Lazaret sv. Karla Boromejskog

[Kont]

Da ne ispadne kako Bradanović i ja izmišljamo.

[Kont]

I za kraj ovog dijela posta, taman odgovara ova izvanredna mapa nasipavanja obale i razvoja riječke luke od superinadecosala

[zokxy]

 

 

 

[milić]

 

[Daluka]

N. 3. Kanal kojim će biti dovođene"sumnjive" osobe i roba.

N.3 der Canal wa(o)rauff Suspec(k)ten Personen und Waren in die Contumaz gebracht werden.

Lijeva nije iz iste grupe, otprilike se nastavlja na.

[Daluka]

... put se lijepo vidi i na ... planu iz ....

Godine?

[kobler]

Ovo je 1726. iz Mađarskog državnog arhiva - jedan od nacrta projektanta Matije Weissa.

[FiumeRi]

Uostalom, kao i većina nas. Sačuvan tristogodišnji portal nekadašnjeg kopnenog puta prema Lazaretu i Slobodnoj luci Rijeka.

Wow, ovo mi je pravo odkriće 
Svaka čast 

[Kont]

I za mene. Prije par godina, dok sam se motao po Potoku, tražio sam koja i čija je tu bila vila

[Kont]

Par riječi o riječkom Lazaretu

Ostaci stare luke su prije par tjedana ponovno zakopani, ostavljajući nekim budućim generacijama mogućnost da se taj važni dio riječke povijesti prezentira javnosti.

[Kont]

A mi se vraćamo tri stoljeća unazad, u vrijeme neposredno prije izgradnje Slobodne luke Rijeka i Lazareta, kako bi donekle shvatili kontekst vremena i okolnosti koje su dovele do njegove gradnje.

[Kont]

Rijeka je početkom 18.stoljeća bila osiromašeni grad opasan obrambenim zidinama, bez mogućnosti širenja, s malom lukom na ušću Rječine koja je bila često zatrpana riječnim nanosima, pa su čišćenja sve učestalija (1705., 1708., 1716., 1720., 1727., 1752.), zamrle trgovine zbog loših kopnenih puteva koji su ujedno bili nesigurni za promet zbog učestalih turskih provala, dok je istodobno pomorski promet također bio nesiguran zbog mletačke prevlasti na Jadranu i čestih pomorskih blokada.
Osim toga, Austrija je često vodila ratove, tako da je Rijeka bila i tranzitno središte kroz koje su prolazile carske trupe što je pogodovalo širenju brojnih epidemija zaraznih bolesti, koje su uzrokovale demografske promjene i utjecale na ekonomske, socijalne i kulturne prilike grada.
Ako tome dodamo i klimatske neprilike, poput tzv. srednjovjekovnog malog ledenog  doba kad je 1709. i na riječkom području zavladala velika hladnoća zbog koje je propao cjelokupan urod maslina, ( tlo je bilo smrznuto tri lakta duboko, a crkvena zvona nisu mogla zvoniti jer su bila okovana ledom), tada vidimo da je stanovništvo Rijeke i okolice živjelo u vrlo teškim uvjetima.
Zbog Mletačke pomorske prevlasti na Jadranu, Austrija je dugo vremena zapostavljala pomorski promet i luke koje su neugledne i gotovo bez obrane, dok su trgovački brodovi prepušteni piratskim napadima i mletačkim podvalama poput lažnih vijesti o pojavi kuge što bi izazvalo zatvaranje luka za austrijsku trgovinu. Tako su čak i članovi austrijske kraljevske obitelji morali putovati Jadranom pod mletačkom zastavom, kao npr. Leopold I koji je 1666. godine uplovio u Trst na galiji Petra Zrinskog.

Ako želiš pobijediti, onda ne smiješ izgubiti!

