Tunis

[Magnum]

E, za one koji nisu bili, samo da opišem nekoliko dana provedenih u Tunisu, prije nekoliko godina....
Probati ću ugurati i fotke kako su gdje bile, ali toga ima čudo, stoga...

Ali dobro, idemo dan po dan ;-)

03.08.2008. nedjelja - DAN PRVI - ODLAZAK

Kad smo već kod toga, dan je počeo malo ranije, tj. onaj prošli nije niti završio. Imali smo feštu povodom vjenčanja u Triblju. Pili, jeli i zezali se do 3 ujutro. Kum je otišao malo ranije spavati jer je trebao voziti na Pleso. Ja i Tihana smo otkunjali (u biti ležali i preznojili se jer je bilo pakleno) od 3 i pol do 3 i pol. Digli se i pravac Zagreb. U Križišću sam se sjetio da sam zaboravio moje Banke. Da popizdiš. Kako ću bez naočala u Africi?!  Ali što je tu je. Kupiću druge negdje na aerodromu u Free Shopu. Normalno, nisam našao ništa što bi mi odgovaralo pa sam odlučio da ih kupim u Tunisu na aerodromu (kakav naivac, LOL).

Došli smo mi tako u metropolu, dovukli se na Pleso i sjeli piti kavu jer nikoga još nije bilo u 6 ujutro. Popili smo tu kavu, pokupili vauchere, checkirali karte i predali prtljagu. Kumovi su tada krenuli u Tribalj natrag po djecu, a mi dalje na konntrole. Prijavio sam na carini kameru i fotoaparat, a lap nije trebalo jer ima hrvatska slova na tipkovnici, pa temeljem toga ga ne mogu kupiti u Africi i ne treba ga prijaviti. Kako je upaljač potecijalno opasno sredstvo, Zippo se vratio u Tribalj, a plastikaner je završio u koferu. Koja greška. Nakon nsvih silnih provjera i uzaludnog traženja Banki u Duty-u, sjedimo u čekaonici i veselimo se skorom polasku. Normalno, avion kasni u polasku 70 minuta. Ludi od čekanja (a ja i od alkohola od prethodne večeri), sjednemo za šank, spizdimo 60 kuna na 2 kole i neki škrti sandwich i čekamo da vrijeme prođe, kako nama, tako i Mamiću na šanku.

Poziv, "Molimo sve putnike leta za Tunis, DBK 0702, da krenu prema izlazu 19.". Normalno, svi se ustanemo i čekamo k'o mone pred izlazom još pola sata. Ja usput skočim u Free Shop po 2 šteke cigareta. Tko zna da li ću stići kupiti u Tunisu i pošto su uopće tamo cigarete...

Napokon, puste nas van u bus, bus krene i odveze nas do aviona. Grunfovog. Ušli smo kroz rep, Dubrovnik airlines, smjestili se u svoja sjedala kraj prozora, odslušali one famozne upute kad stjuardesa maše rukama i pokazuje šta, gdje i kako u slučaju pada itd. (taman za prvi let avionom, vožnje vojnim helikopterima u prošlosti se ne računaju).

Dobro, prošlo je i to, avion rula po pisti mi se smijemo i zezamo, dok nije poteglo kako treba. Jak osjećaj. Kaže Tihana kao na Blue tornadu u Gardalandu. Ja, normalno, tamo nisam bio pa nemam pojma o čemu ona priča. Shvatio sam dok nas je dizao na 10000m visine brzinom od 900 km/h. Ajde, dobro, prošlo je i to. Uspješno. Vani je temperatura -46 stupnjeva. A nije nešto daleko niti u avionu. Klima radi 300%. Ja preživio, ali mi se draga smrzla.

Kako sam bio pospan, većinu leta (nekih sat i pol se leti) od Plesa preko Siska, Bihaća i Splita, preko Italije, prespavao sam kao beba. Miran let. Baš je bilo dobro. U avionu su dijelili cugu i kroasane (cuga se plaća, a kad sam vidio pivu, odustao sam od cuge). Tihana je smazala taj kroasan i super. Otkunjali još malo do Tunisa.

Lijep pogled iz aviona na glavni grad. Nešto nevjerojatno. Kad se počeo spuštati na aerodrom Tunis Karthaga (kako se već piše, trebam pogledati sliku) opet isti osjećaj sa šetanjem želuca gore-dole. Ali i to je prošlo. Sletili smo. Lijepo i lagano. Dok nije počeo kočiti i usporavati. Uh...

Iskrcali se iz aviona (opet na pozadinsku rupu) i krenuli preko užarene piste u aerodromsku zgradu. I to super, ali moramo naći nekoga tko nas vodi. A kofer ne mogu naći. Gomila ljudi, nikoga ne razumiješ... Uspio sam ipak, na samom kraju pokretne trake. Hvala Bogu, imamo kofer. A onda opet policijska provjera putovnica, moraš ispunjavati neki obrazac tko si, što si, kamo ideš, koliko ideš, (kemijske su, normalno kao opasan teret u koferu, hmmm) b la, bla, bla. Provjera same putovnice, a zatim provjera detektorima metala i  tako to.

 

 
Prošli i to. Našli lika koji visoko drži ploču na kojoj piše ime agencije. Skupili se svi i izašli izvan aerodroma. Normalno da nisam išao kupiti naočale. Ušli smo u autobus 146 za Hammamet, koji će nas dovesti do Safa hotela.




Putem šole k'o manijak puštao arapske zab[size=0pt]avne pjesm[/size][size=0pt]e, raspadali se zvučnici. Nakon 20 minuta vožnje od Tunisa prema Hammametu (ima nekih 70 km), u autobus se ukrcala agentica Vive i objasnila nam sve što trebamo znati o prijavljnivanju u hotel i općenito o Tunisu i domaćim stanovnicima.[/size]

Završilo i to putovanje, nas 8 zadnji hotel je naš, ostali su se iskrcali u 2 hotela prije.

U hotelu smo odmah išli napraviti check in, uzeli ključ sobe (513) i dobili plave "All inclusive" narukvice koje moramo nositi u hotelu i na plaži. Znači da nam je sva cuga u hotelu, ležaljke na plaži i sve oko bazena besplatno.




Htio sam odmah promijeniti nešto love (Dinar je inače bio 4 kune), ali me je uredno šef recepcije otpilio, neka dođem kad unesem stvari u sobu. Dobro. Neki lik nam tamo pokupi kofere i ode s kolicima. Ja lud, zbunjen, skakućem za njim, šalje nas na prvi kat, (koji prvi, broj sobe je 513...) ali dobro, on je samo pokazao curama kamo one moraju ići. I sada, uvali on nas u lift, popenjemo se jedan kat i tražimo mi po hodniku di je ta prokleta soba... Našli mi sobu na kraju hodnika, a tamo čistačica pere pod, kreveti raskopani, posteljina nije promijenjena. Kaže ona nama sačekajte na balkonu. Dobro. Nosač nam iskrca kofer, unese ga, pokaže cake oko klime, vrata od balkona... Uvalim mu ja kovanicu od 1€ (nisam još promijenio lovu) i ode on. Ova nam promijeni posteljinu (poploni ostaju stari), pokaže mi opet oko klime i vrata, ja joj uvalim kovanicu od 2€ (nemam drugo) i ode i ona.

Mi pogledamo oko sebe i sve u svemu, hajde... Pa nitko niti ne očekuje dda će to biti s pozlaćenim špinama. Dobro, tuš brrrr, wc čist, u ormaru 3 vješalice, tepisi u sobi katastrofa. Ne čisti se baš nešto... Ali niti ne treba mi. Boli me nešto. Mi potrpali sve vrijedne stvari u onu ručnu prtljagu i krenuli na recepciju. Promijenimo 100€ i sjednemo u predvorju hotela, pijemo (preslatku) originalnu (točenu u Tunisu) Coca-Colu iz trgovine kraj ulaza u hotel (4 dinara 2 kole, znači svaka kola 4 kune...), čekamo da dođe Neja iz Vive. Ona će doći u 16 pa će nam sve objasniti kako, šta, kuda i kamo.

