Javno graditeljstvo Sušaka između dva svjetska rata s osvrtom na dosadašnja istraživanjaby Julija Lozzi Barković
U ostvarenjima javnog graditeljstva međuratnog Sušaka
1 tada pograničnog grada Kraljevine Jugoslavije s Italijom, ističe se doprinos zagrebačkog kruga arhitekata koji svoje zamisli plasiraju na javnim natječajima, zatim mjesnoga Tehničkog ureda te pojedinačnih domaćih graditelja slobodne profesije. Onovremeni javni natječaji, koje raspisuje sušačka općina (za
Gradsku vijećnicu, Banovinsku bolnicu, župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda, Hrvatski kulturni dom te Regulacijski plan Sušaka), posebnost su vremena. a omogućuju, prema kriterijima struke, afirmaciju i angažman podjednako projektantima iz cijele države te ponekad i iz inozemstva
2. To je svakako bila prednost u odnosu na susjednu Italiju gdje su prema kriteriju podobnosti pristup natječajima imali samo arhitekti i inženjeri, članovi fašističkih sindikata profesionalaca pojedinih talijanskih pokrajina
3.
Prvi cjelovitiji prikaz povijesnog kontinuiteta urbanog rasta Sušaka kao i formiranja njegove arhitektonske fizionomije u XX stoljeću pojavljuje se u zborniku Rijeka iz 1953. godine, u iscrpnom članku Urbanistički razvoj Rijeke
4 autorskog tandema
Zlatka Prikrila5, predstojnika Tehničkog ureda Sušaka u razdoblju međuraća, i
Zdenka Kolacija6, njegova mlađeg kolege. Riječ je o inženjerima iz prakse te sudionicima lokalnih graditeljskih zbivanja. Do početka sedamdesetih godina niz napisa o domaćim arhitektima kao i o graditeljskim fenomenima općenito, i nadalje potpisuje inž. Kolacio u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor
7; a u tekstu Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka, prilog valorizaciji
8, objavljenom u riječkom zbomiku Dometi 1974. godine već uočava sve pojavnosti karakteristične za sušačke prilike međuratnog doba (natječaji, zagrebački krug arhitekata, novi regionalizam te posebice urbanističke probleme. u čemu se i specijalizira).
Moderni arhitektonski jezik na području javnog graditeljstva međuratnog Sušaka prisutan je vrlo rano, primjerice, u projektu
Banovinske bolnice usvojenom na javnom natječaju 1931. godine. Unatoč tomu što pobjeđuju
Kazimir Ostrogović i
Slavko Lowy, prihvaćeno je rješenje
Stanka Kliske kao najprimjerenije za realizaciju suvremenoga zdravstvenog objekta. To je ujedno i pokazatelj određene nedosljednosti onovremenih natječaja budući da je njihov raspisatelj, u ovom slučaju općina, nerijetko imala mogućnost samostalnog baratanja nagrađenim osnovama
9.
Govoreći o osmišljavanju
Banovinske bolnice u Sušaku, kao i Bolnice Rebro u Zagrebu, autora
S. Kliske sa suradnicima, valja istaknuti da njihova prostorna organizacija ne nosi u sebi sva obilježja prisutna u projektima bolnica tridesetih godina u nas, a najčešće promišljanih kao sklop nekoliko paviljonski povezanih objekata s glavnom zgradom te u neposrednoj komunikaciji s okolišem. Naprotiv, bolnička zdanja
Stanka Kliske naglašenih su masa razvedenih tek isturenim krilima u stražnje dvorište, a mogući su utjecaj projektantske koncepcije
Hansa Poelziga, koji je išao preko
Drage Iblera i primjetnih sličnosti u njegovim istovremenim zamislima za javne objekte (Državna štamparija u Beogradu). Nadalje,
Stanko Kliska nastojao je najjednostavnijim elementima graditi formu koja odgovara funkciji objekta te je glavna pročelna ploha
Banovinske bolnice u Sušaku svedena na oblik izduženog pravokutnika i ritam velikih prozorskih otvora bez istaknutih okvira, a jedno od njezinih bitnih obilježja jest i terasasto rješenje završnog kata. Bez obzira na utilitarnost krovne terase, koja je služila za sunčane kupelji bolesnika, element inovativnog time se ne umanjuje.
Kao tada najviša položajna točka grada, s koje se pružao pogled na Kvarnerski zaljev, Istru i Sušak, uključuje još jedan od postulata međuratne arhitekture obnavljanjem veze čovjeka s okolinom i zrakom. Ne manje značajan bio je sivkasti kamen iz obližnjeg Kastva kao strukturalni akcent u oplošju parternih etaža, čime je objekt dobio na originalnosti i povezanosti s krajolikom. Poštivanje ambijentalnog, osim što je sastavnica modernog graditeljskog shvaćanja, bila je u Sušaku ujedno i temeljna odrednica takozvanog programa primorske arhitekture koji razrađuje i provodi Tehnički ured.
