Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974. - 1996.) - priče

[zokxy]

A i vi samo bedastoće zamijećujete! 
A da vas pitam koji su to renomirani predstavnici DPO bili skriveni poput UDBA-ša u ove akronime, zinuli bi ko pegle:  KLA, KFK, RDSAM, DALUM. SALAM...

E ove ne znam!! 

[milić]

Mislim da bi Kobler mogao znati jerbo je on još stariji član ovaj tj. ovog foruma.

[Kont]

Ovaj KLA mi nešto poznat, kao kroz maglu

[milić]

Ovaj KLA mi nešto poznat, kao kroz maglu

Mislim da si na pravom tragu do traga za otkriti zagonetku.

[Kont]

Sjetio sam se KLA je Klub Liječenih Antialkoholičara

[milić]

Da!
Bome neki su se dobro liječili od antialkoholizma. Bio je neki alkos I.K. a nikad čovjek nebi rekao za njega. Žena imala frizeraj na dobroj riječkoj lokaciji, on vozio Audi 100 i tako to. Ali socijalna radnica predložila liječenje na Rabu. Morao je pristati pod prijetnjom otkaza. Ili - ili! I tako krenu taj Aloks (sad je to ime, je li.), njegov glavni šef B. Č. i moj kompa Tomo koji ih je vozio na Rab. Usput su stali na par mjesta i malo si popili kave  i to. I dođu oni na prijemni odjel u rapskoj Psihijatrijskoj bolnici gdje ih primi dežurni liječnik. Zgrabi ovog glavnog šefa za ruku a ovaj poslušno ode s njim. Uto Tomo skoči kao nismo njega doveli na liječenje već Alkosa. A doktor sumnjičavo vrti glavom pa kaže da mu ovaj izgleda spremniji za liječenje od Alkosa.
I bio je u pravu! Uskoro je i glavni šef završio na lekarskoj. A sve dobri ljudi, ni mrava nebi zgazili. Osim žena kad bi njurgale. A da znate kakvi šminkeri su bili, uvijek obrijani, počešljani, izglancani... Obavezna šijarpica, ma kežem, pravi dečki koji ni mrava nebi zgazili osim...
I još ovo o B. Č. Tako je bil drag i pametan... Uživao sam slušajući kako mi je pričao o svom životu. I jednom ljuštim ja naranču cijede sline dok se širi miris Jaffe po radnoj prostoriji.
- Natoči mi malo te naranče! - sasvim zbrkano će meni B. Č.
A dobar je bil moj dragi šef B. boggapomiluj!

[milić]

Inovacije
 
     Ljudi koji pažljivo prate procese rada i imaju određeno predznanje često uviđaju mogućnosti kojima se mogu postići bolji rezultati uz isti ili manji utrošak rada ili materijala. Bolji rezultat može biti i poboljšani uvjeti rada, smanjena opasnost od povreda i slično. Takvi ljudi imaju nove ideje odnosno inovativni su pa ih nazivamo inovatori. Ti ljudi su izuzetno poštovani u svojoj okolini ali često i neshvaćeni od onih koji bi te inovacije trebali podržati i omogućiti njihovu primjenu.
     Inovatore se nagrađuje ili novčano ili na neki drugi način. U 3. maju se nekad više nekad manje pridavala pažnja inovacijama odnosno inovatorima. Ranih godina 3.maja inovatori i racionalizatori su na razne načine stimulirani a jedan od priznanja njihovog rada je bio izbor u radnički savjet poduzeća. Tako je u prvi RS 1950. godine među ostalima izabrano i "55 udarnika, novatora i racionalizatora" a posebno je među članovima RS-a u tekstu Riječkog lista od 3. listopada 1950. istaknut novator i racionalizator Ernest Hegemberger.
