Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974. - 1996.) - priče

[milić]

Radnički savjet

      Radnički savjeti, čiji je akronim RS, u Jugoslaviji su osnivani 1950. godine kao rezultat spoznaje da je model državnog socijalizma, na sovjetski način, neprimjeren za naše uvjete. Vodstvo KPJ je bilo mišljenja da državno vlasništvo mora biti pretvoreno u društveno odnosno predati to vlasništvo u ruke neposrednih proizvođača - radnika. To je pak značilo ostvarenje Marksove parole Tvornice radnicima! Uloga radničkih savjeta bila je da, kao kolektivni organ upravljanja, usvaja najvažnije odluke o radu poduzeća poput financijskih i proizvodnih planova i izvjrštaja, postavljanje i smjenjivanje upravnog odbora i slično. Pretpostavljalo se da će na taj način radnci direktno upravljati poduzećima. To će povećati njihovu motiviranost a time i polučiti bolje rezultate nego u sovjetskom modelu. Nažalost, puno je prepreka bilo na tom putu, tako da se ovaj model samoupravljanja nikad nije u potpunosti uspio ostvariti.
      U 3. maju je prvi pokusni radnički savjet osnovan 11. veljače 1950. a operativni, nazovimo ga pravi, je izabran 30. rujna iste godine. Brojio je čak 120 članova, a prvi predsjednik je postao Albino Baćac. U to vrijeme je brodgradilište, kao pravni subjekt, poslovalo pod imenom Poduzeće 3. maj. To pak znači da je postojao samo jedan RS koji je doduše imao mnogo članova, ali je bio operativniji nego kad je bilo mnoštvo trećemajskih OOUR-a sa svojim radničkim savjetima. I tako nekako, s jednim RS, je bilo sve do takozvane ourizacije.
      Od 1973. kad se uvelo OOUR-e u organizacijsku strukturu poduzeća, nastali su Radnički savjeti u svakom OOUR-u i RZ-i te na nivou radnih organizacija i napokon, kao krovni RS, na nivou SOUR-a. Gledajući organizacijsku strukturu 3. maja 1981. godine nabrojao sam više od 30 RS-a. S jedne strane bilo je to dobro, jer je nivo odlučivanja spušten na skoro pojedinačni, radnički nivo, a s druge strane nastao je veliki problem kad se trebalo usuglasiti na nivou SOUR-a. Previše je subjekata trebalo odlučiti o nečemu gdje neki i nisu vidjeli svoj interes.
      Mnogi su mišljenja, pogotovo danas, da radničko upravljanje nema smisla, da radnici ne mogu kompetentno odlučivati o pitanjima o kojima pojma nemaju. Moj stav, onda i danas, je da to nije točno. Za stručne teme postoje stručnjaci koji prezentiraju svoje spoznaje radničkon savjetu na temelju kojih članovi RS donose ili ne donose odluku. Jasno da su mnogi uvaljivali svoje trule interese na pleća radničkih savjeta. Nadovezujem se na ovu rečenicu prisjećanjem kako da je neki pilanski radnik u Klani jednom prilikom rekao da je RS plot iza koga drug direktor sere. Ovo je jedna od boljih definicija uloge RS u poduzećima u kojima je radnički savjet imao ulogu dizanja ruku na direktorove odluke.
      Vjerujem da je tako bilo u mnogim poduzećima, ali u 3, maju sigurno ne. U mojih dvadesetak godina provedneih u 3. maju dobro znam kako se tesala svaka odluka pred velikim brojem članova, kasnije delegata, radničkih savjeta. I te kako se rukovodiocima OOUR-a pa nagore tresla stolica pri svakoj loše donesenoj odluci.
      Što se tiče mog sudjelovanja u aktivnostima radničkih savjeta u brodogradilištu, bio sam član RS OOUR-a Montaža oko 1985. te kasnije predsjednik IO i član istog RS. U isto vrijeme moj kolega Tomo postao je predsjednik RS na nivou SOUR-a, što bi rekli, centralnog RS. Puno smo pričali, a i vidjelo se koliko se oko rada RS kotrlja svega i svačega. Ali se ipak nije moglo bez i mimo njega, ma koliko to neki pokušavali.
      Početkom 1991. oformio se i posljednji RS na svim nivoima pa tako i na nivou SOUR-a  kojeg sam i ja bio član. Sjećam se i nečasnih radnji koje su poduzimale određene struje kako bi ojačale svoje pozicije u novom startu jer se ne samo uspostavljao novi upravni organ nego i nova država. Pa su tako zalutali i do mene nudeći mi mjesto predsjednika RS što sam energično odbio a na konstituirajućij sjednici taj pokušaj i javno osudio. Za predsjednika posljednjeg RS 3. maja izabran je moj dragi kolega Zorin Šanko, a uz nas su, iz iste sredine, bili još Miljenko Miškulin i Ervin Randić.
       I za kraj, možda je najbliže razlogu zašto samoupravljanje kroz radničko upravljanje poduzećima nije uspjelo, ova anegdota ispričana od Tome.
      Nakon porinuća gotovo uvijek predstavnici brodogradilišta počaste ručkom predstavnike naručitelja broda. Tom prigodom se jedan od njih obratio Tomi s pitanjem da tko je glavni u brodogradilištu kad njih dvoje (predsjednika Uprave i predsjednika RS) oslovljavaju predsjednikom? Na to je Tomo lukavo, kako on to zna, odgovorio:
- A pogledajte nan bušte pa će Vam bit sve jasno.

