Pozdrav svima,
na sugestiju nadležnih, ponovit ću priču koja je već bila "objavljena" na netu i na fejsu, a sve u duhu dopune ove Zokxyjeve parade fotografija s početka travanjskog rata i okupacije Sušaka.
Crtice s granice
(Jednog jutra u ožujku 1941.)
Prolog
Krajem ožujka 1941. godine, Rijeka je proživljavala svoje prvo ratno proljeće. Prošlo je već je devet mjeseci od ulaska Italije u rat protiv Engleske, ali je grad na prvi pogled ostao pošteđen njegovih tragova. Za razliku od mnogih drugih talijanskih gradova, kuća išaranih gelerima avionskih bombi, riječke su fasade nagrđivale tek brojne ratne parole. Pojavili su se, međutim, ožiljci koji se nisu mogli popraviti ciglom i žbukom: u riječkim novinama, osmrtnice mladih Riječana, poginulih na bojištima Sjeverne Afrike ili nestalih u dubinama Sredozemnog mora, postale su uobičajenim sadržajem.
Rat je donio i očekivana ekonomska ograničenja, racioniranja i nestašice, kojima je grad pokušavao doskočiti iskorištavanjem svojeg jedinstvenog zemljopisnog položaja, neposredno na granici s Kraljevinom Jugoslavijom. Trgovina i šverc cvjetali su između Italije i još uvijek neodlučnog istočnog susjeda, donoseći malo olakšanja. Zapravo, radilo se o jedinoj pozitivnoj strani položaja koji je u vojno-strateškom smislu bio prava noćna mora. Da nije bilo uskog spojnog koridora uz more, Rijeka bi bila enklavom poput Zadra, sa svih strana okružena ne baš prijateljski nastrojenim susjedima.
Prema zadnjim vijestima, u susjedovom je dvorištu bilo vrlo nemirno. Šuškalo se o nestabilnoj političkoj situaciji u Beogradu, o koncentraciji jugoslavenskih vojnih snaga na albanskoj granici, ali i o mogućem pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, što bi bilo nemalim političkim dobitkom za sile Osovine. U ovako nejasnoj situaciji, jedinice talijanske «Pogranične straže» na cijeloj jugoslavenskoj granici, od Rateča do Rijeke, nalazile su se u stanju pojačane pripravnosti. Unatoč tome, svi pogranični prijelazi su i dalje bili otvoreni, ali se doimalo kao da se radi tek o dobro promišljenoj demonstraciji «normalnosti» između Italije i Jugoslavije. Jer, činilo se kao da obje strane shvaćaju da se nalaze pred vrlo ozbiljnim događajima.
1
Satnik talijanske «Pogranične straže» Grassi nije mogao sakriti nezadovoljstvo. Uvaliti mu dežurstvo u štabu Sektora, pa još nedjeljom...To je, između ostalog, moglo značiti da njegov stric, general intendantske službe, više ne kotira onako dobro kao prije. Uostalom, to je bila upravo ideja starog Grassija, da svojeg nećaka Antonija pošalje na najizloženiju točku granice, u grad Rijeku, «da dobije malo iskustva». Ono što je trebalo biti kratkotrajnim boravkom na «braniku svetih granica», doduše na ne previše izloženoj funkciji načelnika administrativne službe, malo po malo se odužilo na skoro dvije godine. Uz to, situacija u Rijeci nije više bila tako sigurna, pa čak ni za jednog uredskog satnika...
Ušavši u svoj ured u pet sati ujutro, Grassi gotovo da je fizički osjećao pritisak odgovornosti za grad koji je gotovo sa svih strana bio okružen Slavima («Njima, nećače, nikad nije za vjerovati!», govorio je stari Grassi).
A sad još i ovaj nenajavljeni posjet inspekcije! I to ne bilo kakve, već nekakvog pukovnika Gardina iz Glavnog stožera! Dežurni narednik-radiotelegrafist mu je predao zapis radio-poruke, usput mu priopćivši da je bila poslana nešifrirano, znači «otvorenim tekstom». Namrštivši se, Grassi je sumnjičavo primio list papira, ali su mu se sumnje raspršile kad je pročitao tekst: pukovnik je imao putovati izravno iz Klane, «Petrolejskom cestom» preko jugoslavenskog teritorija, i ponovo stupiti na talijansko tlo preko graničnog prijelaza na Drenovi. Ova se cesta rutinski koristila za prijevoz dobara iz područja Klane u Rijeku, svaki put uz jugoslavensku vojnu pratnju. Vozači talijanskih kamiona, koji su se uobičajeno žalili na kvalitetu jugoslavenskih cesta u usporedbi s novim talijanskim asfaltiranim prometnicama, bili su instruirani da pamte i bilježe bilo kakve stvari od vojnog interesa koje bi vidjeli u tih desetak kilometara puta. Činilo se, međutim, da Jugoslaveni namjerno drže ovu prometnicu potpuno izvan bilo kakvih svojih vojnih tokova. Stoga nije bilo neuobičajeno niti da koji put istu cestu koriste i časnici talijanske Kraljevske vojske. Doduše, pukovnik Glavnog stožera bi vjerojatno bio najviši talijanski čin kojeg je «Petrolejska cesta» vidjela, barem koliko se Grassi mogao sjetiti. U svakom slučaju, budući da je talijanska delegacija za vrijeme prolaska kroz jugoslavenski teritorij morala imati formalnu pratnju jugoslavenske vojske, slanje ovako važne poruke šifriranim tekstom ne bi imalo nikakvog smisla, budući da je druga strana ionako već bila upoznata s time. Vrijeme prelaska granice bilo je predviđeno za šest sati i trideset minuta ujutro, što Grassiju nije ostavljalo vremena skoro ni za jutarnju kavu. Nakon kratkog premišljanja treba li javiti zapovjedniku Sektora, odlučio je ovaj zadatak u potpunosti preuzeti na sebe. «Pukovnik Fioretti ne voli kad ga se budi tako rano u nedjelju», pomislio je. Uzevši sa sobom korice s dokumentima o formacijskom rasporedu postrojbi XXVII Sektora Progranične straže, brzo se stepenicama spustio u prizemlje vojarne. Nakon što je probudio drijemajućeg dežurnog vozača, jednako namrštenih lica sjeli su u službeni automobil i krenuli put Drenove.
***