     Listajući Informacije, zapazio sam članak u kojemu piše da je 2. rujna 1977. konstituiran Inicijativni odbor za osnivanje Aktiva pronalazača i autora unapređenja koji je trebao do kraja mjeseca pripremiti sve potrebno za osnivačku skupštinu Aktiva. Spartako Ilijašić, Ivan Tomašić i Nikola Velčić sačinjavali su inicijativni odbor. Drugim riječima, očito se željelo pojačati i bolje organizirati inovatorstvo u 3. maju koje je dotad nezadovoljavajuće funkcioniralo.
     Kasnije je klima prema inovatorstvu bila sve povoljnija. Stekli su se uvjeti koji su omogućili da se uvidi važnost inovacija za pojedinca ali i poduzeće. Osnovana su, na nivou radnih organizacija, društva izumitelja i autora unapređenja /DIAU/. Sjećam se da je u Brodogradilištu predsjednik društva određeno vrijeme bio Stevo Kanazir. Isto tako na nivou RO osnovane su referade koje su obrađivale prijavljene inovacije te predlagale odluke temeljene na pravilnicima kojima se reguliralo to područje. Među ostalim i plaćanje inovatoru. Te predložene odluke su radnički savjeti OOUR-a ili RZ-a trebali usvojiti kako bi se izumitelju mogla dodijeliti novčana nagrada. U radnoj grupi za unapređenje rada i poslovanja pri RO Brodogradilište referent za inovacije bio je Branislav Flego.
     U mojoj sredini, koliko se sjećam, najaktivniji inovatori bili su Petar Keser, Milan Božo, Niko Laća, Marin Novak te Mladen Peran koji je kasnije postao i predsjednik Zajednice tehničke kulture Rijeke. Sjećam se i kako je Marin, tada mlad inženjer, za svoju inovaciju okrupnjavanja nosača hale Cerovice na tlu, što tehnološki nije bilo tako predviđeno već montaža pojedinačnih elemenata, dobio dotad najveći isplaćeni iznos. Jasno, uz uobičajeni jal suradnika. Vjerujem da je i to bio jedan razlog više koji ga je uskoro i otjerao iz 3. maja.
     I ja sam imao malenu epizodu na polju inovacija. Jednog dana šećemo Pino i ja uz navoze dok je trajala montaža neke sekcije. Na kraju montaže, kad je trebalo odbragirati je, naši monteri uskoče u limenu bačvu, koja je pri vrhu imala dvije rupe za zavjesiti na dizalicu, i odbragiraju sekciju. Pino kaže da bi im trebalo napraviti nešto da to ne izgleda ovako jadno. I napravili smo limenu košaru koja je prošla sve sigurnosne ateste i dugo služila i služi svrsi jer sam početkom 2018. na jednoj fotografiji snimljenoj u 3. maju, vidio tu košaru, ili njezinu kopiju, na čelu 2. navoza. Kako se pokazala dobra u praksi, kasnije su po njoj kopije napravili i pituri i predmontaža. 1978. godine na RAST YU u Dvorani mladosti na Trsatu bio je izložen pano sa skicom i opisom košare, a ja sam se šepurio pokraj njega kao paun  I još da dodam ovo, ne sjećam se jesmo li Pino i ja novčano nagrađeni za košaru, ali vrlo vjerojatno jesmo.

