Prvu pravu cestu između Zagreba, Karlovca i Rijeke, a također Bakra i Kraljevice, tada značajnih pomorskih središta, počeo je 1725. godine graditi austrijski vojni inženjer Antun Matija Weiss (1661. – 1738.). Cesta je imala iznimno trgovinsko, ali i vojno značenje, jer se istovremeno s uređenjem prometnice gradila i austrijska ratna luka u Kraljevici. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, od kojih je za uspjeh u borbama protiv Osmanskog Carstva bilo ključno osnivanje Svete lige 1684. godine, kada su Austrija, Poljska i Venecija postale saveznice, Turci su se počeli povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima. Požarevačkim mirom, potpisanim 21. srpnja 1718. godine između turske te austrijske i mletačke strane, stvorene su pretpostavke za uspostavu trajnijeg mira. Dodatkom ovom ugovoru, kojim je Austrija dobila slavonske i banatske žitnice, omogućena je slobodna trgovina kopnom i morem, što će se, uz gradnju nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, pokazati presudnim za brži razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara, tako da će Fužine dobiti na važnosti, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta. To će potaknuti doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao austrijski car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime.
Temeljem mira u Rastattu 1714. godine car Karlo VI. dobio je španjolski dio Nizozemske, Milano, Napulj i Sardiniju, a kako je put na Sredozemlje kroz Crno more bio zatvoren sve do sredine XIX. stoljeća, riječni promet Dunavom, Savom i Kupom, a onda cestom do Rijeke ili Bakra, postao je životno važnim za Monarhiju iscrpljenu ratovima.
Na Karlovoj cesti radilo se, međutim, i nakon svečanog prolaska carske svite. Kako nam je to poznato! Svjedoči o tome inženjer Weiss. On u lipnju 1730. godine podnosi izvješće o nastavku radova koji su godinu dana ranije bili obavljeni na neotvorenoj cesti od Rijeke i Bakra do Karlovca. Posao je bio mukotrpan, jer se cesta gradila područjem koje je do tog vremena (…) kao nemoguća stvar smatran, ali Weiss je, kako sam piše, uz teške i gorke muke više puta propješačio i promatrao sve u nadi da će pronaći trasu po kojoj bi uz što manje rada i troškova probio cestu. Weissov napor bio je uvjetovan brojnim razlozima, ali najviše novčanom oskudicom. Proračun od 70 tisuća forinti za gradnju cijele trase nije ni izdaleka bio dostatan, a dodatna sredstva koja je tražio nisu pristizala. Njegova carsko-kraljevska milost, Karlo VI., čiji su lik Riječani stavili na gradsku uru, nije udovoljio traženju da sudjeluje sa 60 tisuća forinti u izgradnji ceste od Karlovca do mora, jer novca za tu namjenu u državnoj blagajni nije bilo čak i u slučaju da je riječ o nečem neprijeporno korisnom, poručio je monarh svome inženjeru Antunu Matiji Weissu.
OD KARLOVCA DO RIJEKE ZA TRI DANA
Cesta je bila i preuska i mjestimice prestrma, ispirana obilnim kišama, šibana vjetrom i zasipana debelim snježnim pokrovom, te se njome nije udobno putovalo, pa bi roba često pokvarena stizala do odredišta. Visoki troškovi održavanja bili su dodatna teškoća. Karlova cesta vijugala je visovima Gorskog kotara. Od obale se uspinjala prema Hreljinu i Zlobinu te odatle prema Benkovcu gdje je dosegla 881 metar nad morem, potom se blago spuštala do Fužina, onda opet uzdizala do svoje najviše točke između Belog Sela i Brestove Drage (970 metara) ponad Sungera i Mrkoplja. Između Poljičke Kose i Starog Laza Karolinska cesta se ponovo penje na više od 900 metara, a nakon toga teren se postupno snižava prema Ravnoj Gori, Staroj Sušici i Vrbovskom te dalje put Bosiljeva, Vodene Drage, Novigrada na Dobri i Dubovca doseže Karlovac.
Weiss je početkom 1736. godine opisao svoj graditeljski pothvat priloživši 12 zemljovida koji su prikazali čitavu dužinu Karoline, od Rijeke i Bakra do Karlovca. Navodi kako se ovom cestom, nazvanom Via Carolina Augusta, stizalo tada od Karlovca do Rijeke za tri dana, a kočijaši su na putu imali ispašu i jeftinu konjsku prehranu.
