Grad Brinje
Od
Ivana Kukuljevića Sakcinskoga
Jur za vrieme Rimljanah stajaše na polju brinjskom naselbina rimska, od koje se obilježja još danas vide, na mjestu zvanom Humac, ne daleko od Brinjah. Misle njeki, a medju njimi i učeni Kandler, da je tu njegda stajao Strabonov, Apijanov, Antoninov itd. grad Avendo (Vendum), nu dalo bi se nagadjati i na Arupium ili Monetium, (sravni rupes i mons-humac) ili pako na Gvida i Anonima ravenskoga Puplisku ili Opselu, držeći se stare ceste rimske, koja nije onuda tekla prema Senju kuda danas.
Kada je grad brinjski sagradjen, to se upravo nezna, ali je stajao jur koncem XIV. vieka i bijaše poznat pod imenom Sokol, a još danas nazivlje ga narod Sokolcem. Izpod njega ležaše, kao i danas, jur u staro doba trgovište (opidum) Brinje, kojemu ima u pismenih spomenicih traga jur u X. vieku.
Grad bijaše sagradjen na dva poda i okružen čvrstom ogradom, utvrdjenom sa osam kolah. U okružju otih ogradah stajaše po njekoliko kućah,1) sa stanovnici, koji bijahu vazda na pripravi da brane grad od neprijatelja. Grad je još prilično dobro sačuvan. Od kulah stoje jošte dvie, a glavna vrata svodjena su na krst i gradjena su u gotičkom šiljastom slogu, kao i gradska dobro sačuvana kapela. Ovo je u onoj okolici tim veća riedkost, jer u sriednje doba gradili su Hrvati oko mora jadranskoga većom stranom samo po romanskom i bizantinskom slogu.2)
U staro doba pripadao je grad županiji modruškoj, sada spada pod ogulinsku pukovniju i odstoji od Senja i od mora dvie dobre ure.
Riedkih ima gradovah u Hrvatskoj, koji su tako malo mienjali svoje gospodare glede porodicah, kao brinjski grad Sokolac. Kada su knezovi krčki godine 1193 dobili u dar grad Modruš sa čitavom županijom modruškom, palo je i Brinje pod njihovo gospodstvo, te ga oni zadržaše sve do zatora goruje Hrvatske zemlje pod Turci i Njemci. Neima sumnje da su knezovi krčki Frankapani grad brinjski sagradili, kao što su u mjestu Brinju podigli i samostan augustinacah sv. Pavla, koji je sada pretvoren u župni stan.
Godine 1411 sjedio je u ponositom gradu brinjskom silni knez Nikola Frankapan, ljubimac i odvažan branitelj kralja Sigismunda, a dvakrat ban hrvatski. Iste godine dne 20. siećnja, svetkova on u tom gradu veliko slavje, načinivši savez prijateljstva s mogućim knezom Ivanom Nelipićem, gospodarom Cetina, Klisa i Rame, a knezom Šibenika, Skradina i Trogira. Bivši ovaj prije kratkoga vremena ljuti neprijatelj kralja Sigismunda i kneza Nikole, a revan sajuznik Vladislava kralja i hercega Hrvoje, pomiri se oko 1410 sa Sigismundom i Nikolom te dodje na gore rečeni dan u grad Brinje, da se za viečna vremena sprijatelji s Nikolom i da za najstarijega njegova sina Ivana Frankapana zaruči svoju kćerku Katarinu.3)
Još većom svećanostju primi sljedeće godine 1412 knez Nikola u gradu brinjskom veličanstvenoga gosta Sigismunda kralja, koj došavši ovamo preko Zagreba i Bihča oko 25. studena, zabavi se njekoliko danah u tom gradu, i podieli novomu prijatelju kneza Nikole, Ivanu knezu Cetinskomu, dozvolu, da u pomanjkanju mužkoga ostanka može podati u vjeno (miraz) svojim kćerim sve svoje gradove i zemlje.4) Trogiranom pako potvrdi kralj u istom gradu dne 27. studena staro pravo da mogu birati opata za monastir sv. Ivana Krstitelja.5)
Nikola Frankapan bijaše vlastnik brinjski sve do svoje smrti (1431), te ga još godine 1430 dne 16. lipnja nalazimo u Brinjah, kako podjeluje samostanu crikveničkomu njeka prava.6)
Po Nikolovoj smrti spala su sva njegova ogromna imanja na preostavše sinove, a medju njimi dopadne Bartola vlastničtvo brinjsko. Kod njega sakupiše se u Brinjah godine 1435 dne 12. siećnja sva devet živuća braća Frankapani, po imenu Ivan stariji, Nikola, Stjepan, Bartol, Dujam, Martin, Sigismund, Andrija i Ivan mladji. Prilikom ovom darovaše oni senjskim Franjevcem mlin u viličkom polju kod svoga grada Otočca, i obvezaše jih medju ostalim, ako koj od rečene braće ili njihove porodice izvan Senja, unutar granicah njihovoga gospodstva i banovine hrvatske, umre, da su dužni isti fratri pokojnoga ili pokojnicu, od mjesta gdje bude mrtvac ležao, do Senja osobno pratiti.7) Iz ovoga se dade zaključiti, da je glavno mjesto pokopališća frankapanske porodice u ono doba bio Senj, a po svoj prilici sada porušena crkva Franjevacah, koji su imali tada svoj samostan izvan zidinah gradskih.
