Iz Glasa koncila o ovom svetištu:U podnožju planine Biokovo uz jadransku obalu proteže se Makarska rivijera. Po svojoj razvedenosti obale, po raznolikosti i čistoći mora spada među svjetske turističke bisere. Iznad nje visoko se izdiže park prirode Biokovo koji je dijeli od unutrašnjosti, od kontinentalnog dijela Hrvatske. Makarsku rivijeru čini ljepota jedinstvenog spoja mora i planine s bujnom vegetacijom, endemnim svijetom flore i faune. Najviši vrh, Sveti Jure, izdiže se iznad Makarske na 1762 m nadmorske visine. Makarska rivijera u geopolitičkoj podijeli pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji, a proteže se na 53 km jadranske obale. Središnje i najveće mjesto je grad Makarska koji zauzima središnji položaj u Makarskom primorju. Odnedavno je povezano tunelom Sveti Jure s autocestom, što je povezuje dobrim i brzim prometnicama s unutrašnjim dijelom Hrvatske.
Skriveno u oazu miraU crkvenoj podjeli, povijesno, Makarska je nekoć imala biskupijsko sjedište čije je upravljanje sezalo i na dijelove današnje Hercegovine. Danas pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a sam grad Makarska ima dvije župe. Nedaleko od grada Makarske nalazi se biskupijsko svetište Gospe Lurdske koje je proslavilo stoljeće svoga postojanja, a nalazi se na teritoriju novije makarske župe Kraljice mira. U prirodnoj ljepoti, stotinjak metara od mora, uvučeno je u Biokovu i skriveno u oazu mira na osamdesetak tisuća četvornih metara gdje su izgrađeni vanjski oltari, za što su iskorištene prirodne špilje, uređena »velika crkva« na otvorenom, kuća za duhovne vježbe te drugi popratni objekti.
Jedinstveno je to svetište i po tom što nema župu, nema crkve. Svetištem upravlja don Alojzije Bavčević koji u predstavljanju svetišta kaže: »Hrvatsko biskupijsko svetište Vepric posvećeno je Majci Božjoj Lurdskoj, a osnovao ga je biskup dr. Juraj Carić koji je u početku svetištem i upravljao. Njegova je želja bila da svetište bude slično onome u Lurdu, jer tu je prirodna špilja i taj cijeli krajolik s brežuljcima podsjeća na sam Lurd. Kroz svetište teče potok što mu dodatno daje obrise lurdskog svetišta.«
U tom svetištu podignuta je kapela sa sakristijom, oltar na trgu, ispovjedaonice, postaje križnog puta, dom za duhovne vježbe, staze za procesije. Zbog svoje prirodne ljepote, blizine mora, zatim potpune tišine svetište Vepric jako je privlačno za hodočasnike. Tako je kroz cijelu godinu posjećeno, zapravo nema trenutka da netko nije u svetištu, a posebno je posjećeno za marijanske blagdane. Premda je posvećeno Gospi Lurdskoj, kako je tada zima, dođu hodočasnici, ali ne u tolikom broju kao za blagdan Male i Velike Gospe. Iako je svetište formalno osnovano 1908, upravitelj svetišta Bavčević ističe da u kronici svetišta piše da je 19. srpnja 1913. biskup Carić blagoslovio teren za gradnju nove crkve, zatim prvi zakopao kramp, a poslije njega svi nazočni svećenici i redovnici. U kronici nadalje stoji da je bilo nazočno četiri tisuće vjernika. Tada je biskup Carić pripremio kamen za gradnju crkve koja nikad nije izgrađena, jer dio je kamena otišao u gradnju mosta, a ondašnje ratne okolnosti i druge teškoće omele su gradnju crkve.
Svetište bez crkve»Štoviše, stoji u kronici kako je jedna žena na sam dan blagoslova gradilišta dala za gradnju crkve 400 kruna«, navodi Bavčević koji svetištem upravlja posljednja dva desetljeća, zapravo 21 godinu. »Česte su tu mise na različitim jezicima, jer kako hodočasnici idu u Međugorje, onda tu dolaze, ulaze u svetište sa svojim svećenicima i tu slave mise«, navodi upravitelj Bavčević. »Često tu navrate i turisti, obiđu svetište, malo se pomole. Puno ih, najviše, dođe radi molitve, kratko se pomole, uzmu vodu, zapale svijeću. Dolaze i hodočasnici koji ostaju duže, pretežno u skupinama. Imaju svoju pobožnost koju prakticiraju. Istodobno, ovo je svetište i po tome poznato što ima dom za duhovne vježbe, pa oni koji dolaze imaju svoje programe, ali pretežno se drže kapele. Nadalje, kad malo analiziram i promatram, često navrate i oni koji su se navikli na ovo svetište, koji traže mir i vole doći u Vepric. Tu se svrate namjerno, ostanu u tišini i molitvi. Odnedavno je Makarska približena drugim dijelovima Hrvatske jer je pušten tunel u promet te je samo desetak minuta od autoceste, pa se nadam da će svetište biti još posjećenije. Ne treba više ići okolo iz unutrašnjosti.«
Kako je to biskupijsko svetište, i prvi upravitelj bio mu je biskup, mons. Carević, zapravo otišao je 1918. kad je svršio rat. Poslije njega svetištem je upravljao kanonik iz Makarske, zatim su zaredom upravljala dvojica Bezića sve do 1992.
