KOLUMNA MARINA MILETIĆA KOLUMNA Hinko Reš, sušački Schindler
http://www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Kolumna-Marina-Miletica/Hinko-Res-susacki-SchindlerMožda bi se i Prva sušačka hrvatska gimnazija, kao naša najveća gimnazija na ovim područjima, mogla aktivnije uključiti u promišljanje života Sušačanina Reša koji je spašavao živote partizana, Hrvata, Srba, Židova. Nadolazeća obljetnica smrti, 20. travnja, izvrsna je prilika za navedeno
Mi Riječani iznimno volimo svoj grad i drago nam je kada i drugi prepoznaju našu otvorenost i neisključivost. Prati nas glas da jednostavno imamo dar prepoznati u nekome ono dobro, a kada se to dogodi, ne libimo se o njemu javno posvjedočiti istinu, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili političku pripadnost dotične osobe. Upravo iz tog razloga, želim potaknuti gradske strukture i one koji odlučuju o nazivlju naših ulica da se učini nešto po tom pitanju i dodijeli jedna ulica ili trg sušačkom Schindleru – domobranskom pukovniku Hinku Rešu.
Upućujem poziv mjerodavnima da organiziraju stručne skupove na kojima bi se ispravnije vrednovala uloga Hinka Reša, sušačkog Schindlera. Možda bi se i Prva sušačka hrvatska gimnazija, kao naša najveća gimnazija na ovim područjima, mogla aktivnije uključiti u promišljanje života Sušačanina Reša koji je spašavao živote partizana, Hrvata, Srba, Židova. Nadolazeća obljetnica smrti, 20. travnja, izvrsna je prilika za navedeno.
Hinko Reš je, kako možemo čuti iz svjedočanstva njegove kćeri Zorane Vranković i Rešove osobne tajnice Melanije Rainer, a koja je prikupio riječki novinar Dragan Ogurlić, bio rođeni Sušačanin, gdje je i proveo svoju mladost. Rešova obitelj je bila imućna, otac mu je imao tvornicu sapuna u Ružićevoj ulici koja je poslije bila prodana, a obitelj Reš je na Pećinama kupila jednu zgradu koja je kasnije postala poznati »hotel Reš« i istoimeno kupalište.
Hinkova životna priča dostojna je nekog visokobudžetnog holivudskog filma. Imao je 21 godinu kada je izbio Prvi svjetski rat, kao mladi austrijski oficir prošao je mnoga ratišta, a na Drini je bio i ranjen. Već je tu pokazivao iznimnu hrabrost i herojstvo jer se vraćao po ranjene i spašavao živote svojih suboraca. Hinko je ratovao i na Karpatima, na istočnoj fronti protiv Rusije, a tu je bio i zarobljen, opet se žrtvujući za druge. Godinu dana zarobljeništva nije ga slomilo, uspio je pobjeći zajedno s grupom svojih suboraca, a kći svjedoči da je Hinko ustvari bio republikanac, »njemu kraljevi nisu imponirali, smatrao ih je balastom za narod.«
Domobranski general
Nakon povratka, Hinko se oženio Riječankom Edmeom Martić. Budući da je tada stvorena država SHS, Hinko je služio kao poručnik u vojsci u Otočcu gdje se jedva izvukao od teške bolesti kolere. Hinko je kao vrsni inženjer dosta putovao kamo je trebalo, a jedan »slučajni« događaj odredit će i njegovu ulogu u NDH.
Oko 1935./1936. godine Hinko spašava Hrvate iz Pljevljima, a među njima je bio i Slavko Kvaternik, kasnije domobranski general. Reš se nedugo zatim odlučuje ne eksponirati, traži mirovinu i 1939. godine je dobiva te dolazi na Sušak mirno živjeti. Ipak, na obzorju se nazire novi ratni vihor koje je ponovno zahvatio i naša područja. U proljeće 1941. Reš je bio mobiliziran, pozvan je u Karlovac.
Nijemci su se približavali Karlovcu, a Reš je dobro zaključio: odlučio ih je pokušati uvjeriti da ne naštete gradu, izašao je ususret Nijemcima i zamolio ih da ne pucaju na grad, spriječivši tako pokolj. Hinko je imao mnogo talenata, govorio je čak pet stranih jezika: ruski, njemački, talijanski, mađarski i slovenski što mu je mnogo pomoglo u zahtjevnim diplomatskim situacijama.
Kada je 8. rujna 1943. kapitulirala Italija, Talijani 9. rujna odvode brodom Reša u zarobljeništvo. No sudbina nije htjela da ovaj hrabri domobranski časnik prestane pomagati svima koji mu se nađu na putu, a nalaze se u opasnosti ili potrebi. Pred Lošinjem su uočili saveznički avion i na nagovor Reša – vraćaju se u Rijeku.
Tisuće zarobljenika
Nakon povlačenja Talijana, partizani su nakratko preuzeli grad, a iskusni njemački vojnici brzo su ga vratili i pritom zarobili najveći dio tek mobiliziranih partizanskih boraca.
