Autor Tema: Naši slavni sugrađani  (Posjeta: 13965 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Bazilisk

  • Sr. Member
  • ****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 447
Naši slavni sugrađani
« u: 19.03.2012., 12:01:52 »
Ivan Luppis, tvorac torpeda
Fotografija poprsja, (snimljeno mobitelom u muzeju - Rijeka, Noć muzeja 28.01.2011.)



Dodati ću ovome još nekoliko rečenica.

Ivan Vukić (Giovanni Biagio Luppis), poznatiji kao Ivan Luppis, rođen u Rijeci, 28. siječnja 1814., umro u mjestu Torriggia (Italija, jezero Como, 11. siječnja 1875.), pomorski časnik Austro-ugarske Mornarice.
Završio je gimnziju u Rijeci i pomorsku vojnu akademiju u Veneciji. Vojni je rok služio u Austro-ugarskoj ratnoj mornarici, sve do čina kapetana fregate.
Bio je zapovjednik austrijske fregate "Venus".
Izumio je i 1860. godine sagradio torpedo, koji je poslije usavršio britanski strojaski inženjer Robert Whitehead, tadašnji direktor tvrtke "Stabilimento tecnico Fiumano". Kao rezultat uspješnog izuma 1873. godine utemeljena je tvornica torpeda "Whitehead & Co." u Rijeci (ex-tvornica "Torpedo"). Od 1880. godine Lupis-Whiteheadov torpedo postao je standardno naoružanje razvijenijih ratnih mornarica.
Sitnice čine savršenstvo, a savršenstvo nije sitnica!
Michelangelo Buonarroti

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #1 u: 23.01.2013., 22:17:37 »
LUIGI LUPPIS (1879-1935)

Luigi Luppis je rođen u Rijeci 1879.godine(1).  Diplomirao je arhitekturu u Budimpešti 21.6.1903. Imao je svoj arhitektonski studio koji se zvao Difussa costruzione, Luigi Luppis, prijavljen na adresi Fiume, Riva Emanuelle Filiberto 14.
    Luigi Luppis pripada mlađoj generaciji arhitekata, koji su se školovali i počeli djelovati u vrijeme kada je secesija bila u punom zamahu.
     Surađivao je u Građevinskom tehničkom uredu. Bescocca, Celligoi, Pergoli i Luppis autori su Kupalilišta Quarnero(2) . Utjecaj ovih arhitekata uočljiv je i u daljnjem radu Luigia Luppisa.
  Školu je na Kozali (1911)(3)  projektirao nakon što je regulirana cesta. Škola je za ono vrijeme bila veoma moderna, funkcionalna opremljena kabinetima i gimnastičkom dvoranom.
      Škola na Plasama (1907), Vukovarska 27 (Via Germania)(4), podiže se iz istih razloga kao i ona na Kozali zbog prirasta stanovnika i radi stjecanja političkih poena.
       Luppis je projektirao preuređenje dijela bivše Komunalne vojarne (5)  (1915), što se prvenstveno odnosi na pročelje. Tvrde su linije pročelja bivše Komunalne vojarne ublažene aplikacijom atraktivne secesijske dekoracije, obradom žbuke te umetanjem potkrovnog florealnog pojasa. Dio objekta koji je ostao pod upravom vojske nije se mijenjao, pa takva oblikovna podjela pročelja može zbuniti promatrače koji nisu obaviješteni.
       U Laginjinoj ulici 21 (Via della Salute) Luigi Luppis projektira stambenu zgradu (1913-1914.)(6)  Stilski čista, dosljedna, bez koketerije s historicizmom. Svrstava se u red vrhunskih secesijskih ostvarenja u Rijeci. Trebala je biti dio bloka secesijskih zgrada, ali do njegove realizacije nije došlo.
    Luigi Luppis je autor Milosrdnog dječjeg prihvatilišta (1914-1916)(7) , uglovnice na početku Grohovčeve ulice. Riječ je o izvanrednom urbanističkom rješenju. Na pročelju je prepoznatljiv stil visoke neorenesanse s pokojim secesijskim detaljem, a interijer je čista secesija, funkcionalna i elegantna.  Najzanimljiviji je dio projekta, natkrivanje dvorane u dvorišnom dijelu (kombinacija željezne konstrukcije i staklenog pokrova), nažalost srušen.(8)
     Luigi Luppis je radio još i projekt za kuću Mihich (1913) i projekt za Villu guardia forestale (1911).
     Pečat njegova biroa javlja se i na projektu adaptacije Kina Centrale u Via Fosso (1928).
     Luigi Luppis je umro u Rijeci 1935.god.

     (1) Radmila Matejčić, Kako čitati grad, ICR Rijeka 1990.
     (2) Julija Loci Barković, Secesija u arhitekturi Rijeke, magistarska radnja, Beograd 1990.
     (3) PAR, JU-51, kut.83, br.2/30.
     (4) PAR, JU-2, H 32/1905.
     (5) PAR, JU-51, kut.54, 42212/III 1915.
     (6) PAR, JU-51, kut. 165, br. 134
     (7) Radmila Matejčić, Kako čitati grad, ICR, Rijeka, 1990.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #2 u: 23.01.2013., 22:19:54 »
Antonio Francesco Luppis (Vučić)



(Rijeka 1829 - 1910)

Pomorac, kolekcionar i slikar amater idiličnih pejsaža u ulju i akvarelu.

(cf. Ekl 1990:15)
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #3 u: 23.01.2013., 22:21:35 »
Luigi de Peretti

(Rijeka, 1819 - Rijeka, 21. 11. 1892)

Otac Francesco i majka Marija r. Sporer.
Otac, riječki patricij, Giudice Rettore i Avvocato fiscale.
* Studirao u Mađarskoj, gimnaziju u Pečuhu, a fakultet u Pressburgu, gdje je diplomirao pravo.
* 1846. se zapošljava u Municipio di Fiume, najprije kao segretario del Consiglio patriziale, zatim Giudice Rettore.
* 1867. je protukandidat za parlament Mađaru Akosu Radicsu.
* 1868. je imenovan za Dirigente del Magistrato civico.
* imao je vidnu ulogu u pregovorima oko položaja Rijeke u periodu 1848-1868.
* 1875. izabran je za poslanika u parlament u Budimpešti, gdje podržava prijedlog Luigija Ossoinacka da se otvori pomorska pruga između Rijeke i luka zapadne Evrope.
* povukao se iz političkog života prije isteka mandata.
”Jedna od ulica u Rijeci nazvana je njegovim imenom - za vrijeme talijanskog upravljanja Rijekom".
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #4 u: 23.01.2013., 22:23:36 »
DR. MILIVOJ –MIRZA MALIĆ

str. 393, SVIJET Zagreb, 1935

dr. Milivoj Mirza Malić
Na Sušaku je 12 listopada ove godine preminuo najbolji hrvatski orijentalista i islamolog prof. dr. Mirza Abdurrahman – Milivoj Malić, doktor orijentalistike na pariškoj Sorboni (doktorirao na Sorboni 1935. disertacijom »Bulbulistan du Shaikh Fewzi de Mostar« tj. o mostarskom pjesniku Fevziji Blagajcu koji je pisao na perzijskom; objavio ju je pariški izdavač L. Rodsetin iste godine.). Pokojni dr. Malić je, na ogromnu štetu hrvatske nauke, preminuo vrlo mlad; rodio se je u Imotskom 10. travnja 1897., trgovačku je akademiju pohađao na Rijeci, a iza tog se je upisao na Visoku ekonomsko-komercijalnu školu u Zagrebu, no koju je u 1922. napustio i počeo studirati istočno jezikoslovlje, književnost i kulturu u Parizu. Poslije absolutorija dr. Malić je proveo oko 10 godina u metropolama Orijenta u neprekidnom studiju.
Dr. Malić se je rodio kao katolik ali je 1920. u Zagrebu prešao na islam, pa je kao musliman i sahranjen. Sahranu na Sušaku po islamskom obredu izvršio je muftija zagrebački Ismet ef. Muftić.
Pokojni dr. Malić je s pravom slovio najvrsnijim hrvatskim orijentalistom, bio je dostojan nasljednik pokojnog dra Bašagića, a bio je i predlagan za sveučilišnog profesora u Zagrebu. Govorio je dvadeset i sedam jezika, i na mnogo njih napisao svoje vrsne znanstvene radnje. Prevodio je s perzijskog, španjolskog, talijanskog i engleskog, a vjerojatno i s turskoga. Laka mu zemlja!


