Foto reminiscencija

[milić]

Dosta o trsatskim oštarijama. Nastavlja se, ako će.
Na izričit zahtjev jedne naše eminentne članice danas sam, još krmeljiv, oslikao kuću koju sam već spomenuo u reminiscencijama.
Dakle eto slike, eto želiznih vrat, kako okolina članice to, na slici zove.






Moja sestrična, koja je od rođenja pa dok se nije 1970 i neke udala, živjela u Kumičićevoj ulici na broju 79, kuću koju sam isto tu spomenuo jer smo bratić i ja na balkonu spavali ljeti, kaže da je tu bila butiga s prehranom. Ono, osnovno - kruh, mlijeko, pašta...
Iako sam se već umio i nisam krmežljiv, kako bi okolina eminentne članice to rekla, ipak ne mogu baš točno odgonrtnuti napisano na željeznim roloima. Čini mi se da na vratima piše .BERNIK
                                                                      LJUBLJANA
ali čitajte i vi po roletama, a ne samo Kamova   pa javite šta piše (ne u Ištipanoj hartiji).

Zamjetio sam da je, nakon renoviranja, prodavaona Kiki nastavila s radom. Radi se i nedjeljom.

[mušica]

Tu je vrlo popularni kafić, nekad imena Jelušić, a sada Gvardijan.

Malo ću cjepidlačit...Kafić Kod Jelušića smo svi po vlasniku ali kafić su u stvari zvao Kaštel

[milić]

Neka, neka, samo ispravljaj. Ni nekada nisam ta imena pamtio, a danas, kad se mijenjaju kao na traci, još i manje.

[Kont]

Evo još par slikica iz unutrašnjosti logora. Inside story.

03.12.1941. na Zvir je otišla prva grupa od nekoliko boraca na čelu s Matom Širola - Crnim,koji je određen za komandira logora, i Ivanom Cetina - Matešićem, komesarom logora.Odmah po dolasku na Zvir,oni su napravili nekoliko manjih skloništa u šikarama i škrapama,natkrivenih granjem i debljim slojem lišća, u koje su se mogli smjestiti dva do tri čovjeka.Nešto kasnije je u blizini ovog mjesta pronađena jedna podzemna špilja koja je adaptirana za stanovanje.U nju se ulazilo po stepenicama kroz jedan mali otvor koji je bio maskiran granjem.Unutrašnjost špilje imala je tri etaže: na dnu je bio magacin, iznad njega prostor za smještaj 15 ljudi, a na vrhu za oko 5 ljudi.Oko 70-100 metara od špilje bila je u jednoj jami ispod nekakve stijene kuhinja, u kojoj se zbog sigurnosti kuhalo obično noću, a danju samo kada bi magla prekrila teren.No, ovo mjesto je ipak bilo na nezgodnoj poziciji jer se nalazilo u blizini Dvorina i Čvija kuda su se često kretali pastiri.

[milić]

Kont, puno ti hvala na ovome.
Nadam se da ćemo, kad budemo išli Sandrovim tenkićem, i ovo obići pa ćemo, po zanatu, staviti i koordinate i još svašta za ovaj značajan logor.
I da, otkuda ti ovi podaci? Volio bih to pročitati, ako ima negdje za posuditi.

[Kont]

Kont, puno ti hvala na ovome.
Nadam se da ćemo, kad budemo išli Sandrovim tenkićem, i ovo obići pa ćemo, po zanatu, staviti i koordinatei još svašta za ovaj značajan logor.
I da, otkuda ti ovi podaci? Volio bih to pročitati, ako ima negdje za posuditi.

Hvala tebi,Miliću što si obišao i objavio fotke.Knjiga je "Zbornik Kastavštine" iz 1978 godine,str. 190.

[milić]

A možda je i imam doma. Sad ću pogledati..
Pogledao i nemam je.  Posudit ću je u ponedjeljak u knjižnici. 

[milić]

Zaboravio sam posuditi u knjižnici. Ali sam tražio knjigu izdamu povodom 100-te godišnjice škole u Pehlinu. Imaju, ali ne daju za van.