-----------------------------------------------------------------------------------------

Fotografija snimljena 1986. godine na svečanoj sjednici RS OOUR-a Montaža, oko 1. svibnja. Na slici desno je Paolo Stančić koji prima plaketu povodom 25 godina neprekidnog rada u brodogradilištu. Nagrada se sastojala još i od novčanog dijela (obično prosječna trećemajska plaća) i statue Brodograditelj, popularno nazvane Kvisko.
Nagradu mu uručuje Nedjeljko Gudelj tada predsjednik RS OOUR-a, a na fotografiji sam i ja, vjerojatno kao predsjednik IO RS ili OOUR-ski sekretar SKH.

[elvis]

Radnički savjet

      Mnogi su mišljenja, pogotovo danas, da radničko upravljanje nema smisla, da radnici ne mogu kompetentno odlučivati o pitanjima o kojima pojma nemaju. Moj stav, onda i danas, je da to nije točno.

Dovoljno da pogledamo npr Agrokor pa se složimo s tobom. 

Radnike nitko ništa nije pitao, pa je firma otišla pod ledinu s možda većim dugom od svojedobnog zloglasnog Obrovca.

[kobler]

Agrokor je žrtva zvjerokradica i lešinara a ne političarske megalomanije, kao Obrovac. Za RS se slažem.

[elvis]

Agrokor je žrtva zvjerokradica i lešinara a ne političarske megalomanije, kao Obrovac. Za RS se slažem.

Smatraš da Todorićevo (pre)zaduživanje nije posljedica megalomanije?

[kobler]

Mislim, dakle, da je Todorićeva inflatorna teorija rasta Agrokora jedan par čarapica, a otmica Agrokora by poachers and voltures nekaj sasvim drugo, jedino što se odvija pred našim očima, a završit će čupanjem posljednjeg miligrama zdrave supstance iz Agrokora, tako da vladi RH zbilja preostane samo prazan oklop Agrokora i u njemu brižni Konzum sa 40.000 radnih mjesta koja će moći bezbrižno spašavati do mile volje, bez ikakvog troška za hrvatske porezne obveznike!

Tako nekako ja mislim.

A Todorićeva megalomanija je pitanje ukusa, zavisi kako se gleda. U nekom trenutku je mogao usisati dovoljno "fiskalne energije" da otkupi sve svoje snabdjevače i vjerovnike skupa. Rusi nisu počeli cendrati jer su odjednom progledali, nego im je netko zapriječio pristup sisi.

[elvis]

Agrokor sam uzeo kao primjer "idealno" vođene kapitalističke tvrtke, gdje se zna tko je Gazda, a radnike se ništa ne pita pa je opet propala gore nego potpuno politički Obrovac.

