Sve je počelo krajem 19. st. kada je Rijeka, kao jedina mađarska luka, doživljavala svoj prvi vrhunac. Mađarske željeznice su imale problema s izvlačenjem tereta iz luke, jednokolosječna pruga iz Rijeke prema Gorskom kotaru je već u samom gradu imala usko grlo. Zbog toga je izgrađena i 1900. g. predana prometu pruga Brajdica – Sušak – Pećine. Za manje upućene: Brajdica je lučki dio Sušaka, naselja, koje je rijeka Rječina odvajala od Rijeke. Sušak je bio po stanovništvu hrvatski, a Rijeka je već onda bila konglomerat narodnosti. "Prizemni" dio Sušaka ( uz more ) i Rijeku povezivala je željeznička pruga, koja je išla obalom ( "riva"), što u ono vrijeme nije bilo ništa neobično ( npr. Trst ). Gornji, "pravi" dio Sušaka je imao željezničku stanicu na samoj glavnoj pruzi RI – ZG – Budimpešta; prvobitno, dakle dva djela Sušaka nisu bila direktno povezana, nego tek preko Rijeke. Da bi se to riješilo izgrađen je, zbog skučenog terena i relativno velike visinske razlike tunel u obliku spirale. Ulaz u tunel praktički je na nivou mora, a izlaz sjeverno od Kumičićeve ulice. Zračna udaljenost dvaju portala je zanemariva ( cca 350 metara ). Objekat je dug 1838 metara, s nagibom od 21 promila. Radovi su trajali 17 mjeseci, a promet je svečano otvoren 27. ožujka 1900. godine. Odmah je uskrsnuo problem s dimom parnih lokomotiva. Putnici i željezničari godinama su gutali obilne porcije dima. Pronađeno je djelomično rješenje izgradnjom dimnjaka (vidi slike).
Zbog dima i opasnosti mađarske vlasti neko vrijeme nisu dopuštale putnički promet. Nakon raspada Austro-Ugarske, na prije spomenutoj Rječini je uspostavljena granica između Sušaka ( Kraljevina SHS ) i Rijeke (Fiume), koja je ubrzo postala dio Italije. Tunel Brajdica je postao jedina željeznička veza s lukom. Talijanske okupacijske vlasti su ga nastavile koristiti, ali dogodila se nesreća ( lokomotiva nije uspjela savladati uspon, pa je došlo do trovanja zaposlenih ), te je od 1941. do 1945. g. tunel služio kao skladište.
Završetkom Drugog svjetskog rata otvoren je željeznički promet ZG – RI. Dva su grada (Sušak i Rijeka) postali jedan grad. Promet se nije mogao normalno odvijati jer je željeznički most preko Rječine kod Školjića bio porušen (obnovljen tek 1947. g. ). Ponovo se morao koristiti tunel Brajdica, no ponovo se pokazalo, da je u uslovima parne vuče krajnje neprikladan. Godine 1946., kada je vlak stao u tunelu, putnici su u panici iskakali iz vagona i udarali u stjenoviti zid objekta. Bilo je i smrtnih žrtava. Tek sredinom 50-tih godina došlo je do elektrifikacije pruge i tunela, pa su riješene sve neugodnosti oko dimnih plinova kojima su bili izvrgnuti putnici i osoblje željeznice.
Tunel je i danas u upotrebi kao izlaz iz kontejnerskog dijela riječke luke ( na Brajdici); veza s glavnom željezničkom stanicom ( RI ) preko obale postoji i danas, no izbjegava se koliko je god moguće, jer prolazi praktički kroz centar grada!
Negdje u kolovozu 2002. godine zbog velikih građevinskih radova na novoj garažnoj kući, neposredno uz i nad glavnom prugom RI- ZG, ista je bila privremeno zatvorena za sav promet i jedini izlaz iz Rijeke je bila pruga po gradskoj rivi ( obali ). Iz Rijeke je dizelašica vukla vlak, preko obale ( pruga naravno nije elektrificirana ), približno 20 km/h, do željezničke stanice Sušak – Brajdica, a dalje prema Zagrebu električnom lokomotivom.
Ovih dana privode se kraju radovi u tunelu koji su obuhvatili zamjenu el. kablova u vrhu tunela šinom, zamjenu drvenih pragova čeličnim, te zamjenu posteljice - tampona, sve u svrhu povećanja profila tunela i sigurnosti.
Negdje u listopadu 2011. prvi smo put obišli ovaj tunel - reportaža o tom obilasku je na linku
http://www.croinfo.net/ekspedicije-i-istraivanja-regije/6835-tunel-brajdica-pjeaki-obilazakA 22.05.2013. opet se ekipica zaputila snimiti stanje ...
Počinjem sa par slika ...
Poluautomatska mazalica na svom je mjestu kao i onda
Dio ekipe na putu ka mraku
Pogled unazad
Ka tunelu, valja i poslikati koju ...
Otvori za miniranje, zazidani
Slobodno se uključite svojim fotkama.
