Priče iz rata

[zokxy]

Počnimo ulomkom iz knjige Giacomo Scotti - Luciano Giuricin: "Crvena zvijezda na kapi nam sja" 


OD MINERSKE GRUPE DO PRVE ČETE

»U studenom 1943. osnovana je mala četa istarskih minera. Velika oktobarska njemačka ofenziva i veliko pročešljavanje rasturili su partizane koji su se, nakon pada fašizma, okupljali po brdima. Nijemci su uništili veliki dio istarskih sela a stanovnici bili su zaplašeni i uznemireni. No, pravi partizani se nisu prepali, već su, iako u malom broju, nastavili ljutu borbu protiv okupatora, organizirajući gerilski rat i sabotaže.
Naša partizanska minerska četa je u to vrijeme nastojala zadati neprijatelju poneki smrtonosni udarac.«

Ovim riječima narodni heroj Matteo Benussi Cio započinje opisivanje prve akcije minerske grupe kojom je rukovodio. (Cio (Matteo Benussi), »I treni saltano in aria« (Vlakovi lete u zrak), u časopisu »Almanacco« Talijanske unije za 1948, Rijeka). Radi se o prvoj partizanskoj talijanskoj vojnoj jedinici Istre, nastaloj nakon tragičnih oktobarskih zbivanja.
Preminuli heroj ovako nastavlja:
»Sjedili smo na jednom brdskom prijevoju i promatrali more, šume, okolne vrhove, razmišljajući kako bi napali Nijemce i fašiste. Bilo je teško kretati se, silaziti s brda u sela, na ceste i rubove šuma, jer su neprijatelji pažljivo nadzirali svako mjesto. Ali nešto je trebalo učiniti. Partizan ne može bez borbe. Odlučili smo da ostvarimo plan koji smo već odavna skovali. Počeli smo izradom sandučića od dasaka, preostalih poslije vatre kojom su Nijemci uništavali seljačke kuće u brdima, da ne bi služile kao zaklon partizanima.
Teško se radilo, jer je vatra nagrizla čavle koji su se savijali, pa smo ih teško zabijali u drvo. Ali, napokon smo neke napravili i napunili ih tritolom. Osjećali smo neku žudnju pomiješanu sa čudnim uzbuđenjem, ali i oduševljenjem za skore prepade koje smo naumili izvršiti.«

Izgubljena noć

»Završili smo s pripremama. Naša su lica bila ozbiljna. Ništa nismo govorili. Krenuli smo uvjereni da ćemo uspjeti u svojoj namjeri. Noć je bila tamna a povremeno se s neba spuštao kratak pljusak kiše. U tami smo morali ići jedan iza drugoga, kako se ne bi izgubili. S kule u okolici Rovinja (Kula Boraso, n. a.) spustili srao se u dolinu. Kada smo stigli u Negré, zaustavili smo se da nešto pojedemo u jednoj seljačkoj kući. Dobro smo primljeni i divili su nam s e . . . Zadržali smo se da se odmorimo i sačekali vodiča koji nas je trebao odvesti do cilja, s obzirom da nismo bili s tog
područja i nismo ga mogli poznavati. Vodič je bio drug Giovanni del Carro (Delcaro. n. a.) iz Vodnjana koji nam je rekao da prilično dobro pozna područje, pa smo odmah krenuli.
Uputili smo se blatnjavim putem. Teško je bilo koračati. Cipele su nam upadale u blato a teret sandučića s minama još je više otežavao put. U jednom trenutku, da bih mogao produžiti, morao sam skinuti cipele. Pješačenje je potrajalo cijelu noć, ali vrhunac svega je bio u tome: kad se počelo razdanjivati, našli smo se u blizini mjesta odakle smo i krenuli! ...
Ipak nismo ni pomislili da bi odustali od pothvata. Uputili smo se prema Galižani ali nismo uspjeli postaviti minu, jer je već bio dan. Sakrili smo se u Šijanskoj šumi blizu Pule i tu čekati na pogodni trenutak. Kiša nije prestajala. Kroz cijeli dan isprobavali smo uređaj za aktiviranje mine i pregledavali ispravnost postavljanja mine, njezinih priključaka i vodova.
Kasnije, pod kišom, pokušali smo da malo prospavamo. Uveče smo očekivali vlak. Kada smo čuli u daljini njegovu tutnjavu na tračnicama, srca su nam lupala i u velikom uzbuđenju sačekali smo čas kad je trebalo stupiti u akciju. I eto, odjedanput lokomotiva stiže na mjesto gdje je bila postavljena mina. Aktivirali smo uređaj i mina koja je bila među tračnicama, eksplodirala je crvenim bljeskom. Tračnice, pragovi, kamenje, krhotine poletjeli su u zrak padajući oko nas, silovito preletajući iznad naših glava. Ljudi koji su ostali u vlaku nepovrijeđeni, bacili su se u neredu niz
nasip i bježali u šumu. Drugovi su se brzo povukli. U nastojanju da pokupim instrumente, ja sam zaostao i izgubio se. Cijelu sam noć morao ostati u šumi u strahu da me ne otkriju. Kiša je stalno padala. Nijemci, čim se razdanilo, započeli su gustim pročešljavanjem. Morao sam se premještati zajedno s njima i prilagoditi svoje pokrete njihovim pokretima. Na taj način ostao sam opkoljen
sa svih strana, a da Nijemci to nisu ni primijetili.«