A samo to je dio  kojim možemo uspoređivati sa dobom RS-ova.

Nema Radničkog savjeta koji bi napravio ovo što se nakon propasti dešava Agrokoru.

[kobler]

Naravno da si u pravu! Ja sam se samo zaigrao, pardon!

[milić]

Vi gospodo niste članovi RS pa da možete pričati o Agrokoru. Niste educirani za to! 

[milić]

Analitičar poslovanja i kalkulant
 
Nakon što smo se početkom 1985. godine uselili u novoizgrađenu zgradu, sjedio sam u kancelariji s Pinom u Pripremi, kao i prije toga dok smo dijelili prostoriju ispod 1. navoza. Međutim, kratko je to trajalo jer je meni pomalo dojadilo biti planer i tražio sam nove sadržaje u poslu. Završivši ekonomski fakultet sve me više zanimala ekonomija kao znanost pa i način razmišljanja. U 3. maju se uvijek, barem u meni poznatim krugovima, govorilo o ostvarenim tonama montaže crne metalurgije, rokovima polaganja kobilice i porinuća, zavarivanju, klinovima i mostićima... A ja na faksu pokupio silna teorijska znanja. Nakon diplomiranja s odličnim uspjehom iz kolegija Marketing mislio sam da znam kako bi trebalo funkcionirati marketinški opredijeljeno poduzeće. Uskoro mi se ukazala prilika, čak u istom OOUR-u, da  prijeđem iz tehničke na ekonomsku struku. Naime, kolega Edo Fabijanić koji je bio zaposlen kao analitičar poslovanja, otišao je na novu dužnost postavši pomoćnik za ekonomske poslove rukovodiocu Radne zajednice zajedničkih poslova Marijanu Bradanoviću. Mojoj molbi je udovoljeno te sam krajem 1985. godine preselio samo kat iznad, u sobu s meni uvijek dragim prijateljem i kolegom Tomom koji je tada obavljao poslove kalkulanta. Odlično smo surađivali pa sam, kad je trebalo, radio i posao lalkulanta, a on bi uskočio kad je trebalo raditi i na poslovima analize. A posao analitičara se svodio na vrlo pojednostavljene analize poslovanja kao recimo osobnih dohodaka, prekovremenih sati, bolovanja, dana godišnjih odmora i slično. Dolazili su izvještaji iz našeg ERC-a iz kojih bih vadio tražene podatke. Iz ERC-a su periodično stizali izvještaji isprintani na ogromnim količinama papira koji je bio skup, ali i to printanje je zauzimalo značajne kapacitete tada vrlo jakog kompjutora, ali za ondašnje a ne današnje uvjete. Pa se Tomi i mani jednom požalio tadašnji šef ERC-a Franko Kaluža koliko je to vremenski zahtjevan posao umjesto koga  bi se kapaciteti mogli iskoristiti daleko bolje. Naš odgovor mu je bio da pokuša ne slati izvještaje pa će uvidjeti koliko njih u 3. maju uopće iste čita. I tako je učinjeno, a rezultat je bio taj da je svega nekolicina dojavila da im izvještaji nisu stigli. Na osnovi te spoznaje izvještaji su kasnije slani u izmijenjenom, skraćenom obliku.
Tomo i ja smo rješavali i prigovore vezane za isplate plaća. Iz prigovora, nerijetko i vike, spoznao sam kakvo je nepovjerenje tzv.  plavih ovratnika, kako se počelo u tiskovinama nazivati radnike u trlišu prema bijelim ovratnicima, kako su nazivani oni koji su radili uredske poslove. "Plavi" su, ne znajući prave cifre, pretpostavljali da mi imamo puno veće plaće nego što smo stvarno imali. Tako je Tomo jednom priupitao bijesnog i dobrano nakresanog Ivicu P. inače zavarivača, da što on misli koliku mjesečnu plaću ima Tomo - 5.000 ili 10.000 dinara? Ivica je brzo odgovorio 10.000 dinara na što mu je Tomo pokazao buštu na kojoj je bilo vidljivo da mu je plaća za taj mjesec bila malo veća od 5.000 dinara. A Ivica se došao žaliti jer mu je plaća bila recimo 8.000 dinara s dvadesetak prekovremeno odrađenih sati.
Kad već spominjem visine plaća, vrlo rijetko je rukovodilac OOUR-a bio među deset najbolje plaćenih u mjesečnim izvještajima. Uz 40-ak prekovremenih, što ipak nije baš lako ostvariti, svaki naš radnik je imao plaću kao i Marko Komadina, tadašnji šef OOUR-a.
Što se tiče kalkulacija i one su bile jednostavne. Naš OOUR je bio malo orijentiran na prodaju usluga prema drugim OOUR-ima. Najviše je to bilo postavljanje skele oko neke konstrukcije ili izrada klinova i podloga od drva. Prema drugim, vanjskim poduzećima, gdje smo itekako imali obimnih poslova, prodajnu cijenu su izračunavali iz službe Kalkulacije koja je bila na nivou RO, jasno uz naše sudjelovanje. Glavni problem naših usluga među OOUR-ima je bio visoka cijena rada pa se često postavljalo pitanje zašto je to tako. Zaključci su se uglavnom svodili na to da smo skupi zato jer smo neefikasni, u cijenu sata rada ukalkulirani su i ogromni amortizacijski troškovi osnovnih sredstava kao što su dizalice, radne površine i slično, ali i prevelik trošak velike trećemajske režije, od nivoa OOUR-a preko RO do SOUR-a. Do istih zaključaka se došlo i kad bi analizirali cijene za poslove prema vanjskim naručiteljima. Pogotovo kad bi se izgubio neki očekivani posao na vanjskim radilištima, kako smo ih mi zvali.
I taj posao sam volio, ne toliko zbog njegovog sadržaja, koji je skoro pa dosadan, već zbog toga što sam osobno stjecao sve šire poglede na ukupno poslovanje brodogradilišta, spremajući se tako za nove izazove koji su bili tek, mislio sam, ispred mene.

