Groblje Kozala

[ilirija]

Phillipovich Alberto - prim. doc. dr. Alberto Phillipovich (15.V.1891.- 7.VIII.1959.) liječnik, osnivač riječke okulistike, voditelj Oftalmološkog odjela Gradske bolnice Svetog Duha u Rijeci. (H-4-9)

[ilirija]

Venucci Remo - dipl. ing. Remo Venucci (4.II.1903. - 13.XI.1987.) brat slikara Romola Venuccia (F-141 - premješteni u grob iz niše!)

[ilirija]

Stražičić Nikola, hrvatski geograf (Babino Polje na Mljetu, 12. III. 1924 – Rijeka, 11. VIII. 2018). Utemeljitelj moderne hrvatske pomorske geografije, profesor emeritus Pomorskog fakulteta u Rijeci.

[ilirija]

Fabrio Nedjeljko, (Split, 14.XI.1937. - Rijeka, 4.VIII.2018.), Hrvatski prevoditelj, romanopisac, prozaik, dramatičar i esejist. niše 26-1851

[elvis]

Kapela Poglaien (Poglajen, Poglayen)
Na najveću kapelu na Kozali popneš se tako što prođeš lijevo pokraj kapele Leard kroz divljinu i grmlje. Nakon par koraka uspona nađeš se na nečemu što liči na plato, a utvari je krov kapele. Gore je mala kapelica (s oltarom), ali već dva desetljeća služi kao ostava grobarima. Kad bi zatrpali kapelu Whitehead, mislim da ne bi bila veća od ove.

22.11.2017 Bilo je nekih radova:



Sada kad znam gdje je, navratiti ću da vidim friško stanje.

Stanje 21.10.2020




Unutrašnjost :

[ilirija]

Širola Branko, hrvatski kapetan duge plovidbe (Hreljin, 4. II. 1884 – Hreljin, 26. II. 1973). Nautiku je završio u Bakru 1901., a ispit za kapetana duge plovidbe položio 1907. Oplovio rt Horn navom Francesco Giuseppe I (1903) i barkom Contessa Hilda (1909). Između dvaju svjetskih ratova kao časnik i zapovjednik plovio na brodovima različitih društava, neko vrijeme (1920–24) predavao engleski jezik na bakarskoj pomorsko-trgovačkoj akademiji i vodio agenciju brodarskoga društva Oceania u Las Palmasu na Kanarskim otocima.

[milić]

Danas počinje Tjedan upoznavanja s grobljima Europe posjetom groblju Kozala i izložbom fotografija grobova pozmatih riječkih liječnika-
Sutra je nastavak Tjedna organiziranom posjetom groblju Trsat.

[ilirija]

Kad smo već kod doktora ...
Prof.Dr.Sc. Hrvoje Štalekar pročelnik Zavoda za traumatologiju u KBC Rijeka (1954. - 2016.) - polje O, blok 92

[elvis]

Znam da sam ovo htio pitati već duže vrijeme ali se ne mogu sjetiti jesam li?
Ukratko zašto su na partizanskom dijelu groblja pokopana i dvojica umrla nekoliko godina iza rata (Kovačić Josip 26.I.1962 i Klarić Juraj 24.I.1963) ako je ovaj dio rezerviran za poginule do 45-te?

[zokxy]

Valjda nisu imali obiteljsku grobnicu, a bili su borci.
Ima na tabli na Domu u Dražicama branitelj sa godinom smrti 1998., a 1995. je bila Oluja. Podunavlje je mirno reintegrirano. Dugotrajno liječenje od rana?