Sam u obruču

»Nijemci su pucali svuda naokolo a ja sam se šuljao kao poskok da ne bi bio pogođen. Po prvi put sam se nalazio u takvom paklu, sa zvijerima žednim partizanske krvi. Glad me štipala u želucu, san i umor su me omamili. Jedva sam se držao. Počeo sam vjerovati da se neću izvući živ iz ove pustolovine. Tada sam zaigrao zadnju kartu. Uzeo sam pušku na nišan i počeo pucati po grmlju kao da sam i ja jedan od Nijemaca. Pomicao sam se za njima, a da oni nisu primijetili podvalu. Ali brzo sam istrošio municiju.
Nisam više znao što da poduzmem. Približio sam se nekim seoskim kolima koja su se nalazila u šumi za prijevoz drva. Sakrio sam svoje oružje. Odjednom sam shvatio da će možda ta kola
biti moj spas. Skinuo sam odjeću koja me mogla izdati i sakrio sam je pod granje. Popeo sam se na kola i potaknuo životinje kao da sam ja gazda. S tim kolima uspio sam probiti obruč i izaći iz opasnosti. Nijemci su stvarno pomislili da sam vlasnik kola.
Kad sam se dosta udaljio, napustio sam kola i pobjegao. Odjednom nisam više osjećao umor, bio sam nekako oporavljen ...
Tako sam nakon nekoliko dana opet vidio drugove i ponovno započeo borbu sa još većim gnjevom ... Zakleo sam se da ću se do kraja boriti protiv okupatora i nastaviti borbom do njegova uništenja.«
Mnogo godina kasnije, početkom travnja 1968, jedan od Ciovih drugova, Luciano Simetti, govorit će o sabotažama i drugim hrabrim pothvatima grupe koji su razbjesnili Nijemce i fašiste.
Spominjući prvi vlak koji su mineri blokirali — u studenom 1943, uništena jedna lokomotiva i pet vagona — Simetti komentira: »Pruga je bila Ciova strast.« Spomenuo je Milana Iskru, Giorgia Bognara, Antonija Nina Abbä i druge među prvima koji su sačinjavali minersku grupu.
Nekoliko dana nakon događaja u Sijani, lete u zrak most na putu za Lim i željeznički mostić kod Rovinja.

