Grbovi

[zokxy]

O bojama u heraldici.

I ljudi koji imaju sasvim površan kontakt s grbovima i heraldikom zamjećuju jednu od glavnih značajki grbova, njihovu obojenost. Dapače, nije rijetkost da ljudi sami zaključe kako ne postoji neobojen grb. Svi grbovi su obojeni, i onda kad su prikazani u crno-bijelim publikacijama, jer se tad uglavnom koriste šrafure. Isto vrijedi i za prikazivanje grbova u kamenom ili drvenom reljefu. Tada boje često nisu prikazane, ali ih obično možemo rekonstruirati iz drugih izvora, ako znademo ili pretpostavljamo kome pripadaju.
Što se boja tiče i njihove upotrebe u heraldici, stvari se donekle kompliciraju, pogotovo stoga što svi priručnici u kojima možemo potražiti pomoć, uglavnom se ograničavaju na puko nabrajanje boja i njihovu podjelu na grupe.
Boje u heraldici nanose se, kako kažu likovnjaci, plakatno, što običnim riječima znači, ravnomjerno i neprozirno. Odnosno, nema tonskih prijelaza, nema promjene svjetline.
U svakodnevnom životu znademo da su boje, u stvari, elektromagnetski valovi i to u onom dijelu spektra koji pripada tzv. vidljivoj svjetlosti. Najkraće rečeno, svakoj frekvenciji valova pripada određena boja. U ovom načinu opisivanja, crna boja predstavlja u stvari odsutnost bilo kakve svjetlosti, dakle mrak. Suprotno tome, bijela je boja sastavljena od valova svjetlosti svih valnih duljina odnosno frekvencija. Sve ostale boje smještene su negdje između ta dva ekstrema. Tako, primjerice, funkcionira televizor i lako ćemo se sjetiti da je ekran, kad nema "slike", u stvari crn.
Postoji i drugi način opisa, koji se temelji na drugačijem, ali isto svakodnevnom iskustvu. uzmemo li papir i počnemo po njemu crtati ili slikati, ubrzo će ostati malo one početne bijele boje papira. Dodamo li pak sve boje i pomiješamo ih dobit ćemo u stvari crnu.
U ovom primjeru zaključak je takoreći suprotan prvom: bijelo je odsustvo svake boje, dok su u crnom sve boje prisutne. No ono što karakterizira oba opisa je izdvajanje crne i bijele kao dva ekstrema i njihovo suprotstavljanje. Ostale boje čine dio spektra i naprosto prelaze jedna u drugu.

Heraldičke boje.
U heraldici nije tako. Za heraldiku ne vrijede ova iskustva i navedeni opisi. Heraldičke boje dijele se, oštro na tri grupe, od kojih su dvije zapravo, zatvoreni skupovi.
Običnim riječima rečeno, imamo tri grupe heraldičkih boja: metale, tinkture i krzna(1).  U prvoj grupi, metalima, imamo samo dvije boje, koje su u stvari, za običan zdrav razum, zapravo četiri. To su zlatna i srebrna boja. Druge dvije, koje se nerijetko ne spominju, ali su uvijek prisutne, su žuta i bijela. Razlog je zapravo jasan – žuta je u stvari zlatna, a bijela zapravo srebrna. Nigdje, ni u jednoj heraldičkoj tradiciji, u bilo kojoj zemlji i u bilo koje doba, ne rabe se žuta i bijela neovisno od zlatne i srebrne, nego su uvijek i jedino njihova zamjena.
To što se bijela nalazi i kao podloga, recimo, hermelinu, pa su crni hermelinski repići pravilno raspoređeni na bijeloj (nikad srebrnoj!) podlozi (2)  ne ruši ovu tezu, budući da hermelin predstavlja neraskidivu cjelinu.
Srebrna i zlatna izdvojene su u radovima heraldičara već odavno. Već Bartolomeo da Sassoferrato smatra srebrnu i zlatnu vrijednijima i dragocjenijima od ostalih boja, a isto misle i svi pozniji autori, mada to znaju i drugačije argumentirati od Sassoferata.
I grupa koju nazivamo krznima (eng. furs) je zatvorena poput metala i čine je tri osnovna krzna – hermelin, vjeveričji trbuščić te ? (eng. ermine, vair, potent) svaki s nekoliko varijacija ili izvedenica. Ovom prilikom nećemo se zadržavati na njima.