Ajde, došla ona i tako pričamo mi, bla, bla, spustili se i ostali iz Lijepe naše, objasnila nam sve postupke, kada se vraćamo (kad kreće avion), koji su izleti i koliko koštaju, kada se kreće. Platili smo joj odmah za 2 dana safari u Sahari (vožnje Jeepom i deve se plaćaju tamo u hotelu gdje ćemo prespavati), kreće se u utorak u 5:55. (Treba se i probuditi...) i uzeli smo i izlet u petak ujutro u 8:10 krećemo za Tunis i Kartagu. To nam je taman 2 dana, pa dan odmora, pa izlet, pa dan odmora. Bilo je još i neki gusarski brod, malo šamplastiš po moru, odeš u neku uvalu, kupaš se, oni naprave gradele i super. Ali mislim da bi nam to bilo malo previše, pa tu nemaš niti malo stanke da se odmoriš i da pustiš mozak na pašu. A ovdje to možeš. (To svi rade, domaći barem).

Obavili smo i to, ona ode, a mi (koji još nismo bili na ručku jer smo zakasnili), nismo otišli kod bazena na neki snack već smo otišli onako umorni, gladni, žedni i pospani u sobu malo srediti stvari, oprati se i malo otkunjati.

Normalno da smo se probudili u 21 sat. Spustili se, a večera završila. Psujem ja u sebi, ali muški podnosim činjenicu da mi želudac zavija kao ona muzika u autobusu iz Tunisa u Hammamet. Ništa, idemo van iz hotela, naći ćemo nešto jestivo valjda po putu.

Ovo je u principu jako teško opisati, treba vidjeti da bi se znalo o čemu pričam. Hotel do hotela, a onda opet hotel. Kako nismo po danu ništa vidjeli, nismo baš šarali već smo se uputili cestom uz more i šećemo među gooomilom turista iz cijeloga svijeta. Usput te zovu, "turist, hej turist..., alooo", nešto šviću na francuskom, zovu te da kupiš đinđe kod njih, djeca trče oko tebe i prodaju ti Jasmin (koji stvarno fenomenalno miriši, cijela ulica miriši stalno po tome), kočije s konjima piče cijelo vrijeme (konji imaju neke plastične vreće svezane na kolima i za njihove noge, ne kenjaju po cesti), vlakići voze gomile turista, na cesti niti jedne baje niti kante, mirisi i muzika gdje god se okreneš, zaskaču te likovi i dilaju Marlboro... Svim tim prodavačima samo kažeš "No" ili odmahneš glaavom i riješeno. Ne gaze te, ne love te za ruke i tako to. Zasada.

Našli smo i neki restoran, pizzeriju i vidimo da u biti jako puno ljudi jede unutra. To bi trebao biti znak da nije hrana loša. Ajde, ušli mi, dočeka nas konobar, smjesti za stol i donese nam menije. Ima mesa, ribe, topla, hladna predjela, pašte, pizze, 3 vrste crnog vina, 3 bijelog, 3 vrste pive i sokovi (3 vrste, Fanta, Cola i neki njihov nazovi tonik). Naručimo mi neku Tunisku salatu (nudio nam je i specijalitet, neku salatu kao ovu, ali ima i voća, ananasa i takvih stvari, pomalo preegzotično za naš želudaci i prvi obrok u Tunisu), lignje na žaru, bocu crnog tuniskog vina i kolu. Došlo vino, da mi ja da probam, kad ono toplo, slatko, ali pitko, ne ostavlja opor okus u ustima, kažem ja, "It's OK) natoči on meni i Tihani i ode ća. Vrati se sa salatom, donese nam i tanjurić na kome je bio neki domaći ljuti sos, par kriški pomidora i maslac, da ublaži sos. Probao sam ga, pa makar umro od njega. Normalno da sam ostao samo na probi jer je preljut. Salata je bilo ok, full sitno nasjeckano povrće, kapula, pomidor, krastavci i još neke stvari koje nisam uspio definirati, zelena salata i jaje podijeljeno na 4 kriške. Da smo znali, nebi ništa drugo niti uzimali, ovo nam je već bilo dosta. No, onda su došle i lignje. Tu sam malo ostao zaćuđen, sredozemne lignje su veće od naših, imaju deblje meso i ne peku se kao naše. Lignja se presjiječen uzdužno, zasiječe se porijeko svaki centimetar i tako se peče na žaru. Glave nema. Okus je dobar, nisu žilave (što bi očekivao od tolike lignje), pošpricaš ih s limunom (koji nije žut, već je veći i ima neke zelene točke po sebi, isto ima puno jači miris nego naš) i piči. Niti Tihana, a niti ja nismo pojeli do kraja, Ne možeš. Ima toga...Konobar je svako malo bio kraj nas, odnosio, mijenjao pepeljaru, svako malo dođe drugi lik i pita kako smo zadovoljni s konobarom, mesom, vinom i tako to... Eto, k'o grom. Vino pomalo udara, vidimo mi on ne nosi tanjure. Hehehe, ovdje dog god je cuga na stolu, znači da jedeš. Kad popiješ, odoše tanjuri (ako si gotov, naravno). Drama, svako malo se iznenadiš s nekim običajem koji nisi znao. Fora.


Kad smo pojeli i popili, čujem ja da on nudi nekim Francuzima kapućino. Zovnem ja i kažem da bi mi 2 kapućina. Krene on i nakon 2 koraka, vrati se i pita "With cream?". Mislim ja, a ne, daj mi s pijeskom, hahaha. Dobro je, vidimo da je Lavazza na staklu zaljepljena. A vidim i da, ako naručiš bijelo vino da ga dobiješ u ledu... Eto vraga. Ali dobro je. Crnjak domaće proizvodnje, berba 2005, jedno 26 kilometara od Hammameta ga proizvode,a fino udara... Donese on tu kavu, Tihana da će staviti šećer, a on njoj neka prvo proba, kaže malo je slađe. Ne treba dodavati cukar, to vrhnje je preslatko kao i sve ostalo ovdje. Popili kavu (pa i nije baš toliko loša kako se svi žale) tražim ja račun, kaže on 65 dinara. Ajde dobro, toliko bi nas došlo i da smo jeli u Rijeci. Ako ne i skuplje zbog one butelje vina. Nije mi žao, to nam je dolazni obrok. Sutra će već bit bolje.

Nakon toga otišli smo u trgovinu, kupili vodu, razglednice, marke, pepeljaru, škorpiona i jedan magnetić za frižider. Normalno :-).

Došli smo u sobu poslije jedan ujutro, zapalili još jednu, ja proćeprkao po tv-u, imamo MBC4, RaiUno, RTR ruski, Televiziju Poljske i 3 Tuniska kanala. Dosta, MBC je na engleskom. To mi i treba. Pogledali malo i zaspali kao bebe.
 

[Magnum]

04.08.2008. ponedjeljak - DAN DRUGI

Digli smo se u 9, oprali, istuširali, obukli i krenuli na doručak. Srećom je do 10 inače bi opet bili gladni. Ima svega čuda i sto vrsta hrane, ali nema tanjura i čaša. Pokupi Tihana 2 kroasana u ruke i odosmo mi van. Preko puta hotela, na plaži ima neki birc, sjeli tamo na kavu s našima, i tako do pol jedan udarali po pivi :-) (čak 2 komada).