Stojeći u Brinjah darova Bartol g. 1444 pavlinskim samostanom sv. Jelene u Vlaškoj i sv. Marije u Crikvenici njeka zemljišta kod Brinjah, i nadari kasnije takodjer različite susjedne monastire, te umre oko g. 1460. Jur g. 1161 dne 12. ožujka spominje se njegova žena Jelža, kneginja senjska brinjska i jelovska, kao udova, koja darova sa svojimi sinovi Anžom i Mikulom njeke sjenokoše samostanu sv. Jelene kod Senja, za dušu svoga gospodina bivšega kneza Bartola.
Rečenoga Anža, sina Bartolova, posini kasnije (1486) Ivan mladji sin Nikole, brat Bartolov a stric Anžov. Uslied ovoga posinovljenja dolazi Anž kasnije često pod imenom Ivana Anža spomenut.
Kada se medju nasljednici Nikole Frankapana ljute porodiše razpre poradi diobe ogromnih dobarah Nikole, pristupi Anž uz onu stranku, koja bijaše protivna Martinu Frankapanu stricu njegovom. Navlastito opirahu se malolietni sinovi Jurja g. 1466 proti Anžu, Stjepanu i Bernardinu, što su ovi uz svoje gradove Vitunj i Tržan uzimali modruške daće s tridesetnicami. Prilikom kasnijih svadjah pade Martin Frankapan kod mjesta Brinja u Anžove ruke, koj ga zajedno s njegovom pratnjom dade zatvoriti u grad svoj brinjski. Medju ovimi zarobljenici bijaše i Ivan Bevenjed ostrožinski, vieran drug Martinov, bivši okovan u ljute verige. Da izbavi sebe i Martina iz tamnice, darovà on Anžu grad svoj Skrad. Za ovo veliko prijateljstvo odpusti Martin Frankapan g. 1471 istomu Bevenjedu svoj grad Kostajnicu za svotu od 4000 forintah.9)
Kasnije nalazimo Anža opet u Brinju, kad je g. 1475 nagradio svoga viernoga slugu Jurja Farkašića iz Krasićah, a g. 1478 na dan sv. Jurja, sjedeći u Brinjah, darovao je samostanu sv. Nikole na Gvozdu imanje Zaselje u brinjskoin kotaru. Doskora umješa se Ivan Anž opet u razpre medju Frankapani i kraljem Matijašem, kojega vojska uze g. 1470 sa Senjom i grad brinjski, te je radi toga morao Ivan Anž od svoga vjernoga sluge kneza Jurja Kosinjskoga posuditi na sedam godinah njegov grad Kosinj, obvezav se svojom dušom i gospodskom vjerom, da će mu pošteno vratiti rečeni grad. Za ovo poštenjedarova mu u svom gospodstvu, što je oddieljeno od njegove bratje, sela Stanicu, i Ivanščicu.10)
Poslie smrti Matijaša kralja dobi Ivan Anž grad brinjski natrag, nu nastadoše nove borbe medju Frankapani, stranom poradi dobarah, stranom poradi nasliedstva stolice kraljevske, jer Bernardin, sin Stjepanov, i Ivan Cetinski, oba Frankapani, bijahu s mnogimi plemići hrvatskimi pristali uz Maksimiljana proti novomu kralju Vladislavu, a čini se da je uz ove pristao i Ivan Anž Brinjski, jer mu je Maksimilijan još g. 1496 njeka imanja darovao. Glavna misao Frankapanah bijaše da osvoje grad Senj, kojega god. 1493 silnom rukom osvojiti htjedoše. Senj kao i otok Krk, bijaše u smislu diobe načinjene g. 1449 medju sinovi Nikole Frankapana, vlastitost sve 9 bratje, ali stojaše tada jur njekoliko godinah (počam od 1480) u kraljevsklh rukuh i u njem zapovjedaše kao kapetan Ivan Bot Banjski. Nemogavši se ovaj braniti proti pretežnoj sili Frankapanah, pošalje u svojoj nevolji njekog Jurja Senjanina u Budim, da moli od kralja pomoć. Kralj imenova na to, mjesto bivšega bana Vladislava Egervara, zaručenoga zeta Bernardinova, banovi hrvatskimi rečenoga Ivana Bota i Mirka Drenčina, kojemu posliednjemu naloži, da oružanom rukom priskoči u pomoć Senjanom. Čuvši to Frankapani, pomaknu se natrag izpred Senja i povuku se u grad Brinjski, gdje se postaviše na odvažni odpor. Doskora podje Ivan Bot iz Senja u potjeru za Frankapani i sjedni se