Riječka kazališta

[Kont]

Kao i za izgradnju krušne peći 1881.

[Kont]

Kuća je imala prizemlje i tri kata, širine 10,7m, dužine oko 24m. te unutrašnje dvorište. Istočno pročelje kuće bilo je okrenuto prema trgu. Kazališna dvorana mogla je imati dimenzije od najviše 8x20m.

[Kont]

Nakon što je iz kuće iselilo kazalište, korištena je za stanovanje sve dok nije srušena u bombardiranju Rijeke za vrijeme Drugog sv. rata.
Tošo Dabac 1950., svega nekoliko godina nakon uklanjanja kuće.

[Kont]

Ovo je lokacija kuće sa označenim istočnim temeljnim zidom.

[Kont]

Pogled sa južne strane

[Kont]

Nakon uređenja

[Kont]

G. Kobler navodi da se pučko kazalište s Millerovog trga premjestilo izvan zidina u kuću koja je nakon kazališta bila voštarnica Spiridonea Dania. I s tim ćemo se pozabavit jednog dana.

A za one koji žele znati više

Gradski je teritorij bio podijeljen na nekoliko područja (sestieri), koja su birala svoje poglavare. Gotovo da bi se moglo povući usporedbu s današnjom institucijom mjesnih odbora. Pojedini su patriciji – vijećnici koji su imali svoje kuće i posjede u pojedinim područjima grada bili zaduženi i za održavanje javnih površina te izvora vode. Gradski sudac i patricij Antonio Miller imao je obvezu urediti trg, u Sestiere della Contrada dei Santi Tre Re te za potrebe tamošnjih stanovnika obnoviti bunar. Kako je Miller otezao s obnavljanjem trga i bunara, poglavar područja Sveta Tri Kralja Andrea Malle zamolio je gradsko vijeće da utječe na rješavanje tog problema.
Očito je zamolba bila pozitivno riješena, jer se te iste 1840. godine, u svibnju ruši crkvica Sveta Tri Kralja te počinje uređenje trga. Kćerki iz obitelji patronata nad srušenom crkvicom, Issabelli Berdarini de Kieselstein, udanoj Limpens, iz gradske blagajne se plaća 200 forinta kao naknada za vrt, koji je poslužio za proširenje trga (vrt se vidi na prvoj slici iz 1776.).
Antonio Miller poklonio je 1.000 forinta za uređenje trga koji od tada nosi naziv Piazza Miller.

Ovdje je 1875. označen taj bunar.

[Kont]

Kuća Malle je do 1788. bila pavlinski hospicij. Prije toga, u doba kada je grad
bio obzidan, kuća je imala ulaz iz Ulice Sv. Tri Kralja i 1637. godine pripadala je Luchi Celebriniu.
 

[Kont]

Arheološka istraživanja provedena 2016./2017. godine na Pavlinskom trgu otkrila su ostatke građevnih objekata kojima se tek treba odrediti namjena i datacija. Crkvica Sv. Tri Kralja još nije pouzdano identificirana, ali bi se djelomično trebala vidjeti otprilike na ovom mjestu.

Vidite kako je još traže

[Kont]

I za kraj, prilikom iskapanja pronađeno je šest kostura datiranih iz perioda kasne antike; ostaci jednog mladića i petero djece, od koje je najmlađe bilo tek beba. Nesretnici su živjeli u oskudici i lošim higijenskim uvjetima, a patili su od skorbuta i nedostatka željeza.
Zanimljivo je istaknuti kako je prilikom iskopa grobova uočeno da su prilikom pokapanja osobe bile zasute vapnom, a arheološka stručna literatura takve pojave povezuje upravo s epidemijama.

Europski znanstvenici koji su proučavali kasnu antiku i rani srednji vijek došli su do šokantnih teza da u to doba odrasli, pa ni roditelji nisu voljeli djecu i bili im privrženi onako kako je to danas uobičajeno. Naime nakon raspada Rimskog Carstva i općeg pada životnih uvjeta, smrtnost djece postala je toliko velika da se obitelji nisu vezivale za tek rođenu djecu čija je šansa za preživljavanje bila vrlo mala, pa se to odrazilo i na društveni i emotivni status djece.