Tinkture.
Radije ćemo se posvetiti trećoj i najvećoj grupi gdje nalazimo veći broj neobičnosti i odstupanja. Upravo u ovoj grupi postoje razlike od jedne do druge heraldičke tradicije. Kod nas, u tinkture ubrajamo, osim plave, crvene, crne i zelene, još i tzv. prirodnu boju te boju tena (kože). Ove posljednje dvije su zapravo jednostavne u svojoj neobičnosti. Boja tena (3) javlja se isključivo kod ljudskih likova u grbovima, a nikako kao boja u poljima ili drugim likovima. Prirodna boja, kao što i sam naziv kaže, varira od lika do lika i najčešće se javlja kod životinjskih likova i građevina, kad se želi označiti da likovi nisu obojeni nekom heraldičkom bojom, već onako kako izgledaju u prirodi. Također se ne rabi, jer ne bi imalo smisla, kao boja u poljima štita ili kod geometrijskih likova.
Dakle, tinkture plava, crvena, crna i zelena prisutne su u svim heraldičkim tradicijama. Od svih je najčešća plava (više od svih ostalih zajedno), potom crvena, a crna i zelena su daleko rjeđe.
Još jednu stvar se rijetko kad nađe u heraldičkim priručnicima, a to je pitanje koliko u stvari ima plavih tinktura u heraldici. Naime, najčešće priručnici navode jednu plavu (eng. azure, tal azzuro, njem. Blau), no u grbovnicima bez imalo muke možemo naći grbove s po dva, čak tri tona plave. Obično je plava tamna i zagasitija, najčešće neki ultramarin. Ali nalazimo i kobaltne tonove, prusko plave i sl. S druge strane, tu su i svijetli, nebeskoplavi tonovi (4).  Dio te raznolikosti možemo pripisati dizajnerima (crtačima) grbova, no dio kao da ipak pripada naravi stvari: rijetko (nikada?) možemo naći nebo u grbu obojeno tamnim tonom plave, kao što je i nebeskoplavo more rijetko. I prigovor da je to, ustvari, prirodna boja a ne plava, ne stoji uvijek. Ponekad je svijetli ton plave propisan (kao primjerice boja vrpca i postave krune kuće Habsburg), a ponekad ostavljeno na volju dizajnerima (5).
Slično se može kazati i za crvenu, gdje najčešće nalazimo cinober, ali i druge tonove. za razliku od plave, u britanskoj i francuskoj tradiciji nalazimo i posve odvojenu, dakle kao posebnu boju, već spominjanu tamnu narančastu (tenne), ali i tamnu crvenu (sanguine), te purpurnu (purpure, purple), iako se nju najčešće broji u ljubičastu. Koji je točan uzrok ovakvom tretmanu crvene, ali ne i plave, nije posve jasno, a uzrok po svoj prilici treba tražiti u lingvističkim pojavama.
U stvari, i zelenu možemo naći u priličnom rasponu od žutozelene, preko otvorene jarke zelene do zagasitih tonova. No, o njoj ni jedan heraldički autor nije osjetio potrebu išta više kazati.

Na koncu, treba naglasiti nekoliko stvari:
1. crna i bijela u heraldici NISU par, čak ne spadaju u istu grupu;
2. među tinkturama ne nalazimo smeđe ni ljubičaste boje (samo purpurnu);
3. nema, naravno, niti sive; u likovno bolje izrađenim grbovima doduše nailazimo i na sivu i na smeđu, ali kao SJENE, što se u opisu grbova (blazonu) ne računa i ignorira, baš poput damaskacije;
4. svaka tinktura samo je generičko ime, jer nema nekog točno određenog tona koji bi označavala; možemo kazati da se primjerice CRVENA tinktura u grbu može pojaviti kao bilo koji ton u rasponu od onih koji se više ne prepoznaju kao naranđasti već crveni do onih koji su još crveni, a ne ljubičasti.
5. očito je da su varijacije u bojama (pa i kod metala), uglavnom bez značenja i značaja, a samo u određenim i prilično rijetkim slučajevima propisane i važne.
6. očito, bitnije je u likovnom prikazu grba postiči likovnu (kompozicijsku) ravnotežu, nego li držati se neutralnih (srednjih) tonova.