Nema veze, ajmo ...

Jedan od mojih najčešćih putovanja! do grada je spustiti se do Mihanovićeve pa preko Pariza skrenuti lijevo po stepenicama, ne znam kako se zovu, a valjda i nemaju imena.
S Pariza puca široki i daleki pogled na Kvarner. Još kad nebi bilo drveća koje pokriva i ovo malo vidikovaca koje imamo.



Bio je neki veeeliki brod na iskrcaju kontejnera na Brajdici. Nisam ime mogao pročitati, ali Maerskov je.

Tu, podno Pariza, je i boćalište koje je nekada vrvilo ljudima. A sad je tu jako upotrebljiva doskočica moga prijatelja:
- Ajme ljudi, nema ljudi.
Nekad je tu sve vrvilo od muvinga. I klupski kafić je radio, a sad ni psa.



No, tim skalama dođem do nekog odvojka Kumičićeve ulice koji se spaja sa Švalbinom. Pa donjim krakom Švalbine do Gimnazijskih stuba.
Tu otvorim sve senzore kako bih osjetio jedan dio mladosti Sušačke gimnazije. Ali obično ne sretnem niti jednu curicu nego samo par ispovraćanih balavaca koji su markirali predavanje, a možda i ispit. Morat ću poraditi na rasporedu sati.
Onda korak na korak Gajevom, rijetko kad po stubma se spustim na Piramidu, do trga.
A tu vidim neki suncobrani razapeti. Bit će neki novootvoreni kafić koga ja još nisam zamjetio niti počastio svojim pristupom. Kaže mi moj sinko, bolji poznavatelj i pohoditelj kafića nego ja, da je to otvoreno možda i godinu dana. No, bonđorno i ja. Saznat ću i ime, kad ga budem pohodio idući put. No, no, ne treba uludo trošiti novce a da se sazna ime kafića. Moj mali i to zna. Zanzeebar da mu je ime. Dooobro ime. Tamo Bira ti i ja, a tu Zanz i bar.



No, otale se spustim ili odmah uz Rektorat ili par zaveslaja dalje pa po obližnjim stepenicama, opet, s rukohvatom od cijevi. Pažljivo pređem Gundulićevu ulicu, zbog mogućnosti nailska policije koji imaju ležište pri dnu te ulice tzv. III Policijska postaja. Prije je bila, u ono doba, Četvrta. Sad je manje kriminala pa treba i manje postaja.
Iz Gundulićeve nistrmice po Kranjčevićevom klanjcu, pardon klancu, do Boulevarda, kako se nekada zvao, dok smo bili dobri s Francima, a sad Bulevar oslobođenja. Pa preko štreke, joj kako dugo nisam čuo ovo, pazi i slušaj sam sebe- ššštrreka. Ma puna su ti justa ove riječi, makar je i njemačka. Čudno da i Nijemci  mogu imati ovakvu riječ, a ne samo Talijani. 
E, a sad dolazi vrh priče. Tu, na ovom dijelu štreke