[Kigor]

Inace Giacomo Scotti i Luciano Giuricin

[jazbac]

Ledeni marš
Početak je nove 1944. godine. Ona prava goranska zima prilično je kasnila, što joj se ne dešava ni za koju desetinu godina. Veliki snijeg kao da je zaboravio ovo najsnjegovitije područje naše zemlje. Čak ni na svim visovima Kapele nije zasniježilo. A može li biti većeg poklona, većeg prijatelja partizanima od ovakve blagonaklonosti neba. Sve do ove zime snijeg se opasno, nekad manje, nekad više, udruživao sa neprijateljem, čak i od oktobarskih dana. Ovoga puta, tek početkom februara, surova zima udružila se kao nikad do tada s neprijateljem, s njegovom trećom fazom zimskih operacija protiv nas. Nijemci, ustaše, četnici, ne znam da li je bilo još neke bande, navalili su saveznički, gotovo iznenada, na istočne dijelove naše prostrane slobodne teritorije, kao da su željeli da nadoknade ono što su propustili u Šestoj ofanzivi. Prvi su na udaru Brinjski kraj i Drežnica. Prirodno zatišje odjednom je nadvladao pravi pakao. Situaciju je znatno otežavalo to što se na jednom nevelikom prostoru našlo, pored naroda i bolnice, mnogo naših jedinica koje je trebalo hraniti i smjestiti. S jednom brigadom i odredom nekako bi se moglo i opstati, ali nepredviđeno nam se vratila iz Like naša Druga brigada, na čelu sa komandantom Viktorom Bubnjem i komesarom Emilom Karadžijom. Sreća što nam nije vraćena i Četvrta, koja će ući u sastav Trideset i pete ličke divizije, pa da se nađemo u još težim nevoljama. I kad ne bi bilo nikakve ofanzive, tu bi se teško preživjelo.
Svi putevi prema središnjem dijelu slobodnog Gorskog kotara, koji zahvata Delnice, Brod na Kupi, Vrbovsko i nekoliko susjednih opština, presječeni su masivom Velike Kapele, njenim debelim snijegom i ledenim mećavama. S ovim dijelovima slobodne teritorije održavamo veze samo pomoću grupa dobrih skijaša i povremeno telefonom. Našu prostranu slobodnu teritoriju presijeca bedem koji izgleda nesavladiv u ovakvim uslovima. Neprijatelj, zima i glad upregli su se protiv nas kao nikad ranije. Narod čini što je u njegovoj moći, otvara i posljednje trapove, ali to nije ni izdaleka dovoljno da bi se tu ostalo i opstalo. Bolnica je uvijek naša glavna briga. Nastupajući od Gospića, neprijatelj je 18. januara 1944. prodro u Otočac, a 23. januara 392. legionarska divizija je preduzela ofenzivu na slobodnu teritoriju Drežnice. Nekoliko dana su vođene najžešće borbe na prilazima partizanskoj bolnici iznad Šekića na Kapeli. U tim borbama istakle su se sve jedinice 13. divizije, a posebno prvi odred.
Prostora za manevar nema. Škripac da ne može biti gori.
Partizanske noge su otkazale, snijeg ih je sputao za bilo kakav duži pokret. Kad bi se mogla probiti preko Kapele bar jedna brigada u širi rejon Delnica, to bi, nadam se, ipak pružilo neke izglede da se spasimo. Od »obećane zemlje« dijeli nas pedesetak kilometara nemilosrdne prirode, koja se ispriječila kao najljući neprijatelj. Naša stara dobra Kapela, naše utočište, mnogo puta i spas, ne da k sebi: prijeti, bijesni, opominje. Bila je milostiva, otvorila je toliko puta svoja njedra, a sad se pretvorila u avet.