»U Vepricu je specifično pastoralno djelovati, jer nema crkve, a upravitelj svetišta nema prava župnika. Dakle tu nema ni svirača ni pjevača, ni ministranata, ni zbora. Ne mogu nikoga vezati za svetište jer to su vjernici iz drugih župa. Stanovito vrijeme pokušavao sam okupiti pjevače, one koji su tu češće, međutim i to je nezgodno jer oni su župljani drugih župa. Kad je misa, učim ih pjevati. Ne mogu nikad znati tko je tu na misi, jer uvijek su drugi. U kućnoj kapelici misa je svakim danom. Nadalje, tu je velika frekvencija Čeha, Slovaka, Poljaka, Talijana. Mnogi imaju svoje svećenike i s njima dolaze, oni predvode misu. Međugorje ima jako velik utjecaj na ovo svetište jer je blizu pa mnoge hodočasničke skupine navrate. Nikad nisam uspio brojiti i doći do neke brojke koju bih mogao iznijeti o posjećenosti svetišta: neprestance netko dolazi; nego gledamo koliko je misa slavljeno. Bude ponekad po pet misa istodobno jer ima više oltara u svetištu, pa kad je više skupina s različitih govornih područja, rasporedi ih se svaku od njih k drugom oltaru.«
Usklađeno s prirodomLjepotu svetišta čini i to što je sve usklađeno s prirodom, a to daje mir i tišinu - ističe Bavčević. »U blizini je more, a nebo, kamen i šuma u prirodnom skladu čine svetište posebnim. Zapravo, tako je uređeno da se ništa ne naruši, napravljene su šetnice od kamena, križni put, špilje su u svojoj prirodi kakvim ih je Bog obdario. Predlagao sam biskupu da bismo gradili crkvu, ali tu je Makarska, jer ovo pripada župi Kraljice mira, a do prve kuće ima kilometar pa nije moguće osnivati župu. Čini mi se da bi dobrodošla crkva, jer nezgodno je vani imati misu kad je nevrijeme, a tu znade puhati bura, zatim i kad je kiša nije zgodno na vanjskim oltarima slaviti mise. Ne bi trebala biti velika crkva, otprilike, kad promatram, čini mi se da bi bilo dovoljno da može primiti tisuću ljudi. Isto tako primijetio sam da vjernici vole imati crkvu u svetištu.«
Govoreći o prošlosti svetišta, Bavčević navodi da su se ondje događaju posebne milosti, kao i u drugim svetištima. Tako je zabilježeno da je jedno dijete prohodalo, a prije toga je bilo nepokretno. Predaja govori da su jednu ženu iz Livna doveli na konju, a kući se vratila pješice.
Opisujući današnje hodočasnike i njihovo traženje Boga, Bavčević kaže: »Kad promatram modernog hodočasnika, mogu reći da je to uvijek bilo slično. Čovjek je inače tražitelj: traži mir, traži Boga, traži pomoć, zahvaljuje se za milosti. Gospa kao Majka posebno privlači, ona nekako najbliže Bogu vodi. Promatram mnoge kad dolaze, kad mole, da je to dubinski. Jednostavno rečeno, čovjek traži sebe, traži Boga u sebi, zato je čovjek hodočasnik. Kako je rekao bl. Ivan Pavao II, svako marijansko svetište nudi duhovni odmor, nudi miran kutak u kojem se Mariji čovjek može obratiti kao Majci. Hodočasnici to osjete. Isto tako mnogi su doživjeli neko preobraćenje kad su se molili. Zanimljivo je u razgovorima čuti i one, a ima ih puno, koji su se borili da ne dođu, ali kad tu dođu, izbace sve iz sebe ono što ih je mučilo i postanu sasvim drukčiji. Dakle, ljudi se obraćaju. Često tu roditelji dovedu djecu, a pojedinci misle da je to izletište, zaborave se da je svetište, pa onda moramo malo upozoravati. U Lurdu je savršena tišina, pa sam mislio da ću i ja zavesti tišinu. Sve to ovisi o pojedincu i skupini te njihovu poimanju svetišta.«
