Skidam kapu Darku Pajiću na ovom tekstu

Novi List 25.03.2012.
Jablan i dvije AzreUmro je Jablan.
Onaj iz pjesme s prvog albuma Azre.
Pravim imenom zvao se Đoko Grgac, nadimkom i poimanjem života bio je Anarhist.
Umro je u tišini, daleko od velikoumne politike o kojoj se svakog dana, iz minute u minutu, baš sve mora znati. Malo bi tko za njega čuo da nije prije sedam godina snimljen dokumentarac "Kad Miki kaže da se boji" u kojem su protagonisti Azrinih pjesama govorili o nekoj boljoj prošlosti. Svojoj i glazbenoj, razotkrivajući veo tajnovitosti s nastanka pjesama koje mnogima još uvijek puno znače.
U njima su stanovali živi ljudi. Doista su postojali. Neki su dobili fragmente, tek poneki stih, a neki cijele pjesme kao Jablan. Njegova je priča bila jedna od dojmljivijih zato što u njoj nije bilo uljepšavanja ni glamura. Tek gola istina o čovjeku koji otvoreno priznaje vlastite slabosti, sudbinu marginalca i autsajdera. Prohodao je tek u desetoj godini, jer je dotad bio nepokretan. Bio je alkoholičar veći dio života, lokalni štemer i buntovnik s razlogom, a još više bez razloga. Čak i Srbin po potrebi. Baš u filmu ispričao je da je negdje početkom devedesetih dobio otkaz u banci, onako iz predostrožnosti, jer su ljudi mislili da je Srbin. Uvijek je govorio miješajući kajkavštinu i ekavicu, pa je lako bilo pogriješiti. Takva su to vremena bila, objašnjavao je mirnim glasom uz cigaretu.
Ostavio je iza sebe jedan brak i kćer kojoj je nadjenuo ime tražeći najbolji sinonim za nešto čisto i sveto, neiskvareno i nevino. Azra. Netko mu je rekao da na arapskom ta riječ znači najčišći pijesak nakon oluje, kojeg nitko nije dodirnuo, ni ljudska, ni životinjska noga. Baš nekako u to vrijeme družio se često s članovima benda kojeg je Štulić okupljao također tražeći najbolje ime. On se pak vodio sevdahom i stihom o plemenu starih Azra, što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube. Ispalo je oboje. Bend i kćer. Priča dalje kaže da se nedugo poslije tv-premijere filma "Kad Miki kaže da se boji" ocu nakon niza godina javila kćer iz Splita jer ga je u filmu vidjela.
I tu bi trebalo stati. Ovaj tekst nikako nije In memoriam, tek podsjećanje na prošlost. Stihovi iz Jablana ionako su uvijek bili gruba istina o čovjeku koji nema što izgubiti, jer su njegovi dani proćerdani na knjige, tv i porno slike, a ženu nema i teško da će je i steći, pored takve stare majke. Nije to pravom Jablanu smetalo, upravo suprotno. Frontmana Azre, tadašnjeg sudruga i istomišljenika opisao je jednom rečenicom kojoj ni danas ništa ne treba dodavati ni oduzimati: "On je pjevao život koji je živio."
Branimir Štulić tek povremeno navrati na you tube i poneki portal, iako ga godinama zovu da dođe, pokupi lovu i održi dva-tri koncerta. Cijela ta strka je užasno zamorna. Kao da svih nervira što tom čovjeku nitko ne treba, nema pasoš i ne želi ga zatražiti, što ne voli kad ga zovu, kucaju mu na vrata, hvale ga ili pljuju.
Vrag odnio i milijune kuna, dobru prodaju starih albuma i tantijeme što se još uvijek mogu dobro naplatiti. U stvari je baš dobro što se Štulić nikada nije vratio i što nikada nećemo vidjeti pogurenu siluetu pred mikrofonom s reklamom Coca cole ili Karlovačkog u pozadini.
Neće se dogoditi da podijeli i popuni program Rozgine bižuterije ili neke druge estradne zvjezdice. Neće snimati obrade vlastitih pjesama ili se ne daj Bože učlaniti u neku stranku. Neće svima dosaditi objašnjavajući kako je čaroban trokut bio između Kavkaza, Zvečke i Blata.
Nikad neće snimiti reklamu o povoljnim stambenim kreditima uz "Klinček stoji pod oblokom". I bolje da je tako.
Ostavio je nekim stihovima i pjesmama da dostojanstveno ostare. Da nije i danas toliko puno autsajdera, sirotinje i obespravljenih ne bi ih nitko ni slušao. Ovako, malo toga bi bilo za mijenjati u "Pit i to je Amerika". Ionako sve više nalikujemo iseljenicima u vlastitoj zemlji, što, u buci, u larmi, u rudniku, na farmi, 60 godina za dolar rade.
Samo je Jablan otišao. Prodao sve što je imao i posljednji put krenuo drugom stranom. U ovom ludom vremenu kad baš sve mora imati svoju cijenu, pa čak i uspomene, valja se uzdati u onaj stih sa zadnjeg predratnog albuma u kojem su svi tekstovi otiskani na glagoljici. "To što brodi ne mogu da prevale čovjek umije." Valjda će tako i s nama biti.