Biljke za vrt i park (cvijeće, grmlje i drveće)

[zokxy]

Mimoza (Acacia dealbata) – zlatni cvijet Mediterana je zimzelen, velik grm iz porodice Mimosaceae. Podrijetlom je iz Australije, gdje je kao i u Tasmaniji samonikla i dobro rasprostranjena. U Europu pa i Hrvatsku donijeli su je pomorci potkraj 18. stoljeća, od kada se kultivira. Ovaj grm raste do visine od 9 do 20 metara, na prirodnim staništima i do 30 metara visine, dosta brzo raste ako joj je tlo pogodno, a živi i 30-40 godina. Prepoznatljiva je po prelijepim izrazito žutim cvjetićima skupljenima u glavičaste metlice tj. grozdove u obliku kuglica. Listići su dvostruko perasti, sivozelene boje na sivosrebrnim i sivobijelim granama na kojima se nalaze i bodlje. Deblo je razmjerno kratko, glatke kore, i ima gustu široku krošnju. Cvate potkraj zime i početkom proljeća, u veljači i ožujku. Najviše joj odgovaraju pjeskovita i silikatna tla, a ne uspijeva na vapnenačkim. Na takvim tlima moguće ju je uzgojiti tako da se prvo uzgoji kalcificirana vrsta Acacia retinodes, pa se na nju cijepi Acacia dealbata.
Mimoza je biljka toplih područja, cijelu godinu voli biti na osunčanu mjestu, po mogućnosti uz zaštićeni zid. U kontinentalnim područjima uspijeva, ali u staklenicima na temperaturama
između 3 i 8 stupnjeva C, a može izdržati i do 10 stupnjeva C u povoljnim uvjetima staništa. Niže temperature od toga teško podnosi, ako se temperatura neko vrijeme zadrži niže od 5 stupnjeva C, izboji joj propadaju pa treba izbjegavati područja s mrazom. U uzgoju u staklenicima najbolje joj odgovara kombinacija vrijesnjače i pijeska, uz dodatak tratinjače ili ilovače. Potrebno ju je redovito zalijevati i gnojiti do početka kolovoza. Gnojidba joj poslije može štetiti. U svibnju treba odrezati sve smrznute grane a one najstarije skratiti. Mimoze su izrazito nježno cvijeće. Kada primijeti i malu smetnju, zatvara svoje listiće i tek nakon 15-20 minuta ponovno će ih otvoriti. Stoga se vrlo često osjetljive ljude naziva mimozama. Godinama je bila neslužbeni australski nacionalni cvijet, a 1988. zlatna akacija (Acacia pycnantha) proglašena je nacionalnim cvijetom-amblemom Australije.

[zokxy]

Albizia julibrissin (Albicija)


Domovina: Azija, Afrika, Australija, kultivirana u toplijim krajevima Europe u 18. stoljeću
Porodica: Mimosaceae/mimoze

OPIS BILJKE

Albizia je vrlo neobično, egzotično, listopadno drvce čija najveća ljepota dolazi do izražaja prilikom cvatnje sredinom ljeta. Cvjetovi su oko 5 cm veliki u promjeru, izraženih prašnika i pojavljuju se u kiticama ružičaste boje, lagano mirišu i u povoljnim uvjetima prekriju čitavu krošnju. U kasnu jesen donosi plodove u obliku mahune do 15 cm duge.
Naraste 10 do 15 metara visine, široke je krošnje u obliku kišobrana. Listovi su zeleni, dvostruko perasti s neobičnim obilježjem: noću i kad je oblačno se skupljaju (spavaju).

UZGOJ, NJEGA

Odgovara joj sunčani ili polusjenovit položaj, dobro podnosi sušna razdoblja i nije zahtjevna u pogledu kvalitete tla, iako joj dobro propusno, rastresito tlo odgovara više od vlažnih teških i glinastih. Često se sadi ispred terasa zbog dekorativnih vrijednosti i ugodnog hlada koju daje široka krošnja tijekom ljetnih mjeseci ili kao soliter na gradskim trgovima zbog iznimne ljepote. Korijenje joj nije prejako pa nema straha od dizanja popločenih staza.
Odlično podnosi orezivanje pa se može održavati kao omanje stabalce. Orezivanje se vrši krajem zime uklanjanjem oštećenih i neželjenih grana!