   
Odoh u hotel, treba zamijeniti lovu i uzeti sef da spremim torbicu (lovu, putovnice i vaučere za avionske karte). Hehehe, dođi u 2 popodne. U 2 popodne, dođi u 5. U 5 nisu mogli, pa neka dođem sutra. Ja vičem da sutra idemo 2 dana u Saharu i da mi taj sef stvarno treba. Smiluje se ženska i neka dođem u 8 i pol navečer. Počeo sam gubit živce sa svim tim. Još se nisam navikao na ritam. Ajde, kako god okreneš, ipak smo dobili taj famozni sef (br. 29) i pokaže mi ženska kako se zatvara. Ima 2 ključa, jedan hotelski za sve sefove i jedan dobiješ po broju. Svaki puta za otključati treba prvo staviti njihov (koji obično turisti samo bace kraj sefova) pa onda svoj. Cijena, 12 dinara za 6 dana te 20 € pologa. Ma boli me, neka košta i duplo. Spremio sam torbicu s putovnicama, kartama i ostatkom love u sef, dobro zaključao, provjerio još 2 puta da li sam zaključao i to je to. Super, još jedna stvar riješena. Dinara imamo dosta, promijenili smo ranije, tijekom dana (skužio sam da mijenja Francuzu lovu pa sam se i ja progurao...).



Odosmo na večeru. Opet ista priča. Ovi ljudi nisu normalni... Nisam niti ja, ali ipak imam svoje granice. Pojedosmo i zaputismo se van. Znam da ujutro idemo rano, ali nije bitno. Pa nećemo ostati do 3. Prošetali smo Yasminom.



Na sve strane klinci s jasminima u korpi i stalno ti uvaljuju to cvijeće. Znam da je samo jedan dinar, ali koji će mi klinac, ima prejaki miris. Kupićemo ga zadnji dan i odnesti doma pa neka miriši. Usput sam kupio kopiju “Banki”, sad opet imam naočale. Slične su mojima pravima, koštaju 10 TD. Ne da mi se cjenkat, bitno da imam naočale za Saharu. Klapusamo mi tako ulicom, krenuli prema Medini. Slikamo,snimamo.  Šećemo, pančofi s desne strane, svaki te zove unutra, "Alo, turist...".  Gledamo mi tako, Tihana si kupila neku plavu maramu za Saharu, ja još uvijek (normalno) štedim na sebi (kako sam glup, sad mi je žao...). Našli smo i noćnu apoteku, super, blizu nam je, ako nam, nedaj Bože, zatreba. Normalno, ljubiteljica životinja primjetila je devu ispred Medine i gladi je, gladi.



Deva ima i mladu devicu pa sam je slikao. Lokalac je, glumeći Tuarega navukao maramu preko lica i uredno spremio dinar u džep. Eto, opet smo pomogli tunišku privredu.Sjeli smo u neki kafić (u biti sve su restorani), popili cugu i to je to.



   
Zrak je ugodan. Toplo je, vjetrić lagano puše, doma bi već umirao od sparine. Tihana si kupila jednokratne žilete, treba obrijati noge (ja ne vidim dlake, ali...). Kad smo se vratili u sobnu, iznenađenje. Klima radi cijelo vrijeme, ugodnih 20-tak stupnjeva. Uh... Lijepo je trošiti tuđu struju. No, ipak sam otvorio vrata i navukao zavjesu da mi slučajno ne uđe kakva gamad u sobu. Klima se automatski ugasila. Dobro. Spremanje stvari za sutra, tuširanje i tako to. Ja sam to obavio prvi, treba mi manje vremena. Dok sam čekao dragu, sjednem lijepo na balkon, zapalim Camel i uživam.

Slike se skidaju s aparata, kamera se puni. Stavljam i bateriju od aparata da se napuni iako je puna, ali za svaki slučaj. Vani kao da je dan. Svi piče okolo. Gotova je i Tihana, uspjela se porezati i sada to sanira. Idemo u krevet.Treba se naspavati jer se dižemo rano i idemo u Saharu. Jedva čekam. Tihani se rana na nozi koju je operirala prije 3 dana lijepo zatvara i super izgleda. Odlično, nemamo problema s time.

[Magnum]

05.08.2008. utorak - DAN TREĆI

Ovaj dan je bio podugačak, pa ću ga podijeliti u nekoliko dijelova....

1. dio

Buđenje u 5 ujutro. Nemam pojma kako se zovem, ali izlazimo van iz hotela. Polako se počinju skupljati i ostali. Na cesti ispred hotela mulci divljaju s Tuaregom, tablice Francuske, jedan vozi 200 na sat po ravnici, a drugi izašao kroz šiber van i viče. Ludilo. Samo smo čekali kada će se spizdit negdje.

Došao je autobus, uvalismo se unutra i avantura je počela. Iza nas se smjestila neka grupa iz Srbije, njima je njihova agencija sjebala stvar, nisu imali sobu prvu večer kad su došli u hotel pa su spavali u predvorju na foteljama. Sada im se odužuju tako da su im platiliu našoj agenciji sve izlete i sadržaje. Kako smo krenuli, počele su cajke i takva gomila gluposti (koja je trajala cijeli put) da sam poludio. Pičimo mi tako po Tunisu, autobus je starije generacije pa ima malo mjesta za noge. Potrpiću, nije svaki dan.

Put je dugačak, ima nekih 500 kilometara do odredišta. Vizimo malo po (privatnom!) autoputu, malo po lokalnim cestama, stajemo svakih sat i pol na kavu, cugi i da odmorimo noge (i guzicu), po 20-tak minuta. I onda dalje.

Prvo mjesto je Kairouan, mjesto gdje je četvrto po veličini svetište muslimana. Kaže vodič da se u to mjesto skupi po 250 tisuća vjernika. To mora biti ludilo. Džamija je velika i lijepo napravljena. Svi minareti u Tunisu nisu okrugli, kao kod nas, u Turskoj i u ostalim zemljama već su četvrtasti ili šesterokutni.

 



Izašli smo iz busa, uzeli kameru i aparat. Skužim da se resetirao datum na aparatu i sređujem ja to, kad dođe neki mulac i bla, bla, oćeš kupit ogrlicu, kažem neću, on nam to okači oko vrata, kao gratis, ja lud, kopam po aparatu, on me maltretira, vruće mi je, oću zapalit cigaretu, sav sam zbunjen. Kaže Tihana, a daj mu neki dinar. Izvučem ja sitno iz torbice, tražim dinar-dva, on lijepo pokupi pet, nešto zavrti s rukama, pokupi još pet, mulj ovamo, mulj onamo, nisam se ni snašao, a on traži da mu promijenim 2 puta po pet za jednu novčanicu od 10. Kad sam napokon skužio da me odro, kažem mu ja nek mi vrati lovu, a on, kao, pa to je moja lova, to smo kao platili ogrlice, potjerah ga ja ća i nastavimo mi dalje. Izlevatio me mulac kao da sam beba iz jaslica. Ali, hajde, to je samo 40 kuna pa neka mu bude.

Posjetili smo i trgovinu gdje se izrađuju tepisi. To je tek priča za sebe. Kvalitetni, lijepi, trajni, izdržljivi, po 150 000 čvorova po m2. Treba im po 6 mjeseci da ga naprave. Cijena 700 TD. Normalno da ga je ženska kupila za 250 (oko 1200 kn). Hehehe, spušta se cijena iz sekunde u sekundu. I još ti ga zamotaju da ti stane u vrećicu. Kod nas bi bio barem 5000 kuna.



Normalno na svakom metru je pančof, cijene su od-do, prva je uvijek pretjerana, a onda te traži da ti daš svoju. Cjenjkanje je OBAVEZNO! Kupili smo si kolu i sjeli kraj jedinog otvorenog (zbog turista) muslimanskog groblja, zapalili cigaretu i (još uvijek) se čudimo sami sebi kako nas je mulac odrao. Normalno, došao isti klinac kod nas i opet nam oće prodati iste ogrlice. Mi se gledamo u čudu i vičemo da već imamo i neka vozi dalje. Odmah je pitao da mu damo cigaretu (ovdje SVI žicaju cigarete), a Tihana pukla, viče mu kako je premlad da puši i neka ide ća jer nas je već opljačkao. Viče mali „ Ko, ja?“ i kao nije cigareta za njega već za njegovog nekog koji stoji kraj nas i pokušava nam prodati šteke Marlbora za 47 dinara. Ma ludilo. Ukrcali smo se u bus i idemo dalje.

[Magnum]

05.08.2008. utorak - DAN TREĆI

2. dio (NAPOMENA: ovo putovanje i moje njurganje nema veze s nacionalizmom, kreteni su kreteni)

Stali smo u Gafsi na ručak.