[lappino]

Tradicija trećemajskih inovacija se nastavila i dalje, naravno.

Evo moje priče. Nakon što se šef trećemajske kontrole vratio s obavještajnog posjeta Južnoj Koreji, što je rezultiralo odgovarajućim promjenama u organizaciji posla kod nas, pokušali smo uvesti i postupak provjere nepropusnosti zavarenih kutnih spojeva tlačenjem samih zavara (kutni zavar sa svake strane lima ostavlja nezavaren sam prostor ispod lima; ako se taj mali prostor stavi pod tlak, prskanje zavara nasapunanom vodom će odmah pokazati ako zavar propušta). Naravno, niti vlasnici, niti klase nisu to odobrili, jer zašto bi mi radili drugačije nego prije. A prije je bilo da se svaki tank ispituje na nepropusnost tek kad je potpuno gotov, pa se prvo tlači zrakom na 0.2  bara, pa onda vodom (ako treba). Problem je pri tome da kutni spojevi koji se imaju ispitati moraju ostati neopiturani, a njihovo kasnije pituranje iziskuje stvaranje odgovarajućih uvjeta i tako to. Ukratko, ispadalo je da nova hala za pituranje sekcija na Cerovici nije od prevelike koristi, budući da su se za vrijeme pituranja sekcija kutni zavari morali prekrivati zaštitnom trakom.

I tako kaže meni tadašnji šef Sedamnaestice (odjela piture) da smislim nešto.

I ja sam imao onaj Bal-Bal-Baltazar proces, uključivo s "Eureka!" trenutkom.

Vlasnik je moj prijedlog odbio s indignacijom.

Klasa, međutim, je prihvatila. A vlasniku je na kraju bilo samo bitno da klasa prihvati.

Meni je nagrada bila demonstracija da proces koji sam predložio funkcionira. Ali, nikad nisam dobio ništa od 3maja.

Nakon par godina sam saznao da sam te godine za to dobio brončanu plaketu na smotri u ZaBregu.

Medjutoa, osjećaj kad sam posjetio staru firmu nakon što sam već par godina radio u Koreji, ono, prolazim pored sekcije i gledam da je tlače prema "mojoj" proceduri, to ide pod "Neopisivo!"...   

Hvalite me usta moja! 

[zokxy]

 

Al ipak ... kad se za to dobije i koja kinta za ćevape u Zoni ... još neopisivije! 