Bulbulistan, by Milivoj Malić. Paris 1935
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #5 u: 23.01.2013., 22:27:15 »
Popis djela Ivana Rendića na sjevernom Jadranu


   R I J E K A

   groblje Kozala

      Andrija Bakarčić (poprsje)
      Geletić Bartolić
      C(armella) Dall'Asta Mohovich (Madona s djetetom)
      Giovanni Fumi <polje L, razred VI, grob 88>
      Mauzolej Josipa Gorupa de Slavinje
      Annibale Ploech "Spava" (Lui dorme) iz carrarskog mramora (1887) (kapela inače, djelo Filippa Bazzariga)
      Grobnica Sigismonda Kopajtića
      Grobnica Manasteriotti
      I. Smokvina (zaspala vestalinka)

   groblje Trsat

      Haramija (1907)
      Kozulić
      Grobnica (mauzolej) obitelji Ružić i skulptura "Vjera" (Fides) (1904)
      Tonhauser

   B A K A R

   groblje

      Obitelj Antić



   V O L O S K O

   župna crkva

      Kapela Sv. Ane (Srce Isusovo)   oltar (1908/10)
      Sv. Roko (izvan crkve)


   O P A T I J A

   groblje

      Nadgrobni spomenik M. Schalek (Anđeo s djetetom)
      Nadgrobni spomenik I. Tomašić (zaspala vestalinka   bronca) (1908/10)


   T R S T

   zgrade

      Lloyd Triestino
      Assicurazioni Generali
      Villa Jakich (1896)
         a Barcola (Barkovlje   viale Miramare 229, ex Riva Barcola P 167)


   groblje Sv. Ane

      Colombis (1908/10)
      Viktor Dolenc
      Ivan Fumi
      I. Goić
      F. Kalister (Pieta')
      Kosović
      Šabec

   pravoslavno groblje

      S. Ivanković
      T. Aničić

   grčko groblje

      I. Zuzuke
      F. Pantes
      J. Stavrake

   židovsko groblje

      M. Morpurgo
 
Duško Kečkemet: IVAN RENDIĆ, život i djelo. u: Brački zbornik 8, Supetar 1969.

p. 203:

   "Zatim je od 1901. do 1910. nastao čitav niz grobnih i ostalih spomenika, na kojima Rendić dosljedno primjenjuje svoju ornamentiku. Tako 1901. na Bulatovu nadgrobnom spomeniku u Splitu, na Goićevu nadgrobnom spomeniku u Trstu, 1903. na nacrtu za spomenik Luke Botića u Splitu, na Kumičićevom nadgrobnom spomeniku u Zagrebu, 1904. na Ružićevom nadgrobnom spomeniku u Rijeci, Ljubetićevom nadgrobnom spomeniku u Vinkovcima, 1905. na Meštovićevom mauzoleju u Benkovcu, na Smrkinićevom nadgrobnom spomeniku u u Korčuli, 1907. na Haramijinom nadgrobnom spomeniku u Sušaku, na Pavelićevom u Gospiću, 1908, 1909, 1910. na željeznim aplikama i ogradama Colombisova nadgrobnog spomenika u Trstu, Vuškovićeva u Supetru, Tomašićeva u Opatiji, Vukasovićeva u Drnišu, Glavanova u Solinu, kao i na oltaru crkve u Voloskom."

p. 208:
   "U čemu se vidi utjecaj bečke secesije na stvaranje Rendićeva 'jugoslavenskog' stila, iako on kategorički poriče taj utjecaj,..."

(...)
   U prvom redu Ivan Rendić je odbacio odlučno i dosljedno historijske stilove..."
   Drugo, Rendić je, stvarajući svoj novi stil, zanemario gotovo sve funkcionalne građevne principe,...
   Treće, dekoracija, slobodno i individualno oblikovana, postaje osnovni i najistaknutiji elemenat građevine ili spomenika. Čak se najfunkcionalniji građevni elementi nadgrobnih spomenika, kao baza, stupovi, luk, svod i sl. pretvaraju u isključivo dekorativne elemente (vidi nadgrobni spomenik Goića, Ružića, Libalda, Tomaša, Čulića i dr.)

p. 236:

   "Pod nišom je, na rubu povišene stepenice (grobnica Katalinić u Splitu   demontirana), sjedila djevojka s velikim križem na prsima, simbolizirajući Vjeru ("Credo"). I u tom slučaju tematski je uobičajen motiv banalizirao samu skulpturu, jednako kao i veliki križ, koji je pretrpao inače čistu i preglednu likovnu kompoziciju figure. Eliminiramo li sve to, ostaje u cjelini vrlo dobro komponirana i majstorski modelirana skulptura djevojke, ne na kvalitetnoj razini Meditacije, ali iznad Vestalinke. Sam uspravan , nešto dijagonalan položaj, bogata draperija koja je omogućila slobodniju kreativnu kompoziciju linija i volumena, fino modelirano lice sa stereotipnim, ali produhovljenim izrazom, tvore zaista dobro Rendićevo djelo, koje on ponavlja u kamenu i na Ružićevu spomeniku na Trsatu.
« Zadnja izmjena: 07.07.2019., 16:24:27 od kobler »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline Asterix

  • Full Member
  • ***
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 1.871
  • pćelica :D
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #6 u: 23.01.2013., 22:36:59 »
Danas je 156. godišnjica rođenja Andrije Mohorovičića (Volosko, 23. siječnja 1857.)