[

Standardno, restoran, švedski stol, cuga se plaća. Pojeli smo i odoh ja do šanka da uzmem cugu. Nema kole, ima samo light, a to ne pijemo. Ima Fanta. Dobro, uzmem Fante za nas i Samoborce i izađemo van. Nema kole jer im se nije dalo spustiti u prizemlje po još. Kao i u ostatku Tunisa, u svakom restoranu ili kafiću radi po 7 konobara i svi se gube okolo. Kod nas to rade 2 konobara i stignu sve. Totalno su neorganizirani, samo prebacuju lopticu na drugog. Popili smo cugu na terasi. Zezamo se, nema pepeljara. U Tunisu je i kronični nedostatak pepeljara, suđa, bešteka, čaša i svega ostalog. Kaže nam Sven, šta ćeš, navikni se, baci gdje hoćeš, u Tunisu si, to je ovdje normalno. Završismo cugu, ugasismo cigarete u nekoj papirnatoj čašici od sladoleda (ipak smo mi kulturni) i vozi dalje. Temperatura je sigurno preko 50 jer na suncu prži abnormalno.

Ekipa na galeriji ne prestaje sa cajkama i blebetanjem, oni izgledad ne shvaćaju tko je većina u busu. Da bi stvar bila bolja, kokoš (neka Jovana) izvadila aceton i na onoj vrućini počela čistiti lak s noktiju. Smrad acetona na 55 stupnjeva, povukla ventilacija autobusa taj smrad i lijepo ga raširila po busu. Mislio sam da ću krepat. Kakvi likovi. Usput, oni imaju svaki svoj sic i lijepo se razvalili, leže po sicevima ko prasci i ne jebu nas pola posto (kad smo ušli u bus, morali smo ih i zamolit da maknu stvari s ostalih siceva tako da možemo sjesti). Nemam pojma koliko ću još izdržati dok ih ne izbacim u pustinji pa neka se vraćaju kako znaju. Neka kupe deve.

Stigli smo (napokon) u Touzer u hotel. Sobe bolje nego kod nas.






Fora je to što imaju bazen. Usred pustinje. Doduše, u oazi smo, pa... Pokret je za sat vremena. Toyote Land Cruiser čekaju vani. Imamo taman vremena da se malo sredimo, promijenimo robu i pičimo. Popili smo cugu dok smo čekali da se ukrcamo.

Odlično. Ide se po šest u svakoj Toyoti. Taman nas toliko ima u ekipi. Ivan je sjeo naprijed da malo slika, kaže da će on do prve oaze, a onda idem ja s kamerom i aparatom na prvi sic tako da mogu snimati. Zagrepčanke su (tako normalno) sjele na srednje sic samnom, a Tihana i Samoborka natrag. Dobro je, mjesta ima, mislim da će se možda i one zamijeniti po putu (koji naivac sam). Krenuli mi putem svojim. Vruće je, ali klima u Toyoti radi k'o grom.



Slikanje cijelim putem do Chebike, oaze u sred ničeg. Gomila palmi u podnožju brda. Kraj ulaza s desnne strane skužim par vojnih terenaca, antene i likove u zelenom. Spustim kameru, ne igram se s vragom. Drugi ih nisu niti skužili (profesionalna deformacija valjda). Vozimo po bijelom putu između tih palmi, ništa se ne vidi osim stabala. Sve dok se nismo popeli na neko brdo i stali među ostale Toyote. Moramo zapamtiti našu tablicu (nešto arapski - 117 - nešto arapski) da nebi bilo traženja poslije.



Blagi Bože gdje sam doš'o... Nisam bio u paklu, ali sigurno slično izgleda. Vruće je da poludiš, ali opet, nekako ugodno, peče po koži, ali se lako diše. Da se. Malo je zeznuto kad iz klimatizirane Toyote izletiš na gorući kamen, ali se brzo privikneš. Pogledam iza sebe, u podnožju se vidi oaza, mi ispred nekih ostataka zidanog naselja, nekih desetak kuća od kojih su ostali samo zidovi.



Kaže nam vodič, ima gornji i donji put. Gornji vodi kroz stijene i spušta se s brda dolje kraj potoka u oazu. Donji samo ide kraj potoka. Pa kad smo već do tuda došli, idemo mi gornjim. kao da se penjemo na Mt. Everest. A ne 50 metara uzbrdo. Dođemo do vrha, slikamo, snimamo, gut-dva tople vode (ruksak je na leđima, a voda u njemu), a kad tamo, kroz brdo se prolazi uskom pukotinom u stijeni, ide se jedan po jedan i to bočno jer ne može drugačije. Uvukoh trbušinu i progurah se s druge strane brda. Sve to nebi niti bilo fora da ne izgleda kako izgleda. Kamen, kamen, kamen pa onda kamen i na kraju, napokon, kamen.





Gola brda, prašina, bez ijedne travke, niti traga da je ikada ovdje vegetacija postojala (vjerojatno i nije). Sve je crvenkasto smeđe. Izgleda mi kao da smo na Marsu. Spušta se put dolje, neke stepenice kamene, u biti vrlo skliske od pijeska i miliona turista koji su ovuda bazali kao i mi. Napokon, spustismo se do palmi. Kad ono, potoćić, jezerce, istina sve mikro, ali ipak vlaga. Normalno, ddebilizam na djelu, oni se kupaju, presvlače, guraju, ne možeš proći, nešto odslikati, barem vidjeti to čudo u pustinji. Ma, pregrmio sam, kliknuo 2 slike i odosmo putem dalje. Put vodi uz potočić dalje prema onom parkingu gdje smo ostavili aute. Put uzak, gaziš po kamenju koje je sklisko, mokro, debilizam na djelu opet, ovaj puta Španjolci koji idu u krivom smjeru, tj. kraćim putem (moram prvi, moram prvi, nitko prije mene...), ljudi padaju po kamenju, upadaju u potok (ako padnem i uništim kameru i Kodaka, ubiću nekog, majke mi...), nitko se ne drži reda, ja pokušavam uhvatiti Tihanu, ali jedva i sebe održavam, da poludiš. Napokon smo se izvukli s tog puta i krenuli do parkinga. Vidimo, svi su tu. Imamo vremena za cugu. Uđemo u "kafić" veličine  kupaone s frižiderom. Sjede tamo Samoborci. Sjednemo za njihov stol. Viče gazda "Salam Alejkum". Kažem ja njemu "Faljen Isus". Ponovi on to i kao pita "Šta je to?". Kaže mu Ivan da je tako u Hrvatskoj kaže. Ponovi lik to par puta, a mi udri u smijeh. I on s nama. Valjda nas je udarilo sunce u glavu.  Mogu zamisliti kad dođe neka naša grupa, uđu popit cugu, i kad sazna da su naši udri "Faljen Isus"... Čudo. popili smo gut vruće vode iz ruksaka i krenuli u auto.

Slikao sam Tihanu s vozačem, za uspomenu. Ja sam sjeo naprijed, Ivica u sredinu, ali one dvije nedaju se sa srednjeg sica pa su ove naše dvije jadnice ostale otraga. A šta ćeš.

 

[Magnum]

05.08.2008. utorak - DAN TREĆI

3. dio


Slijedeća oaza je Tamerza. Cijelim putem opet znakovi "Oprez!", "Opasnost", "Deve prelaze cestu"... Pokazuje nam vozač lijevo fatamorganu. Fakat, u jednom trenutku vidiš karavanu deva, u drugom vidiš neka brda, a tamo ništa. Fora.

Pičimo mi tako stotku po pijeskom pojedenom cestom, penjemo se po nekim serpentinama i stanemo kao na vidikovcu.



Stoji tabela (normalno, ispred pančofa) "Grand Canyon". Hahaha. Turizam. To je najbliže Alžiru što smo bili. Par kilometara. A kao da nam to nešto znači. Pustinja gdje god se okreneš. Ali, ipak... Stigosmo do te oaze. Puno je manja, ali ima vodopad. Malo jača špina. Fora. Kako od malo vode može nastati tolika oaza. Stvarno čudo.