[milić]

Interesantna je tema.
Dosta novaca se dalo zaraditi ako se čovjek intenzivno time pozabavio. Njurgavci su vidjeli da to i nije neka inovacija, a caka je bila u tome  da se malim koracima puno toga promijeni, na bolje naravno.
Prekjučer sam pričao s Marinom Novakom i ispravio me u sjećanju. Ja sam zapamtio da nije bio zadovoljan isplaćenom sumom, a on kaže da je bio prezadovoljan, nego da ga je smetao odnos izvjesnih kolega prema toj situaciji. Ali hale Cerovice su montirane po njegovoj zamisli i time je ušteđen veliki novac, pogotovo skraćenjem gotovosti radova.

[milić]

Trećemajski Prvi majevi
 
     Proslava 1. svibnja, u narodu poznatiji pod imenom 1. maj, otpočela bi par dana ranije. Zašto? Pa zato jer je Praznik rada, kako je taj dan još nazivan, bio neradan 1. i 2. svibnja. Stoga, ako je taj dan padao u dane vikenda normalno je bilo obilježiti ga dan, dva ranije, a ako se spajalo praznik s vikendom, jer je padao u ponedjeljak ili utorak, tada se obilježavao i nekoliko dana ranije.
     Nekako nakon marende otpočele su svečanosti komemoracijom kod spomenika palim i nestalim brodograditeljima tijekom 2. svjetskog rata na sjevernom ulazu. Poslije pročitanog referata položili bi se vijenci uz spomenik.
Najvažniji događaji tih dana bile su svečane sjednice Radničkih savjeta po OOUR-ima i RZ-ma na kojima bi se pročitao referat o ulozi radničke klase u razvoju samoupravnog društva i kako se to mora očuvati pod svaku cijenu jer smo konačno dočekali da radnik može upravljati viškom vrijednosti i dijeliti stečeno kako on hoće, a ne kako želi mrski kapitalist.
     Na tim sjednicama bi se dodjeljivale plakete radnicima s neprekinutim radnim stažom u trajanu od 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35 i 40. godina. Uz nagradu obično je sljedovala i jedna prosječna trećemajska plaća a svi koji su uspjeli u Dolini gladi opstati neprekidno 25 godina dobili su i statuu Brodograditelj. Taj dan su i umirovljenici običavali posjetiti svoja nekadašnja radna mjesta i bivše kolege. Za njih je priređen i ručak koji se za lijepa vremena održavao na otvorenom u Sportskom parku, a ako je vrijeme bilo lošije onda se običavalo skup održati u restoranu na Južnoj obali. Povodom 3. maja u Narodnom kazalištu Ivana Zajca navečer je održavana svečana akademija s prigodnim referatom i scenskim programom.
     Dakle, to bi bio završni čin što se tiče 1. maja. Ali pripreme su trajale i koji dan ranije. U mojoj sredini, dakle na navozima, za svečano ukrašavanje prostora bila je zadužena ekipa poslovođe Ivana Ivankovića. Oni bi, ne znam gdje, natrgali puno lovora i sličnog raslinja pa bi njime okitili prostoriju u kojoj je održavana svečana sjednica RS kao i nekoliko parola ispisanih na jelovim daskama colaricama dužine 3 - 4 metra i to crvenom bojom. Dok sam bio mlad omladinac to je obično bio moj zadatak. Na daskama bi bilo ispisano: ŽIVIO 1. MAJ, ŽIVIO PRAZNIK RADA, ČESTITAMO DAN BRODOGRADILIŠTA  i slično. Te parole bi objesili na čela sva 3 navoza te iznad ulaza u našu upravnu zgradu. A na velikoj, tristotonskoj dizalici izvjesile bi se ogromne zastave. I to tri: partijska, jugoslavenska i republička. Na mostu dizalice običavalo se postaviti i mnogo žarulja koje bi i noću objavljivale da radni ljudi 3. maja pozdravljaju svoj praznik. Na sastanku DPA dugogodišnji rukovodilac OOUR-a Marko Komadina bi otpočeo s pitanjem:
- Jesu li postavljene zastave na Tristotonku?
Nakon dobivenog potvrdnog odgovora sa smiješkom bi primijetio:
- Tako i treba, neka vide Švabe!
     A radni ljudi 3. maja su taj radnički praznik provodili kako tko. Netko u krugu najbližih u svom selu, netko roštiljajući ili vrteći ražanj u obližnjoj šumici a neki čak i radno, kako sam imao prilike čuti, radeći marljivo na svojim kućama.
Tko je htio biti u krugu svojih kolega to mu je priuštila RG Rekreacija koja se trudila ponuditi mnoštvo izleta i drugih događanja. Jedno od tih događanja bio je i Marš brodograditelja koji je više puta prehodan s moje strane baš 1. svibnja. Hodalo se od Delte do Izvora Rječine. Tu su održavane uobičajene rekreacijske aktivnosti u prirodi poput ispijanja piva, povlačenja konopca, roštiljanja i badmintona. Ma i nogometa je bilo, samo na male golove. Jer tko će sabrati više od deset igrača dok se roštilja ili ražanj vrti.
     Od izleta, koje sam tim povodom proveo s trećemajcima, najčešće i najradosnije se prisjećam izleta 1986. godine kad smo brodom Osijek Kvarner Expressa otplovili na Cres i boravili od četvrtka 1. svibnja do nedjelje 4. svibnja u hotelu Kimen. Tu smo upražnjavali vrijeme uobičajeno, baš onako kako trećemjaci to znaju. Sport i rekreacija. Jasno, za neke. A drugi su uživali u nekim drugim sadržajima koji meni tada nisu bili baš zanimljivi jer sam bio s budućom suprugom. Znači bio sam u sportu i rekreaciji. I da, još po nečemu mi je taj izlet ostao u sjećanju.  26. travnja te godine bila je ona eksplozija u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Mi smo to tek u Cresu čuli putem televizije i malčice se zabrinuli za svoju budućnost pa smo još više uživali u sportu i rekreaciji jer i ovako ćemo uskoro umrijeti od radijacije.
     I tako, kad smo se, nakon višednevnog odmora, 3. svibnja umorni vratili u brodogradilište, čekala nas je još proslava Dana brodogradilišta koja pada odmah iza dva dana slavljenog Praznika rada, ma zamislite samo, baš 3, maja. Kako smo tog dana u načelu bili umorni od odmora to smo taj dan slavili svečano i radno. Doduše nikad mi nije bilo spojivo ovo svečano i radno ali recimo da je to kad ti radiš a netko drugi je negdje na svečanosti. Dakle, taj dan bi prošao mirno jer se reklo sve što se trebalo a sjećam se da je običavala limena glazba promarširati glavnom prometnicom od zapadnog do istočnog ulaza svirajući poznate koračnice.
Uglavnom, veselila se radnička klasa svom prazniku. Da li zbog njegovog ideološkog sadržaja ili popratnih sadržaja poput roštilja morat ćete prosuditi sami.
 