Ovdje nam kao izvor može poslužiti Rade Butorović »Sušak i Rijeka u NOB«, Rijeka 1975., str. 352.-354., koji svjedoči da je na intervenciju domobranskog pukovnika Reša većina članova Riječkog bataljuna oslobođena. No, Reš tu nije stao, otišao je potom u vojarnu »Diaz« gdje je bio nekadašnji Tehnički fakultet, a tamo je zatekao tisuće zarobljenika. Tamo je pukovnik bio Kasper Volker, Austrijanac, koji je s Rešom u Austriji pohađao kadetsku školu. Reš ga je stao uvjeravati da su to lokalni ljudi, domaći, prisilno mobilizirani i da nisu zavrijedili da ih se deportira.
Ono što zaslužuje najluđe filmske scene, dogodilo se tada u Rijeci: partizanima su dali lopate, te su borci na čelu s domobranskim pukovnikom izašli iz vojarne kako bi krenuli u »čišćenje grada«. Nakon što ih je spasio, Reš im je rekao: »Dragi moji, ja vam više ne mogu pomoći, nemam ni hrane, imam samo par domobrana ovdje, ja ne znam što ću s vama, nego hajde kući.« I svi su ljudi otišli, neki doma, a neki, pak, opet u šumu, svjedoči nam Rešova kći.
Spašavanje ljudi
Reš je držao govore zarobljenim partizanima, radnicima po tvornicama i građanima Sušaka i drugih mjesta Hrvatskog primorja, apelirao je da ostanu mirni u novoj vlasti, želeći tako sačuvati hrvatski narod od nepotrebnih daljnjih žrtava. To je vidljivo iz više partijskih izvještaja koje svjedoče da je Rešov ugled u narodu bio velik. Isto tako, zanimljiva je činjenica, a prema podacima Riječke kvesture, oslobođeni zarobljenici iz riječkih logora većinom su ponovo odlazili u partizane (Historijski arhiv Rijeka, 2. siječnja 1944.).
Melanija Rainer jasno svjedoči kako je svrha Rešova ureda bila – spašavanje ljudi. Nijemci su pali na fintu da je Reš njihov, na njegov potpis puštali su ljude iz zatvora, ističe Rešova tajnica. Reš se nije libio i falsificirati putovnice, dokumente, jednostavno sve je činio ne bi li spasio što više svojih sunarodnjaka. Rešova tajnica, iako udana Rainer, je bila Židovka, djevojačko Goldsmith, ta žena je govorila o mnogim Židovima i Srbima koje je Reš u doslovnom smislu – spasio.
Završne borbe
Partizani su ga jednom pozvali u Kastav te je Reš i otišao. Rekao im je: »Čujte, ja nisam fašist, nisam ni komunist, a nisam ni političar. Ja volim svoj grad i učinit ću sve da spasim što mogu.« To je bilo jedini put kada se sreo s partizanima na njihovom terenu. Na Sušaku je s partizanima komunicirao preko doktora Roića, izvjesnog Salhera te Zvonka Richtmana koji su od njega tražili da nakon završne borbe spasi hranu za partizane, a dobri Reš je i to učinio.
Reš je spasio i piture koji su bili poredani pred zid Sušačke gimnazije za strijeljanje, lažno optuženi da su bacili neku bombu, Njemački major je popustio pred činom Reša koji se snažno založio i za te ljude. Reš je bio izvrstan diplomat, oduševljava smioni način na koji je, s nekoliko skupocjenih konjaka, uspio nagovoriti gestapovce da puste Veru Cek koja je radila za partizane te joj je time spasio život, a Vera se prebacila do Trsta i preživjela sve te strahote. I ovaj primjer zorno pokazuje svu Rešovu umjetnost spašavanja koju je on tako dobro živio u turbulentnim i zahtjevnim vremenima.
Nema opravdanja
Hinko Resch, domobranski pukovnik i zapovjednik Zapoviedništva Kvarnera Oružanih snaga NDH, od njemačkih koncentracijskih logora spasio je tisuće Riječana te pomogao uspostaviti hrvatsku vlast na prethodno od Talijana okupiranim područjima zaljeva.
Hinko Resch je bio čovjek kojeg je život vodio u najrazličitije opasne situacije, a on je pokazao ljudsku veličinu uzdignuvši se nad tadašnjom kaljužom, njegov narod mu je bio iznad bilo koje političke opcije, čovjek u potrebi, u trpljenju je bio fokus njegova djelovanja. Ovaj dobrotvor kraj rata nije dočekao – ustaše mu nisu mogle oprostiti njegovu suradnju s partizanima i njegovo spašavanje Srba i Židova. Ustaški bojnik Ventura Baljak po naredbama iz Zagreba došao je u Reschov stan i ubio njega i njegovu ženu 20. travnja 1945.
Na podu sušačke kuće završio je život čovjeka koji je cijeli život proveo u čizmama, spašavajući tuđe živote. Uspostavom nove vlasti žrtva ovog nesebičnog čovjeka svedena je samo na njihov kratki komentar kako se, eto, zločinci međusobno ubijaju. Ali, ako je ideološka zaslijepljenost bila razumljiva u vremenima odmah nakon rata, nema baš nikakvog opravdanja da herojstvo i nesebičnu dobrotu ovog našeg sugrađanina i dalje skrivamo. Matrica po kojoj je ideološki neistomišljenik automatski i neprijatelj, pripada prošlim vremenima. Život Hinka Reša mora nam svima biti svjedočanstvo kako čak i u najtamnijim trenucima vladavine totalitarističkog režima treba pronaći načina i snage činiti dobro. Najmanje što možemo učiniti je vratiti čast ovom našem heroju i postaviti ga na ono mjesto u povijesti koje mu i pripada!