Prvotno oduševljenje Karlovom cestom uskoro je stišano jer je, kako se tvrdilo, pravac preko planina tako nesretno odabran, a spustovi tako neravnomjerni i najčešće tako veliki da samo tovarne životinje i lako natovarena kola mogu preko njih preći, a i one tek uz uporabu, čas dodatne zaprege, čas kočnica.
U doba vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.) nije se odustajalo od zamisli boljeg povezivanja zaleđa s Jadranom. Carica je unaprijedila manufakturu i trgovinu te reorganizirala upravu. U Varaždinu je 7. srpnja 1767. osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium) za upravne i gospodarske poslove, što se smatra osnivanjem prve hrvatske zemaljske vlade, jer je do tada takve poslove vodio ban sa Saborom. Unutar Vijeća bio je posebni odjel koji se bavio osnivanjem manufaktura, kao i odjel za reguliranje rijeka i njihovo osposobljavanje za plovidbu.
VODENI PLANOVI I MORSKE IDEJECarica je nastavila merkantilističku politiku Habsburgovaca. Nakon što je njezin otac Karlo VI. osnovao Privilegiranu orijentalnu kompaniju, čiji je cilj bio razviti vanjsku trgovinu osobito s Turskom, koja je dvadesetih godina XVIII. stoljeća postala glavnim kupcem austrijskih proizvoda, Marija Terezija je dopustila da se nizozemskim kapitalom ustanovi i Privilegirana kompanija Rijeka-Trst (1750. – 1828.) s glavnim sjedištem u Rijeci, a potom i Temišvarska kompanija. Sve snažnija proizvodna djelatnost zahtijevala i dobro uređene trgovačke veze. One su se mogle ostvarivati snaženjem riječkog prometnog pravca, odnosno uređenjem te gradnjom novih putova.
Tršćanska luka, koja je kao i Rijeka, proglašena slobodnom, bila je glavno pristanište za austrijske nasljedne zemlje uglavnom zbog sigurnosnih razloga, ali i stoga što je trasiranje trgovačih putova bilo jednostavnije nego kroz Gorski kotar. Kada je, međutim, minula ratna opasnost, riječki prometni pravac počinje dobivati na važnosti. Karolinska cesta potvrdila je ovu važnost, ali i odluke Beča koje su bile uvjetovane gospodarsko-političkim prilikama u Monarhiji. Godine 1779. Rijeka će postati Corpus separatum i biti prisajedinjena Ugarskoj. Time će njezin položaj biti dugoročno određen i politički i gospodarski. Ovom odlukom Rijeka nije bila formalno-pravno izdvojena iz Hrvatske, zbivanja će pokazati kako je riječka autonomija izdvojila grad i otvorila jadransko pitanje oko kojega će biti gospodarskih, političkih, čak i ratnih sporenja do okončanja Drugoga svjetskog rata. Bilo kako bilo, riječko-tršćanski spor oko prvenstva na Jadranu krenut će smjerom koji hrvatski domoljubi nikako nisu htjeli. Luka Rijeka privući će ugarske trgovce, osnažit će se riječki prometni pravac.
Akcijsko društvo za regulaciju riječnih tokova od Karlovca do Ladešića i Broda na Kupi te za gradnju ceste do Rijeke, odnosno Bakra i Kraljevice, osnovano 1801. godine, okupilo je ugledne dioničare, među kojima je bio i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Njihova smjela nastojanja da poboljšaju plovnost Kupe u Gorskome kotaru završila su neslavno i za njih financijski pogubno. Prema pisanju bečkog Patriotskog dnevnika u veljači 1805. godine zanimljiva su bila i razmišljanja o neposrednom plovnom povezivanju Kupe s - Bakarskim zaljevom. Bio je zamišljen plovni tunel u dužini od oko 25 kilometara, koji će od Broda na Kupi stići do Hreljina na 200 metara nad morem, a odatle bi se lađe dizalom spuštale do Bakra! Međutim, nakon što su uvidjeli da takav poduhvat zahtijeva višegodišnji rad, te da bi isti kada bi bio konačno i dovršen, plovidba brodova na rijeci zbog nepovoljnih godišnjih dobi i vremenskih prilika često bi bila prekidana (...) a pored toga bi tek manjem dijelu stanovništva osigurala zaposlenje i prehranu, Maksimilian Vrhovac i drugi akcionari odustali su od vodenih planova i morskih ideja te su se okrenuli gradnji nove ceste od Karlovca prema Rijeci - Lujzijane. No, o tome već imamo temu - na linku
http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=761.msg8295#msg8295
Prikaz Karolinske ceste kod Mrkoplja na crtežu Antuna Matije Weissa (slika br. 1)Karolinska cesta na prijevoju Peć iznad Hreljina (slika br. 2)