OTPORNOST

Uspijeva u klimatskim zonama 6-9.
U hladnijim klimatskim zonama sadnja mladog stabalca preporuča se u proljeće kako bi imalo dovoljno vremena za ukorijeniti se do prve zime. Prvih godinu-dvije, dok ne ojača, preporuča se zimska zaštita jutenim vrećama i nagrtanjem debljeg sloja malča u podnožju stabalca, obzirom da mlada biljka ne podnosi temperature ispod  -15. Najbolje mjesto za sadnju je uz južni zid, kako bi je zaštitili od hladnih sjevernih vjetrova!

DOBRO JE ZNATI

Cvjetovi albicije suše se i upotrebljavaju za čaj, a listovi se mogu pripremiti i na salatu.
Albiciju može napasti vrsta cikade (nametnik) koji buši stablo i živi od njegova soka i izlučuje suvišnu vodu, te se pod krošnjom čini kao da pada kiša ako se nametnici namnože u velikom broju. Otud i engleski narodni naziv  "kišno drvo".

[zokxy]

Cerastium tomentosum - Ptičja trava, Ljetnji snijeg


Cerastium tomentosum pripada rodu Cereastum - porodici Caryophyllaceae (karanfila), porijeklom iz alpskih krajeva Evrope.

Rod Cerastium obuhvaća oko 200 vrsta zeljastih biljaka, veoma su rasprostranjene u umjerenim i hladnim područjima, najviše na Balkanskom poluotoku i u zapadnoj Aziji. Tu spada i balkanska endemična vrsta Cerastium dinaricum, vrsta od visokog prioriteta za očuvanje širom EU.

Radi se o višegodišnjoj zeljastoj biljkci (pereni), niskog rasta do 15 cm visine, koja se širi po tlu i dostiže dužinu i do 1 m. Stabljike i listovi su srebrnasto-plavi i uski, a cvjetovi su zvjezdasti sa po pet bijelih, po sredini malo zarezanih latica i oko 15 mm u promjeru, nadvisuju listove. Cvjeta u tra vnju i svibnju mnoštvom prelijepih bijelih cvjetova.

[zokxy]

Cercis siliquastrum (Judino drvo)

Porodica: Fabaceae, domovina Kina

OPIS BILJKE

Listopadno malo stabalce ili veliki grm sa jednostavnim velikim srcolikim listovima koji se u jesen oboje žutim tonovima. Raste srednjim intezitetom u visinu 10-15 m.
Cvate u svibnju prije nego prolista. Rozi do ljubičasti cvjetovi su gusto smješteni na prošlogodišnjim granama, no zanimljivo je da stvara cvatuće izbojke i iz stabla pa izgleda impresivno i neobično u punoj cvatnji. Sjemenke dozrijevaju u kasnu jesen i ostaju na stablu kroz čitavu zimu, nerijetko se događa da prilikom cvatnje sa grana još vise prošlogodišnje mahune sjemenki.
Biljka počinje cvasti tek u petoj godini života.

UZGOJ, NJEGA

Cercis uspijeva na sunčanijim i toplim staništima, bogatije cvate ako je ljeto protekle godine bilo dugo i vruće, no nakon vlažnijeg ljeta i cvatnja je oskudnija. Ne voli prevlažna i teška tla, inače nije prebirljiv po pitanju kiselosti tla i vrlo je otporan na sušna razdoblja.
Orezivanje u kasnu zimu ili rano proljeće samo oštećenih grana.

OTPORNOST

Otporan u zoni 6 i na zagađenje.

DOBRO JE ZNATI

Judino drvo je, kaže legenda, dobilo ime po Judi koji se pokušao objesiti o granu stabla nakon izdaje Isusa. Pretpostavka je da legenda baš i nije točna, iako je moguće da je biljka donijeta u regiju Palestine i Izraela iz prvotnog staništa te je dobilo ime na tom području prema nazivu kraja - Judeji. Da je Judino drvo jedno od najstarijih na svijetu, dokazali su znanstvenici identificirajući ga među fosilnim ostacima u Francuskoj od prije 100 milijuna godina.