10Radnički dom i
Dom Jadranske straže ustanove su kojima se i u Sušaku ostvaruje socijalno-populistički program bivšega jugoslavenskog režima. Graditeljski, međutim, rješenja su sasvim otvorena novome dobu te predstavljaju primjere sukladnog prihvaćanja suvremenih nazora u domaćoj sredini, u navedenim primjerima zaslugom djelatnika Tehničkog ureda te
Borena Emilija.
11 Projekt
Radničkog doma (Tehnički ured) tipičan je za manje javne objekte u Sušaku iz ranih tridesetih, kada bojazan od monotonije ravnih poteza još uvijek postoji, kao i nastojanje na primorskom ugođaju.
Dom Jadranske straže (
Boren Emili) osmišljen, naprotiv, u ozračju prostornih i oblikovnih otkrića kubizma, s prikladnom terasom na krovu, karakteristično je ostvarenje u skladu s avangardnim međunarodnim strujanjima trećeg desetljeća. I
Emilijev Sokolski dom na Trsatu pokušaj je interpretacije purističkih zasada moderne po uzoru na zagrebačku školu aritekture (Inženjerski dom
Haberle-Bauera). Oba projekta za
Sokolski dom, onaj neostvareni i onaj ostvareni. izvrsno ilustriraju atmosferu vremena njihova nastanka. Riječju. dvadesetih se godina element monumentalnog ostvaruje estetiziranjem i traženjem uzora u tradiciji, često puta i bez obzira na to o kakvom se objektu radi, dok kasnije monumentalizam, prvenstveno u odnosu na dimenzije, služi u propagandne svrhe spomenutog državno-socijalnog programa na području graditeljstva, čak i onda kada je u cijelosti prisutno inovativno promišljanje. Tako su u razradi sušačke
zgrade Okružnog ureda za osiguranje radnika iz 1941. godine autora
Bele Auera čistoća konstrukcije i materijala trebali doći u prvi plan, no težnja k natjecanju sa susjednim suparničkim gradom bila je još očitija.
Okružni ured trebao je niknuti »na pećinama koje se strmoglavljuju prema Trsatskim stubama« te se poput bedema na brijegu nadviti nad Rijekom u podnožju.
12 Ovaj posljednji veliki predratni projekt javne arhitekture u Sušaku spriječio je rat, a da se i ostvario, došao bi s izvjesnim zakašnjenjem u odnosu na druge gradove u državi. Osim toga, nije niti proveden javni natječaj, jer Tehnički odsjek SUZOR-a u Zagrebu kao odgovornog projektanta angažira inž.
Auera, tada već specijaliziranog za ovaj tip javnih objekata.
13 Od zgrada gradskih poduzeća kao vrlo rano funkcionalističko rješenje izdvaja se
kompleks Javnih i slobodnih carinskih skladišta na nekadašnjem Karađordevom pristaništu (danas Senjsko pristanište), koje na samom početku tridesetih godina donosi kozmopolitizam te inženjerstvo 1
Milana Čalogovića14, cijenjenog kao pionira u korištenju armiranobetonskih konstrukcija u nas.
Čalogović je između 1907. i 1914. godine već gradio nekoliko lučkih i željezničkih skladišta u Rijeci, a bio je upoznat i s najnovijim dostignućima znanosti i tehnologije (temeljenje na nasutom zemljištu, statički proračuni međukatnih konstrukcija, željezna konstrukcija krovišta). Na središnjoj zgradi skladišta, lučkoj kapetaniji i carinarnici uočljive su tipične karakteristike moderne arhitekture između dva rata poput pročelne kompozicije s dematerijaliziranim uglovima, isticanja horizontala bojom ili jednostavnim balkonskim ogradama te izostavljanja reprezentativnih pojedinosti na asimetrično postavljenim glavnim ulazima i stepenišnim tornjićima.
15 I novo objektno
Gradsko kupalište iz 1926. godine, čiji projekt proizlazi iz Tehničkog ureda, bilo je svojevremeno jedno od najmodernijih na sjevernom Jadranu. O preuređenju
Gradske tržnice u Radićevoj ulici (danas Strossmayerova ulica) 1932. godine Tehnički ured također primjenjuje armiranobetonsku konstrukciju, no poanta je na primorskom »štihu« domaćeg, kao i bijeloga dalmatinskog kamena u oblogama stepenicama te podziđu
17. Sljedeće godine
Prikrilov ured potpisuje projekt za
Državnu građansku školu, referirajući se na stvaralaštvo
Ivana Zemljaka, što je prepoznatljivo po usuglašavanju volumena različitih veličina te velikih pravokutnih prozora povezanih u kratke horizontale, a zatim i definiranju ravnog krovišta rudimentarnim vijencem.
18 Nastavak i čitav članak sa fusnotama na linku:
http://www.ipu.hr/uploads/documents/497.pdf