kod Brinja s četami Drenčinovi, na što oba počeše obsiedjati Frankapane u Brinju. Ali tom prilikom pogodi Bota smrtno zrno iz brinjske lumbarde, te u isto vrieme dodje glas, da su Turci pod Jakubom i Hadum pašom (u kolovozu mjesecu) navalili preko Une u Hrvatsku i Štajersku, pozvani, kako se je pogovaralo, od Frankapanah, da ih oslobode od ljutih neprijateljah. Ban Drenčin bijaše dakle prisiljen da se prividno izmiri s Frankapani, a svi se složiše na obranu domovine proti Turkom. S banovom vojskom odoše takodjer Ivan Cetinski11) i Nikola Frankapan Trsački, zatim Karol knez Krbavski, Petar Zrinski, Juraj Vladković, Drenčinov brat i sin Pavao, kao i ostali hrvatski plemići. Kad se Turci s velikim množtvom roblja i pliena vraćahu iz Štajerske kući, pobiše se Hrvati s Turci dne 9. rujna na krbavskom polju, izpod Vražjega vrtla, ali bijahu hametom potučeni. Tu pade 5007 Hrvatah. Medju mrtvimi bijahu brat i sin Drenčinov, Ivan Frankapan, Karol knez Krbavski i Juraj Vladković, a ljuto sužanjstvo zapane bana Drenčina i Nikolu Frankapana, od kojih prvi umre u robstvu kod Carigrada, drugoga izkupi njegova žena Jelisava Peteva.
Posije rečenoga obsjedanja brinjskoga sjedio je Ivan Anž mirno u svom gradu brinjskom i darova tu još iste g. 1493 samostanu sv. Jelene na Vlaškom kod Senja imanje svoje sestre Barbare, zvano Košćice u kotaru bužkom, a g. 1495 samostanu sv. Mikule na Gvozdu modruškom tri sela u Črnici, nadalje samostanu sv. Spasa u drazi Ljubotina kod Senja, svoje selo mali Prokićci. Sljedeće g. 1496 darova opet samostanu sv. Mikule selo Mokro u brinjskom vladanju ležeće, a g. 1498 potvrdi istomu samostanu darovanje sela na Ukinjah, ležeće u vladanju njegovom podgvozdnom.12 Godine 1499 zamieni jošte s knezom Jurjem Kosinskim svoje imanje Zahumlje za grad Kosin.
Godine 1500 dao je Ivan Anž od kaptola senjskoga u gradu Brinju pismeno si potvrditi, da se je sa svojom ženom Katarinom zakonito svezao, iz česa dalo bi se zaključiti, da je Ivan Anž Brinjski kroz njeko vrieme sa svojom ženom nezakonito živio. Ovo bijaše i uzrok da se po njegovoj smrti († oko 1521) sumnjalo, da li su njegovi sinovi Ivan Krštofor i Vuk (Bolfan) proizašli iz zakonitoga braka, te je g. 1522 Vinko biskup otočki pred kraljem i saborom ugarskim pismenu izjavu morao dati, da nije nikada tvrdio nezakonitost Anžovih sinovah, kako bijaše to Ferande Frankapan sin Bernardinov krivo razglasio.13)
Ivan Angjeo svezao se po običaju hrvatskih boljarah onoga vremena i s mletačkom vladom, davši joj na pomoć g. 1501 stotinu svojih ljudih, koje posla iz Brinja na Rab, nu morao se boriti neprestano s Turci, koji u to doba doprješe višeputah do Modruša i Brinja, razorivajući neprestano hrvatske gradove i sela, a ponajviše frankapanska. Neimajući od nikuda pomoći, a najmanje od kralja ugarskoga, padoše u to doba Frankapani sa još njekimi boljari na misao, da se predadu papi, caru njemačkomu ili mletačkoj vladi, služeći njeki izmedju njih, bez ikakove dozvole kralja ugarskoga, sa svojimi ljudmi caru njemačkomu i mletačkoj republici. Napokon nedobivši ni od ovih vladah pomoći za svoju domovinu, pomisliše u svom zdvojenju staviti se pod zaštitu cara turskoga, samo da obezbiede sebe i svoja imanja. Medju ovimi bijaše početkom g. 1521 i stari Ivan Anž Brinjski14) sa svojim rodjakom Ivanom Karlovićem, knezom Krbavskim, sinom Karla i Dorotije Frankapanke Brinjske, sestre Anžove. Medjutim umre još iste godine Ivan Anž — a Turci dodjoše pod konac godine opet pod grad brinjski, odkuda otidoše na Metliku.