VRSTE I SORTE

Cercis siliquastrum «Alba» - Judino drvo sa bijelim cvjetovima
Postoje još C. Canadensis, C. Chinensis, C mexicana, C. occidentalis itd. među kojima je razlika u otpornosti na niske temperature, boji cvjetova i obliku te veličini

[zokxy]

Lagerstroemia indica (Indijska ruža,Kineski jorgovan)

Listopadno drvo ili grm, gajeno kao dekorativna vrsta u mediteranskom podneblju.
Visina oko 8 m.
Listovi su u jesen narančastocrveni do purpurni , cvjetovi ružičasti do ljubičasti , porieklom je iz Kine.
Praksa je pokazala da se osjetljivim razdobljem može smatrati samo prva godina nakon sadnje, kada je biljci potrebno pružiti maksimum njege i pažnje.
Dovoljno je odabrati sunčani ili vrlo svijetli položaj vodeći računa da se sadnica posadi na plodno i strukturnu tlo.
Mada nije izbirljiva prema zemljištu, najbolje joj odgovaraju glinasto-ilovasta tla.
Kako bi biljka pravilno napredovala, nužno je povremeno izvršiti i gnojidbu mineralnim gnojivom, s tim da u tu svrhu prednost treba dati gnojivima produljenog djelovanja.
Svake godine (ranog proljeća) nužno je izvršiti i jače orezivanje.
Prednost lagestremije leži i u njenoj univerzalnoj primjeni.
Možemo je uzgajati kao stablo (drvoredi), u gredici grmlja, kao neformalnu živicu, kao pojedinačnu biljku (soliter) ili kao bonsai.

[zokxy]

Lovor ili lovorika: (Laurus nobilis), biljka iz porodice lovora (Laureaceae), zimzeleno stablo ili grm s tamnozelenim, kožastim, kopljastim listovima. Cvjetovi dvodomni, neugledni, žute boje. Plod je modrocrna bobica. Potječe iz zapadne Azije odakle se proširio zemljama Mediterana. Kod nas raste u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Šume lovora na Liburniji (zapadna obala Kvarnerskog zaljeva) u okolici Lovrana (odakle mu i ime), smatraju se najljepšim na svijetu. Lovor je od antike bio vrlo cijenjen kao sveto drvo čije su se grančice darivale pobjednicima i pjesnicima kao znak najveće počasti i slave.
Danas se lovor koristi u hortikulturi kao stablo ili kao formalno oblikovana živica, u kulinarstvu kao začin i u pučkoj medicini kao ljekovita biljka. Ljekovita tvar su eterična i masna ulja iz bobica i listova, a kao aktivne tvari prvenstveno sadrže pinen i cineol. Snažno analgetsko i protugljivično djelovanje čini eterično ulje lovora skoro nezamjenjivim sastojkom u terapiji jakih bolova, te kod težih gljivičnih oboljenja (poput gljivičnih infekcija na noktima). Lovor je jedno od najučinkovitih ulja za jačanje i preventivu – čisti limfni sustav, ima ekspektoransna i mukolitična svojstva, te se preporuča i za proširene vene. Uz ravensaru, niauli i eukaliptus radiatu ima snažno antivirusno djelovanje, pa se njegovo korištenje preporuča kod virusnih infekcija poput gripe.
U starom grčkom jeziku naziv za lovor (Laurus nobilis ) je dhafni, prema mitu o nimfi Dafne koja se pretvorila u lovorovo drvo kako bi izbjegla Apolonovo udvaranje. Apolon je lovorovo drvo učinio svetim i nosio grančice lovora u uspomenu na neuzvraćenu ljubav.
Lovorov vijenac, koji je ukrašavao pobjednike Olimpijskih igara potekao je od Pitijskih igara, starogrčkih natjecanja i svečanosti koje su se održavale u čast boga Apolona u Delfima od 568. god. pr. Kr. Mnogo kasnije su rimski carevi nosili lovorov vijenac kao simbol trijumfa i besmrtnosti. Malo je poznato da su Rimljani smatrali da lovorovi listovi štite od kuge, a također i od grmljavine. Navodno je car Tiberije uvijek nosio lovorov vijenac za vrijeme grmljavine.
Proročica Pitija je žvakala lovorove listove prije objavljivanja proročanstava, pa se i kasnije preporučavalo spavati s lovorovim listom ispod jastuka kako bi u snovima vidjeli budućnost.

