Riječka kazališta

[Kont]

I napokon je došla subota 3. listopada 1885. godine, dan svečanosti otvorenja novog "Teatro Comunale".
Bio je to velik dan za građane, ali i za sve one koji su dali svoj doprinos izgradnji kazališta koje je postalo istinski ukras grada: simbol ljepote, kulture, bogatstva i moći Rijeke na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
 
Ponosan gradonačelnik Giovanni Ciotta, arhitekt Ferdinand Fellner, guverner grof Agoston Zichy, princ Lobkowitz, župnik Ivan Fiamin  i mnogi drugi ugledni građani, ali i puk svjedočili su simboličnoj predaji ključeva kazališta Gradu. Nakon predaje ključeva, gradonačelnik Ciotta osobno stavlja metalnu tubu u unutrašnjost stepenice koja se nakon toga zatvara gornjom pločom i time simbolički završava gradnja novog kazališta.

Vrhunac svečanog otvorenja trebala je biti spektakularna večernja premijera "Aide" pod svjetlošću 800 električnih svjetiljki i šest velikih uličnih kandelabara. Međutim, usred treće slike "Aide" nestalo je struje. Neočekivani kvar na  generatoru istosmjerne struje tvornice "Ganz" iz Budimpešte izazvao je prekid predstave, a time i razočaravajući završetak svečanosti koja se nastavila odmah sutradan, kao i idućih nekoliko dana izvedbama "Aide" i "Gioconde".
Ne uračunavši posjetioce u ložama, prva operna sezona, kojom je novo kazalište otvoreno, na 29 predstava Aide i 11 predstava Gioconde, došlo je 15.431 posjetilaca.
A generator je izdržao još punih pet godina kada je zamijenjen modernijim.

Rijeka je dobila još jedno reprezentativno zdanje, velebnu kazališnu zgradu, hram umjetnosti u kojem i danas, pod okriljem božice Talije, novi naraštaji uranjaju u tajnovit svijet kazališta.

[Kont]

S obzirom da je dvadesetak minuta nakon početka predstave nestalo struje, te je zbog toga svečanost odgođena za sutradan, ovaj datum 3. listopad 1885. mogli bi u kronologiji navesti i kao prvi nestanak struje u Rijeci.

Ujedno je interesantna koincidencija datuma svečanog otvaranja novog Općinskog kazališta jer je 3. listopada 1805. godine svečano otvoreno Adamićevo kazalište. S obzirom da je Adamić djed gradonačelnika Ciotte, čini se da to i nije slučajnost.

Zabilježeno je da prilikom svečanog otvorenja kazališta gradonačelnik Ciotta postavio metalnu tubu u šupljinu stepenica koje iz atrija vode u gledalište, a koja je u stvari - vremenska kapsula.

Priča ide otprilike ovako:
Godine 1970. započinje velika obnova kazališta koja će trajati skoro punih dvanaest godina. Tadašnjem intendantu kazališta Dorianu Sokoliću netko je pokazao članak iz novina u kojem se spominje metalna tuba iz 1885. godine koja se nalazi u šupljini ispod stepenice. Onda su se bacili u potragu

[Kont]

Mislilo se da je tuba postavljena ispod prve stepenice srednjeg ulaza iz atrija u predprostor partera, međutim nakon njenog otvaranja u šupljini nije pronađeno ništa. Nakon prvotnog šoka, shvatilo se da nije baš dostojanstveno da se gradonačelnik prilikom svečanog otvorenja kazališta toliko saginje, pa su otvorili treću, najvišu stepenicu ispod koje su pronašli tubu.

Tuba je dimenzija 84 x 20 cm, a sastoji se od olovne unutrašnje tube obložene staklom i bogato ornamentirane vanjske tube izrađene od kositra. Na završecima ima stilizirane poklopce, a na sredini dvije kartuše s reljefnim prikazom riječkog grba u jednoj i natpisom "APERTO ADDI 3 OTTOBRE 1885" na drugoj kartuši.

[Kont]

Sadržavala je Deskrizione, odnosno detaljan opis konstrukcije, gradnje i unutrašnjeg uređenja kazališta na 36 stranica rukom pisanog teksta, s potpisom izvođača radova i autora idejnog rješenja, svečanu povelju s koloriranim carskim grbom s motivom dvoglavog orla i natpisom Indeficienter ispod kojeg se nalazi stilizirani lik kazališne muze, dvije fotografije tlocrta i nacrta te Medalja-plaketa iz 1879. i kovani novac iz tog vremena (Dva zlatnika, 1869. i 1881., dva srebrnjaka, 2 Fl 1872. i 1864., 20 Krajczera, 1872., ¼ Fl, 1872., 4 KR, 1868., 10 KR, 1869., 1 KR, 1885.),

[Kont]

 

[Kont]

...

[Kont]

U posebnoj zaštitnoj tubi bio je pohranjen plakat svečanog otvorenja Fiume inaugurazione Teatro Comunale, Spetacolo straordinario, Aida e Gioconda, G. Dourche,  litografija 96,7 x 139,6 cm.
Plakat je tiskan u tiskarskoj radionici Emidia Mohovicha prema litografiji njegovog zaposlenika G. Dourchea.

