http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/147345/Default.aspx BOMBE, RAŠPE, RIVOLVERI Boris Dežulović: Tko na tvrdom genu svoju povist piše
Već neko vrijeme Dragan Primorac uveseljava javnost otkrićima o porijeklu Hrvata, pa svako malo u novinama izađe kakav senzacionalni tekst o njegovim opsežnim istraživanjima genske mape balkanskih naroda, koja neumoljivo dokazuju kako Hrvati nisu Slaveni.
Tako ovih dana mediji, vazda gladni znanstvenih postignuća, prenose i Primorčev najnoviji rad “Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata”, štampan u novom Croatian Medical Journalu, zapravo zborniku radova 7. konferencije Međunarodnog udruženja za primijenjene biološke znanosti u forenzičkoj, antropološkoj i medicinskoj genetici.
Podsmjeh i mit
Stvar se, da vas ne davim nerazumljivom forenzičko-antropološkom terminologijom, svodi na sljedeće: tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca vuče porijeklo od takozvanih Starih Europljana, dakle europskih starosjedilaca, koji ne samo da nemaju nikakve veze sa slavnom seobom naroda koju smo učili u školi, nego se više od pola njih punih dvadeset hiljada godina nije maklo sa svete hrvatske grude, preživjevši na njoj i ledeno doba i cijeli holocen, od mezolitskog globalnog zatopljenja do Brozove komunističke diktature!
Istraživanja dr. Dragana Primorca nisu zajebancija, kako to može izgledati po senzacionalističkim naslovima u novinama: naš je nesuđeni predsjednik u tome poslu već cijelo desetljeće, kao dio velikog tima dr. Petera A. Underhilla sa Zavoda za genetiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Stanfordu, najuglednijeg i najprestižnijeg svjetskog univerziteta, koji je prije petnaestak godina sa suradnicima širom i diljem kugle zemaljske otpočeo golemi projekt genskog mapiranja čovječanstva.
Osebujan lik njegova povjerenika za Hrvatsku kriv je što se na ta istraživanja ovdje gleda ili kroz nacionalističku mitomaniju, ili s ironijskim podsmijehom. Pa ipak, htjeli to cinici priznati ili ne, nakon Primorčevih senzacionalnih otkrića ništa – a ne samo udžbenici iz povijesti – neće biti isto. Dragan Primorac svojim je kopanjem po našem Y-kromosomu, naime, dokazao da mi – uopće nismo Hrvati!
Rezultate njegovih istraživanja - po kojima golema većina našeg muškog stanovništva nosi isti genski biljeg kao drevni, paleolitski Europljani, što su na Stari Kontinent došli s Bliskog istoka, mnogo prije mrskih Slavena - površni su čitači protumačili kao konačni i ključni dokaz da su Hrvati zaista “bili Europa prije Europe”, i da nikakve veze sa Slavenima, prije svega dakle sa Srbima, nemaju, niti su ikada, u svih dvadeset tisuća godina svoje tegobne povijesti, imali.
Mitomani su, međutim, zaboravili jedan mali povijesni detalj, koji niti dr. Primorac ne osporava: Hrvati zaista jesu Slaveni, i zaista su između petog i osmog stoljeća stigli s ostalom slavenskom braćom na Balkan.
Činjenica pak da tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca ima staroeuropski gen dokazuje samo to da mi – u strogo znanstvenom, genetskom smislu - Hrvati nismo, niti smo Hrvata vidjeli! Dobro sad, to se samo tako kaže: vidjeli smo ih u ranom srednjem vijeku, kad su došli i pomiješali se s nama, autohtonim europskim starosjediocima, zauvijek nestavši s velike povijesne scene i ostavivši o sebi tek manji zapis u našoj prastaroj, dvadesettisućljetnoj genskoj mapi.
Da, gospodo: Primorčev rad “Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata” ne samo da uopće ne dokazuje kako su Hrvati bili “Europa prije Europe”, i da nikakve veze sa Slavenima nemaju, već - upravo obrnuto i, ponavljam, u strogo forenzičkom smislu – dokazuje kako s Hrvatima nemamo baš ništa! Osim, jasno, jedva vidljive recke u DNK-spirali nekih među nama, i neobičnog jezika punog nekakvih smiješnih slova s kvačicama, kojega smo lakomisleno primili od tih besporizornih slavenskih barbara, baš kao uskoro i kršćanstvo, zaboravivši i jezik i vjeru naših paleolitskih djedova!
Borbe s mamutima
Mitomanija nam se tako poput bumeranga vratila o glavu: sve dokazujući kako su Hrvati narod najstariji i najeuropskiji – oslanjajući se pri tom, zbog nezgodnih kulturnih sličnosti sa Srbima, isključivo na gene kamene - saznali smo na kraju da baš po tom genu kamenom uopće nismo Hrvati.
Pandorina je kutija otvorena i bit će sada teško vratiti demona unutra. Valja nam ispočetka pisati cijelu slavnu povijest, Križni put od majke Afrike preko Bliskog istoka do Europe, tegoban život u ledeno doba, svakodnevne borbe s mamutima i sabljastim tigrovima, globalno zatopljenje i velike poplave, tisuće godina mukotrpnog pripitomljavanja divljih konja i goveda, otkriće vatre i pečenog mesa, prve mladice pšenice i ječma, hiljade godina preživljavanja na balkanskoj djedovini, sve do onog strašnog dana, najcrnjeg i najstrašnijeg u cjelokupnoj našoj povijesti, kad su se na obzoru pojavili crvenokosi divljaci u kožusima od ovčjeg krzna.
- Ja sam Hrvat – rekao je na nekom smiješnom jeziku najkrupniji od njih. - A ovo su moja braća, Klukas, Lobel, Muhlo i Kosjenc.
- Arrricki prrr mutuana gipelile, mutuana gipelile – prkosno mu je dobacio naš poglavica. - Arricki prrr kewana gipelile, kewana gipelile!
- O, o, o, Ramaya, bokuko ramaya! – povikaše u to ostali. - Abantu ramaya, mitumbala!
- Šta kažu, šta kažu? - pitao je Hrvat prevoditelja.
- Nešto u vezi vaše gospođe majke i ovoga vučjaka, nisam baš najbolje razumio.
- A nas nećeš upoznati? - koketno je u taj čas iza Hrvatovih leđa dobacila crvenokosa djevojka, mazno gledajući u plećate staroeuropske domoroce.
- Eh da, Tuga i Buga – nevoljko je rekao Hrvat, pa prijekorno pogledao domoroce. - I da vam nije palo na pamet.
- Abantu ramaya! - prezirno mu je naš poglavica pljunuo pod noge.
Ostalo je, što bi se reklo, povijest: kolibe naših djedova osvanule su doskora išarane natpisima “Hrvat, zauzeto”, “Klukas, zauzeto”, “Kosjenc, zauzeto”, “Tuga i Buga, zauzeto”, iz ove posljednje duge su zimske noći parali krici i šaputanja, i uslijedilo je tisuću i pol godina okrutne okupacije naše stare slave djedovine, za koje smo od tih divljaka sa sjevera, Hrvata, Srba, kako su se sve zvali, silom primili i jezik i običaje i vjeru, sačuvavši tek u Y-kromosomu duboko zakopan davni zapis naše genske haplogrupe I2a1, da ga jednog dana, u dalekoj budućnosti, netko otkrije i otme od historijskog zaborava.
Kako bi rekli naši stari: tko na tvrdom genu svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.
BORIS DEŽULOVIĆ