U Bibliji lovor često predstavlja obilje i slavu. U kršćanstvu simbolizira Kristovo uskrsnuće koje je uzrok trijumfa čovječanstva. U nekim zemljama lovorov vijenac se koristi kao simbol akademskog dostignuća – na primjer, srednjovjekovni firentinski pjesnik i filozof Dante Alighieri se često na slikama prikazuje s lovorovim vijencem na glavi.
I u današnje vrijeme laureat označava osobu koja je dobila najvišu nagradu ili priznanje, a “počivati na lovorikama” je izraz koji označava nekoga tko se pouzdaje da će prošli uspjesi prikriti sadašnje nedostatke.
Korištenje ulja lovora, kao simbola pobjede, ali i pohvale (laudare=hvaliti) se posebno preporuča introvertiranim osobama koje ne znaju dovoljno iskazati i pokazati svoju vrijednost, kojima nedostaje energije i samopouzdanja. Lovor djeluje na snagu, pa naročito pomaže osobama kojima nedostaje samopoštovanja i koje sumnjaju u svoje sposobnosti. Potiče yang tj. muški aspekt koji predstavlja djelovanje.
Pomaže u rješavanju loših odnosa u kojima netko drugi „živi“ od našeg znanja i truda.
Lovor se koristi za teže slučajeve gljivičnih oboljenja – vrlo je aktivan u djelovanju na široki spektar gljivica, a naročito na vrste roda Candida.
Dr. Kurt Schnaubelt preporuča preventivno korištenje lovora nanošenjem nekoliko kapi na limfne čvorove (na vratu i eventualno ispod pazuha), uz napomenu da takav tretman smije trajati samo nekoliko dana, jer često korištenje lovora na koži tijekom duljeg perioda može izazvati pretjeranu osjetljivost i iritabilnost zbog sadržaja seskviterpenskih laktona. Najbolji način korištenja lovora na takav način je jedanput tjedno kao preventiva, a nekoliko dana za redom u slučaju infekcije.

[zokxy]

Lavanda je poznata od davnina. Najstariji pisani dokumenti u kojima se spominje datiraju iz doba prije Krista. Lavanda se pod imenom Nard, koji su prvi uveli stari Grci prema istoimenom gradu u Siriji, spominje u Bibliji. U Starom zavjetu nabrajaju je s drugim skupocjenim začinima, spominje se kao jedno od mirisnih ulja kojima se namirisala Judita prije zavođenja neprijateljskog vojnog zapovjednika, kojega je nakon toga ubila da bi spasila Jeruzalem. Kraljica od Sabe poklonila je kralju Solomonu upravo lavandu. U Novom zavjetu Marija maže Isusova stopala uljem Narda.

Toliko o pisanoj riječi, a navodno da je lavanda jedna od biljaka koje su Adam i Eva ponijeli sa sobom pri izlasku iz Raja. Prema drevnoj legendi miomiris koji se širio od malog Isusa dolazio je od biljke na čijem grmu je Djevica Marija sušila njegovu odjeću, a vjeruje se da je to bila upravo lavanda. Stoga je dugo bilo uvriježeno vjerovanje da lavanda štiti od zlih sila, pa se u tu svrhu radio ukras od suhog cvijeta u obliku križa, koji se vješao iznad ulaza u kršćanske kuće.

U nešto starijoj povijesti drevni Egipćani koristili su je za mumificiranje, a Feničani i Arapi radili su poznate parfume od lavande. Navodno da se Kleopatra poslužila mirisom lavande kako bi zavela Cezara i kasnije Marka Antonija.

Rimljani su koristili lavandino ulje za kupanje, osvježenje prostora, zaštitu od komaraca i muha, dezinficiranje rana i kao dodatak mješavinama bilja za pušenje. Upravo otuda danas uvriježeno ime Lavanda i Lavandula, od latinskog korijena Lavare (prati) ili Livendula (modar, plavičast).

Smatra se da su Arapi donijeli lavandu u Grčku, odakle se ona proširila Mediteranom negdje 600. g. pr. Kr. U Englesku i Francusku je stigla preko Rimljana, a slijedeća odrednica joj je bila Amerika.

