Znači izjasnite se da li jeftini roštilj ili zasigurno nešto skuplji Vagabondo sa jelima koja ne možete probati baš svugdje:
http://www.iceipice.hr/hr/clanak/doskitajte-do-vagabundaSa bloga "Jasnin kutak":
Iako je danas srijeda, još uvijek sam pod dojmom izleta u Nedjelju. Tri tjedna smo se spremali na taj izlet. Naime, nikako da nas posluži vrijeme i “vrijeme”. Naš frend Ivo voditelj programa na Radio Maestralu, a veliki zaljubljenik u prirodu već dugo nam priča o tome kako postoji mjesto u Fužinama sa prekrasnom prirodom I prirodnom hranom, Planinarski dom “Vagabundina koliba”.
Toliko nam je nahvalio to mjesto da smo ozbiljno zagrizli no stano smo odgađali taj izlet iz inih razloga. No u Nedjelju u 13.00 h napokon smo krenuli tamo. U jednom autu išli su Jelena i Zoran iz Oceane sa Ivom, a u drugom Ja, Robi i naš sin Marin. Dunja naravno, nije htjela sa nama ići uz ispriku da nema društva svojih godina i da je njoj to dosadno, pa smo je ostavili kod bake.
Dakle sa autoceste Kikovica-Oštrovica skrenuli smo desno(gledajući iz smjera Pula-Zagreb) u Fužine, vijugavom cestom prošli Lič, pa malo svetište Majke božije od Snijega i zaputili se prema Planinarskim domu VAGABUNDINA KOLIBA smještenom na 864 mnv podno planinskog masiva Viševice (1428 mnv).
Čim smo stigli, Ivo je okupio nogometnu ekipu sastavljenu od djece mještana, uzeo Marina za ruku i nestao iza doma na livadi. Mi, ostali dogovorili smo sa vlasnicom Draženkom (vrsnom kuharicom) klopu kad se vratimo i krenuli u lutanje prekrasnom prirodom, pomno pamteći kud smo prošli da nebi zalutali i ostali gladni. Na tom putu vidjeli smo i druge izletnike i oduševili se maštom mještana u izradi strašila. Neznam koga plaše te strašila, jer su za ptice prevelika,valjda jelene, veprove i medvjede....brrr.
Nakon fine šetnje vratili smo se nazad i bili posluženi delicijama o kojima smo mogli samo sanjati. Dakle stigao je pladan sa predjelom: Kobasica od vepra, pršut od jelena, svježi sir sa biljkom «medvjeđi luk» koja raste svuda uokolo, kravlji sir u ulju sa začinskim travama i kruh od koprive.
Kad nam je Draženka nabrojala što smo sve dobili na stol, malo smo zastali sumnjajući u okus svega toga, no kad smo počeli jesti nismo se mogli zaustaviti. To je bilo toliko dobro i ukusno, da je pravi dokaz tomu moj sin Marin koji se doma nateže za stolom sat i pol, a sada je sve probao i tražio još kruha od koprive. Nisam mogla vjerovati......
Sve smo slistili brzo....i započeli našu međusobnu foto seansu da što više detalja ponesemo za uspomenu, čekajući da se zgotovi glavno jelo-specijalitet kuće.
Kako je već postalo prohladno, prešli smo u unutrašnje prostorije i sjeli za prave drvene stolove, pored pravog ognjišta planinarske kuće i gledali drvene rukotvorine okačene po zidovima. Mene su najviše, pored ognjišta, oduševile stare drvene skije i štapovi koje su mještani sami izrađivali u Vinodolu.
Vrlo brzo stiglo je to famozno glavno jelo, Pladanj od raznih delicija sa žara. Nisam sigurna hoću li sve dobro nabrojati, ali krenut ću redom: Na stolu je bio domaći kruh, obični i onaj od koprive, a na pladnju male kobasice, dimljeni odresci, neke velike gljive i gljive bukovače, polpetice od koprive, kockice palente, i razno povrće(tikvice,mrkva, cvjetača,paprika) sve pečeno na žaru (ukljčujući i komade palente) te dvije hrpice jela od ječma.
Fantazija mirisa i okusa. Navalili smo i probali od svega i nismo se mogli zaustaviti. Kad smo sve slistili, domaćica nas je poslužila slatkim likerom od bazge koji sama pripravlja.
Kad smo na kraju dobili račun, cijeni tih delicija neću ni pričati jer nije vrijedna spomena. Reći ću samo da su u nekom trećerazrednom restoranu čevapčići i ražnjići za 6 osoba sigurno dosta skuplji. Saznali smo da je u ovom planinarskom domu moguć i boravak uz najavu, tako da planiramo i to. Cijena noćenja je vrlo prihvatljiva i odluka je pala da slijedeći put dođemo ovdje na dulji boravak.