[milić]

Vinko Frančišković (Rijeka, 3. 9. 1919. - Rijeka, 7. 5. 1984.) liječnik, sveučilišni profesor, pionir transplantacijske medicine.
U Padovi je 1943. završio Medicinski fakultet i odmah po dolasku u domovinu uključio se u NOP. Kraj rata dočekao je u činu pukovnika. Radio je u Vojnim bolnicama u Lovranu i u Puli, a od 1961. radi u sušačkoj bolnici dr. Zdravka Kučića.
Kao voditelj kirurgije izvršio je reorganizaciju odjela, okupio mladi tim liječnika i krenuli su ostvarivati ono što je Frančišković zamislio.
Počelo je liječenje bubrežnih bolesnika dijalizom, izvršena je operacija na otvorenom srcu, a s prikupljenim vrhunskim svjetskim znanjima o transplantacijskoj medicini (mladi liječnici su bili na usavršavanju u Londonu, Lyonu, Parizu...) prišlo se 30. siječnja 1971. godine i prvoj uspješnoj presadbi bubrega sa živog donora u tadašnjoj državi.
U svojoj karijeri uspio je napraviti oko 250 transplantacijskih zahvata.
Za svoj doprinos medicini dobio je mnoga odličja, među njima i Nagradu grada Rijeke za 1971. godinu.
Park na Potoku Rješenjem GV Grada Rijeke od 25. 1. 2001. nazvan je njegovim imenom.
Pokopan je na groblju Kozala u grobnici s oznakom (F - 2).

[milić]

Rikard Benčić (Rijeka, 17. prosinca 1922. - kod Huma, 11. kolovoza 1944.) antifašistički borac.
Rikard Benčić je odrastao u skromnoj radničkoj obitelji i mlad, se zaposlio u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte. Krajem 1942. prešao je na rad u tvornicu Matea Skulla. Cijelo vrijeme, i u rafineriji i kod Skulla, održavao je vezu sa skojevcima da bi krajem 1943. i sam postao član te organizacije. No, ni policija nije spavala i oko njega je sve više sužavala krug. Kad je uvidio da je došlo vrijeme za prekid ilegalnog rada otišao je 7. srpnja 1944.  "u šumu", u Prvu riječku četu Drugog bataljona, u odred Učka.  U malobrojnim akcijama u kojima je sudjelovao ipak je zamijećen od pretpostavljenih pa je određen da pohađa kurs političkog usavršavanja u Humu. U društvu suboraca krenuo je prema Humu i zašao u
neprijateljsku zasjedu i poginuo od mitraljeskog rafala. 
Nakon rata ulica Via Rodi nazvana je njegovim imenom, a, od 1. siječnja 1948. riječka tvornica motorne opreme i ljevaonica nosi ime Rikard Benčić.
Benčić je pokopan na Spomen partizanskom groblju na Kozali, a grob ima oznaku (H - SPG - 5).

[milić]

