Riječka kazališta

[Kont]

Cjelokupno 19. stoljeće bilo je od iznimnog značaja za grad Rijeku, ne samo u općenitom političko gospodarskom smislu, već i onom kulturološkom. Bilo je to vrijeme intenzivnog napretka i velikih gradnji koje su gradu ostavile traga i danas.
Moglo bi se reći da se grad u 19. stoljeću budi te mijenja dotadašnji životni stil s novim koji se tiče sve veće želje građana za uključivanjem u kulturni život. Ova želja (in)direktno je povezana s mađarskim utjecajem koji se očituje i u velikom priljevu novih stanovnika s područja bivše Austro-Ugarske Monarhije. Bilo kako bilo, neosporiva je činjenica kako je društveni standard građanske klase naglo porastao, a time i potreba za gradnjom novih kukturnih objekata koji će sada okupljati zainteresirane građane na jednom mjestu. Stoga se angažiraju ugledni arhitektonski uredi za izradu nacrta kazališnih zgrada i objekata za kulturu i zabavu, a koji nimalo ne kaskaju za poznatim europskim građevinama tog tipa. Rijeka je, dakle, oblikovajući civilizirano kulturno društvo vrlo brzo postavljala svoj kozmopolitski okvir.

Taj nagli ekonomski i kulturni razvitak grada te općenita ubrzana modernizacija istog utjecala je na nastanak suvremenog građanskog društva, tj. građanskih klasa, no i obrnuto, budući da su upravo (imućniji) slojevi zaslužni za mnogobrojnu gradnju svih onih objekata koji su bili u skladu s novim potrebama stanovnika. Šezdesetih godina, s intenzivnim priljevom novih stanovnika iz svih područja nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, započinje uspon imućne srednje klase koja je ubrzo nametnula svoj životni stil kao univerzalni model urbanog ponašanja. Uz samozvano ili stvarno plemstvo postoji prosvijećena intelektualna i financijska elita koja svoj politički angažman zasniva ne toliko na pojedinačnom, koliko na obiteljskom vlasništvu, prije svega nad zemljom i financijskim kapitalom. Uz pripadnike srednje klase i plemstva postojala je malobrojna elita koju su uglavnom činili veleposjednici, veleindustrijalci, veletrgovci i bankari, dok su odmah ispod njih stajali visoki državni službenici, brodovlasnici i pripadnici tzv. slobodnih profesija. Upravo je u takvim obiteljima bio uobičajen odlazak na ljetovanja i zimovanja, te obrazovanje djece u prestižnim privatnim institutima kao i u obiteljima srednje imućnih trgovaca, profesora, knjižara, pomorskih kapetana i sl.

Zajedno sa zavidnim porastom stanovništva u Rijeci u 19. stoljeću, porasle su i životne potrebe te društveni standardi građanske klase. Pored već spomenutih razvoja na području gospodarstva i infrastrukture grada, sve je veći broj onih čije se potrebe očituju pri osobnom kulturnom uzdizanju kao i pukoj zabavi. Tako, u ''novoj'' historicističkoj Rijeci zabave, dramske i glazbene priredbe, karnevalski spektakli postali su osobito omiljen oblik okupljanja sve veće publike. Jasno, u skladu s tim obnavljaju se i uređuju već postojeći prostori, no grade i novi objekti kako bi ispunili zahtjeve koji se tiču kulturno-zabavnog života brojnih uglednih Riječana.
 
Veliko je pitanje je li se do danas održao tradicionalni kulturni duh grada koji sa sobom nosi odgovornost prema ovoj materijalnoj baštini, što od strane građana, a što od samog Grada i njegovih nadležnih institucija.

 (Fiume non è più Fiume, La Bilancia, 24.7.1871.)
 
