Pionirsko kazalište Rijeka

[Medokava]

Članak je u potpunosti objavljen  u Lokalpatrioti Rijeka, nadam se da nije ovdje suvišan.
Pregledavajući LPF u Temi,  Općenito, Poznate riječke ličnosti, str. 2/6  naletim na   članak   Lele Margitić   i u njemu pasus:
„Ali najvažnije i presudno za mene u Rijeci bilo je Pionirsko kazalište. Upisali su me na balet kad još nisam znala koja je lijeva, a koja desna noga. U njemu sam ostala trinaest godina i otplesala mnoge uloge u vrlo ambicioznu repertoaru. Neki divni ljudi radili su s nama. Đurđica Dević, Ivan Cunt,  Joža Komljenović i draga gospođa Vidulić, koja je pratila sve naše vježbe, probe i predstave na klaviru. U dvorani se ložila mala željezna pećica, često samo onda kad smo mi od kuće donijeli drva.“
Nakon što sam  naletio na taj članak Lele Margitić  pod "Pionirsko kazalište Rijeka" sjetih se istog naslova u svom foto albumu,  provjerim   i stvarno u albumu stoji  file "Pionirsko kazalište Rijeka" i ove slike.  Po sjećanju sam počeo lagati  priču, malo sam i Googlao i našao sljedeće podatke:

Stara slika Dom Kulture i suš. Neboder  napisao:  steam
http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?p=41839#p41839

Zdenko Botić  Rođen 9. 9. 1946. u Zenici. 
Diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Zdenko Botić tri  godine (od 1982. do 1985.) bio direktor Pionirskog kazališta u Rijeci gdje je režirao
nekoliko predstava („Zeko, zriko i janje“, „Pozdravi nekog“, „Dva vjedra vode“).

Jan Janković  Rođen je u Rijeci u veljači 1932. godine. 1947. (!) bilježi svoj prvi profesionalni
glumački nastup u Pionirskom kazalištu u Rijeci.
No ipak ne uzima tu godinu kao svoj početak nego 1951. kada uz Novosadsku državnu školu stupa u profesionalni glumački angažman Novosadskog pionirskog pozorišta. Ubrzo odlazi u Šibenik gdje postaje vrlo zapažen glumac.
Šibensko kazalište bilo je pred zatvaranjem i Janković postaje slobodni (samostalni) umjetnik.

Robert Kalapsa Špoljar rođen je u Rijeci,    1980. godine Robert Kalapsa Špoljar postaje mali glumac tada pionirskog Kazališta u Rijeci te svoje djetinjstvo provodi u tom Kazalištu pod redateljskom palicom Branke Šepić. U tom periodu Robertu su povjerene dječje uloge kakve su se u to vrijeme mogle samo sanjati. Nastupa u predstavama :
''Šegrt Hlapić'' ''Bijeli jelen'' ''Orlovi rano lete'' ''Petar pan'' ''Djevojčica sa žigicama'' ''drž'te lopova''
1983. godine upisuje glazbeno sveučilište u Rijeci odsjek akustične gitare i stvara svoje prvo
samostalno djelo odnosno postaje autor glazbe na tekst za predstavu ''Ježeva kučica'' u režiji Melitte Sciucca..   1984.godine  Robert na daske istog kazališta postavlja svoj     autorski tekst ''sjećanje jednog klinca''

1984.  godine Pionirsko Kazalište mijenja ime u Kazalište Mladih
Sljedeći podaci  su po sjećanju a time podložni ispravcima.


1947 prvi počeci, pretpostavljam i osnutak "Pionirsko kazalište Rijeka"

Baletni koreografi
1. gđa Darer .... slijede,
2. Pogačar ....., pa
3. Ratko Drndarević, pa 
4. Miliša ...... i konačno
5. Joža Komljenović  Rođen u Bihaću 1927. godine, počeo je plesačku karijeru u Osijeku 1948. godine.
    U sezoni 1954./55. ušao kao baletni umjetnik, solist i šef riječkog Baleta,  i baletni pedagog
 
Scenski suradnici:
Izrada kulisa, Stipe Uskok
Umjetničko oblikovanje scene sa bojanjem kulisa,  Kaleb Janko
Kostimi gđa.Vilma ....
Rasvjeta,  Stjepan ....
Muzički korepetitor: U  samom početku Do 1952god,  Korepetitor je bio Kamenar …..
Od 01.09. 1952  do  22.10.1971 glavni  baletni Korepetitor I jedina glazba na predstavama sa baletom. gđa. Teodora Vidulić (Teta Dora)

Direktor, gđa.Ksenija Čeklić

Dramska sekcija:
Ivica Nepokoj (Kasnije direktor )
Ivica Bralić
Branko Šneberger
Herman Kugler

Neke od Predstava: 1001Noć; Set Slavenskih kola; Ivica i Marica; Snjegulica; Trnoružica itd....
 
