Auto i moto utrke na našem području

[seas]

Ovako Barry Collerson (http://www.computeroutpost.com.au/item/bp53187/), jedan od vozača u utrci automobila 1966 opisuje utrku i oko nje u svojoj knjizi "Mount Druitt To Monza - Motor Racing on a Shoestring Budget":

"Our next meeting, the Adriatic Grand Prix in Yugoslavia, gave me my first experience of racing behind the Iron curtain, The colorful seaside town of Rijeka and Opatija and it is here that the Grand Prix is held, on a natural road circuit which starts on the beachfront and winds up a steep hill with a rock face on one side and a sheer drop to the sea, protected by a stone wall, on the other. Then comes a fast downhill straight, a hairpin, another straight bit followed by a series of downhill S bends and back to the pits on the waterfront. The circuit also boasts an uphill hairpin which is the tightest I have ever seen; during practice I think every driver had to select reverse gear to get round it at one time or another.
The general layout is not unlike Monaco, but it's much faster and longer, being almost four miles per lap.
We were paid our starting money in local currency and, as this money has little value on the exchange rate outside Yugoslavia, we decided to spend as much as possible while we were there. Our starting money, equal to about 45 Pound each, was a small fortune by local standards and we found it difficult to get rid of the local currency - I wish I suffered from this problem more often. We even lived it up by staying in a hotel, which was a change from living, sleeping and eating in the transporter.

Saturday's programme consisted of several motor cycle events plus the two eight-lap qualifying heats for the Grand Prix. In my heat I managed to finish second, with Kurt Keller third, but I was lucky to finish, nursing my car to the chequered flag with 20lbs oil pressure and a run big-end bearing which took its toll on the big-end and con rod. Overnight we patched up the engine with a new set of bearings as a starting money special for the final on Sunday. However, the race became a farce when the heavens opened up just before the start making the already dicey circuit like a skating rink. The promoters wanted to abandon the race and after some argument the cars which had qualified were wheeled out onto the circuit to drive an exploratory lap, after which a vote was taken. The result was a deadlock, half the drivers (including Kurt and myself) voting to race while the remainder claimed it was too dangerous. Eventually a compromise was reached, the race being run over five laps instead of 12. Although run at a snail's pace, several drivers (including me!) still managed to spin on the treacherous surface, the eventual winner being Patrick Dal-Bo in the works entered Pygmee. Kurt, who loves the rain, upheld our team name by finishing third."

Barry Collerson ie bio entuzijast i amater-vozač utrka rođen u Australiji koji je započeo svoju trkaču karijeru na utrci "Mt Druitt"  1955. Uložio je svoju lovu i došao se utrkivati u Evropu i utrkivao se sredinom 60-tih u Formuli 3 na mnogim poznatim trkalištim uključujući Monzu.



Rezultati Barry Collersona u Europi 1966:
http://www.formula2.net/F366_IndexE.htm

Moja posljednja dva posta su sa mojih stranica: http://www.formula1-dictionary.net/preluk.html

[seas]

Velika nagrada Jadrana 1966. ostala je zapamćena po tragediji koja se dogodila na dijelu staze stotinjak metara poslije starta. Došlo je do dodira četiri jednosjeda Formule Junior koji su nakon toga udarili u ogradu na kojoj su se nalazili mnogi gledatelji. Nekoliko ih je bilo teško ozlijeđeno, a jedan od njih umro je tri dana nakon nesreće. Sve je započelo u trenutku kada se na startu Tony Goodwin iz Velike Britanije u Brabhamu probio iz drugoga u prvi red. Zbog toga se istočnonjemački vozač Hans Roediger u Melkus-Wartburgu morao iz prvoga vratiti u drugi red pa je na njega naletio jedan od vozača iz trećega reda. Roediger je tada izgubio vlast nad automobilom i poletio prema desnom rubu staze. Za to su vrijeme Willy Lehmann, Tony Goodwin i Bentz Dieter već ulazili u prvi zavoj.

Šokirani gledatelji i vozači na mjestu nesreće


Nekoliko trenutaka kasnije Roediger je udario u stup na rubu ceste i naglim okretanjem upravljača ulijevo prepriječio se na stazi i zapriječio put vozačima koji su dolazili iza njega. Na stazi se time stvorila neopisiva gužva od četiri međusobno isprepletena automobila iz drugoga i trećega startnog reda koji su skliznuli prema ogradi na lijevoj strani staze. Gledatelji koji su sjedili na ogradi nisu se uspjeli ni pomaknuti kada su automobili udarili svom snagom u ogradu i kada su zrakom počeli letjeti njihovi dijelovi.