Normalo pančof. Ali stvarno, gdje god dođeš, staneš ili na bilo koji naćin imaš interesa za zasta, odmah gomila kioska na kojima se prodaje apsolutno ista stvar kao i u cijeloj državi. Svugdje isto. Samo su cijene malo manje ovdje južnije. Tu je veća sirotinja pa su i cijene manje. A ionako je sve u biti za naše pojmove jeftino.


Ha, prva stvar, slikaknje sa Salamanderom (gušterom) 1 dinar, my friend... Malo sam ga pogladio, ali se nisam slikao s njim. Toga imam i kod nas. Ne ovako velikh, ali gušter je gušter. da je veći OK, ali ovako...



Normalno, pogledali smo taj vodopad, opet kupače u jezercu ispod vodopada, još štandova i deva. Hmm, 1 dinar slikanje s devom, 5 dinara na devi. Mislim ja, jebo 20 kuna, odoh ja sjest na nju jer neću više imati prilike. Naravno da je, čim sam sjeo na nju, vlasnik je podignuo i prošetao 20-tak metara okolo. ja sav sretan, fora je, tako se lijepo ljulja. Mekano. Fora. Tihana me slika, nažalost kamera mi je u pederuši, a ako pustim sedlo, naći ću se na podu, a zbog visine, vjerojatno i slomljen. Zaboravi kameru i drž se... Spusti on natrag devu na pod (ošine ju nogom, a ona klekne...), siđem ja i da platim. 10 dinara my friend. Tako mi i treba kad se nisam prije dogovorio za cijenu. Bio sam preuzbuđen. Ma nije bitno, ja sam jahao devu! Ipak je to samo 40 kuna. Trošio sam u životu puno više love na gluposti. Ovo će mi ostati za cijeli život. Juhuuu....




Kupio sam maramu na kockice, onu palestinku. Normalno da nema trakicu za oko glave pa tražimo dalje po štandovima. Kupili smo pekmez od datulja i jedan paket domaćih, lijepih datulja. Vidimo mi na štandu lik prodaje te iste marame. Ajde, da pitamo ima li trakica. Ima. Super. Odvuče on nas u dubinu štanda i daje mi špagicu. Crvenu. Ima li druge boje, kaže lik nema. Ma dobro, nema veze. "Koliko?" Kaže on 4 dinara. U, a 5 je koštala marama. Manje, dam ti 2, ne može, 3... Ajde, 3 dinara i dobro. Kaže on da će mi pokazati kako sse to stavlja. Ajde i to da vidimo. Dovuče on Tihanu ispred sebe i kao pokazaće. Govori mu Tihana da nije za nju nego za mene, ali tip objašnjava da će na njoj pokazati, tako da ja vidim. I bi tako. Ona jadna stoji ispred njega, on se trlja uz nju. Još joj spušta glavu kao da ja vidim kako se veže i trlja se dalje. Ona luda, a ja ne kužim. Ajde, napokon smo gotovi, vidjeli smo postupak, on nju za ruku i ne pušta je, gladi je po ruci, a ja tek sad skužio... Počeo sam se smijati, skoro mi ukradoše ženu. A jel mi trajala... Jedva ona uspije izvuć ruku iz njegove i izašli smo van. Normalno da nije mogla vjerovati da sam pustio da se on naslađuje na njoj. Ajde, rekoh, sada će onako napaljen morati ići maznuti onu devu, jadan, baš mi ga žao... Šta rade evropljanke ovima domaćima. Kasnije saznam da je Ivan zamalo prodao marinu za hrpu deva. Danima smo se smijali tome.

[Magnum]

05.08.2008. utorak - DAN TREĆI

4. dio

Idemo dalje, na redu je odlazak u Saharu i vožnja po dinama. Jedva čekam. Vozi šole po pustinji, cesta (tragovi auta kroz pijesak) prepuna rupa, tu se nekada vozio Pariz-Dakar.



Sve što sam vidio na satelitskoj, istina je. Nije mi jasno kako ti auti to uspijevaju. Nije nit čudno da ih servisiraju jednom tjedno, a da se svakih 6 godina bacaju u otpad i kupuju novi. Skačemo mi tako po autu, ja pokušavam držati sebe, kameru i Kodaka, snimati, slikati i ne zabiti glavom u krov ili staklo na vratima. Otraga kaos, baca ih za poluditi. No svi se smijemo, fora nam je. Došli smo do nekih brdašaca i tu je počela tek fešta. Zaletio se šole, digne nas na petnaestak metara visine, nagib nekuh 50-tak posto, Toyota samo što se ne izvrne na bok, pa nas spusti dolje, pa onda druga strana, pa opet... U jednom trenu kaže on "Look, fatamorgana...". Pogledamo mi, kad ono brdo, na vrhu toga usjek širine taman za Toyotu i tragovi auta kroz to. Popenje on nas gore i zastane. Auto se prevali na prednju stranu, a ono ništa ispod nas. I to dobra dubina, sigurno 40 metara ničega. Spustio se nos auta, poletili mi naprijed, želudac je ostao na vrh brda, a mi zum dolje. Kakav doživljaj. Kao kad je avion uzletio na Plesu. Ludilo. Smijemo se mi kao blesavi, a on nas baca po tim stijenama kao da je poludio. Smije se i on. A zna valjda svaki milimetar te pustinje, tko zna koliko je puta bio ovdje, godinama, svaki dan po istome. Nije niti čudo da tako vozi. Odjednom stane. Šta je sad?!. Ugasi on klimu, otvori prozor, uključi reduktor i pogon na sva 4 i opiči po gasu. Piči Toyota, baca pijesak pod sobom, prašina se digla, dođemo na vrh dine, a on stane, pomalo nas prevali preko vrha. Pijesak gdje god pogledaš. Osobito dolje. Ostane Toyota visit na početku. Stisne on kočnicu i pusti nas da klizimo po dini sve do kraja. Kakav osjećaj. Ja sam stvarno u životu vozio svašta i po svuda, po svakakvim terenima, ali ovo je nenadmašivo.




Tako smo prošli još par dina i onda smo (nažalost) stali na parkingu ispred mjesta gdje su se snimali "Ratovi zvijezda - Fantomska prijetnja". Pustinja u svakom smislu te riječi. Pijesak, pijesak, pijesak i pijesak. Pa onda pijesak. A taj pijesak je nešto najfinije što sam ikada imao u rukama. Tako sitan, čist, samo klizi kroz prste, šuška kad staneš na njega, divota. Umjetno selo kao u filmu (srećom pa sam gledao film). Dosta je i oštećeno, ali nije niti čudo, koliko je turista tuda prošlo, koliko puta ga je pustinjski pijesak nošen vjetrom uddarao. Još je dobro i ostalo, sve se vidi, nastambe, "antene"... Lijepo. Bili smo i tu... Odmah ti dolazi lik i prodaje isto ono što smo još u Kairouanu naprasno "kupili". Stavlja ti on nama ogrlice, mi nećemo, uzme cigaretu i kao ostavlja nam gratis za našu djecu. Moš mislit. lovim ja njega okolo i vraćam mu ogrlice, nije mi do love nego koji će mi klinac. Iste su kao one što ih već imamo. Ne'š ti suvenira. Ajde, skinemo ga s vrata, slikamo se malo po pijesku, oćemo napuniti bocu pijeska pa nosit doma (bilo bi fora, ali smo mi jako neodlučni, nažalost). Ova marama mi super došla, nije mi izgorio vrat, hehehe. Mislim ja, napuniću bocu, k vragu i voda. A onda, opet mislim, a kako ću bez vode u pustinji. Da sam znao da ćemo odmah ići prema hotelu i da se ništa neće desiti autu... Ah, nema veze. Ko mi kriv što ne znam arapski ;-)