Muslimanke pomagale čistitiPrije dolaska na mjesto upravitelja Bavčevića svetište je bilo prilično zapušteno, a njegovim je angažmanom dobilo današnji sjaj. »Kad sam tu došao, potok je bio pun smeća, sve je prokišnjavalo, nije bilo popratnih objekata, posebno sanitarnih čvorova. To je golema površina od 80-ak tisuća kvadrata i trebalo je to održavati, a ako tu svećenik ne živi, onda je to teško. Kad sam došao, bila je sa mnom moja sestra kojoj je umro muž, jer teško je tu živjeti sam. Kako je u to vrijeme bio Domovinski rat, negdje oko 20.000 izbjeglica iz Bosne bilo je na ovom području. U to vrijeme imali smo karitas koji je bio jako dobro opskrbljen donacijama izvana. Kako sam dijelio potrepštine, onda sam istodobno organizirao izbjeglice, među kojima je bilo puno muslimanaka, da mi pomognu čistiti okoliš. Posebno je bio zapušten potok u kojem je bilo puno smeća. Tu smo na tone prljavštine i drugog smeća izvezli, jer prije toga su tu ljudi bacali otpad. Kod podjele potrepština iz karitasa, tko bi mi pomagao čistiti, dobivao je dvostruke pakete. Bio ih je pedesetak dnevno organiziranih u akcijama čišćenja. Danas više nema bacanje smeća i prljavštine. Svetište se održava, pa tako imamo šest-sedam zaposlenih. Nekako se financijski pokrivamo, jer nešto da nadbiskupija, dio prikupimo mi, zatim pomognu malo turistička zajednica, županija. Organizirane su tehničke službe od kuharice, vrtlarice, sobarice, do tehničkog održavanja i uređivanja. Materijalno je puno napravljeno u ova dva desetljeća. Obnovili smo staru kapelu, zapravo uredili smo je, i to je nama crkva. Zatim smo ispred špilje stavili kamen i uredili da se mogu popeti invalidi i djeca, odnosno roditelji s kolicima. Tu je i mala dvorana za stotinjak ljudi gdje može biti izložba, predavanje. Veliki oltar potpuno smo obnovili, stavili nadstrešnicu, navukli ga u kamen. Uredili smo trg, postavili kocke, posijali travu, stavili kip anđela Gabrijela. Napravljeno je veliko parkiralište za autobuse, zatim uredili smo sanitarne čvorove. Puno je toga okolo urađeno u kamenu, posebno šetnice da ljudi mogu u miru moliti i meditirati. Nadograđivali smo i uređivali kuću koja je tu već dvanaest godina. Dobili smo prizemlje, zatim kapelicu, sakristiju, drugi i treći kat gdje se mogu smjestiti skupine koje dođu na duhovnu obnovu. Činili smo preinake i na drugoj zgradi u koju se može smjestiti dvadesetak osoba. Popravili smo križni put, jer narod voli procesiju. Kako je šuma iznad svetišta izgorjela prije tri godine, onda smo sve to očistili, posadili masline, voće, napravili zidove u kamenu.«
»Da se duhovno sjedinimo«Svetište Vepric postalo je nezaobilazno mjesto i u njemu se okuplja velik broj hodočasnika, i u turističkoj je ponudi posjetitelja Makarske rivijere. »Misa je tu samo navečer za one koji su stalni, a uvijek još netko dođe, dolaze skupine«, navodi Bavčević te ističe da ima puno životnih ispovijedi. »Kod takvih ispovijedi okupim ih nekoliko sata ranije, ovisno koliko ih dođe, njih pet-šest, zatim im tumačim važnost sakramenta i onda ispovijedam. Puno je životnih ispovijedi poslije kojih ljudi nađu mir, vrate se Bogu. Isto tako, svaku večer imamo krunicu kod Špilje točno u 9 sati uvečer. Kad je bila u Ninu 1979. Branimirova godina, onda je tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić preporučio da se duhovno sjedinimo u 9 sati navečer i da molimo Ispovijest vjere Hrvata katolika te da biskupi i svećenici blagoslivljaju narod. I moja poruka je hrvatskom narodu da se duhovno sjedinimo. Na krunicu uvijek dođe deset i više vjernika. Kroz godinu hodočaste različite skupine, od ministranata, vojske, policije, medicinskog osoblja. Tu su neokatekumeni, fokolari, dolaze redovnice, svećenici. Često to bude dolazak na jedan dan, i oni imaju svoj program, predavanja, misu. Primjerice, tu dođe vojska sa svojim kapelanima i to pet-šest put na godinu. Oni se najave. Posebno imamo kontakt s Međugorjem, jer hodočasnici koji tamo hodočaste traže mogu li oni tu slaviti misu. Kad su veći blagdani, onda bude puno pričesti. Posebno se stranci dobro pričešćuju. Jako pazim kad je u pitanju pričest, jer to je sakrament. Isto tako pazim na ponašanje u svetištu, jer pravila se moraju znati.«
Upravitelj svetišta ističe da mu često pomažu svećenici iz okolnih župa, kako dijecezanski tako i redovnici, posebno kad su marijanski blagdani i kad puno hodočasnika pristupa sakramentu pomirbe.
