Riječka kazališta

[Kont]

Mala fontana ili im je pukla cijev od vode

[Kont]

Pogled prema kući Jugo u kojoj je nakon dogradnje 1874. također bilo malo kazalište na prvom katu.

[Kont]

Ovo je dugački središnji hodnik prikazan na projektu iz 1874

[kobler]

                                                                      Teatro Fenice
Adamich Maria Anna Lucia (1788.-1886.), kći Andree Lodovica Adamicha i Elisabette Giuseppe Barcich, udana za Remigia Troyera ab Aufkirchen, rodom iz Brunekena u Tirolu, gradskoga blagajnika u Rijeci. Godinama je živjela sa suprugom u Beču. Po sudskoj odluci 1838. dobila je kuću i vrt u Dolcu, blizu nekadašnje crkvice Sv. Andrije.
Njihov sin Heinrich Troyer de Aufkirchen (1811.-1882.), bio je oženjen za Christinu Schmidt (kćerku Giorgia Eduarda Schmidta i Francesce Lavoratori) ...

Maria Anna Adamich (15. IX. 1788. - 1886.) je najstarije dijete i najstarija kći Andree Lodovica Adamicha (Andrije Ludovika Adamića), udana, kako sam navodiš, za Remigia Troyera ab Aufkirchen (1777. - 7. VIII. 1839.), gradskog blagajnika u Rijeci, a imali su dvoje djece:
kći Elisabettu (1809.-1841.) i sina Heinricha (1811. - ?).
Elisabetta se udala za Jozsefa Varadyja de Dicske i imala kći Ilonu (Helena, Jelena *1839.) koja se udala za Sandora Pasztoryja, službenika u Guberniju, a Heinrich za sestričnu (kuđinu) Christinu Schmidt, kćer Giorgia Edoarda Schmidta i Francesche Lavoratori, odnosno unuku Cristine Adamich (19. II. 1790. - 5. VIII. 1878.), druge po redu kćeri već spomenutog A. L. Adamicha.
Najbolje je što je G(ustavo) Adolfo Lavoratori (1812.- 25. XI. 1857.) kome Lenussi ustupa lokaciju za gradnju kazališta, rođeni brat već spomenute Francesche Lavoratori, odnosno ujak Christine Schmidt, supruge rečenog Heinricha.

[kobler]

Kao što Maria Anna Troyer ima terene na istok od današnjeg Teatra Fenice, tako Cristine Adamich udova Lavoratori preudata Scott, posjeduje sve terene zapadno od Teatra Fenice, do tadašnje Gubernijske ulice (danas Kapucinska). Ona će kuće na desnoj strani te ulice i ostaviti svojoj kćeri iz drugog braka Sabini Horchy r. Scott (1822. - 30. VII. 1900.).
Hoću reći, u nekom času Gustavo Lavoratori pregovara s tetom Mariom Annom oko ustupanja prava gradnje odnosno prodaji terena.
Adamo i Catterina Ricotti dolaze kasnije, nakon iskustva s "Ugarskim kraljem" i poslovnih odnosa s trećom granom Adamichevih potomaka, onom kćerke Andriane (29. XI. 1793. - 27. X. 1824.) i njenog sina Eugenia (11. X. 1817. - 1893.).
Fora je, što se sve vrti nekako u obitelji!

[Viper]

 

[Kont]

Većina autora koji su pisali o kazalištima u Rijeci navode kao činjenicu da je postojalo ljetno kazalište Lavoratori na Dolcu, međutim sačuvan je dokument u kojem komisija Magistrata 20.10.1857. godine šalje ponovno mišljenje i odobrenje projekta izgradnje kazališta Carskom Kraljevskom Komitetu, a iz Koblerove nadopune podataka vidi se da je G. Adolfo Lavoratori umro svega mjesec dana kasnije, 25.11.1857. godine, stoga je vjerovatno da je kazalište Lavoratori bio i ostao samo projekt.

Usporedna fotografija zgrade 1906. - 2015.
Osim što su napravljeni novi prozori na polukatu i preinačeni prozori i ulazni portal u prizemlju, na današnjoj fasadi iznad glavnog ulaza vidljivo je da se tu nalazila i nekakva ploča.

[Kont]

Kako je na slici iz 1906. godine nema, mogu samo nagađati da je tu možda bila premještena spomen ploča Giovine Fiume.

[Kont]

Ukoliko je ova pretpostavka pogrešna, slike ove zgrade ipak odgovaraju ovom postu jer je to druga kuća koju je Catterina Ricotti izgradila na ovom terenu 1876. godine, a srušena je par godina nakon postavljanja spomen ploče.

[Kont]

Kad smo već kod rušenja i zidanja, ovo je slika zidara s Drenove snimljena na tom mjestu.