I narod, i štabovi brigada i svi oni niži, kao uvijek u teškim prilikama, uprli poglede u štab Divizije. On je pozvan da nađe izlaz. A kako da ga nađe? Izbora nema, mora se udariti na planinu, bez oružja, golim životima. Teško je pribrano rasuđivati i osloboditi se misli na njen pakao. Iz ove klopke putevi ne vode nigdje drugdje, ni prema moru, gdje su Nijemci, ni prema Lici, ni Kordunu, od kojih nas dijeli jak neprijatelj i duboki snijeg. Nekud se mora sa jednom brigadom, ako želimo da je spasimo i da druga preživi.
Snijeg i dalje ne popušta, stalno zasipa, a neprijatelj je sve agresivniji. Poslije dugog vijećanja, pala je odluka da se Druga brigada probija kroz zavejanu Kapelu prema središnjem dijelu Gorskog kotara. U normalno vrijeme, bez snijega i sa punim torbicama hrane, trebalo bi za ovakav marš bar dva dana. A ovako, kad se prostor ne mjeri kilometrima, šta čovjek da kaže. Brigadi je, nema druge, suđeno da vodi bitku na život i smrt s nemilosrdnom prirodom, koja se ispriječila između dva dijela iste slobodne teritorije.
Priprema je trajala nekoliko dana. Ne zanemarujući veliko iskustvo u borbi s planinom, snjegovima i glađu, izvršene su sve moguće pripreme. Poveća grupa izabranih skijaša predviđena je da ide na čelu Brigade, da bi trasirala prtinu i koliko-toliko načela cijelac. Tik za skija-šima krenuli su najsnažniji borci da testerišu snijeg. Za tim prethodnicima, kretali bi se bataljoni, podijeljeni na čete. Na začelje je određena sanitetska ekipa, kako bi mogla ukazivati pomoć promrzlim, izgladnjelim i malaksalim borcima. Sve smo predvidjeli. Borci su čak upozoreni i na eventualne pojave halucinacija i kako se u takvim prilikama treba vladati, kako odvojiti opasni privid slatkih želja od stvarnosti. Jedino se nije mogla predvidjeti hrana. Nje nije bilo ni u komori Brigade od nekoliko desetina konja, niti u torbicama boraca, osim malo kuvanog
Komandant i komesar toga odreda, Mile Trbović i Dragutin Gašparović su 7. februara predložili štabu 13. divizije da pohvali »1) komandira 2. čete I bataljona druga Pešun Stjepana, koji se je prvi javio da će sa svojom četom jurišati, što je i učinio gdje je bio teže ranjen; iako teško ranjen, pitao je gdje mu je jedinica. 2) Iz II bataljona pokazali su također hrabrost drugovi Kalafatić Tomo, zamjenik komandira čete i Marčić Milan, vodnik. Borci: Gostović Mihajlo, Komadina Mate, Perušković Ivan, Mičetić Drago, Pleše Josip, Šestan Vlado, Gostović Mirko, Hajduković Đuro i drugarica Šlezinger Ana gdje su obadvoje dali svoje živote služeći primjerom svojom hrabrošću kroz cijelo vrijeme borbe«. (Zb. NOR, V/24, 122) Veljko Kovačević i Artur Turkulin su odmah poslije prve faze njemačke ofanzive na sjeverozapadnu Liku, Gorski kotar i Hrvatsko primorje, 26. januara, pisali Glavnom štabu: »Moral i borbenost kod boraca u ovim borbama bili su zadovoljavajući, te se često čula pjesma u najžešćoj borbi«.
Svjesni velike odgovornosti, s Brigadom će biti upućen i načelnik štaba Divizije Dimitrije Vojvodić Zeko, čovjek velikog ratnog iskustva, visokog morala i prisebnosti. Sama činjenica da je s brigadom njen komandant Viktor Bubanj, Goranin, vješt snijegu, komesar Mirko Lenac i načelnik Zeko velika su zaloga i nada za dobar ishod poduhvata.
