TELEFERIKA RABAC-CERE
U posljednjih desetak godina stalno se aktualizira izgradnje žičare između Labina i Rapca, kako bi se smanjio pritisak motornih vozila na ovo ljetovalište, koji za ljetnih dana sve više guši ovo mjesto. Iz istog razloga takva su razmišljanja u sklopu Istratransa bila aktualna prije gotovo pola stoljeća, kada su automobili rijetki, ali vizije očito nije nedostajalo. Danas, u ovo vrijeme izgradnja žičare podsjeća na fantastičnu priču s poznatim ishodom kao i, primjerice, podzemni grad, koji se također već petnaestak godina kao top turistička atrakcija povezuje i s Rapcem. Oni malo bolje upućeni u povijest našeg zavičaja znaju da je Rabac već sredinom 1925. godine dobio žičaru, ali ne za prijevoz turista, već boksita, te da se u dužini od devet kilometara protezala do sela Cere. Tu je bilo glavno odlagalište boksita, koji se potom prevozio do utovarne luke u Rapcu, popularne teleferike i potom putem dvije pokretne trake utovarivao na brodove. Nosivost brodova za prijevoz boksita iznosila je do 10 tisuća tona boksita iskopanog u selu Cere i u okolici Svetog Martina, a najveći brod koji je pristao uz specijaliziranu luku zvao se Tergesten. Pripadao je Martinolichu, tršćanskom brodovlasniku lošinjskih korijena. Boksit u Istri je eksploatirala tršćanska tvrtka S.A.M.T (Societta Anonnima di Minerale Trieste), a u Labinu njeno je sjedište bilo u današnjoj zgradi javnog poduzeća Vodovod. Jedno vrijeme rukovoditelj žičare je bio Tršćanin Batagliarini, koji se ovdje upoznao s Rapčankom Leonillom Gobbo, vjenčao, da bi potom završili u Trstu, gdje je ona prije nekoliko godina umrla u dobokoj starosti od 107. godina.
Najveći promet teleferike bio je za rata u Abesiniji (Etiopija), a osim Rapca boksit se prevozio još preko plominske luke, koja je uskotračnom prugom bila povezana sa Šumberom. Najveći dio boksita završavao je u Rotterdamu, a boksit slabije kakvoće prevozio se trabakulima do pulske cementare. Na teleferiki je stalno bilo zaposleno desetak ljudi, a kada je bilo više utovara radilo se danonoćno uz povremeno dodatno zapošljavanje, uglavnom ljudi iz obližnjih Gondolići.
Nakon rata promijenjeni su pravci prijevoza boksita, a žičaru su demontirali najvećim dijelom stručni njemački zarobljenici. Ona je potom prenijeta u južnu Srbiju, iako se spominje i Tuzla. Ostao je samo betonski kostur teleferike, koja danas uglavnom služi za upit znatiželjnih turista. Posljednje količine boksita u Istri su iskopane potkraj 80-ih proteklog stoljeća, a na Labinšćini još i ranije.