U doba srednjeg vijeka i renesanse u Francuskoj se lavanda rabila za pranje i sušenje rublja, a pralje su se zvale "lavande". Lavanda se uzgajala i u manastirima u medicinske svrhe, a poznata Njemačka redovnica, Hildegard iz Bingena, opisala je njezino svojstvo liječenja glavobolje i migrene. U doba kolere, lavanda se koristila za dezinfekciju. Krojači kojima je bilo naređeno parfumirati svoje uratke lavandom nisu se zarazili ovom smrtonosnom bolešću. U doba kuge u Londonu, lavanda je postala poznata kao biljka koja štiti od zla i bolesti, Ljudi su nosili buketiće na svojim zapešćima da bi se zaštitili, a pljačkaši grobova, kojih je tada bilo puno, prali su se nakon svojih prljavih pohoda u octu pomiješanim s lavandom i rijetko su razvijali bolest.

Brojni vladari i vladarice obožavali su i redovito koristili lavandu: Charles VI Francuski, Louis XIV, Engleska kraljica Victorija i Elizabeta I i II. Elizabeta I zahtijevala je svježe bukete lavande svakog dana u godini, što je prilično težak zadatak za jednog vrtlara kada pomislite na englesku klimu.

Iako je Francuska prvobitno bila vodeći komercijalni proizvođač lavande, ta tradicija počela se gubiti i Engleska je preuzela vodeću poziciju. Danas Francuska ponovno vodi, odlučna zaštititi i očuvati stare tradicije i kulturu.

Više:  http://croinfo.net/razno/4547-lavandula-stoechas-qanoukq-takoer-zvana-i-panjolska-ili-leptirova-lavanda-i-openito-sve-o-lavandi.html

[zokxy]

Mesembryanthemum

Zovu je još Livingstone Daisy, Ice Plant, Pebble plant. Sukulent porijeklom iz Južne Afrike . Sjetva(staklenik ili kuća ) : III-IV sadnja : V razmak: 15x20 Visina: 10-20 cvjetanja: od lipnja do rujna Pozicija: sunčana, Tlo: propusno.
Koristi se za rubnike, kamenjare.

[zokxy]

Nerium oleander


Oleander su uzgajali već stari Grci i Rimljani a nerion na grčkom znači voda tj. vlaga što znači da je oleandar traži dosta vlage. Može narasti i do 4 metra visine ukoliko je posađen u vrt. Oleander je zimzeleni grm, koji ima šiljaste, kožaste listove listove koji rastu jedan nasuprot drugoga dok se na kraju izboja nalazi cvijet i to uglavnom više njih zajedno koji mogu biti jednostruki ili puni, bijele, crvene, ružičaste, krem ili žute boje. Oleander cvate od lipnja do rujna i potrebno mu je mnogo topline i sunca kako bi cvao, te mu je cvat ograničenog obujma tokom kišnih ljeta. Pošto oleandar periodu vegetacije traži dosta vode, ukoliko je posađen u tegli treba svakodnevno zalijevanje. Od početka cvatnje pa do kraja kolovoza treba ga se jednom tjedno prihraniti. Tokom zime držite ga temperaturi od oko 5 stupnjeva Celzijevih iako mu najviše odgovara zimska temperature između 10C i 16C. Iako će podnijeti i kraća hladnija razdoblja, prevelika hladnoća mogla bi mu naštetiti.

Sadnja oleandra
Pošto je porijeklom sa Sredozemlja, voli sunce i vrućine te to uzmite u obzir kada ga sadite. Oleandar voli ilovasta, dobro drenirana tla, ali i na nešto siromašnijim područjima može uspijevati. U kontinentalnom djelu preporuča se posaditi ga u tegle kako bi ga preko zime mogli unijeti u zatvoreni prostor i na svijetlo mjesto. Ako ga sadite u tegle, pazite da su iste dovoljno duboke kako oleandar mogao nesmetano razviti svoje korijenje. Nakon što posadite mladu biljku orežite ju, tako da stvori grmoliki i gusti oblik. Također, mladim je biljkama preporučljivo uklanjati vrhove, kako bi se razvili postrani izboji, te tako postigao grmolik rast.