Hans Roediger i Tibor Szeles na mjestu nesreće


Vozači Hans Roediger i Tibor Szeles izvukli su se iz razbijenih automobila, a po stazi se razlilo ulje i benzin. Automobili koji su prošli mjesto nesreće nastavili su juriti prosječnom brzinom od oko 130 km/h, završavajući prvi krug. I dok je Roediger bespomoćno gledao u razbijeni automobil, Tibor Szeles je pojurio prema ogradi da vidi što se dogodilo s gledateljima na koje su naletjeli automobili. Za to vrijeme utrka se nastavljala nesmanjenom žestinom tako da je auto prve pomoći s ozlijeđenima uz veliki rizik krenuo prema bolnici u Rijeci. Kada se nagnuo preko ograde, Tibor Szeles vidio je užasnu scenu na nekoliko metara nižem parkiralištu. Na jednoj strani nalazio se Marijan Mikuž iz Rakeka u Sloveniji koji je pozivao u pomoć. Tri dana kasnije njegov je sin umro od zadobivenih ozljeda. Na drugoj strani bila je supruga talijanskoga državljanina Marija Andresonija koja je pokušala podignuti svojega teško ozlijeđenoga supruga koji je kasnije prevezen na odjel intenzivne njege u Rijeci.

Izvlačenje unesrećenih na parkingu ispod staze, sada je to parking iznad plaže

[Kigor]

Seas, kasnim s odgovorom. Da istina totalna nepoznanica. Cijela prica pocinje s time bit ce utrka. Velika misterija

[jano]

Seas - super tema.
 Čitam kao knjigu i vidim od očiju utrke iz prošlosti ulicami moga grada.
 Šezdesetih, sedamdesetih godina. Norton, MZ, CZ i drugi motocikli. Crne kože, miris ispušnih plinova. Tisuće ljudi na ruti i motor orkestar.
Eh, to su bili dani.
Svaka Ti čast Seas. Nastavak molim.

[jazbac]

Odlično obrađena tema Seas 
Da te samo malo nadopunim sa nekim privatnim podacima budući da sam "odrastao" u Preluku na utrkama. Nono mi je bio jedan od osnivača AMD Matulji i njegov prvi predsjednik te organizator prvih poslijeratnih utrki i najbolji prijatelj velikog Dante Saletnika. Tata je bio dugogodišnji kronometrist, jedan barba pomoćnik direktora utrke, a drugi voditelj zavojnih sudaca. Inače, na ovoj slici sa unesrećenima vidi se "tristać" od toga barbe koji je bio voditelj zavojnih sudaca. Možda, malo preciznije bi trebalo reći da ovo nije bilo iznad plaže već točno nasuprot ulaza u stanicu za tehnički pregled.
A vidin da si negdje (vjerovatno na LPR) pokupio i sliku iz moje privatne zbirke na kojoj je moj nono Josip Maurer (ovaj desno) sa Viloressijem koji je pobjedi 1956. sa Testa rossom u klasi +3000.

[seas]

Odlično obrađena tema Seas 
Da te samo malo nadopunim sa nekim privatnim podacima budući da sam "odrastao" u Preluku na utrkama. Nono mi je bio jedan od osnivača AMD Matulji i njegov prvi predsjednik te organizator prvih poslijeratnih utrki i najbolji prijatelj velikog Dante Saletnika. Tata je bio dugogodišnji kronometrist, jedan barba pomoćnik direktora utrke, a drugi voditelj zavojnih sudaca. Inače, na ovoj slici sa unesrećenima vidi se "tristać" od toga barbe koji je bio voditelj zavojnih sudaca. Možda, malo preciznije bi trebalo reći da ovo nije bilo iznad plaže već točno nasuprot ulaza u stanicu za tehnički pregled.
A vidin da si negdje (vjerovatno na LPR) pokupio i sliku iz moje privatne zbirke na kojoj je moj nono Josip Maurer (ovaj desno) sa Viloressijem koji je pobjedi 1956. sa Testa rossom u klasi +3000.

Hvala na nadopuni. Tvoj nonić je bio Josip Maurer? Čovječe ti si stvarno rođen sa mirisom benzina u tvojoj kući.
A i napisao si post o njemu ako se ne varam.
A mislim da sam onu sliku skinuo negdje sa Fejsbuka ali nisam siguran. Može biti i da je sa LPR-a. Samo znam da je sigurno nisam napravio ja 

Uglavnom, ako imaš još kakvih podataka u ovoj temi, a pogotovo o obitelji Saletnik, šta čekaš!!!!

