Crkva sv.Josipa i benediktinski samostan Podmurvice

[Kont]

Nakon što se u međuratnom razdoblju političko i gospodarsko stanje u Rijeci uravnotežilo, stvoreni su uvjeti za kompletiranje samostanskog kompleksa.
Godine 1929. riječki arhitekt Eduardo Stipanovich izradio je novi projekt crkve koja je 1931. izgrađena i posvećena Sv. Josipu.
Bez svake sumnje, originalni projekt iz 1912. poslužio je kao predložak,



ali su neki elementi izostali i opći je dojam potpuno drugačiji od izvorno projektirane crkve. Kao prvo, izvedena crkva manjih je tlocrtnih i visinskih gabarita od prvotno projektirane. Sličnost postoji u osnovnim proporcijama glavnoga broda, položaju i dimenzijama transepta, pjevališta, svetišta, dva tornja ulaza kao i kod elemenata vanjskog oblikovanja: otvora polukružnog završetka, pojasnica, glatke žbuke na pročeljima.
Razlike ipak dominiraju:
Umjesto širokog trodijelnog ulaza izvedena su trokrilna vrata, nisu izvedeni frontalni ulazi u tornjeve ni satovi, ulazna luneta izvedena je manja, bočni tornjevi dodatno su ostakljeni uskim visokim prozorima, dok je dekoracija gotovo potpuno ukinuta. Ipak, najveća promjena bio je izostanak kupole na čijem je mjestu izvedeno konvencionalno krovište dok je u krajnjem stražnjem dijelu, na spoju crkve i samostana izgrađen klasičan zvonik pokriven šiljastim četverostrešnim krovom. Time je crkva puno izgubila
na svojoj monumentalnosti i značajno odstupila od temeljnog koncepta izvornog projekta.



Kad smo već kod arhitekture...



Pokušaj usporedne slike preko zida na slijepo



I kad već spominjem preko zida, ovako izgleda kad ga preskočiš:

[Kont]

Tako su se postavljali i kandelabri istovjetni onima na Korzu, a još i danas njih 5-6 stoje i čekaju neka bolja vremena...
I dočekali su obnovu,odnosno premaz temeljnom bojom.U zadnji čas sam ih stigao poslikati dok su još imali ruzinavu patinu.





Naravno,ljevaonica Skull



Građevina je ipak, sudeći prema pisanoj dokumentaciji, u dijelu koji je
obuhvaćao samostan i školu izgrađena bez većih odstupanja od projekta.
Istovremeno, zbog nedostatka financijskih sredstava i krize koja je nastupila
izbijanjem 1. Svjetskog rata, reprezentativna crkva, kao ni dva zatvorena
koridora koji povezuju crkvu s ostatkom sklopa na južnoj strani u ovoj prvoj
fazi nisu izgrađeni. Bez obzira na to, riječki je samostan po završetku gradnje
bio jedan od najmodernijih benediktinskih samostana u Monarhiji.

Samostan 1925.godine



Posuđena slika



Malo njuškanja po zapadnoj strani zgrade





Taj zapadni dio samostana je djelomično bio srušen u savezničkom bombardiranju Rijeke.

[Kont]

Moje senzore je ipak aktivirala sama zgrada benediktinskog samostana,



i ostaci prošlosti.



Projekt samostana naručen je od poznatog riječkog arhitekta, graditelja
i poduzetnika Vjenceslava Celligoia. On, međutim, u to doba prestaje s
aktivnim radom i svoj ured prepušta sinu Eugeniju koji se s austrijskim
arhitektom Theodorom Träxlerom udružuje u zajedničko poduzeće pod
nazivom „Eugenio Celligoi et Co“.



 Istovremeno su Celligoi i Träxler radili i na projektu riječkog Teatra Fenice. Projekt je krajem srpnja 1912. bio gotovi zatražena je građevinska dozvola, a molbi je pridruženo i 16 planova.



Već na početku izgradnje iskrsle su neprilike s općinom, jer se tada u podopćini Plase, gdje se nalazilo imanje benediktinki, istodobno gradila velika komunalna vojarna (sada Tehnički fakultet). To je nametalo Građevnom uredu grada organizaciju i uređenje ulica koje bi povezivale ne samo ta dva sklopa, već je trebalo osigurati plansku i urbanu izgradnju u toj zoni grada koja je, podizanjem industrijskih postrojenja uz obalu, postala privlačna brojnim investitorima.
U drugoj polovini 1912. započela je izgradnja samostana, premda
suglasnost za gradnju još nije bila dobivena. Građevinska dozvola izdana
je tek 20. lipnja 1914. godine kada je zgrada već bila gotovo dovršena, i to
nakon intervencije Sofije Wickenburg, a kolaudacija je potpisana 4. srpnja
iste godine. Razlog za ovakvo kašnjenje bila je potreba za izgradnjom
novih cesta u neposrednoj blizini samostana na što je potrošeno gotovo
dvije godine u intenzivnoj prepisci između Samostana, Odbora za gradnju i
riječke općine dok konačan dogovor nije postignut.