[milić]

Elektronski računski centar - ERC
 
Ideja o osnivanju jedne kompetentne službe, koja će biti u stanju brzo obraditi podatke, nastala je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća zbog sve većeg otvaranja 3. maja prema svjetskom tržištu. Skupina mladih  inženjera i ekonomista, koju su sačinjavali Milovan Tuhtan, Pero Dimitrovski, Ivo Srdoč, Julio Bujan i drugi, shvatila je koliko je važna brza obrada podataka. Brzom obradom dostupnih podatke imaš veće šanse da doneseš odluku kojom povećavaš svoju konkurentnost na tržištu. Zato je odlučeno nabaviti prvi mehanografski stroj za obradu podataka (računalo) UNIVAC. Godine 1961. osnovan je Mehanografski centar 3. maj čiji je prvi rukovodilac bio Julio Bujan, a brzo potom Ivo Srdoč. Obrada podataka svodila se na obradu materijalnih troškova proizvodnje. Kao posljedica toga bila je i obrada plaća za oko 7.000 radnika na vrhuncu poslovanja. Obrada plaća je uvijek morala biti završena 10-og u mjesecu kako bi isplata bila 12-og. Kada govorimo o plaćama na UNIVAC 60 radila je Jelka Barabaš sa svojim kolegicama, a kasnije, na velikom UNIVAC 1106, osoba koja je preuzela tu veliku odgovornost bila je Mira Mladenić. 
Uskoro je svima postalo jasno da se obrada podataka mora preseliti na područje tehničkih i inženjerskih proračuna. Zato je već oko 1970. godine nabavljen UNIVAC 9300, a nakon nekoliko godina i UNIVAC 1106. U tim godinama u ERC dolaze mladi inženjeri, profesori, tehničari koji otvaraju jednu novu dimenziju obrade podataka okrenutu prema praćenjima procesa proizvodnje. Rukovodilac ERC-a je Ivo Srdoč koji svojim autoritetom i velikom prisnošću, koja inače prati sve u 3. maju, stvara razdoblje informatike u 3. maju a time i u Rijeci. U ERC-u na poslovima održavanja rade Mirko Pavletić i Milutin Sušanj a pridružuje im se Ante Dežulović s kojim počinje uvođenje novih tehnika programiranja. Počinju se koristiti proračuni za izglađivanje  brodskih linija i sve više se inženjera i tehničara iz pogona uključuje u direktno programiranje. Iz Tehničkog ureda stiže Stanko Tibljaš koji uvodi programski jezik Fortran i time otvara put velikom korištenju računala u tehničkim aplikacijama. U tim skromnim uvjetima Ivan Starac iz planskog ureda uvodi mrežno planiranje. ERC radi u tri smjene i zapaža se da treba povećati kapacitete.
Prema sjećanju Jelke Barabaš, objavljenom u trećemajskim Informacijama od 25. 12. 1981. godine u povodu proslave 20 godišnjice postojanja ERC-a, u novu zgradu na lokaciji Kantrida zaposlenici su uselili i započeli s radom 19. svibnja 1975. godine. Ubrzo  je kupljen i UNIVAC 1106 što je za tadašnje prilike bila prava zvijer. U svojoj knjizi Kako čitati grad kroz bajtove i piksele objavljenoj koncem 2017. godine Kristijan Benić ovako opisuje stanje: "...Ranih 70-tih godina »3. maj« je bio mjesto gdje su radila tri Univaca, od kojih je svaki koštao gotovo milijun dolara. Zamislite takvu koncentraciju tehnologije i stručnjaka različitih profila – inženjera, matematičara, fizičara...“
           Krajem 70-ih izvanrednog Srdoča nasljeđuje kao  rukovodilac ERC-a Boris Detan i tada je u centru zaposleno 50-ak visoko obrazovanih stručnjaka čiji je broj rastao do 70-ak. Cijelo vrijeme, od osnutka centar je sjajno povezan s gospodarstvom i fakultetima u Rijeci. Zbog stjecanja novih znanja ljudi iz ERC-a odlaze na specijalizacije u mnoge zemlje, posebno Englesku i Italiju. Ono što je posebno važno je veliki broj zapaženih nastupa stručnjaka ERC.a na mnogim skupovima u Jugoslaviji i  inozemstvu.