[Kont]

                                                                     HNK Ivana pl. Zajca

Nakon što je 1883. godine donesena odluka da se sruši staro Gradsko kazalište i izgradi novo, tražila se lokacija za izgradnju. Razmatrana su tri terena - na Dolcu, na Andrejšćici (na mjestu današnjeg riječkog nebodera) i na trgu Urmeny.
Premda su gradski vijećnici bili skloni terenima na Dolcu i Andrejšćici, od njih se odustalo zbog visoke cijene otkupa zemljišta i potrebe rušenja kuća na tim lokacijama, stoga je odabrano besplatno gradsko zemljište na trgu Urmeny, premda se znalo da je riječ o lošem, nasutom i naplavnom tlu.

Gradsko zastupstvo je izabralo projekt bečkog arhitektonskog ureda Fellner & Helmer koji su od 1873. do 1919. vodili arhitekti Ferdinand Fellner (1847.-1916.) i Hermann Helmer (1849.-1919.).  Manje je poznato da su Fellner & Helmer isti projekt kazališta prvo ponudili Ljubljani koja ih je odbila jer im je bio previše skup. Također je zanimljiv i podatak da su do 1913. osim drugih građevina, projektirali ukupno 48 kazališta.

Osim što Rijeka u to doba nije imala financijskih problema, gradski vijećnici su bili impresionirani njihovim projektima po kojima je već bilo izvedeno desetak kazališta, pogotovo zadnjim izgrađenim kazalištem u Brnu.

[Kont]

Projektni program za novo kazalište definirali su stručnjaci Tehničkog ureda i službenici Magistrata. Bilo je predviđeno da novo kazalište ima kapacitet od 1200 mjesta i da ukupan trošak, zajedno s osvjetljenjem ne prijeđe iznos od 300 000 fiorina.
Jedina zamjerka projektu bila je što nije predviđena izgradnja plesne dvorane kakva je bila u starom Gradskom kazalištu.

Ugovor s projektantima sklopljen je sredinom veljače 1883. godine, a bio im je povjeren i kompletan nadzor nad izvedbom, za što je određen honorar od 6 posto investicije.

Početkom srpnja za izvođača radova izabrano je Kranjsko građevno poduzeće iz Ljubljane  (Krainische Baugesellschaft). Iskapanje temelja započelo je 24.srpnja, ali se pokazalo da je teren lošiji nego što se pretpostavljalo. Bilo je nužno cijelu konstrukciju izgraditi na drvenim trupcima koji su se zabijali do čvrstog tla i na kojima se postavljala temeljna betonska ploča. Ti piloti su od srpnja do prosinca 1883. zabijani u tlo pomoću šest strojeva. Na gradilištu je radilo i do 280 radnika, često i noću uz svjetlost baklji. S obzirom da se istovremeno rušilo staro kazalište, uređivao trg i okolne ulice, nije ni čudno da su stanari okolnih kuća svakodnevno protestirali.

[Kont]

Radovi su na početku gradnje išli sporo zbog učestalih kiša, ali i zato što se za gradnju koristio kamen iz starog Gradskog kazališta (Adamićevog). U nastavku radova, za gradnju zidova koristila se isključivo opeka pa su radovi krenuli brže. U rujnu 1884. je završena gradnja zidova, a u listopadu je zgrada bila pod krovom. U drugoj fazi dovršavalo se uređenje unutrašnjosti i rađena plastika pročelja, u čemu je sudjelovao niz obrtnika i umjetnika.

Interesantno je što (opet) nemamo fotografija gradnje, osim ove slučajne

[Kont]

Ali je zato sačuvan i restauriran dio originalne projektne dokumentacije.

[Kont]

U ožujku 1885. bečka tvrtka Kremenezky, Mayer et Co. započela je radove na elektrifikaciji zgrade, a 15. rujna održana je generalna "električna" proba. Na taj je važni događaj gradonačelnik Ciotta pozvao vrlo birano i radoznalo društvo - samog riječkog guvernera grofa Augusta Zichy, gradske vijećnike, tehničku komisiju Kazališta i kazališnu upravu!

O tom događaju La Bilancia piše:
Odozgo s divnog lustera padale su zrake tako da je najdelikatnije oko moglo fiksirati lijepe dekoracije kazališta, slike, štukature i crvene baršune sjedalica i loža u čarobnom sjaju.

Milić Photography