. Tako primjerice, sredinom ožujka 1906. Supilov „Novi list“ donosi opširno izvješće o jednoj od takvih „snagatorskih“ priredbi:

Sinoć se teatar bio napunio kako malo kada. Najprije je bila sgodna glasbena pantomima. Zatim su slijedile izvrstne igre jongleura Fassy i Sole, koje su obćinstvo veoma zabavljale, te je igrače nagradilo burnim pljeskanjem. Poslie toga se producirao na violinu osamgodišnji dječak Paolo Kaufmann. Svojim je guslanjem u pravom smislu zadivio publiku. Njegova vještina na violini, njegovo razumievanje i osjećanje glasbene umjetnosti, jest zaista nešto vanrednoga i za starije virtuoze, nego li je on. Publika mu je tako oduševljeno pljeskala, da je mladi umjetnik bio prisiljen dva komada odigrati van programa.
Poslie odmora sliedile su borbe rvača. Talijanac Castelli pobjedio je Kubanca crnca Illa. Danac Petersen pobjedio je Belgijanca Holdena, Francuz Laurent pobjedio je nakon kratke borbe Talijanca Rancati. Zatim je sliedila borba dvaju sigurno najjačih rvača; Rusa Podubny i Australijanca Jackson a Jackson je 2 metra visok i vrlo razvijena ljudeskara. Podubny je manji od njega, ali više razvijen i sa debljim mišicama. Vrlo naporna borba trajala je bez uspjeha 10 časa. Iza kratkog odmora rvači nastaviše borbu, te je nakon četiri minuta Podubnom uspjelo baciti na tle Jacksona i krenuti sa oba njegova ramena. Budući da je borba bila vrlo žestoka, učestvovala je i publika svojim poklicima. Rvači bijahu nagradjeni burnim pljeskanjem. Zatim je sliedila borba izmedju Franceza Cazeau i Magjara Schmeykala. Ova borba skoro da nije izazvala tučnjavu. Francez je tako zlostavljao Magjara, da je morao posredovati nadzornik borba, a zatim je posredovao i policajni komesar, te činio obustaviti borbu, koja je odgodjena za večeras. Publika je užasno vikala proti Francuzu. Ako ne i tako, ali ipak dosta potresna bila je sliedeće zadnja borba izmedju Turčina Memet Amona i Belgijanca Wondersa, budući da je i ovdje Turčin previše zlostavljao svoga protivnika. Pobjednik je ostao Memet Amon. Večeras se borbe nastavljaju.

Jedna od kazališnih grupa ispred južnog pročelja teatra.

[Kont]

Od tada kazalište radi tijekom cijele godine, međutim  kako nije projektirano kao stalno kazalište, u narednim godinama su učestali zahtjevi vlasti za poboljšanjem sigurnosti, pogotovo nakon požara 1902. godine.
Nakon što su vlasnici Mario i Arrigo Ricotti shvatili da bi morali uložiti novac u još jednu rekonstrukciju, odlučili su da je isplativije srušiti staro kazalište i i zgraditi novo.
Tako je stari Teatro Fenice srušen u svibnju 1912. godine kada započinje gradnja novog kazališta.
 
A o tom novom Teatro Fenice postoji puno detaljnih tekstova tako da ne moram još i ja prepisivati. Dovoljna su mi lijepa sjećanja na skoro svakodnevne odlaske u kino "Partizan",

[Kont]

koja ne želim kvariti sa slikama privatizacije na hrvatski način.

[Kont]

Korišteni su tekstovi u najvećoj mjeri od Nane Palinić, zatim Marine Koprivnikar, Danijele Pintur, Irvina Lukežića, Radmile Matejčić i dr.
Za kraj, jedan interesantni akvarel Ricotti Arriga (Fiume 1875. - Rimini 1956.)  iz 1899. godine koji prikazuje kuću Simonić

[kobler]

Bravo majstore!

[Kont]

Osjećaj kad te majstor pohvali

[zokxy]

 
Što reći nego BRAVOOO

[Rijeka]

I ja se pridružujem pohvalama, bravo Kont! Bravo! 
i bit ću slobodna dodati pinkicu  iako nema veze s Teatrom Fenice već s Adamićevim

...
Tri godine kasnije, u rujnu 1883. godine održana je dražba predmeta iz starog Adamićevog kazališta koje se uskoro, točnije 15.10. počinje rušiti.
...