Direktoru Tuhtanu, kasnije i drugim direktorima kao i odgovarajućim službama kompletni troškovi  proizvodnje morali su biti na stolu do 20-og u mjesecu za prethodni mjesec i tu se nije smjelo kasniti. Ovdje je posebno značajnu ulogu imala analitičarka Marinela Kocijan. U 3. maju sve počinje s nacrtima i projektima pa ERC među prvima u tadašnjoj državi uvodi sustav projektiranje kompleksnih informacijskih sustava radeći s beogradskim FON-om, tadašnjim pionirom u ovom dijelu Evrope. Njihovi stručnjaci postaju dio tima ERC-a i rade na Globalnom informacijskom sustavu 3. maja (model podataka i model procesa). Mladi stručnjak Mile Pavlić, koji se tada zaposlio u 3. maju, u mnogome je doprinio da se ta znanja implementiraju u 3. maju, Rijeci i Hrvatskoj.
Nabavkom novih sustava UNIVAC 1106 i kasnije UNIVAC 1108 djelovanje se još više okreće prema procesima proizvodnje. Franjo Spinčić  iz Tehničkog ureda sa Spartakom Črnjarićem i mnogim drugima uvodi CAD/CAM sustav za projektiranje broda kroz grafičko sučelje što je bila novost i na svjetskoj razini. ERC isporučuje traku za sikomate kojima se režu limovi u proizvodnji. Dolaze i nova računala Variant u ERC za bazu podataka Total koju uspješno uvodi direktor proizvodnje TDM-a Vladimir Bizjak, a u Tehnički ured dolazi računalo za potrebe projektiranja.  Vrlo dobru aplikaciju Kalkulacije broda izradio je Zdenko Marčelja iz ureda kalkulacije koji je odlično surađivao s analitičarem i vrhunskim programerom iz ERC-a, posebno za područje troškova proizvodnje, Frankom Kalužom koji je kasnije naslijedio Detana na mjestu rukovodioca ERC-a.
U svakom slučaju, obradu podataka u osamdesetim godinama više ne radi sam ERC već su mnoge službe i mnogi ljudi uključeni u informacijski sustav 3. maja. Stručnjaci iz 3. maja čak drže i referatate i predavanja po mnogim tribinama i fakultetima na temu Društveni sustav informiranja 3. maja.
Posebno treba istaknuti sudjelovanje ERC-a na sportskim takmičenjima. Informatički je podržavana Velika nagrada Jugoslavije na Preluku i Grobniku, gotovo sva jedriličarska, padobranska, rukometna i ostala svjetska i evropska prvenstva koja su se održavala u našoj regiji. Taj kompletni softverski i hardverski sustav radio je tim u kome su bili naši inženjeri, tehničari i programeri Zdenko Turina, Branko Kojić, Željko Ratković, Slavica Cuculić, Mario Ćiković i Boris Poljanšek koji su uz svoje svakodnevne obveze sa zadovoljstvom obavljali i ove, tako značajne za naš kraj.
Cijelo to vrijeme ERC radi punim kapacitetima, u 3 smjene. Kada se inženjeri Turina, Ratković, Kojić, Ćiković i drugi zamijete u kafiću pored ERC-a svi mogu biti mirni jer 50-ak terminala u 3. maju radi besprijekorno pa si, zaslužni za to, mogu priuštiti predah.
ERC u 3. maju je bio ono s čime se čovjek mogao ponositi. A zaposlenici ERC-a bili su kao da su stigli s drugog planeta. Možda zbog toga što su bili izvan "žice" pa smo im zavidjeli na tome ili pak zato jer su radili u bijelim kutama, kao doktori. Moji kontakti s ERC-om bili su uglavnom od slučaja do slučaja. Sve što mi je trebalo u vezi posla dobio bih na stol, tako da nisam trebao pobliži kontakt. S zaposlenicima ERC-a susretao sam se na drugim mjestima poput Radničkog savjeta, raznih sportskih takmičenja, organiziranih izleta i slično. Spomenuo sam već da sam u CIK-u pohađao tečaj programskog jezika Cobol koji je vodila moja bivša susjeda Đurđa koja je tada još imala prezime Limpić, zatim sam se na nekoliko izleta lijepo podružio s Maricom Afrić. Obje su kasnije prešle u INA-in računski centar. Kao traser je k nama došao Aldo Smaila koji je ubrzo završio u ERC-u kao operater na velikom računalu. A poseban slučaj je bila moja draga prijateljica Mileva Vidović koju sam, spletom slučaja, i zaposlio u ERC vidjevši objavljeni oglas u Informacijama. Odličnu suradnju sam imao od Vere Tataj, koja je za potrebe DBIT-a izradila adresar.
ERC je izgubio svoju važnost i počeo gubiti nekadašnji sjaj dolaskom devedesetih godina, kao uostalom i 3. maj. A zgrada, iz koje je kuljalo znanje, danas je bez trećemajaca i ERC-a.
________________________