Zeko Vojvodić nije slučajno određen. On je za sobom već imao jedan istorijski marš sa Prvom proleterskom preko Igmana. Njegovo iskustvo može biti dragocjeno. Sve do susreta s njim, ja sam o tom pogibeljnom maršu znao samo površno. Zekova priča o njemu sad me opterećivala još većim strahom.
-     Šta misliš, Zeko - obratih mu se uoči sastanka - šta nas čeka, neće se valjda ponoviti Igman? Ti imaš veliko iskustvo.
-     Nadam se najboljem. Izvršili smo sve pripreme. Igmanci ih nisu imali.
S njim i s Viktorom dugo sam razgovarao u našem štabu uoči samog polaska. I njih dvojica i ja držali smo se hrabro, a kako smo se osjećali tek kasnije ćemo jedan drugom otkriti.
Nastupio je prvi dan marša. To je bilo 21. februara. Od Drežnice do spaljenog Jasenka, do podnožja velikog uspona uz Kapelu, trebalo je cestom prevaliti petnaestak kilometara, što je izvedeno uspješno, a da niko nije stradao. Temperatura: 10 stupnjeva ispod nule. U Jasenku je Brigada prenoćila u najtežim uslovima. Odatle do Mrkoplja, prvog mjesta s onu stranu planine, ostala su dvadeset i četiri kilometra uglavnom uspona, koji na pojedinim tačkama doseže i do hiljadu i više metara.
U štabu Divizije ostali smo komesar Vinko Švob, koji je onih dana zamjenio Turkulina, ja i još nekoliko ljudi. Bili smo smješteni u jednoj brvnari, uz malo obezbjeđenja, koje je moralo biti na oprezu, da se od nekud ne bi pojavio neki neprijateljski trup. Jednom sam mu, počet kom zime, za dlaku izmakao. Samo što smo izišli sa štabom Divizije iz jedne kuće u Škaliću, s odstojanja od nekih kilometar i po, vidim tri desetak naoružanih ljudi u partizanskim uniformama kako se primiču kući gdje smo do maloprije bili smješteni. Ne znajući iz koje je jedinice ta grupa, počesmo da dozivamo. Čujemo dovikivanja s njihove strane, ali nikako da se sporazumijemo. Tek sjutradan doznali smo da je to bio y neprijateljski trup, koji će počiniti veliki zločin u susjednom selu. Pri-
padnici trupa, Nijemci i ustaše, predstavljali su se kao borci Druge brigade, koja se tada nalazila u Lici. Kad se oko njih okupilo tridesetak ljudi da se raspitaju za svoje najbliže, zaštektali su njihovi automati i do posljednjeg pobili sve okupljene seljane. Taj događaj sad uoči pokreta Brigade, upozorava i opominje.
Zahvaljujući dobroj telefonskoj vezi s Jasenkom, bili smo u toku odlaska i ispružanja Brigade prema planini. Višekilometarska jednored-na kolona, poput neke džinovske gusjenice, sporo se utapala u duboki snijeg. Bilo je valjda već podne kad je i začelje kolone iščezlo u planini.
Neprekidno držimo otvorenu liniju s Mrkopljem. Komanda mjesta i i Mjesni odbor pripremaju se da prihvate Brigadu i da je dobro nahra-
ne i smjeste. Na njima je da mobilišu što veći broj ljudi kako bi joj pošli u susret, preko Matić-poljane, da joj ponesu nešto hrane i po mogućnosti nalože vatre u debeloj šumi, kako bi se borci mogli ogrijati i okrijepiti. Sve je bilo predviđeno, ali sve neće biti izvršeno. To je bio veliki podbačaj prihvatitelja.