U toku rušenja, u temeljima teatra, pronađen je kamen, odnosno jedna polovica Austrijskog carskog grba. Ploče su izvorno bile ugrađene u bastion sv.Jerolima, iznad prolaza kojim se od gradskih vrata prolazilo na istok, prema Žabici.
Druga polovica pronađena je kao potporni kamen u koritu potoka u parku na Mlaci. Tako sačuvani, danas krase lapidarij.

[milić]

A što reći nego - bravo!

[kobler]

Nicolo' Ricotti bio je najmlađi sin Cattarine r. Kesser. Bio je oženjen za djevojku iz Drage, Rožu Smokvinu, s kojom je imao dva sina. O prvomznam da se zvao Mario i to je sve, a drugi se zvao Zvonimir Ivan, gotovo kao Čičak.
Od Nikole,koji je s obitelji živio u majčinoj kući (Via S.  Andrea 576) nije Katarina mogla imati znatnije pomoći. On je imao neki svoj film i svoje probleme. U "Bilancii" (a. XVII, n. 69, p. 2; 24. III. 1884.) nalazimo kratak članak:

Salvato?
Oggi rileviamo con piacere che il signor Nicolo' Ricotti, il quale come tutti sanno aveva tentato il suicidio, trovasi in stato soddisfacente.
Se il signor Ricotti l' avra' scampata, lo dovra' oltre che alla sua forte costituzione, alle assidue cure ed alle premure di cui gli furono larghi tantole suore dello ospedale, quanto i signori dottori Venchiarutti e Benzan, e in ispezial modo il signor medico primario d.r cav. Giacich, il quale nel curare il ferito mostro' una volta di piu' la grande abilita' che egli possiede.

Elem, sa zadovoljstvom doznaju, da se Nicolo' Ricotti, za koga svi znaju da se pokušao ubiti, nalazi u zadovoljavajućem stanju.
To što sespasio, može zahvaliti osim svojoj čvrstoj konstituciji i neumornoj brizi i velikoj pažnji kako sestara u bolnici tako i gospode doktora Venchiaruttija i Benzana, a pogotovo g. primarijusa d.r vit. Giacicha, koji je u liječenju ranjenika još jednom pokazao svoju veliku vještinu.

[kobler]

Ali, avaj, četiri godine kasnije Nicolo' ipak umre i to za pravo. Prvog kolovoza 1888. umro je od tuberkuloze pluća.
Za sina Maria ne znam, ali Zvonimir Ivan također dođe u novine, ali riječke službene (Bolletino ufficiale di Fiume, n. 2, p. 15), gdje jeobjavljena odluka gradske uprave:

N. 2762/1923-pup.
EDITTO.
Da parte di questo Magistrato Civico, quale Autorita' Curatoria, si rende noto che Zvonimiro Giovanni Ricotti del fu' Nicolo', nato a Fiume addi 22. novembre 1883, ricoverato nel frenocomio civico, con odierna deliberazione, pari numero, viene interdetto per malatie mentale e che a suo curatore viene nominato Nino Host-Venturi, commerciante qui.
Fiume, 8. gennaio 1924.
Il dirigente:
Deseppi.

tj. da se Zvonimiru Ivanu, pacijentu gradske ludnice zbog mentalne bolesti oduzima poslovna sposobnost, te mu se za skrbnika postavlja ovdašnji trgovac Nino Host-Venturi. Da trgovac!

[Kont]

Fora kako mi je promakla Koblerova objava o Ricottijevima u temi što me povuklo za...
Pa da probamo s postojećim podacima sve to staviti u nekakvu cjelinu.