Današnji Google Doodle posvećen je upravo njemu  :palacgore


Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #7 u: 23.01.2013., 23:01:35 »
Hrvoje Šarinić rođen je 17. veljače 1935. godine na Sušaku od oca Marijana i majke Vile. Šarinićev otac obogatio se između dva svjetska rata na obnovi Sušaka. Bio je vlasnik kamenoloma zvanog Šarinićeva kava, član HSS-a i gradonačelnik Sušaka, što ostaje i po dolasku Talijana. Pod sumnjivim okolnostima gine pred kraj 2. svjetskog rata. Službeni izvještaj govori o samoubojstvu. Unatoč očevoj smrti odrastao je u sretnim prilikama jer se njegova majka (potomak ugledne sušačke odvjetničke obitelji Marunić) sretno udala za uglednog arhitekta i dugogodišnjeg direktora Rijekaprojekta Lea Babića. Ugimnaziji dobiva nadimak Pajo. Mladi Pajo bio je član bande Meteori koja je čak izdavala i svoje novine. Volio se tući i igrati nogomet. Gimnaziju završava 1952. godine i odlazi u Zagreb. U Zagrebu upisuje Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, smjer mostogradnja. Studirao je punih deset godina. U Zagrebu se oženio studenticom prava Erikom s kojom danas ima tri sina: Maria, Marka i Andreja. Mario i Andrej su piloti.
Po završetku studija zapošljava se u zagrebačkom poduzeću Hidroprojekt, odakle ga nakon tri mjeseca šalju na specijalizaciju u Francusku. Umjesto tri mjeseca, koliko je planirano da provede u Francuskoj, ostaje 25 godina. U Parizu počinje kao tehnički crtač u poduzeću za javne radove Spie Batignolles i usput završava dopunsku školu za komercijalne znanosti. Prvi veliki posao bila mu je izgradnja nuklearne elektrane u Bordeauxu, koju preuzima 1971. godine. Tri godine kasnije, unatoč ekonomskim sankcijam protiv tamošnjeg režima, vodi izgradnju dviju nuklearnih elektrana u okolici Cape Towna (Južnoafrička republika). To razdoblje svoga rada u Južnoafričkoj republici smatra vrhuncem svoje karijere jer tu upravlja pogonom od 3500 radnika, od kojih je 155 francuskih inženjera. Godine 1980. otvara predstavništvo francuske tvrtke u zagrebačkom hotelu Intercontinental, gdje tri i pol godine pokušava s komunističkim vlastima dogovoriti izgradnju nuklearne elektrane u Prevlaci kraj Zagreba. Nakon neuspjelih pregovora zapošljava se u Casablanci kao direktor najveće marokanske građevinske tvrtke. Nešto kasnije, 1987. godine, cijela obitelj Šarinić - njih petero - vraća se u Zagreb. Tadašnji novopečeni umirovljenik odlučio je u sjeni i depolitiziranom miru provesti umirovljeničke dane. Za njih se pripremio kupnjom i uređenjem obiteljske kuće u Zagrebu, te kuća za odmor na Braču u dalmatinsko stilu i u Lasinju kod Jamničke Kiselice u turopoljskom stilu. Kuću u Lasinju pobunjeni Srbi početkom agresije na Hrvatsku koristili su kao vojni stožer da bi je kasnije spalili.
Burna previranja krajem 1989. probudila su u Šariniću duboku potisnutu strast prema politici tako da njegova meteorska karijera simbolički počinje pismom tada još budućem predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu u kojem mu nudi svoje sposobnosti i naklonosti. Uskoro je pozvan u baraku u Savskoj ulici i postaje glavni administrativac stranke u nastajanju. Nakon pobjede HDZ-a na izborima surađuje s Ivom Latinom oko prijenosa vlasti i ustrojava Tuđmanov kabinet po francuskom modelu. Dana 7. kolovoza 1992. godine dobiva mandat za sastav Vlade i na tom mjestu ostaje do travnja 1993. godine. Novinari i javnost nisu pozdravili njegove česte izjave na mjestu premijera kako tek provodi politiku dr Franje Tuđmana, a do izražaja je dolazilo i njegovo slabije poznavanje makroekonomske teorije i prakse. Olako data obećanja o smanjenju činovništva za tridesetak posto, bauk programirane ratne inflacije, cementna afera i slične nevolje natjerale su napokon predsjednika Republike da na čelo vlade imenuje Nikicu Valentića. Nakon skandala s Dalmacijacementom, kada su ga mediji optužili za uzimanje provizije od talijanskog partnera, pretvorbe Slobodne Dalmacije, prijema Hrvatske u MMF i županijskih izbora 1993. godine podnosi ostavku i postaje šef Ureda za nacionalnu sigurnost. Hrvoje Šarinić bio je i šef hrvatskog pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima, a priznao je i da se deset puta tajno sastao sa Slobodanom Miloševićem (o čemu će kasnije napisati knjigu). Obnašao je i poslove voditelja Povjerenstva Republike Hrvatske za odnose s UNPROFOR-om te osjetljive zadatke Reda predsjednikovih vitezova. Kasnije se dva puta vraćao na mjesto predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Uz sve našao je vremena i za to da se, gotovo iz hobija, bavi i poslovima predstojnika Upravnog odbora INA-e.
Neslavno će se proslaviti i s tzv. istarskim ipsilonom kada je ugovorio s francuskom tvrtkom Bouygouse potpuno nepovoljan ugovor za Hrvatsku o gradnji ceste u Istri. Prema procjeni stručnjaka koji je pregledao ugovor Francuzi su hrvatski vladu u preveli žednu preko vode u gotovo svakoj točki ugovora. Struka takve ugovore naziva kolonijalnim ugovorom. Francuzima koncesija istječe 2022. godine kada će brza cesta (iako je u javnosti predstavljena kao poluautocesta) biti vraćena u vlasništvo hrvatske države. Do tada će tvrtka Bouygouse samo od tunelarine ubrati preko 400 milijuna €, a prema ugovoru naplatne kućice mogu postavljati gdje i kako hoće. Da se Istrani ne bi dosjetili izbjegavanju nameta, koncesionari su zabranili gradnju paralelnih cesta za mjesne potrebe. Prema sklopljenom ugovoru Francuzi određuju visinu cestarine kao i valute koje će se primati na kućicama. Shvati li hrvatska vlast da joj visoka cestarina tjera turiste može tražiti njeno smanjenje, ali tada će razliku u cijeni morati platiti hrvatska država tj. porezni obveznici.
Francuzi također po ugovoru mogu odlučiti gdje će i kakve benzinske crpke, restorane i odmarališta graditi i oni će ih davati, budu li to htjeli, u najam i pri tome određivati i vrstu zakupca i cijenu zakupa. Svemu tome treba dodati i besplatno korištenje zemljišta i komunalnih usluga, te oslobođenje od plaćanja svih taksa i poreza. I na kraju šećer - čim je sklopljen ugovor odmah je povećana tunelarina kroz Učku (daleko prije početka prvih radova na cesti). Francuski tisak doznao je kako tvrtka Bouygouse ima 45 odlično plaćenih posrednika, među kojima ima i političara, koji su se u svojim vladama ili državnim institucijama zalagali da upravo Bouygouse dobije posao prilikom raspisivanja natječaja. Neki su i pritvoreni, a jedan primatelj mita u pritvoru je progovorio i potvrdio da se tvrtka bavila davanjem mita i tako dolazila do najunosnijih poslova zahvaljujući mnoštvu krivotvorenih računa i drugim korupcijskim smicalicama. Poduzeću Bouygouse zbog sumnji u nepošteno poslovanje čak su i dionice suspendirane s burze.
Slaven Letica Hrvoja Šarinića opisuje kao čovjeka koji ima smisla za humor. Tvrdi da nije zlopamtilo, naprotiv za smatra ga osobom s manirima i iznimno dobrim ukusom. Ono što je neosporno - Šarinić govori i piše savršeno francuski i sasvim dobro talijanski i engleski.




Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #8 u: 23.01.2013., 23:02:41 »
Hrvoje Šarinić

