Na totografiji su moji: nona Štefanija /Štefa/ i nono Ivan /Ive/ po maminoj strani. Puhovi iz Studene. Nona je došla iz Zvaneće kuće, također iz Studene. Djevojačko prezime joj je bilo Šebelja, a udato također Šebelja.
Djed je umro 1941-12-06 na Mikulovu, nakon dužeg poboljevanja. Znam da je bio na liječenju u tada novoj bolnici na Sušaku. Pogreb je bio, po velikoj hladnoći i zaleđenoj cesti, u Svetom Mateju (kasnije Viškovo) gdje su se između dva rata studenjski pokojnici pokapali.
Njega su, prema pričama u mojoj familiji, zbog pripadnosti HSS-u žandarmi tukli i ispitivali na način da je morao golom zadnjicom sjesti na užarenu ploču peći. Neki drugi izvori pak govore da su ga maltretirali i krvnički mučili zbog nekog šverca. No, sve u svemu on je umro u svojoj
42.godini. Za sobom je ostavio moju nonu sa šestero djece, od koje je Ivan (1924-1943) imao 17 godina, Dragica je bila 1926. godište, pa moja mama Marija 1928. Josip 1930. Vladimir 1934. i Zdenka 1935. U familiji su bili i moji pranono Mate i pranona Marija. U to vrijeme su ljudi od šezdesetak godina bili kao ižmikane krpe. Nemoćni, pravi starci.
Znači, moja nona kao udovica je prehranila šestero djece plus dvoje staraca. Ive je poginuo u ratu, odmah 43. kad je i stupio u partizane u onoj žestokoj njemačkoj ofenzivi. Zadnji put je viđen kako zaprežnim kolima razvozi hranu suborcima u Kraljevom jarku, kraj Fužina. Ne znamo, i najvjerojatnije nikad nećemo doznati, gdje je pokopan. Ali su zato ostali bili kao kremeni. Jaki, radišni, ma svi do zadnjega. Još su živi Zdenka (živi u Gradu-Italija) i Vladimir, moj predragi ujak Vlatko koji živi u Klani.
Nona je umrla 1969. doma. Bila je udarila neka krava, mislim imena Ruma, u prsa i kažu moji da je od toga dobila tumor dojke i nakon neuspješnog liječenja umrla. Dok je hodala na zračenje u bolnicu na Sušaku, bila je smještena kod nas na Vežici. Pokopana je, isto po velikoj hladnoći, u Klani. Tada sam prvi put bio bolestan. Dobio sam žestoki bronhitis tako da sam 2 tjedna ostao doma.
Još jedna napomena pa ću prijeći na stvar. Posmrtni ostaci moga djeda nisu tu nego ''negdje na Viškovu''. U poslijeratnoj pretumbaciji grobovi su prekopani, a nitko se nije sjetio da ga prenese ili pak obilježi novo grobno mjesto. Negdje je nastao''kratki spoj''. U ovom grobu ne leži niti moj nikad viđeni ujak Ive, ali niti djedov brat Anton (Tone) koji je poginuo i pokopan na partizanskom groblju u Bribiru. Moji su svakog 1. studenog obilazili i njegov grob, ali sad se ide sve rjeđe. Ja sam bio unazad tri godine, čini mi se.
-------------------------------------Moje pitanje se odnosi na uređenje ove fotografije. Na Sisveti sam bio u Studeni i moji Puhovi su mi dali zadatak da riješim problem. Ova slika, koja je nestručno i prelažno uređivana (vidi moga nonota s kosom
) je oštećena. Ove mrlje lijevo, u visini glave moje none, su neke ruzinave boje. Fotka je formata cca 40x30 cm. Papir je neki malo tvrđi, ajmo reći kao onaj uobičajeni za fotografije.
Što napraviti da se skinu te mrlje odnosno da se napravi novija i bolja fotografija na takvom fornatu i takvom papiru?