Citat: Kada se inženjeri Turina, Ratković, Kojić, Ćiković i drugi zamijete u kafiću pored ERC-a svi mogu biti mirni jer 50-ak terminala u 3. maju radi besprijekorno pa si, zaslužni za to, mogu priuštiti predah.

Ja sam gotov! Nemam ni Rivijere snimljene pa moram posuditi od gugla. Elvis i Kigor, me primate u klub?

[elvis]

Elektronski računski centar - ERC
 [...]
ERC je izgubio svoju važnost i počeo gubiti nekadašnji sjaj dolaskom devedesetih godina, kao uostalom i 3. maj. A zgrada, iz koje je kuljalo znanje, danas je bez trećemajaca i ERC-a.

Mislim da su nas u osmom razredu doveli u posjetu ERC-u 3maja. Sjećam se da smo svi dobili gomilu (recimo jednu kutiju za cipele) bušenih kartica, koje su nekako u to vrijeme postale/postajale zastarjele . Možda mi je još koja ostala na šufitu

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bu%C5%A1ene_kartice

Bušene kartice ili engleski punched cards jedna su od prvih medija koji su bili korišteni za spremanje podataka. Bušene kartice su napravljene od krutog kartona, a podaci se spremaju bušenjem rupa na određenom mjestu na kartici. Svaka kartica ima definiranu najveću količinu koja se može spremiti i ona je ovisila o proizvođaču. Bušene kartice više nisu tako rasprostranjene i one su izgubile primat kao medij za spremanje podataka poslije 70-tih godina dvadesetog stoljeća.