Kad mi je u petak, 2. rujna 1994., oko 14,35 sati dipl. inž. Hrvoje Šarinić krajnje nevoljko potvrdio vijest da se uskoro seli u Predsjedničke dvore, a da se Jure Radić premješta na mjesto dopredsjednika Vlade, te da će opet obavljati poslove predstojnika Ureda predsjednika Republike, već sam bio donio odluku da napišem njegov politički i životopisni portret, jer je medijsko pravo na njega zaslužio nizom tajnih pregovaračko-političkih putovanja u Beograd i Knin, kao i kontroverznom izjavom kako će se ratna drama na balkanskim prostorima okončati sa stvaranjem nekakve male velike Srbije.
Čovjek koji će se sredinom ovoga mjeseca opet vratiti u Predsjedničke dvore nije, dakako, onaj isti čovjek koji je metaforički i stvarno preseljavao stolište državnoga poglavara iz Visoke 22 u Banske dvore i iz tih Dvora u odaje negdašnje Titove Vile Zagorje.
Ni njegova zaduženja neće biti ista, jer sebe više ne vidi kao pukog šefa kabineta, čovjeka iz sjene, vrhovnoga činovničkog viteza predsjednika Republike, nego kao kvalificiranog i iskusnog političkog stručnjaka i najbližeg suradnika i savjetnika državnog poglavara: vice-kralja ili političku polugu predsjednika Tuđmana.
Kaže:
   Znaš kako tu poziciju u Francuskoj zovu? Generalni tajnik predsjedništva ili "vice-kralj". Ja ću na to mjesto otići, ali kao svojevrsna politička poluga predsjednika Tuđmana. Cijelu administraciju preuzet će moj zamjenik profesor Branko Jakšić. Ja to ne mogu, jer se moram baviti Srbima, Abdićem, UNPROFOR-om...
Dakle, iako se formalno vraća na iste poslove koje je uspješno obavljao 1990. i 1991., Hrvoje Šarinić zapravo dobiva ovlasti drugoga čovjeka u političkom establišmentu, hrvatskog Richelieua (glasoviti francuski biskup, kardinal i državnik Armand Jean du Plessis duc de Richelieu bio je svemoćni i doživotni ministar Luja XIII.) čiji ga je politički stil uvijek opčinjavao.
A tako važna politička osoba doista zaslužuje analitičku pozornost prvog reda; znatno ozbiljniju od one koju osigurava ova skromna izražajna forma i novinarski medij.
Ako se raščlani ovogodišnji budžet vremena sadašnjega predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH, lako će se zamijetiti da mu je osnovno radno mjesto - koje bi trebalo biti središte suvremene strategijske političke analize, oslonjene na djelotvorni obavještajni rad (temeljen na uvidu u otvorene i tajne izvore podataka i vijesti) - i u tom razdoblju ostavljalo dosta vremena za rad u fušu.
Uz osnovni posao - obavještajni, strategijsko-analitički i stručnjačko-futuristički - Hrvoje Šarinić obavljao je poslove glavnoga pregovarača i tajnog emisara na relacijama Zagreb-Beograd i Zagreb-Knin, poslove voditelja Povjerenstva RH za odnose s UNPROFOR-om, osjetljive zadatke tajnika Reda predsjednikovih vitezova, a našao je vremena i za to da se, gotovo iz hobija, bavi i poslovima predstojnika Upravnog odbora INA-e.
Krajnje podmukli politički analitičari, a i pošteni pronicljivi oporbeni političari (kakvih je, nažalost, malo), mogli bi na temelju toga neobičnog budžeta vremena lako zaključiti kako ravnanje službom za zaštitu ustavnog poretka i nije bogznakako odgovoran posao kad svom šefu ostavlja toliko slobodna vremena.
Ljudi skloniji Hrvoju Šariniću blagonaklono bi zaključili kako upravo to dokazuje izuzetnost njegovih vodstvenih i upravnih kvaliteta, jer on naprosto umije dobro birati suradnike i još bolje organizirati posao.
Iako izvanjski dojam može kadšto i zavarati, ipak sam čitatelju dužan priopćiti da u skromnoj zgradi bivše komunističke daće, polustoljetnome obiteljskom gnijezdu dr. Vladimira Bakarića i njegove žene Marije, u kojem danas stoluje naš junak (koliko do jučer ondje je sjedio svemoćni Josip Manolić, o kojem današnji stanar i nakon stranačkog raskola nema lošije mišljenje: Ja sam njega itekako cijenio, njegovu mirnoću i način rada), nije moguće zamijetiti kompjuterski i informacijski pogon, bogatiju biblioteku ili druge znake stožera ili središta hrvatskoga političkog i obavještajnog uma.
Mjesto odiše gotovo grobljanskom tišinom i činovničkom turobnošću nevažne depadanse svemoćnih (prema pučanstvu i drugim lijanama vlasti) i nemoćnih (prema inozemstvu) Predsjedničkih dvora.
Činovničku dosadu i nemoć te institucije djelomično treba objasniti okolnošću da se sličnim obavještajnim, geostrategijskim, vojno-analitičkim i političko-analitičkim poslovima bavi novostvorena Hrvatska informacijska služba (HIS), ustanova u kojoj stoluje samozatajni i marljivi predsjednikov sin profesor Miroslav Tuđman i u kojoj je kadrovski stručnjak Đurđa Šušak, supruga ministra obrane. Da budem iskren: ne čudim se nimalo što dinamični Šarinić iz te memljive dosade želi pobjeći glavom bez obzira.
Nije, dakako, uputno, pa ni pristojno, zapitkivati što, zapravo, rade ti samozatajni, ozbiljni, zasigurno i odvažni, hrvatski muževi, stručnjaci i "stručnjaci", kojima ravna naš junak.
Inače, baš tih dana, uoči našega kurtoaznog, živopisnog i prijateljskog razgovora, iz apsolutno pouzdanih izvora do nas je stigla vijest da je služba za zaštitu ustavnog poretka uspješno okončala jedan mini-projekt: provjeru senzacionalne vijesti koju je objavio tjednik Globus, da je Antun Vrdoljak sam sebi odredio plaću koja je dvaput (preciznije 2,3 puta) veća od primanja dr. Franje Tuđmana!
Projekt je u samo nekoliko sati rada uspješno okončan i njegovi rezultati pokazuju kako vijest u Globusu nije sasvim točna, jer je spomenuta osoba svoja primanja doista podigla na olimpijske visine javnog sektora, te da uz navedeni iznos dobiva još i 75 posto stimulacije.
Prava bi vijest, dakle, morala glasiti: Antun Vrdoljak sebi je odredio plaću koja je četiri puta veća od plaće predsjednika Republike!
Možda je ta zgoda najzgodnija da se s njome započne osvrt na osobnost Hrvoja Šarinića, jer između njega i glasovitoga hrvatskog Olimpijca postoji dirljiv rivalitet, u vječnoj borbi za utjecaj, ali i prijateljstvo i naklonost državnog poglavara.
Korijeni i motivi te potrebe (da se uvijek bude blizu Predsjednikovu srcu i misli) u te dvojice hrvatskih muževa bitno su različiti, a donekle su različite i metode borbe za njegovu naklonost.
Hrvoje Šarinić bespogovorno mu stavlja na raspolaganje svu svoju radnu energiju, znanje, ali i beskrajnu odanost, te iskreno divljenje njegovoj državničkoj mudrosti i ljudskim vrlinama; Antun Vrdoljak pred njegove uši i oči iznosi nenadmašne laske, viceve, spletke i sve druge glumačko-režiserske verbalne i vizualne specijalne efekte.
Jedan od predsjednika očekuje duhovne vrijednosti i emocionalnu naklonost; drugi probitačne položaje i beriva svih vrsta.
Dobri poznavatelji naravi Hrvoja Šarinića lako će potvrditi da on o svom suparniku i takmacu nikada ne govori ružno i agresivno (štoviše, u njegovu sam glasu osjetio čak i pritajenu tugu dok je govorio kako mu se, nakon skandala s plaćom, čini da je Antun Vrdoljak politički mrtvac), kao što će čak i površni poznavatelji Olimpijca posvjedočiti kako je glumački vehementno ismijavao glasovne raspone, radne sposobnosti, pa čak i same intimne obiteljske postupke svog parca. Kad bi psihodinamiku složenog i zanimljivog odnosa predsjednika Republike i njegova prvog i trećeg predstojnika Ureda raščlanjivao kakav američki psiholog i psihoanalitičar, on bi, zacijelo, zavirio u skrovite srodnosti njihovih političkih i životnih pogleda, ali i sretnih i bolnih socijalizacijskih iskustava.