''Dođe li u grad netko tko u njemu nije bio godinu ili više, ne može ga, zbog brojnih promjena prepoznati. Dvije željeznice u izgradnji, stanica, doduše još na papiru, promijenjen gradski život. Rijeka nije više ona od nekad, u jedanaest sati na večer grad je pun ljudi: u vrtnom restoranu Förg traži se mjesto više, u dvorištu Hotela Europa, restoranima Al Bel Moro, La Stella, Il Tirolese, u Amfiteatru Emeronitio mnoštvo ljudi, također u Casinu, u Europi, na Fiumari... Što to znači? Da se većina stanovnika voli zabavljati? Da!'

[Kont]

                                                                      Teatro Fenice

Adamich Maria Anna Lucia (1788.-1886.), kći Andree Lodovica Adamicha i Elisabette Giuseppe Barcich, udana za Remigia Troyera ab Aufkirchen, rodom iz Brunekena u Tirolu, gradskoga blagajnika u Rijeci. Godinama je živjela sa suprugom u Beču. Po sudskoj odluci 1838. dobila je kuću i vrt u Dolcu, blizu nekadašnje crkvice Sv. Andrije.
Njihov sin Heinrich Troyer de Aufkirchen (1811.-1882.), bio je oženjen za Christinu Schmidt (kćerku Giorgia Eduarda Schmidta i Francesce Lavoratori).

http://www.formula1-dictionary.net/rijeka_biografije_adamic_marija.html

Dio Pirisijevog plana 1852. godine na kojoj se vidi ta stara kuća i zemljište na mjestu budućeg Teatro Fenice.

[Kont]

U svibnju 1856. Pietro Lenussi podnio je Magistratu molbu za podizanjem jednog malog ljetnog kazališta na terenu Marije Troyer na Dolcu.
Komisija u sastavu Pietro Scarpa i Luigi Emili smatra da je lokacija za kazalište pogodna, ali Lenussi odustaje te mjesto ustupa G. Adolfu Lavoratoriju (Adamićev unuk i tajnik trgovačko industrijske komore) koji zbog zdravstvenih razloga kasni s pripremama za izgradnju kazališta.

Iste godine u kolovozu 1856. Adolfo dr. Giustini (višegodišnji član Direkcije Gradskog kazališta) takođe se obraća Magistratu s molbom da mu se odobri gradnja ljetnog kazališta na terenu sjeverno od njegovih triju kuća u Gubernijalnoj ulici (Korzo) br.556, 557 i 558 ističući pogodnosti zemljišta koje je iza 16 sati u hladu, na terenu je tekuća voda te komotna štala koja može biti na korist konjaničkim družinama.

Danas je to odmah uza zapadnu stranu Naučne biblioteke.

[Kont]

Prije nego je Magistrat izdao odobrenje Giustiniju, Lavoratori  6. rujna ulaže žalbu u kojoj navodi kako je njegov projekt kazališta u Dolcu bio prvi ali je zbog bolesti došlo do kašnjenja s projektom te da je s vlasnicom terena Marijom ud.Troyer u potpunom suglasju i dogovoru da se teren upiše  u zemljišne knjige s novom namjenom.

Komisija je 20.10.1857. poslala Carskom Kraljevskom Komitetu mišljenje i odobrenje za izgradnju kazališta Lavoratori, ali se u dokumentima ne može saznati da li je kazalište izgrađeno.

Te iste 1857. godine Maria Troyer ruši staru i gradi novu kuću na svom zemljištu.
3/1857. Dolac 13, Troyer Maria rođ. Adamich
(Mislim da je ovo greška jer kuća br. 13 je izgrađena tek 1874. Trebalo bi pisati Dolac 9.)

Katastarski plan 1861. godine sa označenom novom kućom i terenima Marije ud.Troyer na Dolcu.
(Grafička obrada i popis čestica - Nenad Labus).

[Kont]

Na cijelom terenu postoji samo jedna kuća - kuća Troyer koja će kasnije biti označena kao pivnica Dolac, a još kasnije će, nakon što promijeni vlasnika zvati kuća Ricotti.