[milić]

Godišnji odmori i izleti za praznike
 
     Kada i kamo ćemo na godišnji odmor? Ovo je naslov koji se kočoperi na prvoj stranici Informacija od 20. svibnja 1977. godine. Pa u nastavku dalje piše da je Koordinacijski odbor Sindikata ZROBI 3. maj donio odluku gdje će se ove godine radni ljudi brodogradilišta, kao i njihove obitelji, odmarati.
     Dalje je iz članka vidljivo da će radnici godišnje odmore moći koristiti u mjestima uz more kao što su Novigrad, Poreč, Pula, Biograd n/m i Tisno. Tu su navedena i, kako ih naziva novinar, planinska odmarališta Preddvor, Škofja Loka, i Gornji Grad u Sloveniji te Fužine gdje će trećemajci također moći koristiti desetak dana godišnjeg odmora.
     Nadalje se objašnjava koliko će platiti Sindikat a koliko pojedinac jer su bile velike olakšice za zaposlenike brodogradilišta kao i za supružnike i djecu. Nisu zaboravljeni niti umirovljenici jer su imali pravo korištenja odmora pod istim uvjetima kao i zaposlenici. Iznos koji je ostao radniku za platiti mogao se platiti u nekoliko rata. Iz ovoga je primjetno da je odmor, bilo u planinama bilo na moru, bio relativno lako dostupan radnicima i njihovim obiteljima. Nisu to bili hoteli visoke kategorije već je smještaj bio u nižim kategorijama poput bungalova u porečkoj Plavoj Laguni. A kako doći do odmora bilo je vrlo jednostavno. Prijavio bi se kod sindikalca ili u Rekreaciju. Tu bi provjerili ima li još mjesta u željenom odredištu. Ukoliko ima dali bi ti vaučer koji si trebao predati na recepciji hotela u kojem si ljetovao. I to bi bilo to - jednostavno a efikasno.
     Sindikat 3. maja nije imao nikakav objekt kojemu je namjena bila odmaralište već je iznajmljivao turističke kapacitete putem agencija poput Kvarner Expressa ali i drugih. Druga poduzeće veličine 3. maja uglavnom su posjedovala radnička odmarališta. Kad sam u to doba o tome razmišljao smatrao sam da je ovaj, trećemajski pristup bolji jer nisi privezan uvijek za isto mjesto. I danas to mislim. Možda je za poduzeće skuplje, ali mogao si svake godine promijeniti lokaciju odmora. Pa jedne godine na more, a druge godine u gore. 
     Godišnji odmori su korišteni i po zimi tako da je dosta trećemajaca i proskijalo zahvaljujući sindikatu i povoljnim cijenama aranžmana. Među tim skijašima sam bio i ja jer sam početkom 1979. s Pinom i Fehimom desetak dana boravio na Mariborskom Pohorju u hotelu Areh učeći skijanje. Skijao sam kasnije i na češkim Krkonošama, također zahvaljujući sindikatu. Spominjući Češku prisjetio sam se i dugogodišnje suradnje našeg i sindikata željezare iz Vitkovica u tadašnjoj ČSSR. Naši radnici bi ljetovali u Gottwaldovu (današnji Zlin) a njihovi u Uvali Scott po formuli, kako su Čehoslovaci govorili: Vaše more naše more - naše žene vaše žene! Sad, tko je više u čemu uživao veliko je pitanje. Što se mene tiče ja sam uživao u češkom pivu.
     Ljetni odmor dotiran od strane sindikata 3. maja počeo sam koristiti već 1975. godine, dakle druge godine od zaposlenja, u Poreču. Tu smo Slave, Lučo, Vlado Staraj i ja proveli predivnih desetak dana u bungalovima Plave Lagune. Toliko nam je bilo lijepo da sam i druge godine bio tu, doduše u malo izmijenjenom sastavu.
Kasnije sam s budućom suprugom još desetak puta boravio ljeti na moru. Najljepša sjećanja me vezuju za te odmore, posebno boravci na Rabu i u Tisnom.
     No, to nije sve! Osim godišnjih odmora sindikat 3. maja častio je i sa dvo i više dnevnim izletima za državne praznike Prvi maj i Dan republike. I tom prilikom se zakupilo određeni broj kreveta, pretežno u mjestima uz more jer je u brdima u to doba još ili već hladno. Odredišna mjesta kojih se sjećam su bila uglavnom Istra i bliži otoci poput Krka i Cresa. Te dane se provodilo u šetnjama ali i u sportskim nadmetanjima jer su uvijek na tim izletima bili voditelji rekreacije poput Cvetka Ferande ili Sime Buvača.