Prisnost, uzajamno štovanje i prijateljstvo dvojice odraslih ljudi zrele dobi ne počiva nikad na pukim interesima i računima (čak i onda kad su to interesi najvišega ranga: povijesni, državotvorbeni, profesionalni, ljudski) nego i na bliskosti životnih sudbina i ljudskih priroda.
A tajna ljudske prirode - misle spomenuti američki mudraci - najlakše se dade pročitati iz odnosa očeva i sinova. U tom pogledu Tuđmana i Šarinića mnogošta povezuje i malošta dijeli.
Slično kao i otac predsjednika Republike, i otac Hrvoja Šarinića (Marijan) bio je predratni političar i HSS-ovac. Uz to što je bio ugledan poduzetnik, vlasnik kamenoloma i tvrtke za proizvodnju građevinskog materijala, 1937. godine izabran je za gradonačelnika Sušaka.
Na svom je mjestu ostao svo vrijeme talijanske okupacije kao dosljedan domoljub i sljedbenik HSS-ove politike mirnog građanskog otpora okupaciji. Na njegovoj osjetljivoj političkoj karijeri ratnog gradonačelnika nije ostala nikakva mrlja.
Potkraj rata ugledan poduzetnik i političar Marijan Šarinić izgubio je život. Kao i u slučaju tragedije roditelja predsjednika Republike, tako je i u njegovu slučaju službeno izvješće govorilo o samoubojstvu, dok je u svijesti djece, pa i u stvarnosti, vrlo vjerojatno bilo posrijedi ubojstvo radi odmazde.
Nema sumnje da ta strašna obiteljska tragedija stvara posebnu, barem i nesvjesnu, osjećajnu vezu između Hrvoja Šarinića i Predsjednika.
U vrijeme te tragedije Hrvoje Šarinić bio je dijete (rođen je 17. veljače 1935.), tako da je ona odredila njegovo rano socijalizacijsko iskustvo, a, na neki način, i cijeli život.
Umjesto odrastanja uz oca, koji mu je bio i jest uzor, u atmosferi mira, građanskog štovanja i blagostanja, u nasljeđe je dobio stigmu oca-samo-ubojice, gorčinu ljudske nepravde i nesreće, siromaštvo i neizvjesnost
Odrastao je, ipak, u sretnim prilikama, jer se njegova majka Vila (potomak jednako ugledne odvjetničke sušačke obitelji Marunića) sretno udala za uglednog arhitekta i dugogodišnjega direktora Rijekaprojekta Lea Babića.
Ipak, za plahog, nježnog, krajnje pristojnog i marljivog dječaka Hrvoja Šarinića komunistički i jednopartijski poredak nisu bili željeno i prirodno okruženje - jer su mu oteli sretno djetinjstvo, oca i sreću - te se od tjeskobe branio bijegom od politike i društvenih znanosti u pragmatizam tehničkih znanosti, rada, građenja i stjecanja (znanja, iskustva, imovine, novca).
Taj se nesvjesni animozitet spram društvenih znanosti nazire gotovo u svakoj njegovoj misli, postupku i odluci.
Kadgod mu prilike dopuštaju, birajući između tehničara i humanista, izabrat će tehničare (iznimka su, zbog profesije njegova šefa, tek povjesničari i ljudi bliski Crkvi kao instituciji).
Kad sam namjerno izgovorio nekoliko kritičkih riječi previše na račun predstojničkih vrlina profesora Jure Radića (nije nikakva tajna da ga je on osobno predložio Predsjedniku upravo zbog toga što je ta osoba, kao i on sam, završila građevinski fakultet i specijalizirala projektiranje mostova), iz njegove je podsvijesti progovorio antiintelektualizam:
   Ugodno me iznenadio, jer nije samo sveučilišni profesor. Očekivao sam da će kao profesor biti apstraktan, a on je u nekim potezima bio vrlo konkretan.
Dakle, dječak koji je u petoj ili šestoj godini bio zaražen virusom politike - jer je, između ostalog, sjedio i na koljenu Vladka Mačeka - bježao je gotovo pola stoljeća iz politike u tehniku, graditeljstvo, posao.
Kao siromašan student završio je studij na Građevinskom fakultetu u Zagrebu tek nakon deset godina. Oženio se prelijepom studenticom prava Erikom, s kojom ima tri sina: Marija (29), Marka (27) i Andreja (22). Njegovi su sinovi, kao i on sam, dobro odgojeni, marljivi i nadasve simpatični ljudi. Mario i Andrej su piloti.
Radna i profesionalna karijera Hrvoja Šarinića bliska je sagama o ostvarenju najljepših hrvatskih emigrantskih snova, puna rada i uspjeha. Po tome Hrvoje Šarinić predstavlja one rijetke kadrove iz dijaspore koji za svoje usluge nisu tražili stanove, vile, male i velike pretvorbe.
Ta karijera počinje 1962. s njegovim slučajnim odlaskom na stipendijsko putovanje u Francusku, a završava s direktorskim pothvatom na realizaciji dvije i pol milijarde vrijednoga projekta izgradnje francuskih nuklearnih centrala u Cape Townu (1974.-80.), te uspješnim vodstvom najveće marokanske građevinske tvrtke u razdoblju 1984.-87.
Vrhuncem svoje karijere osobno smatra rad u Južnoafričkoj Republici, jer je upravljao pogonom od 3500 djelatnika, od kojih je 155 francuskih inženjera.
U međuvremenu je od 1980. do 1984. u Zagrebu, kao naturalizirani Francuz (kako ga je nekoć zlurado oslovljavao Šime Đodan), predstavljao tvrtku koja će planirati izgradnju nuklearnih centrala.
Uspješna, pa i briljantna, pečelbarska profesionalna karijera završava 1987., kad je odlučio da u sjeni i depolitiziranom miru komunističkog režima provede umirovljeničke dane, za koje se pripremio kupnjom i uređenjem obiteljske kuće u Zagrebu, te kuća za odmor: na Braču u dalmatinskom stilu i u Lasinju kod Jamničke Kiselice u turopoljskom stilu. (Kuću u Lasinju četnici su početkom rata koristili kao vojni stožer, da bi je nakon toga uz Žikino kolo spalili do temelja.)
Burna previranja nakon 1987. probudila su u njemu duboko potisnutu strast homo politicusa, latentnoga haesesovca i domoljuba, tako da njegova meteorska politička karijera vice-kralja simbolički počinje pismom budućem predsjedniku Republike dr. Franji Tuđmanu u kojem mu nudi svoje sposobnosti i naklonost. Ostalo su odavna zabilježili kroničari: rad u tzv. baraci HDZ-a i u unajmljenoj stranačkoj vili na Becićevim stubama u Zagrebu, useljavanje u zgradu bivšeg Predsjedništva Republike u Visokoj 22, te građevinske i funkcionalne adaptacije Banskih i Predsjedničkih dvora za potrebe Ureda predsjednika Republike.
U političkom životopisu Hrvoja Šarinića važno mjesto ima i njegov kratki premijerski mandat u Vladi RH od kolovoza 1992. do travnja 1993. godine. Na to ga je mjesto, dakako, postavio predsjednik Republike, vjerujući u njegove upravljačke sposobnosti i znajući da će kroz njega i preko njega najlakše ostvarivati osobni utjecaj na Vladine odluke. Došavši nenadano iz tišine Predsjedničkih dvora u paklenu živost Vladinih odaja i u središte javne pozornosti, naš je junak doživio sudbinu niza velikih holivudskih glumaca u doba pretvorbe nijemog u zvučni film: novinari i javnost nisu pozdravili njegove česte izjave kako tek provodi politiku dr. Franje Tuđmana, a do izražaja je dolazilo i njegovo slabije poznavanje makroekonomske teorije i prakse. Olako data obećanja o smanjenju činovništva za tridesetak posto, bauk programirane ratne inflacije, cementna afera i slične nevolje natjerale su napokon predsjednika Republike da na čelo Vlade imenuje Nikicu Valentića.
Ta epizoda ostavila je u političkoj samosvijesti Hrvoja Šarinića lako primjetnu tjeskobu, ali i za svakog političara korisnu samokritičnost. Kad sam ga tako zapitao vidi li sebe u perspektivi kao mogućeg predsjednika Republike, odlučno je kazao:
   Ne, apsolutno ne! Uopće nemam te ambicije i to stvarno iskreno govorim. Mislim da za to nemam kvalitete. Za to treba imati jednu drugu dimenziju, povijesnu.
U državi u kojoj barem tisuću ljudi u ovom trenutku vidi sebe kao vjerojatnog državnog poglavara ovakva samokritičnost ima svoju vrijednost.
(nastavak slijedi ...)

Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #9 u: 23.01.2013., 23:02:54 »
Iz kratkog, ali važnog osobnog iskustva suradnje s Hrvojem Šarinićem mogu o njemu kao čovjeku kazati mnogo dobra: ima smisla za humor, nije zlopamtilo, čovjek je s manirima i iznimno dobrim ukusom. Govori i piše savršeno francuski i sasvim dobro talijanski i engleski, pedantan je i odgovoran organizator; veliki radnik. Ukratko, osoba kao stvorena za svaki građevinski, organizacijski i rutinski radni pothvat.
Njegova političko-analitička i izvedbeno-politička nadarenost i znanje znatno zaostaju za navedenim ljudskim i poslovnim vrlinama, i u toj okolnosti krije se politička nevolja, jer naš junak iskreno vjeruje da se zdravim razumom i upravnim analogijama (uprava građevinskom tvrtkom = uprava Uredom = politička uprava) može nadomjestiti svaki nedostatak teorijskog i praktičnog znanja o povijesti, političkoj strategiji i praktičnoj politici.
Analiza sadržaja njegovih političkih istupa, odluka i postupaka otkriva sve dimenzije spomenute zablude.
U javnom nastupu on često djeluje smeteno i neuvjerljivo. Dio te neuvjerljivosti i zbrkanosti može se pripisati izrazitoj dijalektalnosti i boji glasa, ali veći dio izvire odatle što on naprosto javno prodaje tuđe, najčešće Predsjednikovo, političko mišljenje. U tom pogledu domaći i strani politički znatiželjnici mogu njegove intervjue i političke istupe smatrati svojevrsnim pokazateljem predsjedničke i državne političke volje.
Ako se tako pročita politički diskurs Hrvoja Šarinića - a jedino se tako može čitati - onda, nažalost, postaje jasnim kako se hrvatski politički razum i strategija danas nalaze u ozbiljnoj koncepcijskoj, strategijskoj i taktičnoj krizi.
Ako se zadržimo samo na dva ključna problema aktualne hrvatske državne politike - na problemu povijesne nagodbe (ili obračuna) sa Srbima i Srbijom i na bosanskom pitanju - razloga za zabrinutost ima napretek.
Više pokušaja Hrvoja Šarinića da objasni svoju tezu o maloj velikoj Srbiji pokazuje kako hrvatska vlast još nema jasnu, barem i alternativnu, strategiju rješavanja hrvatskoga pitanja u BiH.
Jednako tako nema ni vizije, strategije i taktike rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj, kao ni operativno razrađene pregovaračke i diplomatske strategije u odnosu prema Slobodanu Miloševiću i njegovim bosanskim i hrvatskim epigonima.
Bolje od svega to ilustrira anegdota o pregovorima o međusobnom priznanju RH i SRJ koju mi je ispričao sam Hrvoje Šarinić. Dakle, priča ide ovako: otputovao dobri i pristojni vice-kralj na pregovore sa Slobodanom Miloševićem u Beograd. I doista, kad su se dosita napripovijedali, nakon puna dva sata, Vožd pohvali mudrost Našega Predsjednika, njegove mirotvorbene ambicije, ali i Njegova Izaslanika i pregovarača. I poslije puna dva sata divanjenja Vožd predloži Izaslaniku ovo rješenje:
   Ajde da se mi, bre, ko ljudi međusobno priznamo, a da problem krajina ostavimo za kasnije!
Iako je Šariniću potpuno jasno da takvi "pregovori", kao i oni kninski, srpskoj strani služe samo kao mirotvorni alibi i kao neiscrpan izvor viceva, njihov se scenarij ponavlja.
Napokon, obvezan sam neku riječ kazati i o poznatoj cementnoj aferi povezanoj s imenom Hrvoja Šarinića.
Čitatelj će lako uočiti da hrvatska javnost još nije spremna ćudoredno amnestirati našeg junaka nego da i dalje vjeruje davnoj objedi Slobodnog tjednika da je ostvario imovinsku korist iz nerealizirane prodaje Dalmatinske cementare talijanskim poduzetnicima.
Kad sam Hrvoja Šarinića zamolio da mi, iz današnje perspektive, procijeni taj projekt, boja njegova glasa i pogled, više od riječi koje navodim, ukazali su na osobne dvojbe.
Rekao je:
   To je priča koja se dugo vukla. Vi znate da je to vrijeme kad se Hrvatska borila za mjesto pod suncem i za svoje priznanje u svijetu, i mi smo morali upotrijebiti gotovo sve moguće načine da nas u svijetu prime, onda kad nas nitko nije htio. Na toj sam crti 1991. otišao u Rim i tamo sam ostao dva tjedna, za vrijeme kojih sam pripremio prijem predsjednika Republike kod Pape, predsjednika Talijanske Republike i Vlade, te kod ministra vanjskih poslova. (...) Morao sam tražiti veze da bih mogao to ostvariti. U to je doba hrvatska vlast nastojala potaknuti uvoz stranoga kapitala i te su se dvije stvari podudarile. Ja sam kazao da ću, naravno, pomoći ulazak talijanskog kapitala u našu zemlju pod komercijalnim uvjetima, te da ćemo, u slučaju istih komercijalnih uvjeta, talijanskom kapitalu dati prednost. Nakon toga se dogodilo ono što se dogodilo. U Italiji su buknule sve te afere...
Iz navedenih je riječi lako pogoditi kako je on nekim poslovno-političkim lobistima koji su mu pomogli pri organizaciji posjeta predsjednika Republike Italiji obećao opisanu poslovnu koncesiju.
Kao i obično, to obećanje, kao i niz političkih odluka, nije imalo adekvatno stručno pokriće u prethodnim analizama i dokumentaciji.
Dio krivnje za takvo stanje sigurno je i u opisanoj njegovoj averziji prema profesorskom i apstraktnom mišljenju.
Valja se nadati da je četiri godine političkog iskustva bilo dovoljno da on zaključi kako političko odlučivanje koje se ne zasniva na dobrim informacijama i znanjima i nije nikakvo političko odlučivanje.
Nego jedan od mnogih oblika neprosvijećenog apsolutizma.