[Kont]

Tuba, odnosno vremenska kapsula je jedna od najstarijih i najljepše izrađenih u svijetu stoga se treba smatrati umjetničkim djelom.

A uprava kazališta nije bila oduševljena idejom da se tuba preda Muzeju Grada Rijeke tako da su godinama, sve do 2009. odugovlačili s njenom predajom pod izlikom da ne mogu pronaći gdje je dio tube, pa gdje je sve dio sadržaja, kod koga u kazalištu je plakat, kao i novčići. Kako bi se ipak riješili odgovornosti, prvo je predana tuba, ali bez sadržaja i poklopca te je nakon duže pretrage kompletiran izvorni sadržaj dok je na kraju pronađen i poklopac tube koji se nalazio u ladici stola kod kurira kazališta. Da se ne bi pogrešno shvatilo, nije bilo pokušaja krađe tube i njenog sadržaja, ali nebriga o povijesnim artefaktima obično i vodi do toga.

Kapsula je restaurirana i bit će izložena ove 2020. godine u novom Muzeju grada Rijeke, na izložbi koja je posvećena Gustavu Klimtu.

Kazalište je 1913. godine preimenovano u "Teatro Verdi" prema najvećem talijanskom opernom skladatelju što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. No, simptomatična je, a povijesno-političkim okolnostima uvjetovana činjenica, da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristup teatru.
Potkraj 1945. osnovano je stalno "Narodno kazalište" u Rijeci, i to sa Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to "Dubravka" Ivana Gundulića.

Drago Gervais sjećajući se početaka hrvatskog kazališta u Rijeci, prilikom desetogodišnjice teatra Ivan Zajc, kaže: 
Vijekovima proganjan, prezreni, ismijavani jezik kozara, barbara, galeota, schiavona,
zbog koga su veliki i mali fašistički hijerarsi dobijali histerične napade, progonili ga paragrafima, batinama, ricinusom, istjerali iz škola, palili na lomačama knjige pisane na njemu, sakatili ga u matičnim listinama, uništavali na ulicama, na spomenicima, na
grobovima, taj se jezik kozara, barbara, galeota i schiavona zajedno sa oslobodilačkim brigadama, razlio kao bujica i ušao u zgradu na Rječini koja je trebala da bude najjače i najubojitije oružje za denacionalizaciju našeg elementa, najopasniji otrov kojim je trebalo otrovati naše narodno tijelo.

Riječko Narodno kazalište/Teatro Popolare je 22. rujna godine 1953. preimenovano u Narodno kazalište Ivana Zajca. Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

I za sve to vrijeme, gomila autora pišu različite, pa čak i kontradiktorne podatke o Kazalištu umjesto da se dogovore i napokon napišu Monografiju.

Više o interijeru HNK Ivana pl. Zajca na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=3680.0

[Kont]

                                                               Kino - kazalište Salon Margherita

Prema dostupnim podacima iz DAR-a, Marija Grini je na vlastitom zemljištu smještenom uz sjeverno-istočni zid Tvornice duhana, u vremenu od 1874. - 1887. godine izgradila i adaptirala više gospodarskih i stambenih zgrada. To je ovaj blok stambeno - poslovnih zgrada u Ulici Alessandra Manzonija, nekadašnjoj Via del Molino i Via della Germania. O životu Marije ud. Grini nemam podataka, osim da se ona i Nathan Grini spominju kao trgovci drvetom.

[Kont]

Nakon rušenja objekata nekadašnje Šećerane, Grini među prvim investitorima započinju izgradnju novog bloka zgrada na Brajdi, najprije uređenjem i podizanjem kata na magazinu u novoj ulici Via nuova/del Molino prema projektu ing. Giovannija Randicha 1887./1888. godine. Zgrada poznata kao Grini II, a danas je u njoj smještena agencija za prodaju nekretnina i poslovnica Zagrebačke banke u Manzonijevoj.

[Kont]

Prema projektu istog arhitekte Randicha iz 1887. godine gradi se kuća Grini I. Izgradnja ove historističke gradske palače prekinula je dotadašnji način gradnje zgrada tipičnih za periferiju grada. Na projektu se vidi pročelje i tlocrt prizemlja.

[Kont]

Ubrzo se natkriva izvor potoka Brajda i javno perilo.

[Kont]

U kući Grini 1894. počinje djelovati "Maestro de velocipede" Giorgio Petrovich. On je davao osnovnu poduku iz vožnje na biciklu za muškarce, dame i djecu, te je iznajmljivao bicikle. Iste godine je organizirao i prvu međunarodnu biciklističku trku u Martinšćici.

U nedjelju 19.05.1907. u kući Grini otvara se četvrti riječki kinematograf pod nazivom "Olimpo". Vlasnik kina bio je Giuseppe Parchi, a operater Giovanni Crast. Projektna dokumentacija nije pronađena, ali prema tlocrtu prizemlja riječ je o sali dužine 20, a širine 4,8 metara s kapacitetom za oko 120 mjesta za sjedenje.

[Kont]

Za izlaz su vjerovatno služila vrata na južnoj strani prema dvorištu.

[Kont]

Sala je bila opremljena električnim ventilatorima i vrhunskim uređajima firme Pathé Frères iz Pariza.