[Kont]

U razdoblju između 1861. i 1871. godine izvršeno je trasiranje pruge Karlovac - Rijeka koja u ovom dijelu izlazi iz tunela. Navedene čestice Troyer presječene su trasom pruge napola, pa su razdijeljene na manje čestice i označene podbrojevima, od kojih su neke eksproprirane u korist državnih željeznica (MAV-a).

Stanje 1870. godine.

[Kont]

Do 1858.kuća nosi kbr. 573, a do kraja stoljeća kbr. 576.

Ovaj katastarski plan je iz 1861. godine, ali je očigledno iz kasnijeg doba sa ucrtanim kućama koje još nisu izgrađene. Upravo je to  jedan od izvora pogrešnih podataka o kućama Troyer i Ricotti jer je kuća na planu olovkom označena brojem 13. izgrađena 1874. godine.

[Kont]

U DAR-u se nalazi nacrt na kojem se na terenu uz prugu vidi jedna manja prizemnica u kojoj je od 1873.g djelovao foto studio Luzzato. Giacomo Luzzato odlazi iz Rijeke i 1878.g prodaje studio čuvenom riječkom fotografu  Ilariu Carposiu, koji ga proširuje i dograđuje 1887. g. Kasnije je ta prizemnica bila kuglana (gioco di birilli), dok je Carposio sve do svoje smrti 1921. vodio svoj foto studio u dograđenom objektu uz prugu. Studio je naslijedio njegov sin Renato, a potom Renatova udovica Maruzza.

33/1873. Dolac 11 (stanje prije teatra „Fenice”- kina „Partizan” – Luzzato Giacomo)
54/1887. Željeznički prolaz (E. Barčića 7-9), foto studio – Carposio Ilario

Plesačica Catterina Ricotti r. Keser (1818. - 1894.) rodom iz Ancone jedna je od najvažnijih figura riječkog društvenog života tijekom XIX. stoljeća, kraljica pučke zabave i veselja. Udala se za Adama Ricottija mlađeg (1814. – 1871.), gostioničara, hotelijera i trgovca. Sinovi su im se zvali  Nicolò i Michele.

Andrija Ljudevit Adamić 22.04.1806. predlaže gradskoj upravi slijedeće: "Budući da ovome gradu nedostaje zgrada koja bi bila primjerena velikoj i prostranoj kući za prihvat gostiju, te budući da sam 22. travnja kupio Paravićevo (bogati posjednik Čabarske gospoštije, op. aut.) gradilište u susjedstvu nove zgrade Gradske straže s visokim zidom, odlučio sam na njemu podići zgradu za smještaj stotinu ljudi, sa stajom za pedeset konja i ostavom za trideset kočija." Pri tome je priložio nacrt objekta dugačkog  17 i širokog  19 klaftera (32x36 metara). Ovaj projekt je tek 1842.-1844. godine realizirao njegov unuk Eugenio Ciotta. U toj zgradi, koja je stajala na samoj obali, supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili su 1845. godine hotel Al Re d'Ungheria (K Ugarskom kralju).

[Kont]

Hotel su zajednički vodili sve do Adamove smrti 1871. godine kada ga Catterina prodaje izvjesnom Florianu Andriju koji ga preimenuje u Hotel Europa do 1874. kada tu  klasicističku dvokatnicu otkupljuje Josip Gorup te na njenom mjestu gradi novi Grand Hotel Europe.
 
Udovica Catterina Ricotti 1874. godine kupuje kuću Troyer i dio zemljišta na Dolcu, Via S. Andrea br. 576.
Dimenzije te kuće su 15m x 12.5m, a unutrašnja konstrukcija i mala visina etaža ukazuju da je nemoguće da je u toj zgradi bilo kazalište s galerijom.

[Kont]

Stražnji dio kuće s prostranim vrtom koji se po ljeti koristio kao dnevno kazalište (Teatro diurno).

[Kont]

Već u travnju 1874. Catterina Ricotti na zemljištu ispred kuće Jugo traži i dobiva dozvolu za gradnju skladišta drvne građe.