Među zaposlenicima u svetištu je Zvonimir Musa koji je ondje od 1995. »U to vrijeme nije bilo ništa praktički od onoga što je danas napravljeno«, kaže Musa. »Živio sam u Sarajevu i ovamo sam došao s obitelji, zapravo upravitelj svetišta don Alojzije Bavčević prije toga primio je ostale članove obitelji. Protjerani smo iz Sarajeva, a do rata živjeli smo na Stupu. Moja obitelj je tu bila, došli su kao izbjeglice a ja sam došao kasnije, poslije svih ratnih teškoća. Radim na tehničkom održavanju, uređujem i popravljam što zatreba. Puno sam tu radio od kamena, bilo staza, obnavljanja postojećih objekata, gradnje novih. Nastoji se paziti na svaki detalj, da sve bude u skladu s prirodom. Ovo je svetište posebno, mirno je. Zadovoljstvo je tu raditi, pogotovo kad vidim da ljudi u tom uživaju, Bogu se mole, traže mir.«
Anđa Musa je sakristanka u svetištu. Rođena je u Rami u župi Šćit. »Ovamo sam 1992. zapravo tada smo protjerani i tako smo završili u svetištu«, svjedoči sakristanka. »Došla sam s dvojicom sinova 1992. A suprug je nakon svih patnja koje je prošao došao 1995. U tom progonstvu, po dolasku, don Alojzije nas je primio kao svoje kao članove obitelji i tako se i osjećamo. U to vrijeme je bilo puno izbjeglica, a upravitelj svetišta Bavčević jako im je puno pomagao, prema svakom se odnosio kao prema članu obitelji. Izgradio je zajedništvo.«
Kako je prva u kontaktu s hodočasnicima, sakristanka Musa navodi da narod dolazi iz cijeloga svijeta. »Bude puno domaćih, a i stranih hodočasnika. Tako ih bude iz Amerike, Australije, Novog Zelanda i svih krajeva Europe. Hodočasnici najviše traže mir, traže Boga, traže utjehu i utiču se Gospi. Zapravo, teško je reći koliko ih godišnje dođe, jer to ovisi i o vremenu. Kako nema crkve, onda su mise vani, na različitim oltarima. Prema nekoj mojoj procjeni, kao sakristanka mogu reći da dnevno, kad je lijepo vrijeme, bude desetak misa. Na svakoj misi bude pedesetak pričesti u prosjeku, a onda, kad se to zbroji, bude petstotinjak pričesti dnevno. Za sve marijanske blagdane bude puno hodočasnika i jako su dobro posjećeni. Okupi se puno naroda, posebno za svetkovinu Velike Gospe te na blagdan Male Gospe, odnosno na samu uočnicu kada misu slavi nadbiskup. Tada bude puno pričesti.«
Vizionar biskup Carić osnivač je svetištaVizionar ondašnjeg vremena biskup Juraj Carić rođen je u Svirču na Hvaru 20. travnja 1867, a umro je 17. svibnja 1921. u Splitu. Gimnaziju je završio 1884. u Splitu, potom u Zadru studij bogoslovije 1884-1888, koji je nastavio u Zavodu sv. Augustina u Beču gdje je postigao doktorat. Pored pastoralnih i katehetskih služba predavao je crkvenu povijest i kanonsko pravo te dogmatiku i osnovno bogoslovlje na zadarskoj bogosloviji. U razdoblju od 1902. do 1906. bio je ravnatelj zadarskog sjemeništa »Zmajević«. Godine 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje pridružene Makarske biskupije. Iste je godine 8. prosinca zaređen u Rimu za pomoćnog biskupa.
Angažirao se 1910. za dolazak milosrdnica iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile prvu žensku srednju školu u Makarskoj i dječji vrtić. Poslije smrti splitskog biskupa Antuna Đivoja preuzeo je 1918. godine Splitsko-makarsku biskupiju. Bio je vrlo zauzet u prosvjećivanju i očuvanju nacionalnog identiteta. U pastirskoj poslanici »Gore srca« analizira vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata te prikazuje encikliku »Rerum novarum«, radničko pitanje i bijedu seljaka. Podupirao je kršćanski socijalni pokret koji zahtijeva da se radničko pitanje i općenito socijalno pitanje riješi na pravedan način i prema kršćanskim načelima.
U memorandumu poslanom papi Benediktu XV. iz g. 1919. biskup Carić se založio za uporabu glagoljice i slavenskog jezika u liturgiji. Posebno je zaslužan za razvoj i uređenje marijanskog svetišta u Vepricu.