Došlo vrijeme da se krene dalje. Vozimo mi dalje po pustinji, kad odjednom šole stane i gleda. Gleda lijevo, gleda desno. Da se nismo izgubili? A on kroz smijeh "Stop!". Kao raskrsnica. U sred pustinje. Umrli smo od smijeha. Vozeći se tako, razmišljam kako taj pijesak može bit toliko tvrd. U biti, ispod sloja pijeska kao da je kamen. I to čudno izrezbaren. Valovit. Izgledda kao da je vjetar s pijeskom izdubio stijenu u valovima, kao kod nas ulaz na parking onaj betonski. Svašta.Vraćamo se u hotel. Putem smo, tako normalno, naletili opet na policiju. Vidimo da nam blendaju auti koji dolaze. Mrak pada, ali nitko nema upaljena svjetla (koliko bi naša policija skupila kazni u jednom danu, valjda godišnju normu). Vidim ja šole stavio pojas. Sve mi je bilo jasno, zavezao sam se i ja. Zaustavili su kolonu terenaca i kontroliraju da li netko vozi na crno. Nas su propustili, ali su lika ispred nas tražili sve papire. Što je dalje bilo, nemam pojma, odjurili smo u sumrak. U hotelu večera. Pojeli malo, oprali se, presvukli se i (tako normalno) sjeli kraj bazena na cugu. Popili pivicu, dvije. I počeli kenjat po onima s kraja busa. Traje pljuvačnica, traje... Kaže Tihana da smanjim malo jer su iza nas, a mene živo zaboli dali me čuju ili ne. Zašto bih trpio ako ne moram. Pa još nas čeka 600 kilometara puta. No, skrenemo mi s teme, popijemo do kraja i odosmo spavati. Buđenje je opet u 5. Vodič je naručio buđenje telefonom, ali ipak sam stavio alarm na mobitel i na ručni sat. Zlu ne trebalo. Hmm, Tihana mi je bila uključila mobitel slučajno pa je sada bez baterije. No super. Tablet je s kabelom u Hammametu, a punjača nemam. Ajde, valjda ćemo se probuditi. Okrenuo sam telefon i stavio glasnoću na maksimum.

[Magnum]

06.08.2008. srijeda – DAN ČETVRTI

Ovdje smo isto tukli dobru kilometražu, stoga opet nekoliko dijelova.

Ovdje mi fali cijelo popodne i cijeli sutrašnji dan, no imam fotke pa ću napisati šta i gdje je bilo 

1. dio


04:55. Zvoni telefon. Dignem ja slušalicu, "Hello?" (niti sam ne znam kako sam se uspio u mikrosekundi prebaciti na engleski, sanjao sam na hrvatskom...). A ono muzika s druge strane. Nemam ja pojma di sam. Vani mrak, kroz prozor se NIŠTA ne vidi. Pa pustinja je, nema svjetla... Zvoni i mobitel, zvoni mi i sat, sve zvoni. Pogasim ja sve, dignemo se, operemo se, skupimo stvari i idemo na doručak. Čak sam i ja nešto pojeo, iako mi nije običaj tako rano jesti (nije mi običaj ni dizati se ovako rano...). Uzmemo vodu, sjednemo u predvorje i čekamo da se ukrcamo u 6 sati. Uđemo mi taku u autobus, sjednemo i čekamo da se tortura nastavi. Kaže Marina da su pičili muziku u sobi cijelu noć. Svi smo ludi. Pustio šole domaću muziku i vozimo se polako po cesti koju je vojska sagradila, prije se nije moglo tuda proći. Pokušavam ostati budan, ali nešto mi baš i ne ide, ne znam zašto... Čujem ja otraga "Ajde, bre, kaži šoletu neka ugasi on tu muziku pa ćemo mi ovde da pustimo svoju!". Mislim da su mi iskočili plikovi po tijelu, bar sam se tako osjećao. Taman kad sam se mislio dići i reći svoje mišljennje o narečenom, kaže lik "Ma prazne su mi baterije, neće moći...". "Ah šteta..." odgovori mu drugarica Jovana. Spas u zadnji čas.
 

Stigosmo do Chott El Jerida, slanog jezera. Izlazimo van, ovdje ćemo dočekati izlazak sunca u pustinjni. Da i to vidimo. Što je – je. Predivno. Dokle god ti pogled seže – ništa. Sve do Atlasa.


 


 


Na ovom jezeru se često isprobavaju terenci, npr. nova serija Land Rovera. Znalo se desiti da neki i zalutaju, kad se digne vjetar, u svoj prašini i pijesku, izgubiš jedini orjentir, tj. Atlas. I onda se izgubiš u pustinji. Rok trajanja ti je max. 2 dana. Brrrrr. To je valjda bilo vrijeme prije GPS-a. I tako se sunce pomalo podiže iznad brda, zrake počinju obasjavati ravnicu, sve počne mijenjati boje, kristali soli počnu svjetlucati. Barice vode koje su ostale u rupama u jezeru crvene su boje i mijenjaju boju u plavu, smeđu, žutu i tako dalje, sve zbog sastava kristala koji je okružuju. Lijepo.


S lijeve strane ceste nalazi se barka sa tuniskom zastavom, može se vidjeti na većini razglednica iz Tunisa.

 

Deva, izrađena od soli, tvrda kao kamen stoji i presijava se na suncu.



Stoji i “šator” od 2 grede i palminog lišća. Nisam niti skužio da ima na sebi komad daske na kome piše “Hotel”. Hahaha.



Na desnoj strani 2 štanda, WC i “trgovina” sa šankom. Na lijevom štandu Salim prodaje datulje i još neke đinđe. Dere se “Viagra! Najljepša datulja!” i tako stalno. Da pišaš od smijeha. “Viagra!”. WC ima par ulaza, neki su označeni kao “Normal”, a neki kao “Confort”. Ne kužim. To je valjda neka fora. Marina je bila u komfornom i kaže da je grozno. Kakav je tek normalni. Normalno, vode nema. Iza svakog korisnika, uljeće lik i baca sić vode u školjku. Ispred WC-a, tako normalno, stoji pick-up pun kanistera s vodom. Eto, ima vode, hahaha.




Tihane nema, nakon što sam snimio sve, tražim ja nju gdje li se sakrila u ovoj pustoši. A ona lijepo u buksi, nalaktila se na šank i pije neku splačinu od kave. Probao sam i ja tu kavu. Ne mrzim se dovoljno da bihn to popio. Nemam ja problema s tim stvarima, ali ipak... “Viagra!”. Zapalili smo još jednu, sjelu nu bus i idemo dalje.



Sunce se već malo, ali sigurno podiglo i temperatura je počela biti opasna. Sljedeća postaja nam je Douz, “Vrata Sahare”. Čeka nas jahanje deva (koje ćemo mi preskočiti).

[Magnum]

06.08.2008. srijeda – DAN ČETVRTI

2. dio

Nastavljamo dalje, pravac Matmata.... Još jedno mjesto usred ničega. Nemaš blage veze niti gdje si, a niti što tu tražiš. Ajde, vidikovac je, pogled je prekrasan. Na pustoš. Da je prijevoz bolji, nebi bio niti problem, ali vremena je malo, a kilometara i temperature puno....



Dolaskom na mjesto, skužiš zašto si tu. Uz obavezno rastezanje uz cestu, ispravljanje kičme i udisanje usijanog zraka, primjetiš da nešto svijetli više nego ostalo. Oooo, pa vidi, to je neka kuća... Bijela.



Ovdje su sve kuće (osim u koliko nisu iskopane u stijeni i/ili pod zemljom) izgrađene od blata, slame i okrečene. Ove fiško okrečene i čiste su u biti samo zbog turista. Ali dobro, neka... Nema razlike između originala i turističke atrakcije. Zanimljiv dodatak na ulazu u kuću je Fatimina ruka i riba, simbol kršćanstva.