Catterina Kesser (Ancona 1818.-Fiume 1894.) i Adamo Ricotti vjenčani 03.05.1838.Imali 3 sina:
Francesco (1839.-

Michiele   (1840.-           i Maria Malagodi, vjenčani u Italiji. Imali 4. djece:                                                               
                                                     Adamo, Arrigo, Umberto, Pia

Nicolo      (1848.-1888.) i Rosa Smokvina iz Drage. Imali 2 sina:
                                                     Mario, Zvonimiro Giovanni

Kao nasljednici Catterine Ricotti imenom se spominju unuci Arrigo i Mario. Arrigo je sin od Michelea, dok je Mario sin od Nicoloa. Dakle, unuci su djeca od oba Catterinina sina.
U spisu od 29. lipnja 1911. godine piše da se u ime nasljednika Ricotti, Mario Ricotti obraća Magistratu tražeći građevnu dozvolu za rekonstrukciju njihova kazališta, pri čemu prilaže 22 nacrta.
To ujedno sugerira da je nasljednika bilo više.

Budući da sami nasljednici nisu imali dovoljno kapitala za ovu investiciju, 9. svibnja 1912. g. osnovano je Dioničko društvo Teatro Fenice (Teatro Fenice Societ à in Azioni), s osnivačkom glavnicom od 522.600 kruna, čiji je cilj bio realiziranje projekta Träxlera i Celligoia i eksploatacija teatra.
U upravu društva imenovani su Giuseppe Blasich, Vjenceslav Celligoi, Fr. Dubokovich, Luigi Gherbaz, G. Minach, Giovanni Prodam, Eugenio Padoani, Mario i Umberto Ricotti, dr. Giulio Szegő, dr. Francesco Vio i Giuseppe Cergolero, a dovršenje gradnje i otvorenje teatra – politeame bilo je najavljeno za jesen 1913. godine.
Društvo je otkupilo teren od nasljednika Ricotti.

Ovdje se pojavljuje i Umberto Ricotti, pa pretpostavljam da je i on sin od Michelea. Izgleda da je slikar Arrigo dobio svoj dio novca od terena pa se povukao u umjetničke vode, dok su se Teatrom nastavili baviti Mario i Umberto. Njih dvoje su ujedno aktivni za vrijeme D'Annunzija, pa je Mario Ricotti tenente, a Umberto je sergente u "LA LEGIONE FIUMANA nel Natale di Sangue", čiji je zapovjednik Nino Host - Venturi. Dakle, poznavali su se i vjerovatno dogovorili kako bi Host-Venturi postao skrbnik njegovom bratu Zvonimiru Ivanu. S takvim vezama sigurno nije bio neki problem brata proglasiti ludim i pokupiti mu nasljedstvo. Ako je i bio lud, onda je sigurno nekakav dogovor da mu tako utjecajna osoba poput Venturija postane skrbnik zbog gubitka poslovne sposobnosti.
Zašto je Nino Host Ivessich - Venturi naveden kao trgovac? Možemo samo nagađati jer je i njegova biografija puna rupa u koju svako toliko i ja upadnem.

Umberto Ricotti se spominje kao član uprave dioničarskog društva Teatro Fenice i 1922. godine, i kao predsjednik Riječkog filatelističkog društva.
Arrigo Ricotti je živio u Camicie Nere  br.32. kao vlasnik telefona 1941. godine.

Popis ardita 1939. godine.
                                                       
Ricotti Arrigo Michele 1875. Fiume volontario
Ricotti Umberto Adamo 1898. Fiume sergente -legione fiumana
Ricotti Gino Adamo 1901. Fiume caporale - legione fiumana
Ricotti Giovanni Nicola 1883. Fiume tenente - legione fiumana
Ricotti Giuseppe Fiume caporale - legione fiumana
Ricotti Lucio Umberto 1904. Fiume volontario

Zanimljiv popis jer iz njega doznajemo da je slikar Arrigo bio dragovoljac u arditima pa je vjerovatno iz tog razloga emigrirao iz Rijeke u Italiju nakon rata. Nicolov ludi sin Zvonimiro, lišen poslovne sposobnosti ipak je postao poručnik, a na spisku vidimo i dva Catterinina praunuka Umberta i Gina.

Ricotti Mario mi se nakon 1924. negdje izgubio, ali mislim da sam ga pronašao u Bologni:
https://archiviostorico.unibo.it/it/patrimonio-documentario/fascicolo-studenti?IDFolder=143&LN=IT&nEPP=20&start=true&queries%5Bsearch%5D=ricotti+mario

Toliko. Za sad