Objavljeno u listu Globus, 9.rujna 1994.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #10 u: 23.01.2013., 23:05:05 »
Datum objave: 25.1.2004   Rubrika: Mediteran
Sjećanje na Ivu Marendića, grafičkog urednika i dizajnera koji je obilježio nakladništvo u Rijeci
ŽIVOT SE ZAPRAVO SASTOJI OD SITNICA

Ivo Marendić iza sebe je ostavio gotovo 600 knjiga i časopisa koje je uredio s ljubavlju, pedantno i uvijek tražeći još poneku fotografiju ili vinjetu. Bio je majstor minijutare i fragmenta, usputne napomene, majstor s izuzetnim osjećajem za grafičku bit
   
    Za očuvanje sjećanja Rijeke na samu sebe Ivo Marendić podjednako je nezaobilazan kao što su to Franjo Glavinić, Franjo Rački, Giovanni Kobler, Silvano Gigante, Riccardo Gigante, Danilo Klen ili Radmila Matejčić. Pri čemu su svi spomenuti na ovaj ili onaj način bili povjesničari, dok je on bio tek pomalo njurgavi i zadrti Riječanin koji je prikupljao zaboravljene fotografije i pokušavao ih tako potpisati da svi shvate što je zapravo na njima

Ljeto 2001. godine bilo je izuzetno toplo. Krajem kolovoza Goran Vranić, ugledni fotograf iz Zagreba, snimao je uljane slike Gustava Klimta, Ernsta Klimta i Franza Matscha u riječkom kazalištu. Sa galerije zdanja Fellnera i Helmera sišao je u košulji natopljenoj znojem i zaključio je da je vrijeme za »Zlatnu školjku«. Prema ranijem dogovoru tamo nam se priključio Ivo Marendić i uz vino i ribu razgovor se uredotočio na tiskarstvo i dobro uređene knjige.
    Goran Vranić stavio je na stol tek otisnutu foto-monografiju Zagreba, koju je poslije desetak godina realizirao njegova otac Nino Vranić uz tekst Vladimira Malekovića, tada ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt, te vrlo čist dizajn Mihajla Arsovskog. Nasuprot te očaravajuće knjige, ja sam stavio monografiju »Riječka luka«, koja je pratila ambiciozan projekt Muzeja grada Rijeke i ukazao na sasvim drugačiji pristup i temi i dizajnu. Naime, »Riječka luka« zbornik je tekstova tridesetak autora, kojem je tek ljubav za more i brodove, austro-ugarska disciplina i veliko poznavanje teme Ive Marendića dalo zaista formu knjige i nužnu koherentnost.
    Nino Vranić poetski je hvatao Zagreb i fiksirao ga na način da hrvatska metropola izgleda poput Beča ili Pariza. Arsovski je pak prepustio fotografijama da ispričaju svoju priču i sve je podredio vizualnom. Rezultat je raskošan album grada koji nikad nije bio ljepše predstavljen.
    S druge strane Marendić je imao neusporedivo teži zadatak – od mase tekstova i 800 povijesnih fotografija trebalo je, opreznim dodavanjem kamenčića mozaika, dobiti razumljivu, ali ne i nužno lijepu sliku jedne graditeljsko-urbanističko-ekonomske cjeline. Rezultat je začudna knjiga, puna detalja koji se logično povezuje i daju priču o Rijeci promatranu kroz njenu najvažniju fokusnu točku. Dvije priče, dva pristupa, dvije posve različite ljepote.
   
Jedan intervju

Ivo Marendić bio je sretan kao rijetko kada jer je, za tim stolom, njegov rad bio razmatran temeljito i s uvažavanjem koje je tako rijetko dobivao tijekom cijelog radnog vijeka. Tada sam i započeo razgovor s njim za englesko-hrvatski časopis »Dobro došli u Rijeku«, a Vranić ga je nekoliko puta fotografirao. Ispostavilo se da je to od 1967., kad je počeo djelovati u grafičkoj struci, pa do trenutka smrti početkom 2004. godine, bio jedini intervju čovjeka koji je za sobom ostavio gotovo 600 knjiga i časopisa koje je uredio s ljubavlju, pedantno i uvijek tražeći još poneku fotografiju ili vinjetu.
    Da je jedan intervju premalo, uopće nema sumnje, pogotova zato što je Marendić imao puno toga za reći. No nekako je uvijek ostajao po strani, distanciran, s jednim gorko-slatkim humorom, vjerojatno tipičnim za horoskopskog blizanca. Ipak, čak i ja, kojeg je volio kao čovjeka sličnih preokupacija i strasti, iz njega sam više od mjesec dan izvlačio nekoliko stranica biografskih i bibliografskih podataka. Nerado se otvarao ljudima, ako je trebao govoriti o sebi. Neusporedivo je bio pričljiviji kad je trebalo potpisati fotografiju starog jedrenjaka ili nešto iz povijesti Rijeke. Bio je majstor minijature, fragmenta, usputne napomene. Vjerovao je da se život sastoji upravo od sitnica, preko kojih ljudi odviše lako prelaze.
   
Genetska višeslojnost

Iz bilježaka koje je sam zapisao karakterističkim tehničkim slovima, izvukao sam ponešto ne bi li taj jedini intervju našao put do šireg kruga čitatelja. I tako postalo nešto jasnije što je zapravo važno u njegovom djelovanju. Osobno vjerujem da je za očuvanje sjećanja Rijeke na samu sebe podjednako nezaobilazan kao što su to Franjo Glavinić, Franjo Rački, Giovanni Kobler, Silvano Gigante, Riccardo Gigante, Danilo Klen ili Radmila Matejčić. Pri čemu su svi spomenuti bili povjesničari, na ovaj ili onaj način, dok je on bio tek pomalo njurgavi i zadrti Riječanin koji je prikupljao zaboravljene fotografije i pokušavao ih tako potpisati da svi shvate što je zapravo na njima.
    »Rodio sam se 1937. u Biogradu na moru, tada manje-više pograničnom dijelu između dvije kraljevine – Jugoslavije i Italije (Zadar je tada pripadao Kraljevini Italiji) i odmah – u sebi – prikupio navade i gene Hrvata, izbjeglica iz Rame u Cetinsku krajinu (Sinj) s očeve strane, te časnika iz Rajnskih nizina, jakobinskih prebjega iz papinske države i venecijanskih graditelja pristaništa u Dalmaciji, s majčine strane. Ta genetska višeslojnost, tada, u tom dijelu Dalmacije, nije bila rijetkost. Poglavito u gradovima...«
    On je imao u sebi nešto od onoga što je besmrtno odglumio Karlo Bulić kao »dotur Luigi« u »Malome mistu« – onu finu, tako rijetku, ravnotežu romanske dekadencije, zanesenosti Danteom i Republikom svetoga Marka, sa slavenskom vitalnošću i žestinom. Bio je bilingvalan i s lakoćom je donosio dah Lacija i Toskane, Venecije i Trsta miješajući ih sa čakavštinom.
   
Arhitektura i scenografija

U Rijeku je dospio s majkom 1941. godine i imao je prilike tu proživjeti i pad Italije 1943. godine i dolazak Nijemaca: »Nikad neću zaboraviti dvije Židovke koje su odveli s našeg kata!«. Iz skloništa je promatrao kako gori zgrada današnje Sveučilišne knjižnice 1945. godine, no to je već bio kraj rata, demon uništenja bio je otežan od prežderavanja.
    Poslije gimnazije, u kojoj je išao u razred s uglednim književnikom Nedjeljkom Fabriom, još jednim stvaraocem koji je oslonac tražio u kulturama s obje strane Jadrana, odlazi na studij arhitekture u Zagreb, no nakon tri godine prelazi u Rim i studira scenografiju.
    »Položio sam niz teških prijemnih ispita. Od početnih 24 kandidata primljena su samo dva u kategoriji 'stranaca', a Talijana su primljena tri, no nije mi poznato koliko je tu bilo kandidata. Ispiti su se sastojali od pismenog djela (scenografija za filmove, trodevni ex tempore – jedna filmska scenografija... nacrti, izvedba, crteži), i usmenog djela – što bi se reklo od Giotta, ali i Beethovena, do Pudovkina i Eisensteina. Nakon svega upisao sam studij filmske scenografije na rimskom Centro sperimentale di cinematografia, jednoj od tada i u Europi rijetkih filmskih akademija...
    Postavio sam četiri scenografije za filmove. Naslove navodim tek tako, ne bih li se prisjetio početka šezdesetih godina, kada su se lako mogle sresti Elisabeth Taylor ili Anita Ekberg navečer, točnije noću, u Via Veneto... No vratimo se na naslove: »Donne e notti nel mondo«, »Notti calde di Oriente« – bile su to godine prodora striptiza na filmu. Potom »La cieca di Sorrento« i »Anno 79 d. C. – la distruzione d'Ercolano«.
    Projektirao sam i jedan motelčić pokraj Rima, par vila – i najzabavnije – surađivao sam u projektiranju jednog hotelskog naselja na nekakvom otočiću pored Bahama, kojeg je engleska kraljica darovala nekim novopečenim barunima. Glavni projektant, jedan od mojih profesora (inače tada česti suradnik milanske Scale), izmislio je na tom otoku gusarsko naselje, pored uništenih, isto tako izmišljenih – starih zidina napuštene španjolske tvrđave. Vjerojatno će netko reći da je to bio čisti kič. Ili Disneyland prije Disneylanda... Ipak vjerujem da se bogata klijentela dobro osjećala u kaletama tog izmišljenog gradića. A to je bitno...«
   