Mislio sam na onaj parking koji je iznad plaže i proteže se od ulaza na parking pa sve do otprilike preko puta ulaza na tehnički. Ma i nema veze, glavno da ljudi skuže o čemu se tu priča.

Ja sutra odlazim i vraćam se za 3 mjeseca, nadam se , i onda sljedi nastavak priče. Imam još hrpu slika koje samo čekaju da budu viđene. strpite se!

[fusher]

benzina i korši mu genetika, a on se na biciklete vozi....pfff...

[jazbac]

benzina i korši mu genetika, a on se na biciklete vozi....pfff...

  imaš glavu nemu za četire nogi    valda san po ten pitanje na onu Ćićku bandu, a za nas ni nego na mulah i tovareh jahat, nanke na konje 

Seas, ja se svakodnevno vidim sa Dantetovom kćeri, a i s unucima sam u kontaktu. Ako te neč konkretno zanima ću te povezat s njima 

[seas]

Ma nista konkretno. Mislio sam da ti imas kakve poslastice iz povjesti u vezi sa njima pa da to postas. A ja sam sada u Dohi na aerodromu i cekam let za Singapur. Free WiFi

[Marck]

U Rijeci i na Sušaku su se nakon drugog rata svako malo održavale utrke motora, 1946. ; 1947.; 1948.. Godišnje ih se znalo održati desetak. Prvenstvo Rijeke znalo je okupiti pedesetak riječkih motociklista. Znali su nastupati i motoristi iz susjednih mjesta. Matulja, Opatije, Crikvenice. Utrke su se vozile po centru na različitim lokacijama. Jedna se vozila od Guvera preko Belvedera na Circolo pa natrag preko Brajde do Guvera. Vozila se je čak jedna utrka oko cijeloga Sušaka. Išlo se na Orehovicu , preko Kačjaka na Pećine i natrag u centar Sušaka. Start je bio kod apoteke vis a vi Sušačkog nebodera.
Proučavajući povjest automoto utrka u našem kraju nisam uspio pronaći niti jednu čistu fotografiju sa tih natjecanja. Za sada, što ne znači da neću. Nešto sam presnimio iz novina no vrlo su loše.
Na tim utrkama motora izgleda da su učestvovali mnogi samo kako bi mogli dobiti benzinu, ulje, svjećice pa i gume preko reda. Naime vladala je nestašica svega i svačega. Tako sam u Riječkom listu pronašao mnoštvo poziva u kojima se motociklisti pozivaju na sastanke u FD Jedinstvo. U jednom im se još napominje da se odazovu na sastanak a ne samo da dolaze na sastanke kad se djeli benzin, svječice, ulje, gume. Uz toliki broj "trkača" kolko ih je znalo nastupati na tim utrkama trebalo je biti barem još deset pravih Jugo šampiona usprkos činjenici da je ovaj kraj imao poprilično. Očito je "grebanje" i tada bilo popularnobez obzira na razvoj općenarodne imeovine i bratstva i jedinstva .
Što se tiče Preluke tamo su se također na početku, 1946. , 1947., 1948. održavale svako malo "lokalne" utrke.  Izvjestitelj je uvjek u najavlji pisao "na našoj jedinoj međunarodnoj  stazi" ( to su pisale i sve tadašnje YU tiskovine)  . A to tada"međunarodno" je zahvaljujući onoj auto utrci iz 1939. Zanimljiv je tekst iz prvog posljeratnog programa. Doslovce je samo preveden tekst iz najave, iz programa utrke 1939. godine.  Na žalost kao je Riječki list izlazio tih godina svaki drugi dan osim nedjeljom, nema rezultata sa svih tih utrka. Što se tiče one slike sa starta u kojoj su natjecatelji Prvenstva Istre u obrnutom smjeru od nama uobičajene koja je tu postavljena ( slikao sam je jer zbog starosti i teško restauriranog Riječkog lista nisam mogao dobiti dozvolu za skeniranje ). Slika je postavljena u novine uz jednu najavu utrke. Lucian Saletnik sjeća se toga, samo se nije mogao sjetiti koje je to godine bilo. Inače Lucijan i sestra mu su mi ustupili sve svoje albume  sa slikama i člancima iz novina od kojih su neki  tu iznikli a ja sam ih postavio  na sasvim drugi site. Albume sam dobio zahvaljujući mom poznanstvu sa Dariom Saletnikom a kao materijal za moju knjigu o Preluku i Grobniku na kojoj  radim.
No da se vratim na temu. Tih godina jedna utrka prvenstva Istre održala se i u samoj Opatiji.
Inače na Preluku se poslje rata održavalo Prvenstvo Jugoslavije - jedna utrka. U svim republikama održavane su kvalifikacijske utrke pa bi ono, kao najbolje poslali na Prvenstvo. Na žalost još nisam uspio doći do svih tih potpunih rezultata  iako sam na najboljem tragu da dobijem dio te povijesne dokumentacije. Žalosna je činjenica da niti jedno bivše Auto Moto Društvo nema sačuvanu kompletnu dokumentacija o svojim svim sportskim aktivnostima a o Grobniku da ne govorimo. 100% znam da je sva dokumentacija sa Preluka pobacana u smeće nakon 1978. a prije preseljenja "uprave" na Grobnik , na trkalište. Tu informaciju sam dobio još 1979. godine. Neću sad spominjati ime bacatelja no znam ga osobno. Dio dobre dokumentacije su imali matuljci međutim tamo vlada veliki razdor i međusobna ljubomora pa su sve rasturili. AMD Matulji je bilo jedno od najtrofejnijih posljeratnih društava i njihove prostorije krasila je vitrina sa nevjerojatnim brojem osvojenih trofeja, pehara, diploma. Dolaskom demokracije i odlaskom starih snaga, velikih zaljubljenika u Matuljski auto-moto sport na čelo su došli njihovi sinovi koji su svu tu četrdesetogodišnju tradiciju i ljubav u par godina rasturili i uništili. Jedino za koga znam da ima veliki broj svakakve automoto dokumentacije u Matuljima je Goran Slavić koji je od svog najranijeg djetinjstva zahvaljujući svom sad već pokojnom ocu bio vezan za Preluku i općenito za sav automoto sport.
Još jedna dobra priča od mnogih koje sam skupio a iz vremena početaka posljeratnih prelučkih utrka u skraćenom obliku.
Mene su roditelji kao maloga vodili na Preluku kad su bile utrke. Bilo je još vrijeme podjele na zone A i B. Na Biviu poslje Dječije bolnice bila je prva kontrolna rampa. Svi koji su htjeli gledat utrke iz Rijeke dobijali bi propusnice za taj dan . Moji su na Preluk, na utrke išli prvenstveno da bi poslje utrka mogli ić razgledat Opatiju u koji iz Rijeke tek tako nisi mogao tek tako ići. Trebao si tražit dozvolu i imat vrlo dobar razlog za dobit je. Naravno dozvola je vrijedila samo do pol noći (24:00h) pa smo se morali vratiti natrag. No znam neke , pričali su mi poslje kad sam odrastao, koji se nisu vratili natrag već su produžili tada iligelno preko granice.
Osobno se sjećam velike limene tabele kod Dječje bolnice, na zavoju gdje je Starački dom, na kojoj je bio natpis: "Budi oprezan i vrati se!" uz nacrtanog čovjeka i uz njega nacrtan ljudski kostur. 
Prvu utrku na Preluku sam gledao 1959.godine na terasi crvene kuće na Riječkom zavoju između gornje driture i Riječke ravnice. Gledali bi kako motori dolaze odozgora pa bi pretrčali da ih gledamo sa doljnje strane.... onda po škalama u stan po kolač sa trešnjama pa opet gore. Navečer me mama jedva dopeljala doma. Uhvatila me sunčanica.  .... već sljedeće godine sam išao samna Riječki zavoj a prije toga u posjet u par vrtova sa trešnjama....