Anžovi sinovi Krštofor i Vuk porazdieliše svoja imanja, i dočim Krštofor ostane u gradu brinjskom, ode Vuk stanovat u Bosiljevo. Oba brata bijahu zajedno s Jurjem Slunjskim i Nikolom Trsačkim Frankapani dne 1. siečnja g. 1527 na saboru Cetinskom, na kom izabraše Ferdinanda,kralja češkoga, kraljem hrvatskim, dočim njihov stric Bernardin i ovoga sin Krštofor Frankapani, odoše na stranu Ivana Zapoljskoga.
Bratja Krštofor i Vuk bijahu junaci na glasu i odlikovahu se u mnogih bitkah s Turci, osobito g. 1528 u velikoj bitki kod Udbinje, kamo dovedoše 300 svojih momakah.14)
Kada Krštofor sin Anžov umre, dodje za vrieme njegova maloljetna sina Nikole, uprava grada brinjskoga pod Krštoforova brata Vuka, koji je kod kralja Ferdinanda izradio, da mu je taj grad i darovan. Ali sjedeći on u Bosiljevu i u drugih gradovih, zanemari grad brinjski, prem da je taj izvržen bio neprestanomu nasrtavanju Turakah. Iz toga razloga zapovjedi mu kralj Ferdinando I. g. 1537, da grad brinjski ili proti turskomu napadanju osigura, ili pako izaslanim povjerenikom kraljevskim u ruke predade, koji će ga proti Turkom braniti.16) Vuk nebijaše odviš pitome ćudi, te je za kraljeve zapovjedi malo mario, tim više se brineći za turska četovanja, svoju službu mletačkoj vladi nudeći, na kojoj se ipak tadašnji dužda Andria Gritti, dne 22. kolovoza 1538 pismeno zahvali.17)
Ferdinandovi privrženici pronadjoše medju tim drugo sredstvo, kako da upropaste Vuka i kako da ga liše svojih imanjah. Luka naime Sekelj Kevendski, baron od Ormožda i carski general podigne parbu proti Vuku pred dvorskim sudom, poradi Katarine pastorke (privignae) svoje, a kćeri Mihalja Imrefija i Katarine Bočkajeve, najprije za istoga Imrefija, a zatiem za Sekelja udate. Tužio se Sekelj, da je Vuk ovu Katarinu još mladu držao kod sebe kao njezin skrbnik u zatvoru, te da je nju i Sekelja njezina jur tada zaručnika silomice natjerao, što su mu pismeno odstupili njezin i nje sestre Ane grad Krapinu. Nadalje, da je isti Vuk stavio lokot na tajno mjesto Katarinina tjela, mučeći tako djevojku, napokon da se iznevjerio i samomu kralju Ferdinandu nehteći ga priznati za pravoga kralja.
Usljed ovih tužbah bijaše odsudjen Vuk na gubitak života i svega svoga imanja. — Ali podobne osude nebijahu u ono doba u Hrvatskoj i Ugarskoj tako ozbiljne i štetne kao danas. Vuk je ostao zdrav i u posjedu svojih imanjah takodjer nadalje, bijući neprestani boj s Turci u domovini, priskočivši u pomoć istomu kralju Ferdinandu I. i njega bratu caru Karlu V. u ratu saksonskom godine 1546, u kom je ratu i poginuo.18) Vuk je ostavio samo jednu kćer Jelisavu, udatu za Ivana Halapića velikokalničkoga, a zatiem za Josipa Dornberga. Njegov brat Krštof imao je dva sina: Stjepana i Nikolu Trsačkoga, kojega potomci sve do Franja Krštofora uzdržaše najdulje pleme frankapansko u Hrvatskoj.