"Whitehead, Robert (Bolton, Velika Britanija, 3. I. 1823 − Beckett, Velika Britanija, 14. XI. 1905), inženjer, direktor i vlasnik riječke tvornice torpeda, konstruktor prvoga modernog torpeda.
Radeći u tvornici Richard Ormeron & Sons u Manchesteru (1839−46) pohađao je strojarsku školu Mechanics Institute (preteča današnjega Sveučilišta u Manchesteru), gdje je učio raditi nacrte strojeva i kalupa za odljev te opće predmete iz tehnike i mehanike. Sudjelovao je u gradnji brodova i brodskih parnih strojeva za francusku ratnu mornaricu u Marseillu od 1846., radio je u Milanu kao savjetnik za usavršavanje strojeva za preradbu svile te kao konstruktor parnih pumpi za isušivanje močvara u Lombardiji od 1847., a 1848. zaposlio se u Trstu kao konstruktor parnih brodova arsenala Austrijskoga Lloyda, gdje je od 1849. preuzeo tehničko rukovodstvo brodogradilišta St. Andrea. Od 1856. zaposlen je u riječkoj Ljevaonici metala (Fonderia metalli, od 1861. Riječki tehnički zavod, odn. Stabilimento tecnico fiumano, od 1953. → Torpedo) koju je osnovala skupina riječkih poduzetnika 1853. Kao tehnički direktor reorganizirao je ljevaonicu te pokrenuo proizvodnju tada najmodernijih velikih brodskih parnih strojeva, najvećim dijelom i za austrijsku ratnu mornaricu. U Riječkome tehničkom zavodu 1872. sagrađen je prvi hrvatski željezni parni brod Hrvat, a u isto doba Whitehead je u suradnji s mađarskim poduzetnicima osnovao u Budimpešti brodogradilište u kojem je sagrađeno nekoliko desetaka putničkih i teretnih parnih brodova za plovidbu Dunavom.
Sklopio je 1864. ugovor o suradnji s hrvatskim izumiteljem → Ivanom Blažom Lupisom, koji je već izradio model novoga pomorskog oružja nazvan spasioc obale (njemački Küstenretter). Bila je to mala brodica bez posade napunjena eksplozivom, s autonomnim pogonom, upravljana s kopna, namijenjena za potapanje neprijateljskih brodova iz daljine. Whitehead je na osnovi te zamisli, uvevši mnogobrojne vlastite inovacije, nakon mnogih pokusa u razdoblju 1864–66. konstruirao prvi moderni → torpedo. Projektil, cilindrična oblika, prvotni Minenschiff (brod-mina), poslije nazvan torpedo, kretao se ispod morske površine te se sastojao od glave punjene praskavim pamukom i dvocilindričnoga stapnog motora pogonjenoga stlačenim zrakom koji je bio pohranjen u posebnom spremniku u torpedu.
Tehnološki je razvijao i unapređivao torpedo. Prve narudžbe ubojite naprave isporučene su austrijskoj vladi 1868 (četiri torpeda), a od 1873., kada je Njemačka naručila 100 torpeda, započela je serijska proizvodnja u riječkoj tvornici. Godine 1875. Whitehead je kupio riječku tvornicu zajedno sa sinom → Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom, te ju preimenovao u Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (Torpedo Fabrik von Robert Whitehead, poslije Whitehead & Co.). Do Whiteheadove smrti 1905. iz Rijeke je isporučeno oko 9000 torpeda, a sveukupno 26 200 do 1965., kada je proizvodnja torpeda zamrla."
Izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija autor M. Smokvina
_______________________________________________
Whitehead je 1905. na Kozali napravio mauzolej-kapelu u secesijskom stilu po projektu Giacoma Zammatia. U njoj su ležeće skulpture Roberta Whiteheada i supruge Francis Marie na sarkofazima. Autor kamenih skulptura je  Tršćanin Giovanni Mayer. Kapela je upisana pod brojem (B - 3 - 45) i vodi se kao spomenička vrijednost 1. kategorije.
No, kapela je prazna jer je Robert Whitehead pokopan u Engleskoj, u West Sussexu, na groblju crkve svetog Nikole.

[kobler]

Nemoj to shvatiti osobno, jer pozivam sve vas da malo promislite: kako je čovjek koji je umro u Becketu 1905., a nije svraćao niti se vraćao u Rijeku, uspio naručiti te iste 1905. projekt kapele na Kozali od Giacoma Zammatia?

Demantiram to, kao i projekt tzv. Case veneziane u tekstu koji slijedi.

[kobler]

Giacomo Zammattio dolazi u Rijeku 1884. u tridesetoj godini i s desetljećem profesionalnog iskustva iza sebe na poziv bečke firme "Fellner u. Hellmer" kao zamjena direktoru gradnje gradskog kazališta, koji se vratio u Beč.

U desetljeću koje je uslijedilo, projektirao je, kaže se, sedam stambenih kuća u ulici Dolac za Roberta Whiteheada, proširenje tvornice na Rečicama (Torpedo!), a na koncu je projektirao i vodio radove na monumentalnoj obiteljskoj kapeli na groblju Kozala, najvećoj secesijskoj grobnoj građevini u Hrvatskoj.

No, počnimo od početka. Oko 1880. Robert Whitehead kupuje u viktorijansku vilu blizu Rydea na otoku Wightu.(1) Bolje obaviješteni među čitaocima sjetit će se da je 1883., tri godine potom, ondje umrla njegova supruga Frances. Tako je Whitehead postao udovac u 60. godini. Dakle, godinu dana prije nego li je Zammatio uopće došao u Rijeku

-------------
(1) Iste godine, baš na otoku Whiteu, kći Alice rodila je svoje posljednje dijete, kći Camillu.