[milić]

8. mart
 
Evo ga, samo što nije stigao. Doduše to sam jutros spazio na kalendaru, nisam ga osjetio u srcu kao nekad. Čak ni po vegetaciji ove godine ne možeš primijetiti da je 8. mart tu, na pragu. I tako, sjedim u toplom i razmišljam kako je to nekad bilo, kako smo doživljavali 8. mart, međunarodni praznik - Dan žena, mi trećemajci. No, tada su još među živućima bile i meni najdraže dvije žena ali to nije tema. Tema je Dan žena u 3. maju.
3. maj nije bio ni RIO ni KBC gdje su velika većina zaposlenih bile žene. Međutim, 3. maj je, u eri najveće zaposlenosti, zapošljavao nevjerojatan broj od tisuću žena. Stoga je jasno da taj dan naprosto nije mogao proći bez posebnih događanja, što programiranih, što spontanih.
Taj dan bio je radni za sve pa tako i za žene. Međutim, koliko se ja sjećam, žene bi radile do marende a potom bi se po OOUR-ima održavalo, nazovimo to tako, službeno obilježavanje Dana žena. Tu bi se pročitao neki, vrag zna kada i od koga,napisani referat o borbama žena za ravnopravnost koja je stečena rame uz rame s muškim suborcima u NOB-i a koja je bila oslobađajuća ne samo od okupatora nego je kidala i okove koje su ženama nametnuli kralj i otadžbina. Ili tako nekako. Taj referat je čitao obično predsjednik SSJ-ota, a čitanju su nazočili i predsjednici RS i SSOJ, sekretar SKJ, rukovodilac OOUR-a i njegovi zamjenici potom istaknuti članovi DDK, KLA, KFK, RDSAM, sudionici takmičenja u Radničkim zanimanjima, isto tako i sudionici u raznim sportskim takmičenjima i, skoro sam zaboravio, žene te mnogi drugi. Nakon pozdravne riječi i pročitanog referata drugaricama trudbenicama, predsjedavajući bi podijelio skromne poklone kupljene od dobrovoljnih priloga kolega. U našem OOUR-u bilo je malo zaposlenih žena a puno muškadije pa se običavalo prikupiti dosta novaca. Tako bi naše kolegice dobile relativno bogate poklone poput kristalne vaze, lančića, torbe, čaplje... Evo, i dandanas se sjećam tih malobrojnih kolegica. U skladištu su radile Danica Babuder i Slavica Perušić, sekretarca je bila Anita Franić a kasnije Mirjana Oravić a još kasnije je s nama radila mlada inženjerka Anđelka Radosavljević. Bila je još i čistačica Veronika kojoj nikad nisam znao prezime, valjda zato jer je bila zaposlenica Standarda a ne 3. maja. Ostale trećemajke dobivale su skromnije poklone, posebno u onim sredinama gdje su one brojčano prevladavale poput recimo Interne banke, gdje su žene od kolega dobile za poklon buketić visibaba.
Nakon svečane podjele poklona pristupilo se razgledavanju prigodne izložbe ručnih radova ili slikarija kreativnijih članica kolektiva. Ta aktivnost, u trajanju od 5-6 minuta, izazvala je takvu žeđ i glad da se odmah prišlo svečano pripremljenom stolu na kojemu su bile odabrane gastro tvorevine naših vrijednih suborkinja za bolju budućnost kao i mnoštvo ponuđenih boca naših renomiranih proizvođača alkoholnih i ponekog bezalkoholnog pića. S posebnim zadovoljstvom prišlo se stolu i prodiskutiralo o odgledanoj izložbi i iznesenom referatu. Nakon žučne rasprave skup je završio sa mnoštvom neodgovorenih pitanja i ispražnjenih boca i tanjura. Drugarice su potom, vidno ganute, napustile brodogradilište otkud su se uputile u više smjerova. Neke kući posvetiti se pravima koje su oduvijek imale poput kuhanja, pranja i peglanja a neke, svjesnije su se uputile u Sindikalni dom 3. maja na Mlaki. Tu je sve bilo spremljeno za još jednu nezaboravnu proslavu 8. marta. Obično bi bio angažiran muzički sastav koji je svirao muziku za ples. Ali, dođavola, kako će žene plesati kad nema muškraca? Ta neće valjda same sa sobom. E i zato je postojalo rješenje. Muški članovi kolektiva, koji su bili voljni i znali kako zabavljati zaslužne trudbenice, dobili su dopuštenje od pretpostavljenih da mogu pristupiti proslavi na Mlaki. I tu bi između osmomartovskog ručka i ture plesa pao koji pozdravni govor, a nekako sa završetkom radnog vremena završila bi i ta svečanost na Mlaki. Ne znam jesu li drugarice i drugovi, ondje nazočni, morali cvikati kartele jer sam samo jednom bio u tom Sindikalnom domu na Mlaki, ali tog detalja se ne sjećam.
A da, na još jednu grupu žena sam mislio kad sam ono napisao da su se drugarice uputile u više smjerova. E, ta grupa je meni bila jako interesantna. To su bile kolegice koje su željele taj, njihov dan provesti na način koje su same odabrale i s osobama koje su same poželjele. Tu smo uvijek bili ista ekipa pa bismo nakon završetka rada svratili do njih na Trsat, u Brege ili negdje drugdje, gdje su kolegice već zaželjele. I tu bi se zabavljali plešući, pričajući, jedući, pijući... I tako smo jednom, baš za 8. mart, ostali zatečeni kad je netko provirio van restorana a ono - snijeg.
- Ljudi, snijeg! - povikao je. Nitko ga nije ozbiljno shvatio sve dok nije trebalo krenuti prema doma. A onda je bilo prokleto nezgodno. Čak je jedna kolegica predložila da prespavamo tu gdje smo, ali mi, kao pravi muškarčine, smo se prestrašili i navrat-nanos posjedali u aute i gas do doma. Vrag zna što bi s nama napravile te naše drage trećemajke.