Grad brinjski, odkad ga Vuk zanemari, padne doista s mnogim i drugimi gradovi frankapanskimi u ruke kralja Ferdinanda i pod njegovu njemačko-vojničku upravu, te bude pridružen tako zvanoj primorskoj krajini, a stavljen pod kapetaniju senjsku. Pošto je u njemu podjedno stajala njemačka ili hrvatsko-krajiška posada, to je g. 1553 na carske troškove popravljen. Doskora nasele se oko grada i novi stanovnici, što pobjegoše iz krajevah od Turakah zauzetih, navlastito umnoži se naselbina uskočkih porodicah iza kako ove protjerane iz Senja g. 1618 pod zapovjedničtvom vojvode Jurja Daničića ovdje se namiestiše.
Turci navaljivahu u to doba višekrat na grad brinjski, koji je stražio iza ledjah druge pokrajinske gradove, a iz boka čitavo primorje sa Senjom. Ali ga nemogoše predobiti.
Godine 1623 i 1630 doprieše Turci do Brinjah, ali jih tadašnji krajiški general Vuk Krštofor Frankapan, svaki put sretno odtjera. Isto tako htjedoše Turci jurišati grad brinjski g. 1661 ali ih Petar grof Zrinski junački odbije i kod Jurjevih stienah do noge potuče.
U ovo doba bijaše grad opet popravljan i novi most načinjen, kako sviedoči u kuli urezani napis:
NA 24. IVNIA 1651 BI OVI MOST NACINIEN.
Popravljena bješe i gradska kapelica, kako spominje napis na njoj:
V IME SVETOGA TROISTWA AMEN. I POMOCHUM SVEGA POSTOVANOGA PUKA BI RENOVANA OVA CIRKVA S. TROICTVA 1653. MESTAR RASTE. NAS... IVAN MANV... IVAN BROZICHEVICH.
Još veli napis da u gradu brinjskom tada bijahu: za porkulaba plemeniti g. Vincenco Davanza, za vojvodu knez Vuk Rajković, za zastavnika plemeniti knez Ivan Holjevac, desetinar Marko Perković, desetnjak Nikola Medarić i kastald Jerko Dumić
Godine 1679 dovede harambaša Dragić iz Like opet njekoliko uskočkih porodicah u Brinje, kamo ih general Herberstain naseliti htjede, ali se Brinjani pobune proti njima te nove pridošlice moradoše otići u Kranjsku.
Kad je naša vojska pod konac XVII vieka Liku i Krbavu od Turakah natrag predobila, budu godine 1701 po dvorskom povjereničtvu granice krajine s nova uredjene, te ovom prilikom pane za njeko vrieme Brinje sa Senjom i gackom županijom pod upravu kr. komore, dok se kasnije opet neutjelovi u krajinu vojničku, pod koje upravom stoji i danas.
1) Gledaj staru sliku u Valvazora. Ehre des Herzogthums Krain. B. XII. str. 97.
2)Pobliži opis Kapele gledaj u „Hrvatskom Sokolu“ br. 5.
3) Arkiv grofa Antigona Frangepana u Castelu di Porpetto u Furlanskoj broj 31 -33
4) Isti arkiv broj 34.
5) Lucius Memorie di Trau l. 407.
6) Gl. moje Spomenike str. 56.
7) Sladović. Povjesti bisk. senjske i modruške str. 241.
Gl. moje spomenike str 90.
9) Listina u zem. arkivu N. R. A. Fasc. 644 br. 20.
10) Moji spomenici str. 137.
11) Ja sam ovoga Ivana u opisu grada Kalnika i Senja nazvao sinom Bartolovim, ali pogriešno. Bio je knez Cetinski, kako ga Tomašić nazivlje, i po svoj prilici sin Jurja sina Ivana tar. Hanža, strica Anžova.
12) Moji spomenici str. 157, 159 i 171.
13) Arkiv porodice furlanskih Frankapanah br. 94 i 101.
14) Marino Sanudo. Arkiv VII. str. 114.
15) Sanudo 1528.
16) Zem. arkiv N. R. A. Fasc. 1648 br. 48
17) Arkiv frankapanski u Porpettu br. 104.
18) Lazius. De migratione Gentium Lib. VI. p. 234.