                                                                          Teatro Ricotti

Projekt skladišta građ. drva za Catterinu Ricotti. Riječ je o tlocrtno trapezoidnoj građevini dužine 39 - 43m i širine 11,5m s jednom prostorijom.

[Kont]

Uz ulicu se nalazio ulaz i stubište koje je vodilo u stambeni dio. Lijevo i desno su bili jedan manji i jedan veći lokal. Prizemlje je podijeljeno na tri prostorije te je vidljivo da prvotna namjena zgrade nije bila za kazalište, ali pregradni zid je već perforiran s tri otvora moguće kao naknadna adaptacija za portal pozornice. Visina je bila ukupno 6,5m ali je pod podignut za metar u odnosu na okolni teren.

Glavno pročelje zgrade je prema Ulici sv. Andrije imalo tri polukružna otvora, od kojih je središnji bio ulaz u kazalište i zgradu, a bočni otvori su bili prozori.

[Kont]

Treći kat je podignut 1876. godine.

Kazalište je vjerovatno započelo s radom oko 1874. godine, ali se točan podatak ne može utvrditi zato što lokalna periodika između 1873. i 1877. nije sačuvana, ali prvi spomen na to kazalište nalazimo u dnevnom tisku La Bilancia od 13.01.1877. u kojem se za sutra najavljuje velika zabava pod maskama te će pozornica biti pretvorena u salu za buffet.

Nekoliko mjeseci kasnije spominje se pivnica i vrtni restoran "Dolac" čija vlasnica je Catterina Ricotti. Nekoliko novinskih članaka daju naslutiti kako je otprilike na istoj parceli u vlasništvu Ricottijeve postojala zgrada u kojoj je kazalište, druga zgrada u kojoj je pivnica i restoran s prostranim vrtom i terasom te dijelom koji se povremeno koristio za kazališne i druge predstave.

Izgleda da je Catterina bila zadovoljna poslovanjem kazališta, pivnice i restorana jer je 1876. ponudila Općini zemljište iza kuće za izgradnju muške građanske škole (koja bi također uključivala prostor za smještaj dobrovoljne vatrogasne postrojbe, knjižnicu i građanski muzej).
Objavljen je javni natječaj i primljene su četiri ponude - od braće Pascoletto, od udovice Caterine Ricotti, od baruna Simone Vranyczany i od udovice Giovanne Persich. Povjerenstvo je odabralo fond Persich veličine 1400 četvornih metara.

Nakon odbijene ponude, Catterina se domislila to zemljište iza kuće iskoristiti za proširenje pivnice tako što će ga urediti za ljetnu vrtnu terasu gdje će nastupati različite putujuće kazališne družine, poput nastupa družine G.Benini 14.07.1877. i predstave konjičke družine "Averino" 23.07.1877.

Te kazališne družine su izvodile svoje predstave pod otvorenim nebom na improviziranoj drvenoj pozornici i na brzinu sklepanoj tribini koje bi se krajem ljeta rastavljale. Očito da je poslovanje pivnice i restorana bilo jako dobro jer je publika voljela taj ambijent i predstave pa se 1879. Catterina odlučuje na gradnju arene. Naziv Arena Ricotti prvi put se spominje 16.06.1879. kada je u ljetnom vrtu kompanija Bartoletti konstruirala naročitu arenu na otvorenom. Nakon njihova nastupa arena nije srušena.

Stoga kazalište Ricotti prestaje s radom i zgradu kazališta prodaje Cristini de Troyer koje se dalje vodi kao Kuća Troyer.

La Bilancia 17.07.1879.
Ako je suditi po glasinama, mali hram komedije, kazalište Ricotti neće više pripadati muzama, već je dodijeljeno bogu Merkuru ili da se jednostavno izrazimo bit će u običnoj upotrebi skladišta.

Izgled zgrade 1906.

[Kont]

Oko 1980-te

[Kont]

A prije dvije godine sam i ja na brzinu uletio unutra. S lošim mobitelom

Zapadni ulaz