Grad Raša i ...

[milić]

Ooooho! Daaakle, ovako.
Jučer je u Raši bilo odlično. 
I tu bi pametan reporter stao.
E, ali ja nisam ni pametan ni reporter. Iako se trudim biti i jedno i drugo.
Ja nebih bio ja kad nebih nastavio pisati i «na papir» stavljati svoje dojmove o onome što sam doživio te lijepiti sličice da vidite kako ti dojmovi  izgledaju u 2D.
Dakle, našli smo se oko 9 sati s gospodinom Mladenom Bajramovićom (u daljnjem tekstu Mladen) u kafiću, na trgu u Raši.
Trgom dominiraju s jedne strane crkva sv. Barbare s impozantnim  dvadeset i pet metarskim zvonikom,



a s druge gradska kuća.

[milić]

Novoizgrađeni grad Raša je nastao na močvarnom terenu, a u svrhu smještaja rudara, koji su u to doba bili jako tražena radna snaga. Ta, trebalo je ugljena za pogonjenje fašističke ratne mašinerije.
Projekt je napravila grupa arhitekata iz Trsta na čelu s Gustavom Pulitzerom Finalijem.
Grad je 04. studenog 1937. svečano proglasio otvorenim, gledajući jednim okom prema svojoj budućoj kraljevini Hrvatskoj, vojvoda od Spoletta, kasnije i Tomislav II . Uz njega je stajao moj pehlinarski suseljan Ivan Nino Host alias Giovanni Venturi, tada pri vrhu fašističke vlasti, a u tom trenutku novopostavljeni ministar komunikacija.
Inače, grad je bio vrlo moderno urteđen za ono vrijeme, a bogme i sadašnje. Pored smještaja za, u prvoj fazi predviđeno približno dvije tisuće stanovnika, grad je imao još hotel, gradsku vijećnicu, dom za mladež (Casa Balilla), školu, dječji vrtić, gradsku toplanu, poštu, sjedište Fascia, radnički dom i kino, tržnicu, vojarnu, igrališta i niz trgovina. S oko godinu i pol kašnjenja dovršen je i ovaj, prije spomenuti, trg.
Većina tih stambenih jedinica sastojala se od četiri dvosobna stana kojima pripada i tristotinjak m2 vrta koji su i dandanas lijepo uređeni.
Evo primjera te stambene kuće s četiri stana.



Mladen je objašnjavao i neke tipove kuća: tip B, C, C1 i sl. ali ja sam, kao i obično bio nepažljiv na satu.

[milić]

Bivša gradska bolnica, kasnije rodilište.



(Doduše nisam siguran je li to ta zgrada.)

[milić]

Dimnjak bivše gradske toplane.

[milić]

Ulaz u bivšu tvaornicu alatnih strojeva Prvomajska.



I današnji izgled unutrašnjosti, o čijoj budućnosti ništa ne zna niti odlično informirani Mladen.



Ovakvih, kao što je Mladen, malo je. Nevjerojatno kako ovako mlad čovjek puno zna, ne samo o Raši i ugljenarstvu, nego je doma i u politologiji, historiji, arhitekturi, kiparstvu, sportu, elektrotehnici…Bravo , bravo Mladene!

[milić]

A sada jedno divno osvježenje.
Ovo je ulaz u rudnik kojega mi, zbog zagađene atmosfere u njemu, nismo mogli posjetiti. Ulaz je uz zgradu Prvomajske.
Ovdje je bilo taaako ugodno.
Naime, ča.
U rudniku je temperatura oko 13 stupnjeva Celzijusovih. Potpomognut prirodnim strujanjem zraka, ovdje je taj zrak kuljao van pritom osvježujući prostor uz ulaz na vrlo podnošljivu temperaturu. (A da, zaboravio sam napisati da je temperatura bila iznad 30°C i nimalo ugodna za dulji boravak na suncu. Ali Eol je bio uz nas. Stalno je pirio osvježavajući vjetrić pa je ovu visoku temperaturu učinio podnošljivom.)

[milić]

Pored ex Prvomajske nalazi se ex menza.

[milić]

Fašistički režim je puno držao i davao do sporta. Ono zdrav radnik – dobar radnik i još bolji – ratnik.
Nogometno igralište u Raši.

[milić]

I bazen. Kaže Mladen da je dužine 33,3 metra te da je u ono doba bio olimpijskih dimenzija. Ja mu vjerujem.
Bazen je van funkcije već godinama.

[milić]

Crkva, meni lijepa, sv. Barbare iz drugog kantuna.

[milić]

Da se mislilo, skoro, na sve dokazuje i pisoar na otvorenom.

[milić]

E sad je dosta Raše. Idemo malo van nje.
Krapan. Ovdje je još jedan ulaz u rudnik.



(Ulaz je tu, u ovom gustišu, na kraju ovog cementnog platoa bivše radione.)

[milić]

I ovdje je sveta Barbara. Gdje god su rudari, evo i nje.

[milić]

Oko Raše ima puno industrijskih objekata koji su u užasnom stanju. Mnogi se samnom slažu da bi to trebalo porušiti. Radi opće sigurnosti.
Jedan od takvih je i bivša termoelektrana Vlaška, izgrađena 1939. godine.
Evo nje danas.



I malo unutrašnjosti.

[milić]

Ovo je stanica za separaciju ugljena nedaleko luke u Bršici. Ako sam dobro razumio Mladena, tu su pretežno žene rukama! separirale ugljen. Manje komade na jednu stranu, veće na drugu, a kamen na treću. Zamislite da vam netko istrese, vrag zna koliko tona «crnog blaga» i da to trebate prebaciti ručicama – malo lijevo, više desno.