[Kont]

                                                                  Amfiteatar Ricotti - Fenice

Dana 22.03.1880. Catterina Ricotti traži dozvolu za gradnju amfiteatra na dijelu vlastite čestice (tada br.576) na kojoj je već imala stambenu kuću, te na dijelu čestice koju je 21.07.1879. kupila od susjede Cristine de Troyer, istovremeno kada je istoj prodala zgradu u kojoj je bilo kazalište. (Zapisnik br.2690 od 07.04.1888. u predmetu DAR, JU 2, i 38/1888.)
Očito je bila riječ o nekretninskoj transakciji u kojoj je Ricottijeva prodala kuću u zamjenu za teren i vjerovatno novčani iznos potreban za izgradnju pozornice.

Toj odluci sigurno je pridonijela najava skorašnjeg rušenja Općinskog kazališta, odnosno čuvenog starog Adamićevog kazališta jer zgrada više nije odgovarala propisima koji su vladali za kazališne zgrade na tlu Austro-Ugarske Monarhije.
Kako su tribine nakon ljetne sezone 1879. ostale čitave i upotrebljive, Ricottijeva angažira riječkog arhitekta Giacoma Matticha za projekt izgradnje zidane pozornice. Projekt je iz travnja 1880. godine, a vidi se da je suglasnost potpisala i susjeda Cristina Troyer.

[Kont]

Zidana pozornica je pravokutnog tlocrta dimenzija 16x11 metara, pokrivena dvostrešnim drvenim krovom s portalom izvedenim u klasicističkom stilu razdijeljen pilastrima i profiliranim vijencima nad kojim je bila stupnjevito oblikovana atika sa središnje postavljenim satom kao obaveznim detaljem tadašnjih kazališta. Atika je završavala kruništem i figurama muza i pastira.  , U dnu i sa strane pozornice je bilo šest malih soba za glumce. Nalazila se između današnje zgrade Energa i pruge, otprilike na mjestu stepenica i lifta za garažu Zagrad. Nad gledalištem je bila platnena tenda koja je ipak predstavljala slabu zaštitu od kiše i vjetra stoga su se predstave održavale po lijepom vremenu.
Prva predstava na novoj pozornici izvedena je 09.06.1880. godine.

[Kont]

Iako to nije bilo ni prvo, a ni jedino ljetno kazalište u Rijeci tog doba, lokacija i ambijent su bili vrlo privlačni građanima -  blizu Korza, u hladu krošnji stabala i uz izvor vode, s kriglom pive u ruci gledati zanimljive predstave. Čak je i prolazak vlaka bila dodatna atrakcija.

Tri godine kasnije, u rujnu 1883. godine održana je dražba predmeta iz starog Adamićevog kazališta koje se uskoro, točnije 15.10. počinje rušiti. Na pojedinačnoj dražbi, Catterina Ricotti kupuje scenografije i kulise od kartona za svoj Anfiteatro. Dražba nije izazvala veće zanimanje jer se radilo samo o predmetima koji su služili u kazališne svrhe pa je utrženo samo 600 fiorina, a neprodane stvari su ubrzo besplatno dodijeljene vlasnicima drugih kazališta. Ricottijeva se izgleda besplatno domogla i loža iz Adamićevog kazališta.

To ljeto joj je za vrijeme predstave vjetar srušio platnenu nadstrešnicu pa je kiša rastjerala dio publike, a dio se stisnuo pod stabla i zid ograde, dok su se uporniji popeli čak i na pozornicu kako bi nastavili s gledanjem.

Tako je poduzetna Catterina već 24.10.1883. zatražila i dobila dozvolu za dogradnju gledališta svog Anfitetra Ricotti - Fenice.
Prema projektu istog arhitekte Matticha dograđeno je gledalište potkovičastog oblika dok su ravni djelovi pomoću stupova podijeljeni na pregrade iznad kojih je na željeznoj konstrukciji bilo 16 loža na katu.
Ovim projektom, teatar je bio prilagođen i za nastupe Circa Equestre (cirkus s dresiranim konjima) – tipične zabave onoga doba koje su uvjetovale i poseban oblik gledališta u kojem se spektakl održava ne samo na pozornici, već i u orkestri – prostoru ispod pozornice.
Nakon te rekonstrukcije 1883. godine kazalište se naziva Anfiteatro - Fenice.

[Kont]

Promjena naziva kazališta nazvanog  prema "Gran Teatro La Fenice", poznatoj venecijanskoj opernoj kući ukazuje na dobru zaradu i narasle ambicije same vlasnice i njenih sinova Nicolòa i Michelea.
Stoga 1888. godine kreće još jedna, ovog puta temeljita rekonstrukcija kazališta po projektu Nicoloa Predonzanyja. Podignuta je nova, reprezentativnija pozornica, izveden je novi dekorativni portal te radna galerija za manipulaciju kulisama. U dvorišnom dijelu, uz južni red loža sagrađene su prostorije za glumce, članove zbora i osoblja te sanitarije. Stolice su tapecirane, uređen je prostor ispod pozornice za orkestar i uvedena je plinska rasvjeta. Tako se u kazalište moglo smjestiti 500 ljudi u parteru, te 200 na galeriji i ložama.

[Kont]

Projekt se mijenja vjerovatno zbog prigovora vlasnice susjedne kuće Cristine Troyer tako da se dograđeni dio kazališta odmiče 12 metara od kuće Troyer.