Sa jednog školskog portala
DNEVNIK PROSVJETNOG RADNIKA, kolovoz 2023.
Sutra punim 67 godina. Bole me kosti, imao sam dva infarkta, imam tri stenta.
Danas sam održao redovnih 17 sati. Morao sam u 61. upisati još jedan fakultet, pa sada predajem 6 predmeta. U školi od 836 učenika, radi nas dvanaestoro.
Žena me je napustila prije četiri godine. Kaže – nit me viđa, nit
donosim pare u kuću. I je tako. Sve što zaradim dajem na stručno usavršavanje, na koje idem tri vikenda mjesečno. Ako i pritekne nešto novca, to dajem na papir, toner, popravak računala i printera. Svakoga tjedna kod svoje kuće isprintam oko 320 stranica izvješća, i 450 stranica nastavnog materijala. Neka. Nije mi teško i ne žalim se. Ja bar imam posao.
Napokon sam svladao tehniku brzog spavanja. Sada spavam osam sati za tri sata. Taj seminar nam je platila država. Bio sam i na seminaru Kako skuhati ručak za dva dana, za 20 kuna, ali to mi ni ranije nije bio problem. I da ne pomislite da se žalim – ne, nikako! Ja bar
imam posao. Svakog jutra se prvo pomolim za zdravlje ministra koji mi je omogućio da radim i doprinosim našoj domovini da izađe iz krize.
Kažu da neće još dugo potrajati ta kriza, 12-13 godina maksimalno! To me raduje.
Danas sam imao nastavu kod šesnaestogodišnjaka. Više ih ne dijelimo po razredima, nego po godištu, da se oni što su ponavljali ne bi osjećali diskriminirano. Na satu su mi bila četiri učenika, od njih ukupno 28. Ostali su imali nekog posla, neka, djeca i trebaju imati posla. Nazočni su danas birali što će učiti i koje ocjene žele da im upišem. Divni su ti mladi ljudi. Tako samostalni!
Nakon nastave sam morao obići ove odsutne i dostaviti im testove pa će mi ih oni vratiti, kada ih popune. Kad stignu. Mladi su oni, imaju mnoge interese i mi za to moramo imati razumijevanja.
Večeras radim i treću smjenu. Mijenjam kolegicu koja je slomila kuk jučer. Kaže – sutra će u školu, ali danas ipak nikako ne može. Treću smjenu su nam
uveli nakon štrajka roditelja kad su se žalili što se njihovom djecom nitko ne bavi navečer pa samo gledaju televiziju i igraju igrice.
Nemojte, molim vas, pomisliti da se žalim! Ne, nikako!
Presretan sam što radim u školi, i žao mi je što do penzije imam još samo 17 godina.