Nakon Karlovačkog mira (1699.), slijedi rat za španjolsko naslijeđe zajedno s Englezima protiv Francuske (1701.-1713.).
U to doba, u Rijeci je 1701. proglašena ratna kontribucija od jedan posto od ukupne vrijednosti pokretne i nepokretne imovine građana.
11.-14. rujna 1702. Francuska eskadra, pod zapovjedništvom admirala Claude du Forbina, bombardira Rijeku u pokušaju prekida opskrbe carske vojske. Jedna metalna topovska kugla bila je uzidana u zid blagovaonice kapucinskog samostana u spomen na taj događaj.
1703. Riječki magistrat o vlastitu trošku podiže malu tvrđavu (fortino) za smještaj topovske baterije na obalnome putu (s morske strane) ispod Kapucinskoga samostana. Tvrđavica je srušena 1872. radi proširivanja tadašnjeg Zichyjeva trga.

I u tako nemirnom vremenu, Austrija nastavlja provođenje nekih merkantilističkih planova. God. 1705. osnovane su u svim austrijskim nasljednim zemljama komercijalne deputacije da se brinu o unapređenju trgovine. God. 1708. stalo se u bečkim dvorskim vijećima opet raspravljati o potrebi izgradnje jedne sigurne luke. Govorilo se da bi za to bila najprikladnija Kraljevica.

Rat za španjolsku baštinu bio je završen mirom u Utrechtu tek 1713. godine. Austriji je po tome miru pripala Belgija, Napulj, Sardinija i Milano.
To je  još više istaklo potrebu Austrije da stvori sigurne morske veze s tim novim posjedima. Još uvijek je tome stajala na putu mletačka politika na Jadranu. Međutim, kako je Austrija već 1716. god. opet ušla u rat s Turskom, u kojem je saveznik Austrije bio nitko drugi nego Venecija, snalažljivi Karlo VI iskorištava ratne prilike i mletačko savezništvo pa 1717. god. iznenada posebnim patentom proglašava slobodu plovidbe (Jadranskim) morem. To je prvi od patenata toga cara koji najavljuje pokretanje i jačanje austrijske pomorske trgovine te tadašnjih austrijskih luka na Jadranu.
Tim patentom predviđa se slobodna plovidba ne samo austrijskim brodovima, zbog rata s Turskom, nego i svim ostalim brodovima; naime, Karlo VI svim svojim podanicima i strancima koji svojim brodovima namjeravaju ploviti iz njegovih pomorskih luka dopušta upotrebu carske zastave. Istim patentom posljednji Habsburgovac u muškoj lozi obećava i zaštitu tih brodova u slučaju da ih tko ometa, oštećuje ili napada. K tome, ne zadovoljivši se samo dopuštenjem i obrambenom ulogom, Karlo VI poziva sve domaće trgovce i pomorce, te strance da u lukama »Ugarskog i hrvatskog primorja« i obale »Nutarnje Austrije« (od Trsta do Đevina) razvijaju trgovinu i pomorstvo, te da se naseljuju u (novoj) Kraljevici, koju je kanio razviti u veću luku, i u Vinodolu, gdje će im biti doznačeno potrebno zemljište. Strancima koji prihvate poziv Karla VI obećana je susretljivost, brzi sudski postupak u sporovima, odgovarajuće trgovačko pravo poput već potvrđenog, mjeničnog, i slične povlastice. Radi jačanja manufakture u nasljednim zemljama, obrtnicima i majstorima koji dolaze osiguravaju se različite povlastice. Na putovima, koji se popravljaju i šire, obećava se sigurnost.

