S proizvodnjom se počelo u proljeće g. 1907. s 200 radnika. Iako je tvornica obećavala prosperitet, ona već uskoro nije bila rentabilna. Još prije g. 1914 prestala je s proizvodnjom jer u brdu iza nje nije više bilo materijala podesnog za pravljenje cementa. Tako je ostala napuštena. Zgrade su bile prodane gradu. Ostalo se raznijelo. Ti ostaci su djelomice upotrebljeni za barake koncentracionog logora, koji su Talijani 1942. izgradili za oko 1000 građanskih interniraca. Tu je bio zatvoren svijet iz Gorskog kotara i s otoka, koji je bio Talijanima sumnjiv. Prema maticama umrlih vidi se da je tu bilo staraca, žena i posve male djece. Imali su u blizini svoje groblje. Slomom Italije, u jesen 1943, taj je logor bio napušten, a narod je zgrade raznio. Ostali su samo goli zidovi, Dimnjaci tvornice bili su već g. 1924. dinamitom srušeni. Ostala je lijepo građena obala, no i ona je srušena: Nijemci su je g. 1945. minirali, a da za to nitko nije znao. Kad se 14. svibnja 1945, po svršetku II svjetskog rata, naš brod "Ljubljana" zaokretao u blizini željezničke stanice, naišao je na jednu od Njemaca postavljenu magnetsku minu i potonuo. U isti čas je eksplodirala mina pod tvorničkom obalom i raznijela njen srednji dio. Ostali su samo njeni krajevi, koji su bili posve neupotrebljivi. Obje te mine, znači, bile su međusobno vezane.
Dr. Ivo Marochino: Grad Bakar kroz vjekove