(1)  Engleska heraldička terminologija ponešto drugačije termine. U njihovom sustavu heraldičke se boje nazivaju tinkturama (tinctures), dok je grupa koju mi nazivamo tinkture kod njih jednostavno colors. Naš sustav rabi općenitiji naziv boje za viši stupanj, koji objedinjava sve tri grupe, dok za samu grupu rabi stilski obilježen i manje frekventan termin tinkture.
(2)  Postoje doduše dvije varijacije hermelina, tzv. protu-hermelin i varijacija koja u hrvatskom nema ime, a eng. je Erminois. U prvoj je podloga (polje) crna , a repići bijeli (ustvari negativ!), dok su u drugoj repići crni na zlatnoj podlozi. Postojanje ove druge varijante moglo bi dovesti u zabunu i na pomisao da je možda ipak riječ o paru srebrna-zlatna, ali nije, jer se hermelin nikad ne prikazuje u sa srebrnom podlogom.
(3)  Da su goli dijelovi likova u boji ljudskog tena u eng. tradiciji se ne spominje, nego podrazumijeva, pa se ta boja u njihovim priručnicima ne spominje. Javlja se još i u talijanskoj tradiciji (carnagine). Vrijedi spomena da boja tena varira s obzirom na to kojoj ljudskoj rasi pripada određeni lik. Također, ovu tinkturu ne treba miješati s eng. tenné, jer je to zapravo zagasita (tamnija) narančasta.
(4)  Lat. naziv je coeruleus (color) od *caeluleus a on od caelum (nebo), a iz njega je izveden i tal. oblik celeste. Zanimljivo da u lat. označava ne samo boju neba, već i boju očiju ali i tamnu plavu ili zelenu boju vode!
(5)  Francuski autor Michel Pastoureau posvetio je cijelu knjigu plavoj boji i njezinim različitim kulturološkim aspektima, uključujući heraldičke (Blue: the history of a color, 2002.)


Nenad Labus

[zokxy]

Damaskacija ili damastikacija.
Izraz potječe od imena sirijskog grada Damaska, a prvotno označava ukrase od umetnute žice ili komadića metala na sabljama i puškama. U heraldici označava ukrasne, arabeskne crteže unutar polja i (prvenstveno geometrijskih) likova. Ti crteži služe ispunjavanju praznih polja (površina), koji bi inače ostali kao veće plošno obojene površine, likovno dosadne. Naravno, damaskacija se može javiti kombinirana i s drugim elementima, poput primjerice kartuše u koju je smješten štit i sl., ali ni tada ne predstavlja dio grba, pa se ne blazonira kao ni kartuša. Znači u blazoniranju ne spominju i njihova izvedba posve je prepuštena na volju autoru izvedbe grba.

[zokxy]

Manje poznati izrazi

AUGMENTACIJE – Povećanja, poboljšanja, uvećanja  vrijednosti jednoga grba. Posebne povlastice koje su vladari dodjeljivali nekim osobama ili obiteljima. Augmentacije su se najčešće sastojale u tome što je grbonoši dato pravo nošenja nekih slika  u grbu, najčešće onih koje su se nalazile u grbu vladara - u Francuskoj je to ljiljan, u Belgiji lav - i brojnih drugih slika. Slike su se u pravilu (ali ne uvijek) postavljale u kanton, gornji dekster, kut u štitu koji se nalazi u gornjem, za gledatelja lijevom, a za nositelja štita desnom kutu (slika 1.2.).

BLAZON - Sadržaj grba. Može se iskazati riječima, opisom grba ili slikom. Svaki opis grba mora ispunjavati dva uvjeta: jasnoću i kratkoću. Uvjet kratkoće se slijedi sve dok ne ugrožava jasnoću (Zovko, 2006.). Kada se kaže blazoniranje, danas se u prvom redu misli na opisivanje grba riječima.  Valja spomenuti da je blazon, sadržaj grba, ono što uvijek ostaje nepromijenjeno. Jedan te isti blazon (grb) može se oslikati  na bezbroj različitih načina.

BRIZIRANJE – Neznatno mijenjanje grba koje je ipak dovoljno obuhvatno da  se promijenjeni grb može prihvatiti kao nov. Pritom se nastoji zadržati nedvojbena veza s početnim grbom. Zato treba razlikovati briziranje od običnog mijenjanja grba s ciljem da novi grb bude jedinstven. Često briziranje skreće pozornost na činjenicu da se radi o drugom nositelju jednog te istog grba. U tom je slučaju briziranje neznatno, na primjer novi nositelj ili nasljednik grba dodaje grbu samo svoje geslo.