Prolazi deset časova, petnaest časova, zagazili smo duboko u noć, ali od Brigade ni traga ni glasa. Na časovniku je već ponoć, a iz Mr-rkoplja još ništa. Iz Komande mjesta javljaju da je više ljudi išlo u susret Brigadi, čak do iza Matić-poljane i da su se vratili, jer je bilo neizdržljivo. Naredili smo da što prije ponovo krenu. Oni tvrde da je nemoguće. Matić-poljana je nesavladljiva.
Da li je to kraj Brigade? Gubi li ona svoju najveću bitku? Ali opet budi se žižak nade. Prekaljeni su to borci. Tu su Viktor i Zeko, tu su brojna proslavljena imena. Mogu li ih pobijediti zima, umor i glad? Da li je ovo moj najteži dan u životu, pitam se. Neumitna savjest kreće svojim poznatim tokovima da me obori. Ja sam izdao naređenje za ovaj marš. Bez njega, bio sam čvrsto uvjeren, ne samo ja već i svi u Štabu, Brigada ne može opstati. To je bio jedini način da se spase. Svega sam toga svjestan, ali u meni su se probudili nemilosrdni mučitelji da me optužuju, sude i dave. A što bi bilo s njom da je ostala? Samo je jedan odgovor: ne bi opstala. Na granici sam razuma. Kolona od blizu hiljadu i dvijesta boraca uhvatila se u koštac sa smrću. Ja je zamišljam kao nekog mnogonogog gmizavca koji kroz duboku prtinu Kapele kopa svoj grob.
Dvadeset i četiri časa su prošla. Dvadeset i četiri kilometra je puta. I najzad, u zoru, čujem glas iz Mrkoplja.
-     Stigla je Brigada.
-     Jesu li svi na broju?
-     Svi su, svi. Razmještaju se po kućama, gdje ih čeka topao obrok.
-     Dajte mi Viktora ili Zeka.
-     Pa ko bi sad njih pronašao.
Poslije dvije noći prvi put sam zaspao. Ali pravog sna nije bilo. Nisam mogao da razlučim san i javu, obuzeo me neki neuhvatljivi košmar u kome je sve mutno, bezlično. Snijeg i Nijemci kovitlaju se i prepliću, a između njih - Brigada. Gledam je kako nestaje i iščezava i ponovo se pomalja kao u nekoj bijeloj pustinji. Nekoliko puta sam se budio i ustajao. Jednom sam potpuno ostao bez svoga ja, ne znam ni ko sam ni što sam, izgubio sam svoje ime. Činilo mi se da to dugo traje, a možda je trajalo svega nekoliko sekundi. Opet sam zgrabio telefon i pozvao Mrkopalj da pripitam da li je stigla Brigada. Kad sam ponovo dobio potvrdan odgovor zaspao sam.
Tek nakon dva dana saznali smo od Viktora i Zeka o stravičnom maršu i cijeni kojom je plaćena. Prvi dio puta, uspon prema Bjeloj Lasici, kojeg smo se najviše bojali, izdužena jednovrsna kolona, gazeći snijeg do prsiju, prevalila je ne naslućujući još ništa strašno. Poslije je zemljište znatno položnije. Put vodi između visokih četinarskih stabala, ali tada tek počinju prave nedaće; zima, iznemoglost i glad nastupaju svom žestinom. Počelo je strahovito zahlađenje; oko 30 stupnjeva ispod nule. Oružje protiv užasnog nevremena izgleda da je samo jaka volja, posljednji ljudski napor u borbi za opstanak. Od velike iznemoglosti borci grabe svaki trenutak da se malo zavale u snijeg i predahnu, boreći se sami sa sobom. Svi su znali, da se ne smiju prepustiti toj slatkoj želji, ali ovog momenta ona postaje jača od svijesti.