Sukob s Turskom okončava se mirom u Požarevcu 1718. godine.
Između ostalog, Austrija je s Turskom tim 'ugovorom utvrdila uzajamnu slobodu trgovine, a Turska je uz to Austriji i njezinim podanicima automatski priznala klauzulu o najvećoj povlastici prilikom carinjenja. Time je bio udaren temelj kasnijoj trgovini prema
Levantu. Samo godinu dana potom, 15. ožujka 1719, pozivajući se na prethodni ugovor s Turskom, Karlo VI posebnim patentom proširuje područje na koje se mogu doseljavati stranci, uključujući u njega i luke Rijeku i Trst, te sva mjesta nutarnjoaustrijskih zemalja.
Tri dana nakon toga, 18. ožujka 1719, novim patentom car proglašava Rijeku i Trst slobodnim lukama.
Domaći i strani trgovci te brodovi mogu u te luke ulaziti, vršiti utovar ili istovar robe bez obvezatne naplate nameta i daća eraru, osim 0,5% od vrijednosti doista prodane robe. Patentom se predviđa i mogućnost da trgovci neprodanu robu ostave necarinjenu, najduže tri četvrtine godine, u komorskim skladištima ili, ako u njima nema prostora, u bližim privatnim skladištima. Predviđena je i mogućnost podizanja predujma za tu robu. Nakon isteka navedenog roka uvoznik je mogao istu robu opet izvesti ili, pak, uz plaćanje predviđenih nameta njome raspolagati u zemlji. Predviđene su i druge pogodnosti za strance, kao npr. mogućnost kupnje i gradnje kuća, te dozvola da u slučaju rata u roku od jedne godine neometano iznesu sve svoje vrijednosti i stvari.
Zatečena, Venecija je, doduše, protestirala protiv spomenutih patenata, jer su izravno pogađali i rušili njezin plovidbeni i trgovački monopol na Jadranu. Međutim, njezini tadašnji odnosi s Austrijom, u kontekstu odnosa s Turskom, a i općenito slabljenjem međunarodne uloge Venecije, praktično isključuju mogućnost izravnoga venecijanskog protuudara.
Međutim, opasnost je dolazila upravo iz suprotnog pravca.
Objavljene patente ne prate istovremene i primjerene materijalne investicije države, a ni preslabih lokalnih sila.

Očekivalo se da će taj nedostatak nadomjestiti došljaci, trgovci i pomorci svojim sredstvima i incijativom te primjenom različitih povlastica. Međutim, rast novih privrednih snaga spor je i postupan, a i sumnje se teško razbijaju. Osim toga, odredba o »slobodnoj luci« i u Rijeci i u Trstu proteže se samo na luku, dakle na skučeni prostor na kojem se pretovaruje roba (tek 1769. godine, ukazom Marije Terezije, svojstvo »slobodne luke« proširuje se na cijeli grad Rijeku).
Karlo VI dospio je ipak god. 1725. na robu uvezenu preko slobodne luke smanjiti carinu za približno 1/3, a nešto kasnije i potpuno osloboditi tu robu od carinskog nameta.

Dio merkantilističke zamisli predviđao je i osnivanje odgovarajućih kompanija za razvoj trgovine. Skromne početne i proizvodne i trgovačke mogućnosti domaćih privrednika, i riječkih i tršćanskih, zahtijevale su primjerene intervencije koje bi ubrzale razvoj. Ponovo je Habsburzima za uzor poslužila britanska i nizozemska praksa. Najzad, otkada je postao belgijski vladar, Karlo VI prilično je bio upućen u organizacijski predložak po kojem su bile osnovane Istočnoindijska kompanija i Zapadnoindijska kompanija. Slijedeći dalje zamisao, Karlo VI posebnim patentom 1719. god. potvrđuje osnutak Carske privilegirane orijentalne kompanije.
Uprava kompanije i glavni uredi ostali su u Beču, ali su glavne operacije i poduhvati počinjali u Trstu, između ostalog i zbog toga da se smanje prednosti Venecije, sada već blizu kraja.
Rijeka je u toj razdiobi bečkih simpatija između nje i Trsta izvukla kraći kraj; i u stoljećima što slijede Trst će imati prednost.