Uvijek može preciznije

Šok je uslijedio povratkom u domovinu i služenjem vojske u Bileći. U izdavaštvo je ušao 1967. godine, kada se zaposlio u riječkoj kući »Edit« i radio kao grafički urednik časopisa »Panorama«. Potom grafički uređuje časopis za kulturu »Kamov«, čiji je glavni urednik bio Nedjeljko Fabrio. Najvrijednije što je časopis ostavio za sobom tijekom 1970-1971. bila su dva tematska broja – o Supilu i Kvaterniku. Nekako usput uređivao je i grafički sličan »Upitnik«, zaboravljeni list za mlade, kojeg će naslijediti znatno uspješniji »Val«.
    Kao odličnog – i pouzdanog – grafičkog urednika traže ga tada i velika tiskara »Tipograf« i »Izdavački centar Rijeka«, tako da ga se često moglo vidjeti na putu od izdavača do tiskare i natrag.
    »Koliko sam napravio raznih vjesnika tadašnjih poduzeća više ni sam ne znam. Nekako se sjećam onih važnijih: »Jugolinija«, »Luka« (da, da, izdali su i nekoliko brojeva humorističkog lista »Lučko«), »Elektrolux«, potom list »NK Rijeka« i »Goranski list«, zadnje brojeve »Pomorstva«...
    Što se tiče časopisa, tu je presudno oblikovanje nekada uglednih »Dometa«, od 1974. do 2001. godine, te »Sušačke revije« u razdoblju od 1993. do 1995. godine.
    Susretali smo se u različitim prigodama. Sjećam ga se još s početka osamdesetih godina kad je dolazio na Fratarsko na Trsatu, šetajući psa. Potom iz »Tipografa«, dok sam ja navraćao kod Draženka Linića. Ipak, čvršću, prijateljsku suradnju, započeli smo početkom devedestih godina. Bio je grafički urednik moje knjige »Zbirka starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja« i vrlo disciplinirano ju je uobličio. Uz to stigao je stavljati i primjedbe na prijevode sažetaka i na njemačkom, i na engleskom, i na talijanskom. Uvijek je vjerovao da se nešto može reći preciznije...
   
Kapitalna djela

Njegova kapitalna djela ostaju: »Grad Bakar kroz vjekove« (1978), »Gorski kotar« na više od tisuću stranica velikog formata, foto-monografija »Rijeka« iz 1980., »Povijest Rijeke« iz 1988. – koja nije tiskana po vrlo ambicioznom špiglu, već u obliku boljeg zbornika. Kultni status stekla je knjiga Radmile Matejčić »Kako čitati grad« (1988), gdje je uspio provesti čvrstu vezu teksta i ilustrativnog materijala, te knjige »Crkva Gospe Trsatske« Radmile Matejčić (1991), »Umjetnička Rijeka« Borisa Vižintina (1993) i »Živa baština« Vande Ekl (1994).
    Njegovo fascinantno poznavanje pomorstva došlo je do izražaja u knjigama »Bijela flota hrvatskog Jadrana« (monografija »Jadrolinije«, 1997) i »Riječka luka« (2001).
    Što reći o grafičkom tragu koji je ostavio taj »najriječkiji Riječanin«? Njegov dizajn znao je biti i discipliniran i razigran, a osobno je bio najskloniji secesijskim rješenjima, tako da je njegovo uređenje najviše dolazilo do izražaja upravo kod povijesnih materijala. Posljednjih godina polako se povlačio iz posla, njurgajući protiv računala, uvjeren da se nekad radilo sporije, ali ljudskije, s više osjećaja za grafičku bit.
    Monumentalan trag koji je ostao za Ivom Marendićem vjerojatno će u cijelosti shvatiti tek oni koji se sada igraju u pijesku... Čovjeku zaljubljenom u prošlost suđena je budućnost...
Igor ŽIC
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.551
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #11 u: 24.01.2013., 09:05:29 »
Hrvoje Šarinić

 
Slično kao i otac predsjednika Republike, i otac Hrvoja Šarinića (Marijan) bio je predratni političar i HSS-ovac. Uz to što je bio ugledan poduzetnik, vlasnik kamenoloma i tvrtke za proizvodnju građevinskog materijala, 1937. godine izabran je za gradonačelnika Sušaka.
Na svom je mjestu ostao svo vrijeme talijanske okupacije kao dosljedan domoljub i sljedbenik HSS-ove politike mirnog građanskog otpora okupaciji. Na njegovoj osjetljivoj političkoj karijeri ratnog gradonačelnika nije ostala nikakva mrlja.
Potkraj rata ugledan poduzetnik i političar Marijan Šarinić izgubio je život.

Neki bi podebljano opisali kao kolaboraciju  :help2 a i po čemu bi služenje okupatora ikoga kvalificiralo za titulu "dosljednog domoljuba"? :help2

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #12 u: 24.01.2013., 15:17:17 »
 :popcorn
Sto reci? Vidi se politicka orijentacija pisca tih redova ... Iz aviona.  :palacdole
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #13 u: 27.01.2013., 19:43:51 »
Advokati u Rijeci 1920. godine:


Arich dott. Diego       Via Gabriele d'Annunzio
Bakarčić dott. Dragomir       Susak
Bellasich dott. Salvatore       Via Firenze 8/pt
Bellen dott. Andrea       Piazza del Municipio 2/I
Bluehweiss dott. Arnold       Piazza Dante 1
Boehm Oscarre       Via XX Settembre 2/IV
Dalmartello dott. Arturo       Via G. Garibaldi 19
Eisler dott. Filippo       Via G. Garibaldi 4
Eisler dott. Filippo       Via Mario Angheben 1 (abitazione)
Fesűs Giorgio       Piazza Regina Elena 4
Figatner dott Aurelio       Via XXX Ottobre 9
Freschi Saturnino       Corso Vittorio E. III 36/II
Gelletich Federico, notaio       Corso Vittorio E. III
Glavan dott. Angelo       Susak, Uskočka 51
Jechel dott. Mario       Susak, Klanac (abitazione)
Jechel dott. Mario       Via XXX Ottobre 8/I
Lenaz dott. Riccardo       Susak, Boulevard (abitazione)
Lenaz dott. Riccardo       Via R. Sanzio 14
Luttenberger dott. L.       Calle S. Bernardino
Mogan dott. Giulio       Via Remai, Via Spalato 1 (abitazione)
Pallua dott. Silvestro       Via Spalato 2
Pavelić dott. Ferdinando       Susak, Uskočka 51
Pazmany dott. Eugenio       Cosala Brascine (staz. estiva)
Pazmany dott. Eugenio       Via G. Giusti 2
Rosenberg dott. Oscarre       Via G. Mameli 3
Rosenberg dott. Oscarre       Via XX Settembre 2 (abitazione)
Rosić dott. Massimiliano       Susak, Strossmayerova 69
Rudan dott. Aldo       Via XXX Ottobre
Rudan dott. Dino       Via V. de Domini
Sachs dott. Enrico       Piazza Verdi 10
Szégő dott. Giulio       Riva C. Colombo 8
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.247
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Naši slavni sugrađani
« Odgovori #14 u: 27.01.2013., 19:44:53 »
A 1922. još djeluju ovi advokati:




Arich Diego
Bellasich Salvatore
Bellen Andrea
Bonetic Antonio
Dalmartello Arturo
Eisler Filippo
Fabianic V.
Franchi Ernesto
Freschi Saturnino
Jechel Mario
Lauri Arturo
Lenac Rikard
Mauco Ettore
Nascimbeni Arturo
Rudan Aldo
Sachs Niels
Vio Antonio jr
Don't drive faster than your guardian angel can fly!