Neki klinci gologuzi trčkarali oko nas cijelo vrijeme, stao sam malom slučajno na nogu (a u biti zakačio svojom 45ticom) dok se provlačio kroz neka uska vrata samnom i takav mi je vritnjak opalio da sam se samo odvalio smijat... Bos i gologuz, ali dobro igra nogomet :-)

Ispred kuće je (naravno) deva. To sam morao odmah odslikati za moju dragu.... Uh, srećom pa je nisam mogao ugurati u torbu da je nosim kući....



Jedna ukopana. Ali ima struju i satelitsku :-)



Iznad kuće je slamarica, tu su se držale životinje. Koje valjda nisu jele krov nad glavom ;-)

 


Nakon što smo kuću pogledali i pregledali, platili nekim babama 2 dinara da ih slikamo kako melju brašno krenuli smo dalje, čeka nas vrlo važna stvar na rasporedu. Ručak. Restoran ukopan u zemlju u hladovini, palme i datulje. Zakon. Nisam stavio te 3 slike ispred i tu palmu jer nije ništa bitno. Unutra sam se toliko odvalio od KusKus-a i janjetine da nisam mogao disati, a ne fotkati :-)



Krenuli smo, punih želuca, dalje. Po putu se moglo vidjeti svašta, od visećih dijelova krava na cesti u prašini sve do samoposluge s ofcama. Odabereš ofcu, oni je pred tobom zakolju, očiste i ispeku. Ti platiš i svi sretni i zadovolni odete kućama....

[Magnum]

06.08.2008. srijeda – DAN ČETVRTI

3. dio

Ide se, ide....

El Jem. Tko nije čuo, to je drugi amfiteatar na svijetu po veličini, a prvi po veličini u Africi.

Tu se nema šta puno pričati, popili cugu, kupili jednu knjigu, malo se slikali, bili u katakombama i to je to... Daleko od toga da nije lijepo i da nemaš osjećaj veličine sve dok ne vidiš u živo, ali ono...

Sve 5.






 

Povratak u bazu. Tuširanje, pivica na plaži, razglabanje o utiscima, prebacivanje gomile fotografija na tablet i to je to...

Kako smo bili gladni, otišli smo van nešto pojesti. Naravno, u 1 ujutro tek počinje fešta, restorani puni, jedva smo našli mjesto i pojeli malo ovčetine ;-)




Slikaj lijevo, slikaj desno, sve svijetli kao da je podne :-)

U biti, imam sve zajedno oko 500 fotki... I par sati sniljenog materijala kamerom....

Hehehe, teško je naći nešto što bi dočaralo ovo putovanje, ali trudim se :-)

[Magnum]

07.08.2008. četvrtak – DAN PETI

Šta reći, digneš se ujutro, opereš, sjuriš se na kaficu na plažu, a onda dogovor, kuda danas.... Dok smo raspravljali i kreveljili se na plaži, došli su nam i frendovi pa smo s njima se dogovorili da odemo do Hamameta, baš do grada, taksijem i da pogledamo tu Medinu (placu/pančof) i doživimo famoznu vožnju taksijem u Tunisu za koju je potrebno žmiriti cijelim putem. Ili biti na tabletama. Nema tog pravila, semafora, žmigavca i pravila kojega se pridržavaju. Ovdje vlada zakon jačeg na cesti. Ludilo do bola....

No, prije toga, ipak sam na Sredozemnom moru... Odoh se ja okupati, kad već Tihana ne može zbog one famozne rane na nozi (koja je u fenomenalnom stanju usprkos svom pijesku, prašini i nećistoći kojom smo bili izloženi putem). Draga mi odmara na plaži, a ja se bacih u tu valovitu mješavinu morskog pijeska i meduza veličine kišobrana. Za 3 minute sam izletio van iz mora i ode ja lijepo na sokić. Dosta ovog mora, moje je doma ljepše ;-)

Dok smo bili na plaži, spremačica je naletila u sobu promijeniti posteljinu. Naravno da nisam imao sitnog pa sam joj ostavio 5 dinara na jastuku. Ovo nas je dočekalo kad smo se vratili u sobu (oz promijenjeno crijevo od tuša):




Popodne pravac grad....

Odmah iza Medine, ljudi kao i svugdje, preživljavaju... Ili su tu iz čistog gušta, kao i ja kad idem u ribe...



A svugdje bijelo i plavo...



I Medina, placa kao i svaka druga, samo je smještena u staru tvrđavu... Razlika je između nas i njih je u tom što je cjenjkanje OBAVEZNO! Hehehe, najbolje je što je meni lik vikao za koliko kamila ću prodati ženu, a drugoj Tihani poradi prirodno bujnijeg poprsja su cijelo vrijeme dovikivali "Uuuuu, silicone.... " Hehehe, veselo društvo, nitko nas nije ni pogledao ukrivo, a kamoli ružno.... Kako su tamo Francuzi dugo bili glavni, Francuski je drugi jezik. No, skuže odmah tko si, "My friend, where are you from?" I kažeš mu "Croatia". "Aaaaa....", kaže on i nastavi, na čistom hrvatskom, "... Samo gledam, samo gledam...." I umre od smijeha, viče za tobom, "Šukeeeerrrrr" Samo da ti proda neki vrag :-)





Tako smo obišli i to čudo i sjeli u kafić preko puta. Morali smo zaobići jedan jer je bio pun lokalnih muških koji su čudno gledali naše žene, verojatno poradi načina oblačenja. A i niti jedne žene nije bilo među njima. To je drugi svijet. Ne treba se truditi razumjeti tako nešto, samo to prihvatiš kao činjenicu i život ti je puno lakši.

Kavica, pivica, sokić. Cijena ista kao i u hotelu. Kao i na jugu Tunisa, u pustinji. 

Natrag ćemo turističkim vlakićem, dosta riskiranja života za jedan dan. Preživio sam rat, ne moram više nositi glavu u torbi. Pogotovo dok postoji druga mogućnost ;-)
Vlakić.



Putem se može promatrati vrlo osebujan arhitektonski stil (bogatijih) tunižana:





Kafići su s terasama uz cestu, da muškima šta ne promakne, k'o babe su, uz ovčetinu i nargilu ;-)



Putokazi vode na razna mjesta pantljivih imena :-)

[Magnum]

08.08.2008. petak – DAN ŠESTI

Danas idemo opet na izlet....

1. dio

Digli smo se u 7 sati, mobitel svira, ja ne kužim di sam... Ajde, oprali se, spremili i idemo na doručak, kreće se u 8:10. Ja uzmem kavu i neki sok, a Tihana, žalosna jer nema kroasana, uzme neke slične kvadratne kolačiće. Uzmemo mi to i kao idemo sjest kraj bazena popiti kavu. Izađemo van, a 2 lika skupljaju stolice. "Five more minutes, my friend...". Umro sam od smijeha. Ništa, popijemo mi tu kavu i sprašimo u hol, nađemo se s Varaždincima i sjedimo tako sve dok nije došao bus po nas. Hajde, opet sjednemo i udaraj po kilometraži. Sva sreća, ovaj bus je novi pa ima više mjesta za noge. Kod skretanja za Souse, bus stane i uđe Sven i krenemo mi put Kartage. Usput nam je objasnio sve živo i mrtvo o putu, ponovio neke priče o Tunisu za one koji nisu išli s nama u Saharu i tako to.
Super, nema cajki ovaj puta s nama. Spalio bi na živce. Ili njih.   





Kartaga. Super. Istina, nije puno niti ostalo. To sam bio i čitao na netu prije nego što smo krenuli. Ali i normalno da nema ničega. Rimljani su 3 godine opsjedali Kartagu dok nisu probili 7 kilometara duboku obranu Kartažana. 250000 ljudi svelo se na 15000. Spalili sun cijelu Kartagu i srušili sve kuće, kamen po kamen, čeličnim šipkama čupali su iz zidova i razvaljivali grad. Kada su stigli na sam vrh brda u Akropolis, 500 zadnjih branitelja, kaže legenda, bacilo se u vatru samo kako nebi bili odvučeni u Rim u lancima. Strašno. Dobro da je i to kamenje ostalo.