Orezivanje oleandra
Oleandar je grm, pa ga pravilnom rezidbom treba i održavati u obliku grma. Zato se preporučuje odmah nakon cvatnje prikratiti jednogodišnje izboje na 2-3 visine grma. Ukoliko imate stariju biljku, podrežite izboje do drvenastih dijelova te obavezno odstranite grane s unutrašnje strane grma kako bi mu osigurali više zraka. Oleandar je vrlo otrovna biljka jer i mala količina gorkog mliječnog soka koja sadrži otrovni glikozid izaziva povraćanje, može izazvati alergijske reakcije i oštećenja kože. Najotrovniji dijelovi oleandra su kora i listovi. Zabilježeni slučajevi trovanja vodom u kojoj je držana grana oleandra, hranom kojoj je pri kuhanju dodan svježi oleandar, te trovanja dimom koji je nastao prilikom paljenja oleandrovih grana.

Razmnožavanje oleandra
Oleandar se razmnožava sjemenom ili poludrvenastim reznicama.


Sjemenom
Namočite sjemenje (dan do dva u vodi) te rasporedite sjemenke po kompostu te ih pokrijte tankim slojem komposta koji je pomiješan sa nešto sitnog pijeska. Nakon što se pojave biljke presadite ih u veće posude svaku zasebno. Nakon što se dobro ukorijene možete ih presaditi na otvoreno.


Poludrvenastim reznicama

Oleandar možete razmnožavati poludrvenastim reznicama na slijedeći način: odaberite zdrav izdanak debljine olovke, star do dvije godine i dug 20-25 cm.. Odstranite sve listove sa donjih dijelova tako da dobijete ogoljelu stabljiku dužine desetak i više centimetara. Pripremljene reznice direktno sadite u supstrat za ukorjenjivanje, izmiješan od jednakih dijelova pijeska i treseta. Možete upotrijebiti i hormon za pospješivanje ukorjenjivanja..Reznicu zasadite u kompost i redovito prskajte listove te pazite da se kompost ne isuši. Reznice uzete u rano proljeće mogu se zasaditi u pojedinačne posude nakon mjesec dana jer su reznice će razvile već dovoljno korjenčića. U jesen ju možemo presaditi na otvoreno a ukoliko kasnije pripremate reznice možete ih presaditi u proljeće no one moraju prezimiti u zatvorenom prostoru.

Bolesti i štetnici oleandra
Suha trulež
Štitaste, vunaste i lisne uši
lisne uši

Protiv štitastih i lisnih ušiju možete se boriti upotrebom insekticida kao što su Direkt, Mosiplan 20 SP, Decis, Rotor, Skud ili Beta-Baythroid. Prirodni neprijatelji lisnih i štitastih ušiju su grabežljive mušice šiškarice (Aphydoletes aphidimyza) i osice najeznice (Encarsia formosa) te Cryptolaemus montrouzieri.
Mamci za kukce (žute ljepljive pločice), raspoređeni u velikom broju oko vašeg bilja također mogu pomoći u zaštiti biljaka.

[zokxy]

PHOTINIA RED ROBIN

Photinia je zimzeleni grm. Cvate u svibnju i ima bijele cvjetove. Mladi listovi su kožasti i crvene boje, kasnije postaju zeleni a na jesen ponovno postaju crveni. Photinia  naraste 1,5-3 m visoko i  do 3 metra široko. Uspijeva na sunčanom i polusjenovitom položaju i odgovaraju mu svi tipovi tla. Jako dobro podnosi orezivanje. Može se saditi kao samostalni grm ili se može saditi kao živica na svakih 50 cm. Otporna je na niske temperature.

[zokxy]