[zokxy]

8. mart
 
Drugarice su potom, vidno ganute, napustile brodogradilište otkud su se uputile u više smjerova. Neke kući posvetiti se pravima koje su oduvijek imale poput kuhanja, pranja i peglanja

.....

I tako smo jednom, baš za 8. mart, ostali zatečeni kad je netko provirio van restorana a ono - snijeg.
- Ljudi, snijeg! - povikao je. Nitko ga nije ozbiljno shvatio sve dok nije trebalo krenuti prema doma. A onda je bilo prokleto nezgodno. Čak je jedna kolegica predložila da prespavamo tu gdje smo, ali mi, kao pravi muškarčine, smo se prestrašili i navrat-nanos posjedali u aute i gas do doma. Vrag zna što bi s nama napravile te naše drage trećemajke.

   

 

[Kont]

8. mart
 

Nakon svečane podjele poklona pristupilo se razgledavanju prigodne izložbe ručnih radova ili slikarija kreativnijih članica kolektiva. Ta aktivnost, u trajanju od 5-6 minuta, izazvala je takvu žeđ i glad da se odmah prišlo svečano pripremljenom stolu na kojemu su bile odabrane gastro tvorevine naših vrijednih suborkinja za bolju budućnost kao i mnoštvo ponuđenih boca naših renomiranih proizvođača alkoholnih i ponekog bezalkoholnog pića. S posebnim zadovoljstvom prišlo se stolu i prodiskutiralo o odgledanoj izložbi i iznesenom referatu.

A i ovo

[milić]

A i vi samo bedastoće zamijećujete! 
A da vas pitam koji su to renomirani predstavnici DPO bili skriveni poput UDBA-ša u ove akronime, zinuli bi ko pegle: SSJ. SSOJ.SKJ. AŽ, OOUR, DDK, KLA, KFK, RDSAM, RKUD, DALUM. SALAM...