[elvis]

 

[Marck]

Te 1966. još nije bio završena zgrada budućeg Centra na Preluku. Zgrada je bila podignuta i "pod skelom" do krova. Ovo sam gledao sa krove te zgrade. Nas dva mulca sa Kantride "Z" - Zdravko i Ja popeli smo se na krov a tamo je bilo već poprilično gledatelja. Začudo našli smo dva bloketa sa daskama na kojimaje očito netko prije sjedio. I zauzeli ih.  Zdravko je godinu kasnije skoro nastradao na Preluku. Nije htio iči samnom u prvi zavoj nakon starta nego je sjedio na krovu garaže na maloj ravnici , onoj odmah nakon Riječke driture. Sjedio je na rubu a noge su mu visile sa garaže. U utrci formula na izlazu iz tog  " S " zavoja jedan natjecatelj se zabio u stjene. Zdravko mi je poslje uzbuđeno ispričao da je jedan kotač preletio preko njegovih nogu i pao točno na prste ruke nekog momka koji je sjedio do njega.  Te godine su se vozile tadašnje F 2. Bilo ih je poprilično, Brabhama, Merlyna, Lotusa, Coopera, Lola,.. najbrži krug je bio oko dvije i pol minute. Zanimljivo je da je u motorima nastupio i tada aktualni svjetski prvak, Luigi Taveri u 250cc i pobjedio na Hondi. Tih godina nam je idol bio Silvio Grassetti .  Simpatičan je bio. Drag, uvjek nasmješen. Motao sam se u parku oko njega i žicao ga autogram u jedan  bloćić. Dao mi je i dao mi je bio par ljepih naljepnica, znak Benellia, okrugli. Stara mi je bila te jeseni u Trstu kupila jednu crnu sjajnu jaketu od , kao tankog skaja. Jednu tu benelli naljepnicu zaljepio sam odmah gore na desnu stranu i šepurio se ko petešić jedno par godina sa tom "benelli" lakiranom jaketom.       Naravno da je stara odmah zijala da mi kupuje novu robu a ja ju uništavam ...