__________________________________________________________

Na fotki smo Bronka i ja 1979. na plaži Suhe Punte na Rabu

[milić]

RKUD Brodograditelj
 
Radničko kulturno umjetničko društvo Brodograditelj osnovano je 20. svibnja 1947. godine u prostorima tadašnjeg Radničkog doma a danas alatnice 3. maja. Prvi predsjednik bio je Franjo Povše. Društvo je osnovano, kao izraz želja radnika, na poticaj i uz podršku društveno političkih organizacija, poglavito sindikata. Ti ljudi, pretežno mladi, koji su u Rijeku stigli na školovanje i rad iz raznih krajeva tadašnje države Jugoslavije. su se ugodnije osjećali uz zvukove i plesove iz svojih krajeva koje je društvo, putem folklorne skupine, njegovalo. U brodogradilište, odnosno Rijeku, su dolazili radnici koji su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda pa se pjesme i plesovi tih naroda uvježbavalo a kasnije i predstavljalo publici na raznim nastupima u Rijeci i okolici pa i izvan granica tadašnje države. Jasno da je u svemu tome bila utkana i tada vrlo važna ideja očuvanja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije, koju je RKUD godinama uspješno podržavao. Pričao mi je Obrad Šarić, folkloraš od osnutka Društva, da su vježbe pa i prvi nastupi bili u Gorupovoj kući na današnjoj adresi Verdijeva ulica 11. Tu je on, kao i mnogi drugi, bio smješten u samačkom domu koji je bio na gornjim katovima a u prizemlju, gdje je današnja Brodokomercova trgovina, bila je velika dvorana s pozornicom, a u jednom je dijelu bila i knjižnica. U toj prostoriji se i danas nalaze mozaik pločice na koje su se  žalili plesači jer da im previše troši potplate cipela koje su onda bile dragocjenost. Na prvom katu bile su manje prostorije u kojima su sekcije RKUD-a održavale vježbe, a najupečatljivije da su mu u sjećanju ostale vježbe limene glazbe, koja je bila dio Društva. Možemo zamisliti i zašto. Osim folklorne, tamburaške i spomenute limene glazbe Društvo je u ranoj fazi još okupljalo dramsku, recitatorsku i likovnu sekciju kao i pjevački zbor.
Prostorije u Verdijevoj folkloraši mijenjaju za Dom željezničara te nakratko vježbaju i u garaži pošte. Konačno 1957. godine RKUD seli svoju djelatnost na Mlaku u bivšu Casu di fascio koja je postala Sindikalni dom. U to vrijeme dom se nazivao po sindikalnom aktivistu Đuri Salaju a kasnije samo Sindikalni dom 3. maja. Tu nastavlja s radom u odličnim uvjetima pa je porasla i aktivnost i broj članova. Članovi su otada mogli biti i izvan kruga  brodogradilišnih radnika. Iz tekstova koje sam pročitao vidljivo je da je broj članstva bio oko 120 a da su održavali i po 50 predstava godišnje. Za svoj rad RKUD Brodograditelj je dobio mnoga priznanja a među njima i Godišnju nagradu Grada Rijeke za značajnu i trajnu aktivnost na polju razvoja kulturno-umjetničkog amaterizma 1977. godine povodom 30 godina od osnivanja.
Što se tiče navedenih sekcija one su djelovale neko vrijeme u sastavu RKUD-a da bi se neke osamostalile pa djelovale kao samostalna društva. Ali do gašenja Društva u njegovom sastavu uvijek su bile folklorna i tamburaška sekcija.
Što se mene tiče i moga sudjelovanja u radu folklorne sekcije, priznajem da me to, skoro pa uopće, nije zanimalo. Meni je drugi tip muzike kolao tijelom. Čak nisam poznavao puno ljudi koji su plesali folklor. Osim navedenog Obrada još sam poznavao Biserku i Marka Krpinu , koji su se tu i zbližili, te Milu Vukića, ali on je plesao u opatijskoj Zori.
Folklorni ansambl RKUD-a Brodograditelj je zadnji nastup održao sredinom 1991. u Malom Lošinju na smotri Pjesmom i plesom protiv rata. Nekako u to vrijeme je Sindikalni dom 3. maja na Mlaki pretvoren u sindikalnu trgovinu pa su nestali uvjeti za vježbe i nastupe. Čak ni kostime i instrumente nisu imali gdje smjestiti pa su bili prisiljeni podijeliti ih drugim folklorašima iz grada i okolice.
I tako se ugasio jedan iznimno uspješan folklorni ansambl našeg grada koji je ostao u sjećanjima mnogih ljubitelja narodnog plesa i pjesme. Međutim, kako sam čuo od Branislava Poznanovića, još uvijek se njih desetak bivših članova sastaju i ponekad zaplešu te tako evociraju uspomene na prošla vremena, puna lijepih priča.