Polovina puta savladana je, ipak, bez ijednog gubitka. Vjetar je stalno zavijao kroz krošnje zaleđenog visokog drveća koji se dolje, u dubokoj prtini, malo osjećao. Ali škripanje grana i lomljenje leda pretvarali su se u grmljavinu, sličnu nekoj velikoj kamenoj lavini koja se sur-vava s planine. Koliko je do Matić-poljane? Izgledalo je da će bljesnuti ispred Brigade svaki čas, donoseći joj spas. No, ona je ove noći poput izdužene elise izmicala i svakim trenom postajala sve nedostižnija.
Doći do nje znači dobiti bitku. U to su svi vjerovali.
Nešto ispred Matić-poljane drama je, u stvari, tek počela. Borcima se masovno pričinjavaju lijepe kuće, dobro osvijetljene, veliki kazani hrane. Oni vade svoje porcije, prilaze pojedinim stablima i stavljaju snijeg u njih. Drugi, pak, uzimaju šibice i tobože pale vatre. Primorcima i Istranima priviđaju se od šišarki na borovini i jelovini smokve; pružaju ruke, propinju se da ih dosegnu i pojedu. Halucinacije će malo koga poštedjeti. Čak ni Viktor ni Zeko nisu im mogli izbjeći. Ali uvijek neko priskoči i počinje da trlja snijegom. Padaju i prve žrtve, nema im pomoći. Dva borca tobože pale vatru šibicom i ostaju smrznuti. Na drugom mjestu borac se zaledio držeći porciju u ruci.
I najzad pred Brigadom je čistina Matić-poljane kojom vlada ura-ganska mećava. Nema više guste šume ni pucanja njenih ledenih okova. Orkan tek počinje. Izdužena kolona izbija polako i ispruža se. Još nekoliko kilometara, još malo, još malo, samo što se ne vidi Mrkopalj i spas, ali ovaj put nema kraja. Snažna mećava sručila se na Brigadu. Jednoredna kolona boraca sve se više zgušnjava da se između ne bi stvorio razmak. Drže se za pojase. Prtine nema. Samo što se iščupa noga iz snijega trag je poravnat. Crni i bijeli mrak se izmiješali. Niko nikome više ne može pomoći, niti može vidjeti da li je neko pao, da li ga je vjetar oborio i zameo. Lanac boraca se kida.
I konačno, nakon dvadeset i četiri časa probijanja, Brigada se svalila u Vojni Tuk i Mrkopalj. Cijena Kapelskog marša utvrđena je, bar približno, poslije nekoliko dana. Kad su se jedinice postrojile po četama i vodovima, ustanovljeno je da je ostalo zanavijek na tom stravičnom maršu dvadeset i šest boraca. Svi pokušaji narednih dana, kad se vrijeme smirilo, da se pronađu njihovi leševi bili su uzaludni. Kapelski snijeg krio ih je u svojoj utrobi.
Ali da li je ostalo samo dvadeset i šest? Ta tajna nikad neće biti otkrivena.
Postoji nekoliko čuvenih marševa u toku našeg rata, među kojima je sigurno najznačajniji Igmanski. Ali nijedan nije bio teži od ovoga, niti je plaćen tolikim žrtvama. A da i ne pominjemo one borce koji su ostali promrzlih nogu i ruku. Zeko Vojvodić je jedini čovjek koji je učestvovao u oba marša: Kapelskom i Igmanskom.
Matić-poljana ušla je u imenik našeg narodnooslobodilačkog rata kao spomenik-grobnica dvadeset i šest smrznutih partizana. Danas ako pođete na Matić-planinu, vidjet ćete dvadeset kamenih gromada, ljudskog izgleda, u jednorednoj koloni, koji dočaravaju jednu strašnu stranicu istorije. Ispred njih je jedan mali spomenik, s četiri ploče, na kojima su uklesani stihovi pjesnika posvećeni smrznutim na Poljani. Ne tražite imena stradalih. Nisu ih sačuvali imenici jedinica. Ali zna se da su najvećim dijelom bili Istrani kao najneotporniji prema divljim zakonima surove planine.
Veljko Koačević u knjizi RATNA SJEĆANJA