jednoj onodobnoj, mislim na vrijeme odmah nakon 2. svjetskog rata, mladoj trsatskoj ljepotici dogodio se nešto o čemu se i dandanas priča.  Dok je prelazila štreku, nailazio je vlak. Pa brzo ću je pretrčati, pomislila je. Ali, zavraga, noga joj je upala i zaglavila u prostor između šine i valjda kakvog podesta. Vlak je nezaustavljivo dolazio sve bliže i bliže, a mlada djevojka je gledala bespomoćno u njega. I kad je pomislila da je gotovo, sjetila se nečega što se ni najprisebniji u tom trenu nebi domislili. Brzo je odvezala vezicu na cipeli, izula se i pobjegla iz klopke u koju je sama neoprezno upala. Cipela je ostala utisnuta i vlak ju je nemilice pregazio i raskomadao. Ali, tko šiša cipelu dok je glava na ramenima. Ali, joj, njezin tata je i te kako šišao cipelu. Pa je malica i batine pokupila, jer je neoprezno ostala bez  skupe i, u ono doba, teško dobavljive cipele.
Brzo sam protutnjao pasažom u Križanićevoj jer smrdi, smrdi-do neba. Kako je bilo toplo počeo sam, hodajući, razmišljati gdje sjesti i popiti štogod. Kont je dobar izbor, ali šta ćeš odmah cecnuti. Daj još malo .. i tako sam došao do Štrige, mislim da se tako zove onaj kažotić na mostu. Ali sam se posvađao sa sobom jer je moj alter ego napao mene da ako nisam ušao u Kont onda ne moram ni tu. A ja ovakav labilnjak sam popustio i žedan i oznojen koračao dalje. Ćeš me pustiti da nešto popijem pitao sam Altera. Vidjet ću gdje misliš, mumljao je tako da sam ga jedva razumio. Prošao sam i Garibaldijevu, znam da se tako ne zove ali ne znam kako se zove .  Žeđ sve jača do ruba izdrživosti. I tu sam odigrao fenomenalnu igru. Idem ja u BK butigu kao kupiti si sladoled. Ovaj moj ništa nije odgovorio. I ja unutra, i dok je on škicao koje sladolede imaju, ja sam ugledao pivo. Zgrabio je misleći ajde reci ako imaš šta protiv. A on je vidio da bi mogao nastradati, povukao se, zašutio i još uvijek šuti.  Možda sam ga iznenadio vrhunskom igrom. Ma baš me briga.
I sad, piva je v žepu. Ali, stoko, pa nećeš valjda piti po Korzu. Mislim sad ja. Pa naravno da neću. Proći ću pro finta po Korzu i trčeći sjesti na prvu slobodnu klupicu tamo na parkingu uz Transjug, pardon Tranadriju ili kako već.
Za skužu sam napravio par fotki Ure. I pazi, istrčao sam dvaput pred nabrijane automobile kako bih uhvatio bolji kadar.
Evo, vidi.






I kako rekoh, to ne porekoh, prva slobodna - moja.
A vidi mene, ko najhuji - bi rekao moj kompić z Trsata. Ili - siroto. Ma baš me briga. Telo traži svoje.



I tako sam pomalo pijuckao, telefonirao, gledao u ništa ...A onda mi je odjednom primozak počeo raditi. I kraj mene je prolazila mladost. Ona, koju nisam vidio na Gimnazijskim stubama, prolazila je ovuda. Izgleda da je Molo longo in za mlade i koji se takvima osjećaju.
Znači drugi put via Molo longo, ča ne da ja. 

[zokxy]

Miliću 

[elvis]

 

[milić]

Jutros, na putu do glasačkog mjesta u školi Vežica, prošao sam mojim omiljenim klancem u ulici, sad sam naučio, Vlade Grozdanića. U vrtu, koji je meni nekada bio indikator godišnjeg doba, ništa novo. Neobrađen i čak nepokošen.



Vrt je ograđen pravim suhozidom od neobrađenog kamena.





Ali malo dalje, u nekad susjednom vrtu, razvija se jedna ljepota. Netko izrađuje svoj parkić. Čini mi se da bi ovo moglo biti dobro.





A nakon glasanja iskoristio sam prigodu pa prošetao po Japanskom vrtu. Ugodno me iznenadio. Očekivao sam, po našem starom narodnom običaju, sve polomljeno. A ono sve kak se šika. Još kad se bilje razraste, bit će sasvim ok.

[milić]

Sad baš malo mislim kako sam jučer krenuo iz zgrade s namjerom da prošećem do Trsatskog parka, a završio na Pećinama . U zadnji čas promijenim naum i idem za nogama. Doslovno, kud me noge nose. Dakle, išao sam prema parku i sjetio se da sam obećao da ću provjeriti radove na neboderu Krimeja 5. I je, to je taj jer nema druge obnove fasade u toj ulici.



Ali, dok sam hvatao poziciju za okidanje spazio sam ovu terasu i sjetio se da je tu nekada bila gostiona Primorka. Ne znam koliko je dugo bila tu, ali meni i mojim kolegama je bila ugodan kutak za koju pivicu nakon posla. Kasnije je odselio vlasnik, a i gostiona, na Viškovo, Pod marve.