_____________________________________


Ovo je jedna od slikica iz knjižice RKUD-a Brodograditelj tiskane  1977. povodom 30 godišnjice.
Simpatična scenografija, ča ne!

[milić]

Talijani u 3. maju

Radeći u brodogradilištu dolazio sam u kontakt s desetak Talijana što i nije značajan broj u odnosu na ukupan broj ljudi s kojima sam poslovno komunicirao. Mislio sam da su svi rođeni u Rijeci odnosno Fiumi ali sam kasnije čuo da su neki došli nakon 2. svjetskog rata iz Italije. Pisanje rječnika me je, preko talijanskog dijalekta bisiacco, opet podsjetilo na moje drage, trećemajske Talijane. Tražeći značenje pojedine riječi došao sam do izraza controesodo što bi značilo kontra egzodus. Kontra u odnosu na općepoznati egzodus Talijana i drugih iz Rijeke. Razrađujući ovu temu čuo sam od više osoba da je Rijeku od 1943. do 1953. godine napustilo od 80 do čak 90 posto dotadašnjeg stanovništva talijanske nacionalnosti. Međutim dosta velik broj tzv. Monfalconesina je došao ovamo, u ondašnju Jugoslaviju. U jednom izvoru se navodi da je oko 2.500 tih ljudi preselilo u Jugoslaviju, od kojih približno 2.000 u Rijeku. Mahom su se zaposlili u brodogradilištu jer su bili vrsni majstori koji su svoja iskustva stjecali u monfalkonskom i tršćanskom brodogradilištu. To svoje znanje su kasnije nesebično dijelili novopristiglim mladim brodograđevnim radnicima. Među pridošlicama iz Italije bilo je i visoko obrazovanog kadra koji se nisu zaposlili u brodogradilište poput profesora ali i muzičara. Navodno je cijeli poslijeratni kazališni orkestar bio sastavljen od tih ljudi. Velika većina Monfalconesina su bili pripadnici partizanskog pokreta te članovi ili simpatizeri talijanske komunističke partije (PCI) koja je odmah nakon rata održavala bratske odnose s jugoslavenskom komunističkom partijom (KPJ). Na poziv PCI spremno su se odazvali i stavili na raspolaganje sve svoje snage i znanje prilikom izgradnje jedne nove, socijalističke države. Uskoro je izglasana Rezolucije Informbiroa pa je stotinjak Talijana, od kojih su mnogi bili Monfalconesini, završilo u kazamatima poput Golog otoka i Sremske Mitrovice. Po otpuštanju iz zatvora neki su se vratili u Italiju ali većina je ostala ovdje, u svojoj novoj domovini. Ti koji su ostali i dalje su trpjeli svakojaka poniženja zbog nepovjerenja okoline, koje je prema njima i dalje ostalo nakon ove strašne epizode naše povijesti. Vjerojatno je i netko iz ove grupe trećemajskih Talijana koje sam poznavao bio robijaš ali ja to nikad nisam doznao. O tome se nije pričalo, svi su šutjeli.
Kad sam počeo raditi u 3. maju, ne znajući za tu epizodu, Talijane sam doživljavao kao odlične poznavatelje svog posla. Doduše, malo su mi bili smiješni zbog lošeg hrvatskog jezika kojim su govorili, ali koga je to bilo briga. Ta nismo bili leksikografi već brodograditelji.
Prvi šef, kapo smo ga zvali, u 3. maju, bio mi je Roberto Canciani. Odličan poznavatelj brodogradnje, a pogotovo traserskog posla. Često je spominjao jedno talijansko selo gdje je živjela njegova šira obitelj. Sjećam se da je jednom rekao da je tamo popio osam osminki dobrog vina. - Pa to je jedna litra - brzo ću ja.
- A je, al je lepše reć osan osminki nego litra.
Drugi, koji mi je bio jako blizak kao čovjek i kao nadređeni u prvim radnim danima, je bio Bruno Paliska, rođeni Tršćanin s istrijanskin srcem. Bio je, čini mi se, dva mandata po četiri godine, rukovodilac OOUR-a u kojemu sam radio praktički cijeli svoj radni vijek. Između ostaloga u tom periodu vodio je sva porinuća brodova, što je dovoljan dokaz o njegovoj stručnosti i tretmanu koji je uživao u 3. maju.
Treći, meni najinteresantniji, bio je Ferminio Rivetti. Čovjek, rođen u Cervignanu, je bio legenda 3. maja. Dugo godina vodio je vanjska radilišta na kojima smo postizali odlične rezultate. Između ostalog Riva je dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za 1981. godinu.
Arrigo Arrigoni je bio dugogodišnji šef traserske sale koja je bila srce gradnje trupa broda do početka osamdesetih 20. stoljeća tj. do većeg uvođenja računalnih sustava u proizvodnju. U sali su se brodovi crtali u naravnoj veličini i na osnovu toga su se rezali limovi i izrađivale razne šablone kao pomoć u izradi pojedinih elemenata i montaži broda.
Fulvio Criso bio je voditelj jednog velikog skladišta u kojemu se je čuvala vrlo vrijedna brodska oprema poput radara i ostale elektronike. U tom skladištu (službeni naziv je bio "skladište broj 10") još su radili Eda Županović, Jože Štemberger, Ibrahim Mešić i dizaličar Drago čije prezime nisam nikad upamtio. Crisa pamtim kao vrlo pedantnu i poslovno korektnu osobu. Bio je individualac i s njim nisam uspio uspostaviti dublji odnos, kao što sam želio. U slobodno vrijeme pjevao je u zboru "Fratellanza". Jednom mi je, čudeći se, ispripovijedao jednu anegdotu kad je radnik došao do njega u skladište tražiti - krumpir.
- Ca, kakov kompir!? - zaprepastio se Criso
- Pa svi pričaju da je zimnica u - krizi!
Naime, bili su neki problemi s isporukom zimnice pa se naveliko pričalo kako je isporuka upitna odnosno u - krizi.
Amato Kurtes radio je u elektro radioni pa sam ga rjeđe viđao. Bio je nizak rastom ali velik duhom. Što bi se reklo, baš duhovit čovjek. U vrijeme karnevala bio je prepoznatljiv po kostimu Chaplinovog Skitnice. I sam Amato se bavio snimanjem amaterskih filmova u čemu je imao dosta uspjeha.
Pričao mi je, jednom prilikom, da je bio u vojsci, negdje u Srbiji. Na satu Moralno političkog odgoja neki oficir je naglasio kako pravi vojnik ne smije svoju pušku dati nikome, nizašto. Pogledao je u Amata pa nastavio:
- A ne kao Talijani, koji bi za onu žensku stvar dali sve pa i pušku.
- Ma ča pušku? Top, top bin dal! - Amato će ushićeno.

[milić]