1913. Regulacija ulica

[Kont]

Upravo zbog takvih vandala je uprava Učeničkog doma bila prisiljena postaviti video nadzor,a čime se donekle narušila intimnost pri boravku u "Multisenzoričkom vrtu".Unatoč tome,taj projekt ravnateljice Ljiljane Kencel i osoblja doma je doista za pohvalu jer se jedan dio do nedavno zapuštene zelene površine u okolišu Učeničkog doma preuredio kako bi bio primjeren za multisenzorna iskustva u prirodi za dobrobit članova Društva tjelesnih invalida Grada Rijeke, učenika, studenata i zaposlenika Učeničkog doma „Podmurvice“ te svih građana Rijeke.
Nekoliko slika bez teksta kako bi se dočarala atmosfera boravka u tom vrtu:

[Kont]

Ovdje nikada u životu nisam bio.



Zato ću to sad detaljno nadoknaditi.Ulaz u nekadašnji posjed veletrgovačke obitelji Poglayen.





U popisu riječkih trgovačkih tvrtki i veletrgovaca iz 1793.godine spominje se Poglayen Giovanni,uz ostale veličine poput Adamich Simone e Figlio,Bienenfeld Adamo, Cavalli direttore della fabbrica Potasch, Cragnez Francesco itd.U 18. stoljeću u privrednom životu grada posebno su se isticali članovi obitelji Celligoi, Corossacz,Wohinz i Poglayen, kojima će se tijekom 19. stoljeća pridružiti obitelji Kobler, Jellouscheg, Walluschnigg,Gorup i Premrou.Kao izvršitelj oporuke Dr.Felixa Seghera iz 1820.godine spominje se Matija Poglayen pok.Antuna.
Godine 1864. za riječkog kanonika je izabran Josip Poglayen koji je bio i povjesničar te je autor popisa riječkih kanonika 1395.-1879. kojim se poslužio i G.Kobler.
1908. godine samostan benediktinki, pokraj crkve Marijina Uznesenja, bio je u tako lošem stanju da je postojala mogućnost da se uruši.
Budući da za izgradnju novog samostana sestre benediktinke nisu imale dovoljno sredstava, Dobrotvorno društvo Maria na čelu s msgr. Mateom Balasom organiziralo je skupljanje dobrotvornih priloga. Osnovan je Odbor za gradnju samostana na čijem je čelu bila supruga tadašnjeg guvernera, grofica Sofija Wickenburg. Zahvaljujući brojnim donacijama pojedinaca i društava, odbor je tijekom nekoliko godina uspio sakupiti dovoljno sredstava za otkup prostranog terena, kao i za izradu projekta i gradnju.Balas je, među ostalim, ustupio za stotinu tadašnjih kruna belgradskoj crkvi "Majke Božje Snježne" orgulje iz crkve sv.Roka i na taj ih način sačuvao od uništenja, a sestrama benediktinkama istovremeno osigurao nešto novca za preseljenje.Orgulje su iz 18. stoljeća,a izrađene su u Mletcima za benediktinsku crkvu sv.Roka u Rijeci i danas su nažalost veoma oštećene. - G.Moravček
Otkupljen je teren koji se nalazio sjeverno od nove ceste – Via Trieste (danas
Ulica Franje Čandeka) a prethodno je bio u vlasništvu obitelji Poglayen.Stoga su se benediktinke odlučile  preseliti na svoje imanje na Podmurvicama, gdje su posjedovale kuću i veliki kompleks zemljišta. Međutim, ta kuća ni u kom slučaju nije odgovarala pravilima samostanskog života.Matejčić navodi kako su ovu odluku benediktinke donijele 1908. godine, međutim, Paolo Grassi već u tekstu Regulacijskog plana objavljenog 1904. predviđa na Podmurvicama novi benediktinski samostan.; [2], str. 398; [7], str. 34-35.

U svakom slučaju,dobro je što su se sačuvali stupovi na ulazu,iako ne i u potpunosti.



Na ulazu je i ova kućica koja je izgrađena na vidljivim ostacima neke starije,ali je svejedno simpa zahvaljujući muralu Voje Radoičića,



a koji su neki idioti prije par godina unakazili.