Hans Roediger i Tibor Szeles na mjestu nesreće

[Marck]

Mali ispravak.
Slika dole je start F3 16.6.1968. Manfred Mohor je utekao pa ga se ne vidi. To je druga utrka F3. Prva je bila u subotu. Mohor je pobjedio na obje. U nedjellju je postavio apsolutni rekord za aute 2:24,4 odnosno prosjek kruga od 149,169km/h
Te godine TV je prenosila utrke u subotu i u nedjelju. Po prvi puta su pokrivali 80% staze.
I još nešto . 1967. vozile su se F2 . Pobjednik je bio David Wolker , australac na Marlynu. Ujedno je  postavio tada rekord od 2:31.2"
Isto su se vozile dvije utrke.


 Formula 3 do 1000cc, 1968.

[/quote]

[seas]

 

[seas]

Ernst Vogel, profesionalni pijanist koji je dokazao da je još bolji vozač,  je nekoliko puta pobijedio na Preluku i to u auto utrkama. Učestvovao je na utrkama 4 puta, a od toga je pobijedio 3 puta, a jednom je došao drugi. Inače, on je imao vrlo uspješnu karijeru i između 1954 i 1959 vozio je za Porsche u 550 spider, 356 spider i 718 RSK spider. Originalno je počeo utrkivanje na motociklima ali je nako nesreće i povrede morao preći na utrke automobila. Vještina vožnje koju je stekao na motociklima puno mu je pomogla nakon prelaska u automobile.
Kao i svi vozači onog vremena vodio je boemski život. Na primjer bio je poznat po tome što je volio potegnuti iz boce. Jedan od najpoznatijih događaja je onaj kada je na utrci kroz Alpe vozio sa bocom konjaka među nogama.

Kada je prvi put sjeo za volan novog prototipa Porsche 550 Spider, bilo je to na utrci u Preluku i odmah je pobjedio. Bila je to i njegova prva utrka u Opatiji.

Ta utrka se je održala 12-13 Lipnja 1954. vozio je u klasi S+1.3 (preko 1300ccm) u negovom Porsche 550 Spyderu i osvojio je prvo mjesto. Prosječna brzina 116.27kmh. Nemogu naći podatke o vremenima  utrke.
Sljedeće godine, 12 Lipnja 1955. ponovo je pobjedio. Vozio je u istoj klasi u svom Porscheu Spyder sa startnim brojem 140. Ponovo ne postoje podaci o vrmrnima i brzinama postignutim za vrijeme utrke.
Na utrci održanoj sljedeće godine, 10 Lipnja 1956, u klasi S1.3 (do 1300ccm) pobjedio je ponovo Vogel ali u nižoj klasi sa Poršeom sa startnim brojem 20. U klasi S3.0 u kojoj je inače Vogel pobjeđivao,  pobjedio je Italijan Franco Cortese u Ferrariju 500 TR sa startnim brojem 44, sa najboljim vremenom od 2:52.400 i prosječnom brzinom 125.250 km/h
15. Lipnja 1958 u utrci koja se inače nije bodovala za svjetsko prvenstvo, ponovo je pobjedio Ernst Vogel u svom Porscheu 550 Spyder u klasi S2.0. (preko 2000ccm) Vozilo se je 15 krugova, najbolje postignuto vrijeme je postigao Vogel  sa 2:44.600 i prosječnom brzinom od 131.250 km/h. To je bilo prvi put da je oboren Villoresijev rekord od 128.113kmh.

Pošto nisam našao niti jednu sliku Vogela u Opatiji, ovo je njegovoa slika u Porscheu 550 Spyder na utrci u Njemačkoj.


Ovo je slika Milivoja Božića na Preluku 1958. u istom takvom Porscheu


A ovo je Charles Vogerle u njegovom Lotusu Eleven na Preluku, pobjednik utrke 1959. Njega, zbog sličnog prezimena često mješaju sa Vogelom.