Pinija, lat. Pinus pinea


Pinija, pinj ili pitomi bor (Pinus pinea) je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae.
Drvo je visoko oko 15-25 metara, a promjer debla mu je oko 60 cm. Krošnja je oblika kišobrana, deblo pravo i snažno, čisto od grana do znate visine, u usporedbi sa ostalim vrstama iz ovog roda.
Kora je smeđecrvena, duboko izbrazdana, a ispuca na velike sivosmeđe ploče, debele 2 do 10 cm.
Korijenov sustav je dubok, jako razgranat, bez žile srčanice.
Pupovi su valjkasti, ušiljeni, svijetlo smeđe boje. Ljuske su im bijelo oivčene, resaste. Pupovi nisu smolasti.
Iglice (četine) su zelenoplavičaste do svijetlozelene boje. Nalaze se po dvije u čuperku, duge 10 - 25 cm te debele 1.5 - 2 mm. Blago su povijene i krute, oštrog vrha. Opadaju treće ili četvrte godine.
Cvjetovi su jednospolni. Muške cvasti su žute, valjskaste. Ženski cvjetovi (šišarke) izrastu na vrhovima izbojaka. Cvjetaju u ožujku i travnju.
Šiške su crvenkastosmeđe, duge 8 do 14 cm i široke oko 10 cm. Jajasto kupastog su oblika, a ljuske imaju izbočenu tamnosmeđu sjajnu grebenastu apofizu i izraziti pupak. Zriju krajem treće godine, a nakon ispadanja sjemena ostaju na granama još nekoliko godina.
Pinija se razmnožava sjemenom. Sjeme je krupno, dugo 15 do 20 mm, a široko 5 do 11 mm. Okriljeno je vrlo uskim i kratkim krilcem, ima tvrdu sjemenjaču. U osnovi je smeđe, posuto crnkastim prahom.
Jezgre su jestive, a upotrebljavaju se i za dobivanje jestivog ulja. Kliju sa 10-13 kotiledona.

Čest u našim primorskim šumama. Kao djeca rado smo skupljali šiške pinije, bacali u vatru da se otvore i vadili sjemenke, tukli ih kamenom i iz njih jeli jezgru koju nazivamo "pinjoli"...Pinjoli (pinjole) jedan su od glavnih sastojaka umaka pesto.

[zokxy]

Pittosporum – pitospora

Još jedna trajnozelena biljka vrlo prikladna za formiranje živih ograda u mediteranskim vrtovima svakako je pitospora. U vrtovima našeg jadranskog priobalja najčešće se sadi Pittosporum tobira, koja raste kao visoki grm ili drvo, a redovitim orezivanjem može se formirati u vrlo lijepu visoku živu ogradu koja će ujedno štititi vrt od jakih naleta bure. Pitospora dobro raste u plodnoj, vlažnoj, ali dobro dreniranoj zemlji, na sunčanom ili polusjenovitom položaju. Vrste šarenih i purpurnih listova najljepše izgledaju rastu li na potpuno osunčanim položajima. Sade se 2- 3 biljke po dužnomu metru, a grmovi se orezuju dvaput godišnje, i to u proljeće i sredinom ljeta. Razmnožavaju se sijanjem sjemena čim sjeme dozori ili poluzrelim reznicama ljeti.






Naknadno dodano od milić 19.3.15.

[zokxy]

Punica granatum


Šipak, mogranj, nar, granat, granat-jabuka je grm ili drvo koje uspjeva u mediteranskim krajevima gdje prevladava toplija klima. Kod nas uspjeva u priobalnim područjima, dalmatinskoj zagori te Hercegovini.  Šipak je polulistopadna biljka i voli vodopropusno tlo. Plod je pun slatkih ili kiselih sjemenki koje u sebi sadrže po jednu ovalnu koščicu. Bogat je fosforom, kalijem, kalcijem i željezom, a sadrži i vitamin B3 (niacin), te vitamine B1, B2, B6 i B5.

Nedavna istraživanja su pokazala da šipak sadrži najveću količinu antioksidanata od svih namirnica koje se smatraju jakim antioksidansima, poput crvenog vina ili zelenog čaja.

Ulje sjemenki nara je, na žalost, kod nas slabo poznato. Bogato je vrlo rijetkom masnom, punicičnom kiselinom kojoj je dokazano iznimno protuupalno i antitumorsko djelovanje obzirom da smanjuje stvaranje proupalnih prostaglandina.  Unatoč antitumorskim svojstvima, ulje sjemenki nara je poznatije u kozmetici kao luksuzni dodatak kremama zbog svoje visoke cijene koja je opravdana činjenicom da ulje nara odlično djeluje na zacjeljivanje i pomlađivanje kože, te kao tretman protiv bora.

[zokxy]

Quercus_ilex


Hrast crnika, česvina ili česmina (lat. Quercus ilex) je zimzeleno drvo iz roda hrastova, porodice Fagaceae.