Otuda sam se mislio vratiti do parka, ali sam se sjetio da nemam, svoje, slike kuće gdje je živio onaj Dagobert Müller pa sam opet za nogama pošao put Pećina.
Iz ulice Krimeja odlično se vidi ova zgrada, koju ovdje zovemo "kuća od pošte".



Pa sad ja pitam šta je u toj kući? Zna li itko?
...

[milić]

---Na raskršću Krimeje i Kvaternikove pošao sam stepenicama koje sežu do Gervaisove, pa opet stepenicama do željezničke stanice  Pećine. I tu vidjeh da ima dječjih igrališta, i to s novim napravama, ali, joj, djece nema i nema. Pa mislim, zaboljet će me glava od silnog mišljenja , a da se lova ulaže u nešto drugo, a ne u igrališta koja zjape prazna?  Pazi, dječje igralište uz Dom penzionera stvarno nema smisla. Novo doba, nove dječje igre i nova dječja staništa. Mi smo s ljuljački znali skakati tko će dalje, s klackalica smo skakali kako bi partnera dobro protresli. Želim reći da smo znali, makar i zločesto, upotrijebiti te sprave. A vidi ovo!



Kad sam se iz Kamove spuštao stepenicama prema Tenisu i ugledao famozno igralište



na koje sam, kao mulac, ranih sedamdesetih odlazio, nasmijao sam se , u sebi, jasno. Ma nisu mi napamet pale misli o sastavima koji su tu svirali niti o curama s kojima sam plesao. Sjetio sam se pauza.
Za vrijeme pauza, ono dok muzika ima predah, na zid su se projicirali crtići. I onda se bocama, čašama pa i cipelama, sandalama...gađalo Popaja, Plutona i druge popularne likove. Koja je to ludnica bila. Ali, eto i to je bio dio plesnajka u ono doba.
Prešao sam ulicu XIII divizije i zaputio se, opet stepenicama, prema plažici odnosno betonskoj ploči zvanoj Pul križića. Sa stepenica lijep pogled na prazan kontejnerski terminal.



I tu, na tom malom komadu betona shvatio sam da je počela, naveliko, sezona kupanja.



...

[elvis]

Iz ulice Krimeja odlično se vidi ova zgrada, koju ovdje zovemo "kuća od pošte".



Pa sad ja pitam šta je u toj kući? Zna li itko?
...

Ono za što je napravljena - telefonska centrala odnosno službenog naziva Međumjesni telefonsko – telegrafski centar na Sušaku, napravljen 1976 projektirao ga Ninoslav Kučan. Naravno telegrafa više nema.

[milić]

...Sad kad sam vidio mladež kako se krijepi u moru, krenuo sam pogledati, doduše iz daleka, šta je s mojom plažom zvanom Sablićevo na kojoj se kupam zadnje dvije godine. Izgleda, sad sam se zamislio, da je krug zatvoren. Tu sam se i počeo kupati kao petogodišnjak.  Morat ću razbiti taj krug. Nisam ja Arhimed koji da je rekao, pričao mi neki Rimljanin  da ne diraju njegove krugove.
Evo Sablićeva odozgora.



Pobrojao sam, na brzinu, sve kamenčiće i skužio da fali 365 komada. Minorno, pa sam zadovoljno zaključio da me plaža spremno dočekuje.
Ali još će se ona načekati. Mora se zapaliti za mene, makar do 22°C. Hladnokrvna sam ja životinja, a ne kao neki iz Udruge.
I opet naprijed, samo naprijed. Lagana koraka, elastičnog skoka dođoh do bivšeg hotela Park, a sada, valjda, Osnovne škole Grivica. Htio sam malo spustiti se do mora kad ono-iznenađenje! Vrata zakatančena! Lanac debeo, jao! moram paziti u procjeni pa je najbolje da kažem, koliko već je.




Malo dalje, hodajući ulicom XIII. divizije, opet sam se prisjetio gostione u ovoj kući



odnosno terase i dobrih liganja koje sam sedamdesetih znao izist tute. Ali nema više gostione, a ni liganja kako govore ribari.
...