Jako dobro se sjećam te diskusijice.
Nevezano za Gorupa, na LPR je bio ovaj članak izvučen iz novina Naša Sloga.
-----------------
Vežičanka » 4.7.2015, 10:19
Izgradnja
Guvernerove palače nije prošla bez žrtava.
20. studenog 1894. došlo je do urušavanja zida visokog 8 m. Tom prilikom poginulo je 5 radnika, a više njih je ranjeno, većina teško.
O tom događaju izvještava Naša sloga 29. studenog 1894.
Iz Rieke piše nam prijatelj dne 25. t.m.
Gospodine uredniče! Grozna je istina, kako ste javili, da se je ovdje strašna nesreća dogodila, kakve još Rieka doživjela nije; ona je tim groznija jer je posve izvanredna.
Nije tu nesreću prouzrokovao niti potres, niti poplava ili požar, neg nemar ili neznanje ili jedno i drugo.
Dakako, došla je komisija iz Budimpešte, ona će istraživati i strogo iskati, da nadje krivca, ali mjernici su vladini iz Madjarske! Poduzetnici su Talijan i Niemac! Nadziratelj je Madjar. Nema dakle izgleda, da se istina saznade, nego buduć nemaju tuj našeg čovjeka, da na njega uprte krivnju, to će po svoj prilici baciti uzrok te grozne nesreće na hrvatsko tlo, na komu se gradi madjarska palača.
Utorak na 20 t.mj. okolo 3 3/4 ure po podne bio je onaj kobni čas, kada se srušio zid do 8 metara visok, koji je počivao na dva stupa sa tri svoda; razbili ili satrli se stupovi, koji su bili učinjeni iz samih opeka!
Sva ta ogromna težina sasula se silnim štropotom: kamenje, opeke, gvozdene grede sa dvadesetak radnika, sve se to zajedno nagomilalo na tlu palače. Četiri su ostali namah mrtvi. Oni, koji su ostali zdravi, razbježali se većinom, jer takove grozote nigda videli niesu. Nekoji ostadoše na pomoć ranjenikom, drugi trčahu put Kozale i Drenove navestiti obitelj, da su smrti izbjegli sretno.
Treći jadikovaše na licu mjesta za otcem, bratom il rodjakom, koga nenadjoše medju živućimi.
Plač i naricanje povećalo se kad su nadošle supruge, sestre i djeca unesrećenih, te se je čovjeku paralo srce od tuge i žalosti slušajući i gledajući taj grozni prizor.
Istina je da su sve oblasti, počamši od Guvernera, nadošle da pomognu i da utješe nesretnike, ali kako ćeš umiriti ženu koja vidi svog muža razmrcvarena, ili diecu, koja jadikuju za razdrobljenim otcem.
Mrtvace su odnesli u mrtvačnicu, a ranjenike u bolnicu. Nadošli su drugi radnici te se stavili kopat, da vide, ima li još koji pod kamenjem, a kopali su do drugog dana opodne, ali ne nadjoše hvala Bogu ništa.
Mrtvi su slijedeći:
1. Karlo Host Franetov, iz Pehlina 40 god. star, otac šestero diece nadjen ispod kamenja.
2. Ludvik Rubeša, 36 god. star, od Špinčić, otac troje diece, izkopan mrtav izpod kamenja.
3. Pavao Matešić 58 god. star, iz Kraljevice, oženjen bez diece, našli ga bez glave
4. Josip Mandić 49 god. star, iz Kozale, otac četvero diece, sav sprebijen umro istog dana.
5. Ive Kučić-Andretov iz Drenove, otac jedne kćeri, 39 g. star, umro u bolnici o polnoći.
Ranjeni su:
1. Josip Kučić 39 god. star. iz Plase, otac troje diece, pogibeljno ranjen
2. Ivo Komadina, 50 god. iz Ledenica, pogibeljno ranjen
3. Ive Rubeša-Franetov Kastavac, 42 god. star i troje djece, jako ranjen
4. Ante Ferlan-Ivanov od Rubeši , otac šestero diece, ranjen na glavi i hrbtu.
5. Frane Šuperina -Antonov 50 god. star, otac šestoro diece iz Kozale, ranjen iz nutra.
6. Mate Šuperina-Antonov, 46 god. star, iz Kozale, sa četvero diece, ranjen na rukah i nogah.
7. Mate Bezjak-Ivanov, 35 god. star, Kastavac, bez diece, ranjen jako na glavi.
8. Frane Lenac-Ivanov, otac troje diece, 44 god. star, iz Kastva, ranjen po svuda.
U četvrtak podne na 4 ure bio je pogreb onih pet nesretnikah. Bile su na sprovodu sve oblasti, svi dostojanstvenici.
Bilo je kako kažu, na groblju četiri ili pet tisuća naroda; toliko ljudi se nije nigda do sad ondje sakupilo: došli su viditi i žaliti ostanke onih radnika, koji su u najboljoj muževnoj dobi poginuli na grozan način.
Javit ću vam naskoro, kako će izpasti istraga, nije nade, kako sam rekao, da ćemo doći do istine: Sve će se pokrit i zabašurit, jer su ovi nesretnici podanici onijuh pola monarhije, i buduć Hrvati neće Madjare za njih mnogo glava boljeti. Treba ipak priznati, da se velikaši i pučanstvo ovdje dosta dobro odazvalo sa prinosi u korist obitelji tih nesretnikah; sakupilo se je preko 2000 for. to je nešto za prve potrebe; ali šta je to za tolike nesretne otročne obitelji, koje su ostale bez otca; zato i u ovom slučaju, kako i u mnogo drugih, najviše će doprinesti siromašni dobri susjedi tih nesretnika.
Bilo kako bilo, o toj nesreći ljudi ovdje ne gataju baš dobro za dom madjarskog guvernera. Do vidova!
------------------------
Ovo sam prosljedio i u PPMHP te mi je rečeno da su znali za ovu nesreću, ali nisu znali imena poginulih.
-----
Kasnije je Vežičanka objavila još jedan članak, par dana iza, novine su objavile smrt još dva lavoratora.
----------
Ali, dobili su posmrtninu. Posthumno. Zajebajem se, ali Gorup je djelio jer mu je više pritjecalo nego što je mogao potrošiti. Zašto? Jer je imao odlučnu riječ tamo gdje je trebao pmoći - sam sebi.
Smijao sam se kad sam, pred možda godinu dana, čitao izvatke iz ugovora koji su potpisali izvođači radova Lujzijane.
Kaže:
# xy Ako prihodi od cestarine budu manji od 10% uloženog tada će država namiriti ostalo.
Ovo nekako, po sjećanju pišem, ali srž je jasna. Nemoš izgubit lovu ni da hoćeš.
Osim kad nekim seljačinama, lavoratorima dopizdi. Onda ode i glava, a ne samo lova.
Pa onda plaču neki za kućama, njivama, i šta ja znam...