Uspijeva u Sredozemlju. Autohtona je vrsta u Hrvatskoj. Raste u Dalmaciji, Istri i na otocima Hrvatskog primorja. Najvažnija je vrsta sredozemne zimzelene šumske vegetacije. U različitim je stanjima degradacije od makije do ljutih krških priobalnih kamenjara, poput golog dijela otoka Paga.

Na Jadranskoj obali česmina pokriva uski rub jugozapadne i južne Istre,prelazi na najjužniji dio Cresa, Raba i Paga,a odatle se masovno javlja na svim otocima jugoistočno od Lošinja i na kopnu južno od Zadra. Zajedno s maslinom, crnim jasenom, šmrikom, pukinjom, mirtom, planikom i dr. ulazi u zajednicu Orno-Quercetum ilicis (Šuma hrasta crnike i crnog jasena). U njenim brojnim degradacijskim stadijima (makija, garig, kamenjar) česmina se manje ili više gubi. U sjevernoj Dalmaciji šuma sa česminom penje se do oko 200m, a u južnoj Dalmaciji do preko 350 m nadmorske visine.

Naraste 10 do 20 m ovisno o kvaliteti staništa. Kora je mlađeg debla siva i glatka. Izbojci su pustenasti. Lišće je jajoliko ili duguljasto, 3-7 cm dugo, ušiljena vrha, cijela ruba na odraslim primjercima ili oštro napiljeno na izdancima. Odozgo je tamnozeleno i sjajno, a odozdo bijelo-pustenasto i kožasto. Peteljka je kratka. Plod je žir. Po više njih nalaze se na zajedničkoj stapci, a ljuske kupule čvrsto su prilegle i pustenaste. Drvo je teško i tvrdo.

Muške su rese dduge do 7 cm, a ženski cvjetovi su pojedinačni ili po dva sjede na stapci dugoj oko 1 cm. Žir je sitan, dug oko 2 cm. Po više žireva nalazi se na jednoj dugoj stapci.

Drvo Hrasta crnike je tvrdo i izvanredno izdržljivo; koristio se za izgradnju brodova, pa su vrlo lijepe šume hrasta crnike posječene u prošlosti. Jedna od najljepših šuma hrasta crnike je šuma "Dundo" na otoku Rabu.

U mlađoj dobi podnosi puno zasjene, dok starija stabla trebaju puno svjetla. Dobro podnosi sušu. U prirodnom području pridolaska u ljetnim mjesecima, nekada jedva padne kap kiše. Prilagodio se na sušu kožastim listovima, uvućenim pučima, velikom korijenskom mrežom i dr. Vrlo je osjetljiv na niske temperature zraka i tla. Klijanci ne podnose temperature ispod nule, a kambij stabljike može podnijeti i do – 25 °C. Otporna je na visoke temperature. Nema velike zahtjeve prema tlu. Izbojna snaga iz panja je velika. Stabla crnike iz sjemena dožive do 1000 godina.

[zokxy]

Rosmarinus officinalis



Ružmarin se uzgaja od staroga vijeka kao ljekovita biljka. U srednjem vijeku cijenio se zbog poticanja probave, a u 16. stoljeću dobiven je prvi destilirani parfem.

Ružmarin je vazdazeleni grm, visine do 150 cm uspravnih smeđih grana. Duguljasti listovi su lagano dlakavi, a cvjetovi su većinom plavi.

List ružmarina bogat je eteričnim uljima (1,4-2%). Farmakološki važni sastojci su flavonoidi, triterpeni, derivati kavene kiseline, diterpeni i eterično ulje.

Koristi se kao začin i insekticid.

Eterično ulje ružmarina dobiva se destilacijom lišća pomoću vodene pare. Od svojstava, izvrstan je antiseptik probavnog trakta, a preferira se i zato što sprečava i uklanja nadutost. Koristi se u obliku masti ili tekućih pripravaka za reumatske bolove u zglobovima i kod upale živaca.
Ružmarin djeluje kao stimulans za krvožilni sustav. Blago povisuje krvni tlak. Stimulira cirkulaciju krvi, čime pospješuje koncentraciju, uklanja pospanost. Ublažava probleme s glavoboljama i migrenama, a pospješuje i rast kose. Pomaže i kod pojave depresije.