Devedesete

Kad predano radiš vrijeme brzo prolazi. Tako je došao i kraj osamdesetih godina 20. stoljeća. Sve je vrelo a ja sam diplomirao, tek se oženio, dobili sno dijete i mislio kako je vrijeme za pomak u karijeri. Pao je Berlinski zid što je bio nagovještaj velikih promjena u istočnoj Europi. U Jugoslaviji se pojavljuju novi alternativni pokreti iz kojih se ubrzo razvijaju političke stranke. SKH se reformira i dozvoljava višestranačke izbore u travnju 1990.
U 3. maju SKH izlazi iz poduzeća gubeći pritom velik broj članova, među njima i mene. Sredinom 1990. godine promijenjeno je poslovodstvo s čime se ja i mnogi moji sumišljenici nismo slagali. I danas smatram da za najodgovornija mjesta u bilo kojoj organizaciji kandidat mora proći jedan uobičajen, fornirajući razvojni put. Nije normalna situacija da čovjek s radnog mjesta referenta zasjedne na čelnu poziciju bilo koje organizacije. U organizaciji 3. maja obavljene su izmjene tako da se centraliziralo rukovođenje ukidanjem OOUR-a, napravljene su određene preinake u organizaciji te se postavilo nove ljude na rukovodeća mjesta. Ja sam postavljen za šefa Pripreme u montaži, a uskoro i za rukovodioca Raspodjele rada brodskog trupa, nakon što je Marko Komadina otišao u mirovinu.
Situacija u Jugoslaviji je bila sve usijanija i samo se čekala neka iskra da sve eksplodira. To se i dogodilo na dan Krvavog Uskrsa. Počeo je Domovinski rat, a ja sam, nakon pogoršanja zdravlja, morao na transplataciju bubrega koja je uspješno obavljena 17. 4. 1991. Oporavak je trajao do početka 1992. kad sam se vratio na posao. U to doba mnogi trećemajci bili su na bojištu, pretežno u Lici, a proizvodnja je opala. To je bilo i očekivano u takvim uvjetima. Ta tko će naručivati brodove u državi koja je u ratu. Jednom mi se požalio Ratko Profozić da će on biti jedan od rjeđih direktora koji u godinu dana (radi se o 1995.) nije izvršio nijedno porinuće.
Još i prije 1990. se postavljalo pitanje čije je to društveno vlasništvo? Pa se dokučilo da je to isto kao i ničije. Sjećam se, bio je naslov u Informacijama Kupimo dionice da bi postali vlasnici 3. maja. A jedan moj pametan prijatelj je na to rekao da što bi mi kupovali ono što je naše. Ali nisu ga shvaćali za ozbiljno. No, uglavnom, onda je došao politički i ne znam koji drugi pritisak pa su ljudi od konca 1992. ipak kupovali dionice. Rukovodni kadar je morao (pod prijetnjom smjene) kupiti dionice u vrijednosti 20.000 DEM. Te dionice nisu bile baš po simboličkoj cijeni (unatoč velikom popustu) jer sam ja otplaćivao mjesečno oko 10% od plaće.
Broj zaposlenih je sve više opadao. Neki se nisu vratili iz rata, neki su ostali s druge strane novih državnih granica, neki su potražili sreću u novim sredinama... A neki, poput mene i ostalih invalida rada u 3. maju, su dobili otkaze iz, kako je navedeno u Rješenju, poslovno uvjetovanih razloga. Sa 7.000 koncem osamdesetih broj zaposlenih sveo se na svega 2.170 u 1997. godini. I tako je, s puno gorčine, završila moja karijera u 3. maju. Nakon više od 22 godine rada dobio sam otkaz a neki dojučerašnji kolege i kvaziprijatelji skrivali su se od mene kad sam ih molio da mi pomognu zadržati status radnika u brodogradilištu. Ne, zakon je tako odlučio da svi invalidi rada moraju, uz otpremnine, otići iz brodogradilišta objašnjavali su mi. A ja sam znao da mi nije zakon oduzeo radno mjesto a time i 2/3 primanja već oni koji su taj zakon predložili i usvojili. Uzalud su bili moji razgovori s kadrovikom, nisam mu ni prezime zapamtio, uvjeravajući ga da je nemoguće da za čovjeka s dvadesetak godina iskustva i s visokom stručnom spremom u cijelom 3. maju ne postoji neko adekvatno radno mjesto. On mi je ponudio mjesto zavarivača na brodu. To pak nisam mogao prihvatiti zbog mojeg itekako narušenog zdravlja.
Na rješenju o otkazu pisalo je da se radni odnos prekida s danom 15. lipnja 1996. a ja sam još petnaestak dana dolazio raditi u dogovoru s odvjetnicom koja me zastupala. Bez rezultata!
I odoh ja iz 3. maja bez pozdrava s kolegicama i kolegana a na sam spomen imena 3. maj dobio bih napadaje gađenja. Pogotovo kad se poslovodstvo hvalilo kako je uspjelo smanjiti broj zaposlenih sa 7.000 na  2.200. To gađenje je dugo trajalo, sigurno više od deset godina. Onda sam uvidio da za nestanak radnih mjesta nisu krve ni dizalice niti navozi već oni koji nisu znali kako i gdje zaposliti ljude koji bi tako mogli zaraditi onu crkavicu od plaće. I malo pomalo počela se opet vraćati ljubav prema brodogradilištu, brodovima, navozima, dizalicama... A ljudi, i dobri i zli, su samo prolaznici kroz brodogradilište koji za sobom ostavljaju trag kojeg se rado prisjetimo ili ga želimo čim prije zaboraviti. Nadam se da sam se ja kvlificirao u ovu prvu grupu.

__________________________________________________________

- Brod Petroship A, prva gradnja (br. 557) na kojoj sam radio kao traser. Nisam još radio kad je položena kobilica (23.11.1973.) ali sam radio na njemu do porinuća (18.06.1974.) a i kasnije neke sitnice dok je bio u opremnoj luci. Predan je naručitelju PETROSHIP CORP. iz Liberje 31. 12. 1974. te je plovio pod zastavom Saudijske Arabije.