Autor: Anton Tone Dobrila
Izdavač: Riječko književno i naučno društvo
Recezenti: Dr. Vinko Antić i dr. Vjekoslav Bratulić
Tisak: Riječka tiskara
Mjesto i godina izdanja: Rijeka, 1975.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: oko 150
Na fb stranici Ti si iz Klane...A.I. Tatić objavio je dio teksta iz ove knjige pa sam se zainteresirao za nju. Pronašao sam je u GKR sa zadnjim datunon posuđivanja 02.IX. 1975. (Na prilijepljenom listiću, koji je nekad bio obvezan, se vidi taj zadnji datum udaren datumarom, ako je to dobar naziv za onaj pečat.)
Sa zanimanjem sam pročitao knjigu koja je u stvari biografija A. Raspora, nekad jako slavljenog Klanjca.
Koga zanima njegova biografija neka prošeće do knjižnice, jer ću knjigu u ponedjeljak vratiti pa će je lako naći.
No mene nešto drugo interesira.
Interesira me to kakav soj je to ljudi. Npr. A.R.Š. je kao mlad dečko 1920. otišao u Ameriku trbuhom za kruhom. I tu je sve jasno. Tamo se zadojio revolucionarnom komunističkom propagandom. I tu mi je sve jasno.
1931. odlazi u SSSR s mnogim radnicima kako bi pomogli u izgradnji socijalizma. Stiže u CCCP, u Lenjingrad i otud ga šalju u Sibir u grad Lenjinsk, u rudnik. Tu se 1935. ženi za Ninu koja rodi kćer Milanočku. I do sada moj ograničeni, izdresirani mozgić sve kuži. Ali sad dolazi ono glavno.
1937. Tone preko Pariza odlazi u Španjolsku, pretpostavljam po nalogu partije, gdje traje građanski rat u kojem je cijeli svijet isprepleten, a tobože ne tiče ga se borba za vlast frankista i komunista. Sad malo mislim, Tone u Španjolskoj bliže smrti nego životu, a u Sibiru kćerkica i ženica više gladni nego siti.
U Španjolskoj rat završava, tako kažu, i Tone je s drugim internacionalcima završio u francuskim logorima. Eto vraga opet, počinje WWII, ali španjolski internacionalci su još u logorima, jer Francuska je pravna država.
1941. Tone, nakon napuštanja logora, pokušava doći u SSSR koji bude napadnut od Njemačke pa se okreće i, preko Graza, dolazi u Hrvatsku. Nakon dosta peripetija dolazi do partizana te priča poprima očekivani tok.
Rat završava, Tone je na važnim pozicijama, revolucija još traje. Ima kontakt pismom sa ženom koja mu javlja da je njihova kćerkica umrla dok je on bio u španjolskom ratu. Zadnji kontakt pismom je bio 1947. godine.
Tone, po novinarima, iznenada, a po dijagnozma, očekivano, početkom studenog 1961. umire, sam u malom stanu na Korzu, iznad ondašnje prodavaone Vjesnik, ako sam dobro upamtio priču mog ujaka Vlatka.
I što sam ja htio ono reći? Da ne razumijem takve ljude kojima je ideja ispred dobrobiti njihove obitelji? Ma ne, nego, ono, ima nešto što ne shnaćam. Koji je to poriv da glavinjaš od lošeg k gorem pa opet dođeš na najgore! Ne razumijem, pa bog. Možda mi ovdje odviše bubnjaju riječi Mikimiki koja je jednom rekla da revolucionari nebi smjeli imati obitelj.
Ali, što se Toneta tiče - svaka čast! Pratio je svoju zvijezdu i ništa ga nije skrenulo sa zvjezdanog puta. Takvi i jesu ljudi koji ruše uvriježena pravila ponašanja.
Nego, Toneta ja pamtim i po još nečemu.
Kad se moj ujak Vlatko ženio s mojom pok. tetkom Venkom ja sam bio na piru. To je bilo 1960.g. kad sam ja imao 5 godina. Na svadbenom ručku su se pjevale, ej, pazi ovo! i partizanske pjesme koje sam ja imao u svom repertoaru. Pa sam i ja pjevao s njima. Tonetu, koji je bio na piru, se to jako dopalo pa me je postavio na srol da solo pjevam. I ja, pozer kakv već jesam, sam to rado iskoristio. A Tone me, kako su moji poslije pričali, dobro nagradio. Poklonio mi je 500 dinara što je onda bilo dosta novca za klinca. (Veeelika čokolada bila je 100 dinara.)
Eto kamo ja odoh od knjige.