DEKSTER, SINISTER (lat. dexter - desno, sinister - lijevo) - Strane grba se iskazuju na latinskom jeziku kako bi se stalno podsjećalo na to da strane grba određuje onaj tko grb (štit) nosi, a ne onaj tko grb gleda.

DIMIDIRANJE – Kombiniranje dvaju štitova na način da se oni raskole, a zatim se spoji dekster starijeg štita sa sinisterom mlađeg štita (slika 1.5. i 5.29.).

HERALDI – Danas državni službenici koji kontroliraju heraldiku (slika 6.1.).

HERALDIČKE I OPĆE SLIKE  – Slike od kojih se sastoje znakovi na štitovima. Heraldičke slike su znakovi dobiveni geometrijskim dijeljenjima štitova. Tu su sama dijeljenja, slike dobivene dijeljenjima te vrste rezova kojima se dijeljenja izvršavaju. Opće slike su sva živa i izmišljena bića te svi drugi predmeti koji se mogu staviti u štit, na primjer ptice ili alatke.

KANTON - Dio štita koji zauzima gornji dekster i to jednu  trećinu širine i jednu trećinu visine štita (slika 1.6.).

KVADRIRANJE – Četvorenje ili kombiniranje štitova u novom štitu u kojem kombinirani štitovi čine samo četvrtinu (slika 1.5 , 3.26 i 5.33).

PRAVILO TINKTURA – Pravilo o slaganju boja na štitu. Boje se u heraldici nazivaju zajedničkim imenom tinkture. Tinkture se dijele na boje (crvena, plava, zelena, ljubičasta i crna), na metale (srebro i zlato) i na krzna (hermelin, složena krzna i prirodno krzno). Boje su tamne, metali svijetli. Pravilo tinktura zabranjuje da se dvije površine s bojama ili dvije površine s metalima postavljaju jedna uz drugu. Smisao tog pravila je osigurati da se tamne površine uvijek stavljaju uz svijetle kako bi se postigli jaki kontrasti između slika u štitu. Krzna se smiju stavljati i uz boje i uz metale. Jaki kontrasti omogućavali su lako „čitanje“ štitova sa velikih razdaljina što je u počecima heraldike, kada su štitovi bili jedine oznake identiteta na bojnim poljima, bilo izuzetno važno. Potreba trenutačnog razlikovanja prijateljskih od neprijateljskih štitova odavno ne postoji. Ipak je pravilo tinktura ostalo jedno od najvažnijih pravila heraldike općenito, mada postoje slučajevi kada ga je umjetnik prisiljen u izvjesnoj mjeri ignorirati.

VANJSKA OBILJEŽJA (ATRIBUTI)  – Dijelovi grba koji obilježavaju položaj nositelja grba u hijerarhiji neke organizacije, u crkvi ili u društvu. Jedan primjer atributa su krune koje svojim oblikom obilježavaju različite plemićke titule. 

[zokxy]

Važeći grb Rijeke:




Bivši koji mi se prilično sviđao:

[FiumeRi]

Bivši koji mi se prilično sviđao:

Sjećam se susjedovih nonića kako su za grb Rijeke do 1990. govorili da je fašistički. 
Dugo godina nisam kužio o čemu govore ali mi je kasnije došlo do mozga.
YU grb Rijeke je prvi izmislio D'Annunzio kojem je kao i bivšoj državi bio nedopustiv i odvratan dvoglavi orao pa je trebalo iz grba izvući ovo "šta vrijedi".

Doduše D'Annunzio svoj prijedlog nije pretvorio u službeni grb ali prvi se sjetio.
Evo D'Annunzijeve poštanske marke na kojoj je preteća YU grba Rijeke

[zokxy]

Iako ovo spada i pod epigrafiju stavim pitanje ovdje. Grb na nekadašnji zgradi Jugo banke, a sad PBZ u Starom gradu bio je originalno gdje i da li se zna čiji je?

[Kont]

Imam zapisano ispod slike: Grb Antonio de Zanchi iz XVII. st., rođenog 1620. u Rijeci. Grb je skinut s njegove kuće koja se nalazila na tom mjestu, ali da me ubiješ ili odvališ jagnjećim butom po glavi - ne mogu naći izvor podatka. Probam malo kasnije