Joža -1 :

Joža -2 :

Joža -3 :

Dora Vidulić:

Klasa-1:

Klasa-2:

Klasa-3:

Klasa-4:

Klasa-5:

Klasa-6:

Klasa-7:

Gostovanje u Šibeniku:


Predstava:

Vredni ljudi nosioci programa:

[zokxy]

Ne da članak nije suvišan, nego samo nastavi dalje ... imaš super tema, dokumenata i recepata koji jedva čekaju objavu ovdje ... ima ženskih ovdje koje bi voljele probati tvoje recepte!   

[Jean]

Iako nemam previše veze sa baletom, gospodina Jožu Komljenovića upoznao sam kada smo pripremali maturalnu zabavu.

U vrijeme dok su maturalne zabave bile daleko svečanije negoli su današnje (percepcija maturalnih zabava bila je "svečanost kojom se maturanti zahvaljuju nastavnicima na pruženom znanju i roditeljima koji su im omogućili školovanje") i održavale se u Kristalnoj dvorani hotela "Kvarner" u Opatiji, u dvorani hotela "Omorika" u Crikvenici ili u "Operi" (koja je radila kratko, a prostor je bio možda i naprkladniji za takvu vrstu svečanosti). Kad smo za mjesto održavanja maturalne izabrali Kristalnu dvoranu, razrednica je predložila da izvedemo jednu zajedničku plesnu točku. To je, naravno, među maturantima izazvalo podijeljene reakcije, ali razrednici za volju pristali smo.

Dva tjedna prije maturalne razrednica je naredila da se poslije nastave okupimo u domu Željka Marča na Vežici. Tamo nas je dočekao Joža koji je u međuvremenu osmislio koreografiju. Do maturalne svaku večer smo imali probe sa Jožom i mogu reći da je zbilja bio veliki pedagog i koreograf. Plesna točka je bila vrlo efektna i dala je posebno svečan štih maturalnoj zabavi, a mnogi su i valcer otplesali umjesto da ga odtapkaju upravo zahvaljujući Joži.

Hvala ti što si me ovom temom podsjetio na ovog dragog čovjeka.

[elvis]

U vrijeme dok su maturalne zabave bile daleko svečanije negoli su današnje (percepcija maturalnih zabava bila je "svečanost kojom se maturanti zahvaljuju nastavnicima na pruženom znanju i roditeljima koji su im omogućili školovanje")

"svečanost kojom se maturanti zahvaljuju " ? Tako što njihovi roditelji plate za sve? 

[Jean]

U mom konkretnom slučaju dio troškova plaćen je radom u toku školskih ferija. Ljeto između prvog i drugog te između drugog i trećeg srednje radio sam u Brodokomercu, slijedeća dva ljeta i zime te prema potrebi suprotnu smjenu od nastave prodavao sam tepisone na 4. katu robne kuće RI.

Ovaj drugi dio je ušao u "ono za što se zahvaljujem mami"... Današnje maturalne nisu zahvala nikome i često se niti pozvani članovi obitelji ne odazivaju na njih, a i oni koji se odazovu odrađuju to kao obavezu a ne kao gušt.

[ilirija]

Zdenko Botić  Rođen 9. 9. 1946. u Zenici. 
Diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Zdenko Botić tri  godine (od 1982. do 1985.) bio direktor Pionirskog kazališta u Rijeci gdje je režirao
nekoliko predstava („Zeko, zriko i janje“, „Pozdravi nekog“, „Dva vjedra vode“).

Da li misliš na režiranje predstava u tih par godina dok je bio direktor kazališta, ili misliš na ukupno vrijeme koje je proveo u kazalištu? Jer u predstavi "Pozdravi nekog" sam i ja sudjelovao, a to je bilo najkasnije 1977.(te sam godine završio osnovnu).
Jedna slikica iz predstave

[Medokava]