Carskim privilegijem Kompanija je dobila monopol ne samo na svu moguću trgovinu na veliko nego je na vlastitim posjedima imala ovlasti nižih upravnih oblasti, pa na njima nisu mogli djelovati ni žandari ni carinici. Kapital Kompanije bio je dionički, no osnutak
nije naišao na veliki interes u Beču pa je »Wiener: Stadt Bank« tek pod carskim pritiskom preuzela svega 100 dionica.
Za razvoj prekomorske trgovine otvorena su zastupništva u Rijeci, Trstu i Messini. God. 1722. Kompanija je dobila povlasticu da u Rijeci, Trstu i Bakru smije graditi brodove duže od 60 stopa (oko 20 metara) i proizvoditi ostale potrebne plovne potrepštine te u tu svrhu dovoditi majstore i tehničare iz Nizozemske, Švedske, iz Hamburga i drugih evropskih zemalja i središta.
Povlastice koje je dobila Kompanija bile su odista brojne. Pokraj raznorodne trgovine s Turskom, Kompanija je investirala dio kapitala i u kupnju i gradnju brodova.
Gotovo da i nije bilo trgovačkog artikla kojim se ona nije bavila. Katkad je otvarala i vlastite radionice; tako primjerice voštarnicu u Rijeci, kojom je htjela, a dijelom i uspjela, istisnuti ovisnost o Veneciji. Međutim, zbog poslovne nespretnosti voštarnica je 1730. god. morala biti zatvorena. U Rijeci je bila osnovana i manufaktura brodskih konopa, ali je i ta djelatnost prešla u privatne ruke. I trgovina solju bila je u rukama Kompanije; sol je nabavljana iz solana blizu Trsta, ali i onih na Siciliji i iz pokrajine Puglie.

Takav zamah djelovanja Kompanije izazvao je zabrinutost carskog dvora zbog male i neprikladne riječke luke, a pogotovu zbog nedostatka potrebne zdravstvene službe tada već uobičajene u pomorstvu.

Istočna je kompanija u doba svoga prosperiteta osnovala u Rijeci filijalu, povjerenu riječkim trgovcima Orlandu i Regensfeldu, koja je monopolizirala svu riječku trgovinu na veliko.
Direktor riječke Compagnie orientale bio je Pand. Fed. Öesterreicher (1685.-?), rodom iz Kemptena, koji je u Rijeci živio od 1717. do 1732. godine. Öesterreicher je bio prvi predstavnik modernog managementa merkantilističkoga tipa u Rijeci, kakvih će vremenom biti sve više. Prisutnost takvih poslovnih rukovodilaca stranoga podrijetla, uz sve veći dolazak najrazličitijih majstora i specijalista iz mnogih europskih zemalja, polako će i postojano grad usmjeravati u kozmopolitskom smjeru.  Za Öesterreicherova mandata ova kompanija, koja je posjedovala svoje brodogradilište u Trstu, imala je glavni cilj povezivanje trgovine s Kraljevinom Španjolskom, Napuljem i Sicilijom. Nakon što je kompanija završila u likvidaciji, Öesterreicher se nastanio u Trstu i utemeljio vlastitu trgovačku kuću (Ditta P. F. Öesterreicher).
No, sve te carske povlastice i utrošeni carski novci nisu Kompaniji omogućili uspješnije poslovanje. Prevelika raspršenost interesa, nespretnost u trgovini i poslovanju uopće, slaba prometna infrastruktura, neprilike što joj nanose Mlečani i, napokon, neprijateljstvo
većih individualnih trgovaca u samom carstvu - učinili su položaj Kompanije sve težim. God. 1731. Kompanija pada pod stečaj, a 1742. je likvidirana.

[Kont]

Korespondencija  između dvora i riječke gradske uprave u vezi s izgradnjom lazareta zabilježena je već 1717. i 1718. godine.
Zbog učestalih pojava bolesti i pomora među carskim trupama koje su pristizale u Rijeku, traži se osnivanje lazareta ili hospitala. Riječkim je građanima ponajprije stalo da izoliraju  vojnike koji se u vrijeme rata s Turskom (1716. - 1718.) na putu iz Napuljskog Kraljevstva iskrcavaju u Rijeci, odakle nastavljaju put prema unutrašnjosti.
 