Otišli smo u muzej, pogledali ostatke, mozaike, novčiće i keramiku te izašli van. S vrha brda pruža se predivan pogled i tek onda shvatiš kolika je Kartaga uopće bila. Predivno. Kraj toga stoji katedrala Luja (nisam zapamtio kojeg) koji je tu u podnožju brda poginuo u 3. punskom ratu. Ogromno zdanje koje je, nažalost, zatvoreno za turiste jer su (debili) krali stvari za suvenir. Do kuda ide ljudska glupost.

[Magnum]

08.08.2008. petak – DAN ŠESTI

2. dio

   
S toga brda spustili smo se do Antoninovih termi, ogromnog zdanja kupališta s toplom i hladnom vodom te javnom kućom. Nismo previše slikali i snimali jer se odmah do toga, malo iznad, nalazi jedna od rezidencija predsjednika i (prema Tuniskom zakonu) zabranjeno je snimati. Znalo se događati da, ako te skuže vojnici, zaustave autobus, izbrišu ti slike i naplate dobru kaznu. Ali dobro, ipak se ima što vidjeti.

Za početak, ne mogu se sjetiti kompletne priče, ali ovdje su grobovi Djece, ne znam točno zašto su djecu ubijali i bacali ovdje. Nije niti bitno, I dalje je strašno.



Nacrti i makete tog velebnog zdanja koje bi i danas bilo teško za napraviti...













Nakon naslikavanja, popili smo cugu u kafiću koji se nalazi u samom nalazištu...
 Sjeli smo u bus i otišli dalje.

Slijedeće odredište - Sidi Bou Said....

[Magnum]

08.08.2008. petak – DAN ŠESTI

3. dio

   
Slijedeća postaja bio je gradić Sidi Bou Said, nazvan prema nekome doktoru kojni je liječio ubode škorpiona i zmija, neka slavna ličnost. Predivno mjesto, sve kuće su bijele, a svi prozori, vrata, škure, ograde i rešetke obojani su u plavu boju. Prvo smo, onako oznojeni popili cugu kod Mustafe i krenuli napraviti krug, malo slikati i snimiti.





Normalno da mi se ispraznila baterija na Kodaku, zaboravio da sam slikao jučer kad smo išli u Medinu u Hammametu i kad smo se vraćali vlakićem u hotel. Aparat je bio cijelo vrijeme upaljen i bez poklopca tako da je fokusirao do besvjesti i motorić je pocucao bateriju. Srećom mi je kamera puna.








Kako to ide, stigli smo 30 minuta ranije na mjesto za sastanak grupe pa su Tihana i Tihana (Varaždinka) krenule u pančof. To je posebna priča, narukvica koju je kao zlatnu htio podvaliti mojoj Tihani sa 340 dinara spustila se čak do 30 dinara. A od zlata niti z. Kako nismo imali dinara već samo €, nismo ništa kupili. No Tihani iz Varaždina uspio je prodati narukvicu za 10€ i pošto mu je dala n20, trčali smo za njim po trgovinama da nam vrati ostatak. Normalno, ekipa jeveć prije 10 minuta otišla prema basu pa smo trčali za njima kao blesavi na 55 stupnjeva... Ajde, kako je nizbrdo, stigli smo ih i ugledali bankomat. Išli smo dići još 100 dinara da ne mijenjamo na ovoj (čudnoj) recepciji. I onda opet trčali do basa. Ušli smo toliko mokri da smo se cijedili još do Tunisa gdje smo jeli u Lidu na samoj obali u luci. Plaže su brrrrr. Pojeli smo i piči za centar Tunisa.  Iskrcali se ispred hotela Intercontinental i krenuli prema Medini. Kako smo od jučer bili ludi od ove "naše" Medine, odustali smo od bilo kakvog ulaska u uske uličice. S Varaždincima smo sjeli pred ulaskom u Medinu i popili cugu. Zatim smo se zaputili pomalo prema Interkontinentalu pa ćemo usput pogledati par pravih trgovina. Ja sam mislio kupiti koju majčicu. Ovdje su sve stvari kineske i sintetičke. A, usput, u što više boja, to ljudi sretniji. Šareno do bola.
   
Odustah s žaljenjem od kupovine. Usput smo našli apoteku i krene Tihana kupiti sterilne komprese jer je ostala samo na jednoj. Normalno, zamaskirana u apoteci nezna engleski, već samo francuski. pokušali smo joj objasniti što nam treba, ali smo dobili samo flaster. Netko je spomenuo gazu i onda je skužila što nam treba, ali nema. Apoteka kao 1/4 naše, prazna. Nije niti čudo kad nitko osim činovnika ovdje nema socijalo. Pa tko će kupovati. I s čime?
   
Otišli smo  do Intera i popili smo cugu. Jeftinija nego igdje. Svašta.
   
Sjeli smo u bus i otišli "doma". Čim smo stigli išli smo na plažu u kafić i popili kavu.

Navečer je trebalo obaviti svu trgovinu. Suveniri, vino, pokloni itd...

Super.ehehe, majstore, petak je, Ramazan... Ajde, ipak su dosta liberalni pa je samo dio u trgovini bio skroz prekriven nekom zavjesom, a cugu smo dobilli u crnoj vrećici te je teta na blagajni samo provirila u vrećicu u kojoj je bilo vino. I dalje ne misleći odnesemo mi to lijepo u sobu i odosmo van s ekipom na pizzu, ono ima svega za jest. Kažem ja liku, pa hajde kad već ima svega za pojest, daj neke kotlete... Kaže lik ne može. Zašto upitam ga ja s upitnikom iznad glave.. "Petak, frende, Ramazan!" kaže on lijepo meni te se ja uz izvinjenje što sam neuka seljačina naglo predomislim i naručim ipak pizzu sa salamom od, naravno, ofce. I bila je dobra. Ne kao naša, ali dobra.

[Magnum]

09.08.2008. subota – DAN SEDMI

 
Danas nemamo ništa u planu, izležavanje u sobi pod klimom, cuga na bazenu, cuga na plaži cuga u kafiću na plaži i tako dalje i tako bliže, druženje na suncu i u hladu uz šum Sredozemnog nam mora.... Nostalgije radi, umočio sam noge u more da se povežem s našim Kvarnerom, makar i ovako :-)

Ah, plaža. Besplatna cuga. Tj. besplatni sokovi u čaši od 2 dl... Popiješ u jednom gutu i onda opet čekati red. Znam da je besplatno, ali ma daj... Odoh ja na pivicu u kafanu 3 metra dalje....



A ništa, ići ćemo malo probauljati po Yasmin Hamametu, da kupimo što se mora još kupiti prije nego večeras spremimo stvari za povratak natrag...

Medina. Tu je, ali nema toga tko će me unutra natjerat, osim ako nije cuga i/ili hrana u pitanju ;-)







Ostalo nam je još nešto dinara koje nam se nije dalo ići mijenjati, a ne smiješ ih iznesti izvan zemlje pa smo otišli na večeru.

Za svaki slučaj, tko zna kada ćemo sutra opet jesti ;-)

[Magnum]

10.08.2008. nedjelja – DAN OSMI

 
Danas nemamo ništa u planu, samo povratak u RH ;-)

Plaćanje u hotelu, pražnjenje sobe, vraćanje ključeva od sefa, odlazak autobusom u Tunis, opet mlaćenje prazne slame s papirićima gdje si bio, koliko si bio, šta si radio....

Obavismo to, odemo lijepo u Free Shop, kupimo još bedastoća i pomalo sačekasmo avion koji će nas (nadamo se) vratiti doma. Lijepo je ići kući, bilo je naporno, ali da nije Tihana morala ići u ponedjeljak raditi, platio bi ja još par dana, ono čisto da se nauživamo. Znam da je to sve masovni turizam, znam da je to Mediteran, a ne Afrika, ali ipak, jeftino i blizu. A i mirno.

Baš mi je bilo žao kad je sve otišlo u 3pm pred malo... A taman sam mislio pod stare dane još jednom otići tamo i malo uživati, biti faca jer sve znam, već sam prošao :-)




Italija:



RH, došli prijatelji po nas na Pleso.