[milić]

Strašno! Slava palim drugovima! I neću ni riječ više na ovu temu!

[zokxy]

Meni poznata epizoda, drugima možda malo manje, koja se zbila 10.-12. travnja 1941. u Crikvenici kad je brat ustaškog vojskovođe i proglašavatelja osnutka tzv. "NDH" Slavka Kvaternika - imenom Petar Kvaternik, glavom platio pokušaj uspostave nove vlasti u mjestu Crikvenica, a udesio ga je mornarički odred pod vodstvom kapetana bojnog broda Mirka Pleiweissa ... Za spomenik koji se spominje u tekstu nisam siguran da i dalje postoji ... 

[zokxy]

[zokxy]

Nešto o filmu Barba Žvane

[zokxy]

Manevarski napad na kotu bivše granice između Pehlina i sela Škurinje 

[zokxy]

Tuhobić - popis boraca (do konca kolovoza 1941. godine bilo je na Tuhobiću oko 60 boraca, popis je učinjen na temelju izjave prvoborca Hreljina i borca Tuhobića druga Ivana Fabijanića - Bafa)


Albahari Moša   strijeljan
Benac Vuković Marija   živa
Blažević Joža   ?
Bogatec Josip - Jakšić   živ
Brentini Franjo   umro (iza rata)
Cindrić Eugen   živ
Crnković Viktor   živ
Cvetan Frane   živ
Dojč Božo   živ?
Dojč Vera   živa?
Dukić Vjekoslav   ubijen
Fabijanić Ivo - Bafo   živ
Fabijanić Miro   živ
Felker Božo   poginuo
Felker Ivan - Đani   živ
Gecan Josip   živ
Hlača Mimica   živa
Hofman Milan   živ
Jakovčić Marica   živa
Kamenar Vazme   živ
Komar Slavko   živ
Košuljandić Klement   poginuo
Krautzek Ivan   živ
Krautzek Slavko   strijeljan
Kružić Viktor   ubijen u Dachau
Kružić Zora   umrla
Kučan Dušan   živ
Kučan Josip   poginuo
Kučan Josip   živ
Kučan Ruža   živa
Majstoroić Cveto   živ
Marač Poldo   živ
Marčelja (Kučan?) Ivan   poginuo
Medved Rudolf   živ
Paškvan Frane   živ
Petrović Ratko   poginuo
Polić Romano   poginuo
Polić Toma   poginuo
Rahelić Miro   živ
Slepčević Vojo   živ
Soldatić Tugo   živ
Šćitar Drago   poginuo
Šepić Milan   poginuo
Šubat Luka   živ
Tomljenović Ivica   mrtav
Vidas Rajko   živ
Vončina Stane   poginuo
Vukelić Milan   živ

(ovo - živ, shvatite kao živ na kraju rata, sada više vjerojatno nema više puno s tim opisom!) 

[zokxy]

Dio ratnog puta 43. istarske divizije, travanj 1944., objavljeno u Novom listu 1954. g

[zokxy]

Ima i nastavak, cijela stranica Novog lista 1954.

[zokxy]

Priča o Podhumskoj tragediji, kao i o meni do sada nepoznatoj ekspediciji riječkih fašista tzv. Colonna Servidori, koja je bila 7.5.1942. u zoni Sv. Matej - Kraki (?) - Zamet i završila hapšenjem tuceta ljudi

O toj koloni Bruno Tardivelli piše:

"Il Segretario Federale, Genunzio Servidori con l'elmetto, la sua divisa nera, il cappotto di pelle nera, armato di mitra, uno dei pochi che ce lo aveva e lo portava a tracolla sul petto, sfrecciava avanti e indietro, lungo la colonna sulla sua Moto Guzzi 500, seguito da un altro ufficiale, per rassicurarci e noi lo salutavamo con grida e cenni.
Poi qualcuno intonava l'inno di battaglia:

All' armi, all'armi
All'armi siam Fascisti
Terror dei comunisti!
Ribelli,dove siete?
Venite un poco fuori!
Vi aspettano i Fascisti
Di Nunzio Servidori!"

Riječka je fašistička postrojba nazvana "Colonna Servidori" po generalnom sekretaru P.N.F. u Rijeci Genunziu Servidoriju. Oni su u svoje ekspedicije zvali i omladince fašiste, ali im se baš oni nisu jako voljno odazivali, već su ih i bojkotirali raznim isprikama (kaže Bruno) - jer su te ekspedicije bile sa spaljivanjem kuća po Gorskom kotaru, uhićivanjem i premlačćivanjem ljudi, te su čak omladinci pasivno sudjelovali u pokolju na Podhumu.

[zokxy]

A Nikola Polić spjevao je o krvavim danima srpnja 1942. pjesmu - baladu

[zokxy]

U zasjedi - ovo se odnosi na spomenik koji sam poslikao i obradio u ovdje - http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=17.msg78631;topicseen#msg78631

Riječima borca koji je u toj akciji sudjelovao. To se zove propaganda! 

[zokxy]

Tuhobić 1941. i akcije tih dana prve ratne godine