Pripreme za izgradnju lazareta pojačavaju se 1720. godine pod vodstvom Trgovinske komisije za unutarnju Austriju.
Kako je inicijativa carska i prvi su projektanti i graditelji – carski. Glavni inženjer potpukovnik Matthias Anton Weiss na čelu je carskog graditeljskog ureda koji je izradio brojne nacrte – lazareta sv. Karla Boromejskog, luke u Fiumari, te ceste Karoline koja vodi do Karlovca. Njegov je terenski riječki izaslanik, i poslije riječki zet, inženjer Antonio de Verneda.
Određivanje lokacije budućeg lazareta, kao i Izmjera područja i plan uređenja luke i lazareta povjerena je  Mathiasu Antonu Weissu koji planira izgradnju lazareta na ušću Rječine, što je kasnije odbijeno zbog toga što je preblizu gradu, kao i drugi plan izgradnje na predalekoj Mlaci.

Ljeti 1721. još nije započela gradnja sudeći po žalbi koju je sastavila odabrana grupa riječkih građana žaleći se na stanje u gradu. U žalbi navode da je pomorska trgovina potpuno upropaštena ratovima, brodovima se nije moglo zaraditi zbog piratstva i prijevoza vojnika, troškova uzdržavanja i smještaja vojske u gradu. Riječkom trgovinom zagospodarili su stranci, a brodograditeljima je bilo zabranjeno raditi za strance. U duhu vremena patetično se isticalo siromaštvo građana Rijeke koji nisu mogli ni Župnu crkvu popraviti.
Na kraju se, u nezaobilaznoj usporedbi s Trstom, podsjeća da Trst nije poput Rijeke imao troškove izdržavanja carskih trupa.
Karlo VI odgovara izgradnjom lazareta sredstvima iz vlastite blagajne.

Nakon što je odbijen Weissov prvobitni plan izgradnje lazareta na ušću Rječine, kao i plan izgradnje na Mlaci, lazaret se ipak smješta između Potoka i Mlake, razmjerno daleko od sidrišta ispred gradskih bedema, ali u dometu zaštite topničke baterije na Žabici. Zahvaljujući položaju izbjegao se kontakt grada s ljudima i robom u lazaretu.

Neposredno prije dovršenja lazareta, Riječani 1725. ponovno zahtijevaju da lazaret služi kao vojarna za trupe u tranzitu. Carev odgovor odražava ljutnju i prezir prema ovim, po njegovom načinu razmišljanja, duboko nazadnim stavovima. Car upozorava da nakon tolikih troškova izgradnje lazaret mora služiti svojoj temeljnoj, komercijalnoj svrsi, a da za smještaj vojske Riječani iskoriste postojeće drvene vojarne, podsjećajući da je Rijeka grad bez stalne vojne posade.

Weissov plan iz 1726. prikazuje lazaret smješten usred vinograda, nekoliko izvora vode i pokraj ušća Škurinjskog potoka i potoka Brajda.  Strelicom je označen objekt u Orlandovom vinogradu na mjestu buduće upravne zgrade Rafinerije šećera čija lokacija je odabrana, između ostalog i zbog blizine Slobodne luke.

Dakle, jedan mali potok Brajda, danas gotovo nepoznat, imao je ogroman utjecaj na budući trgovački i industrijski razvoj Rijeke.

[Kont]

Ubrzo nakon svečanog otvaranja 11. kolovoza 1726. godine lazaret je počeo djelovati kao karantenska stanica za cjelokupan trgovački promet kroz slobodnu riječku luku.

Detalj tzv. izgubljenog plana iz trećeg desetljeća 18. stoljeća (izgubljen, a gdje drugdje nego u našem Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja).

[Kont]

Perspektivni plan iz trećeg desetljeća 18.stoljeća (kojeg u bečkom Hofkammerarchivu nisu izgubili).