Kako sam rad Pionirskog Kazališta pratio sa strane (mama je bila Korepetitor)  Poznavao sam večinu Aktera, 
htio sam otrgnuti zaboravu ovu instituciju.  Evo cijeli članak naše eminentne glumice:
Lela Margitić, glumica                            San o princezi
Rijeka, to su mirisi. Zrak koji me omami, svjež, kada siđem s vlaka na Pećinama i duboko udahnem. Miris mora, borova, čempresa i javorike, miris stubišta u mojoj kući i miris roditeljskoga doma, koji sam nedavno izgubila. Miris pelina i koromača, kojih više gotovo i nema. Slapovi mirte u proljeće, slatki glangulići i šeštilj i amul kada cvatu, pa bura nosi latice i sve se zabijeli od njih kao da sniježi. Kupanje na Sablićevu, Vili Kostreni i Vili Olgi i miris rastopljena asfalta u Janka Polića Kamova, po kojoj smo, bosonogi, zbog vreline, cupkali, tabana punih čičkova i trnja.
Grad moga djetinjstva je Sušak. Preko Rječine išli smo samo u Kazalište i kino i provozati se starim tramvajem nekoliko postaja za zabavu. I skromno znanje talijanskoga jezika stekla sam, nesvjesno, na ulicama grada, gdje se govorilo talijanski i svi su natpisi bili dvojezični.
Mrtvi kanal s barkama svih oblika i namjena i trabakulima punim vina, grožđa, pijeska, a među njima i moja barka, elegantna ljepotica, građena u Klimnu na Krku. Via Roma kojom sam se penjala idući teti, prolazila pored zastrašujućeg rešta i pored Guvernerove palače, koja je meni bila najljepši dvorac iz bajke i svaku sam večer prije spavanja razmišljala da sam princeza u toj palači.
Riva i luka puna malih bijelih putničkih brodova i velikih, koji su na Novu godinu trubili dugo, a mi smo s balkona naše kuće slušali i čekali da ispale i poneku raketu u zrak.
Rijeka je imala i nešto sasvim čarobno: Kazalište. Velebno zdanje, raskošno, puno pozlate, štukature, svjetiljke, sjedala u crvenom baršunu. I sjajnu plejadu umjetnika. Lovro pl. Matačić, Boris Papandopulo. Opera me očarala. Mica Glavačević kao Lokmé, Lucia de Lammermoor, fascinantni Mefisto Milana Pihlera. Shakespeare i veliki Veljko Maričić.
Ali najvažnije i presudno za mene u Rijeci bilo je Pionirsko kazalište. Upisali su me na balet kad još nisam znala koja je lijeva, a koja desna noga. U njemu sam ostala trinaest godina i otplesala mnoge uloge u vrlo ambicioznu repertoaru. Neki divni ljudi radili su s nama. Đurđica Dević, Ivan Cunt,  Joža Komljenović i draga gospođa Vidulić, koja je pratila sve naše vježbe, probe i predstave na klaviru. U dvorani se ložila mala željezna pećica, često samo onda kad smo mi od kuće donijeli drva.
Rijeka je za mene i silna bura koja te nosi tako da se moraš pridržavati za zid, i guste kiše koje liju tjednima, pa svako jutro obuvaš mokre cipele. I Korzo (kada više nisi dijete) po kojem svake večeri šetaš gore-dolje, susrećeš znance i prijatelje i nadaš se da ćeš sresti dečka koji ti se sviđa, a ne usudiš se ni pogledati ga. U Stari grad roditelji nas nisu puštali zbog njegova lošeg glasa, a bar Plavi Jadran u središtu grada i Luka bila su zabranjena mjesta.
Rijeka je i prekrasna zgrada sušačke gimnazije u čijoj su se velikoj dvorani priređivali plesovi i pisale maturalne zadaće. U toj sam gimnaziji naučila gotovo sve što i danas znam, a profesorica francuskoga, gđa Rehnicer, učinila me frankofilom. A danas, u Rijeci, najvažniji za mene su neki ljudi. Viđam ih rijetko, ali kao da smo nedavno zajedno sjedili u školskim klupama, vozili se barkom, tukli more, išli u kino, učili zajedno i smijali se od jutra do mraka. I neki dragi susjedi koji me još zovu Lelica, iako sam već baka. I dio moje obitelji zbog koje će Rijeka uvijek biti moj grad. A zauvijek — zbog groblja na Trsatu. I kada s Majke Božje Trsatske i Frankopanske kule gledam Učku, Cres, Krk i cijeli Kvarner, znam da volim Rijeku jer je to moj rodni kraj.

[madcox]

Hehe, ja sam išla na balet kod Jože, doduše kratko, ali svejedno se sjećam, a iz moje generacije znam jednu curu koja je danas profesionalna balerina.......

Inače, isto kao i Jean, i mi smo unajmili Jožu da nas nauči plesat i napravi koreografiju za našu maturalnu, i bogami, trenirali smo par mjeseci, cijeli razred sa partnerima (nadobudni gimnazijalci) i super nam je ispalo, svi se i dan danas još sjećaju naše maturalne jer je bila posebna, baš lijepo da sam se toga podsjetila.....