Na istu temu u Jutarnjem, ali naravno uz puno bombastičniji naslov :
TAJNE ARHITEKTURE
AL CAPONE I MUSSOLINI GRADILI SU CENTAR RIJEKE Neboder na Korzu financirao se švercom alkohola i kockeAutor: Luka Benčić
Objavljeno: 15.03.2015
http://www.jutarnji.hr/al-capone-i-benito-mussolini-gradili-su-centar-rijeke/1314021/Gradnju nebodera na Korzu financirao je Caponeov računovođa Marco de Albori novcem od šverca alkohola i kocke, a Mussolini je osobno donirao zvono crkvi na Kozali
Rijeka je grad skrivene, izuzetno kompleksne povijesti koja još i danas intrigira istraživače, a svako novo otkriće umetak je što je nedostajao u puzzleu koji tvori poprilično shizofreno tkivo onoga što bismo mogli nazvati riječkim identitetom.
U crno-bijelom svijetu socijalizma Riječane su u školi učili pojednostavljenoj verziji povijesti, prema kojoj je grad tijekom Austro-Ugarske bio pod okupacijom Mađara, a poslije talijanskih fašista, da bi se s oslobođenjem konačno vratio tamo gdje pripada - matici Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Nakon 1990., kada su ideološki okviri olabavili, na austrougarsko razdoblje Rijeke, odnosno mađarski “corpus separatum”, počelo se gledati objektivnije i više blagonaklono - za grad na Rječini bilo je to, među ostalim, i vrijeme gospodarskog prosperiteta, inovacija, kulturnog i urbanističkog napretka, a arhitektonska ostavština iz epoha klasicizma, historicizma i secesije revalorizirana je, sistematizirana i temeljito obrađena.
Ekonomska stagnacija
Međutim, razdoblje talijanske fašističke uprave između dva svjetska rata i dalje je u kolektivnoj svijesti ostalo crna mrlja riječke prošlosti, vrijeme zatiranja slavenstva (koje je, ako ćemo biti iskreni, tada bilo samo dio riječkog identiteta) i ekonomske stagnacije pod upravom zemlje kojoj je Fiume bila omražena istočna provincija i kojoj su slali otpatke te nad njenim stanovnicima vršili represiju.
Kultna knjiga Radmile Matejčić “Kako čitati grad”, prvi put objavljena 1988., dala je naznake nepopularne povijesne činjenice da se između 1918. i 1941. u Rijeci ipak nešto gradilo te da ta ostavština i danas nešto vrijedi. No, prošli tjedan objavljena knjiga riječke povjesničarke umjetnosti Julije Lozzi Barković “Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka” (izdavač: Adamić), plod dvogodišnjeg rada i rezultat dva desetljeća istraživanja, na svojih 460 bogato ilustriranih stranica odlazi korak dalje.
Nasilno razdvajanje
Autorica, naime, otkriva i dokazuje da ne samo da se gradilo, nego je to za Rijeku bilo vrijeme modernog promišljanja grada, urbanističkih planova, javnih natječaja, projekata najvećih talijanskih i hrvatskih arhitekata, vrlo solidne gradnje koja odolijeva zubu vremena; racionalnosti, funkcionalnosti te sustavnog ulaganja u sferu javnog i socijalnog. To je bilo i vrijeme natjecanja dva nasilno razdvojena grada, Rijeke i Sušaka, u dvije države (Italija i Kraljevina SHS) te dva represivna sustava (fašistička republika i hegemonistička monarhija) od kojeg su u konačnici profitirale buduće generacije pa danas imamo riječki i sušački neboder, riječku i sušačku bolnicu i slično.
Ono što se gradilo u tom razdoblju dugo je godina nosilo epitet fašističke arhitekture, što je uopćeno i s lošim predznakom. Smatralo se da je to bezvrijedno jer je obojeno režimom. Činjenica, naravno, jest da je tadašnja arhitektura djelomično obojena režimom jer, uostalom, arhitekti u Italiji su, da bi uopće mogli raditi važne projekte, morali biti članovi fašističke stranke, odnosno politički podobni. Ali, puno su važniji bili globalni “pritisci”, struka, moderni trendovi u arhitekturi. To se najbolje vidi kroz komparaciju Rijeke i Sušaka, gdje su vladala dva različita režima, a arhitektura iz tog vremena u oba grada korespondira sa svjetskim trendovima i nije ideološki obojena - ističe Julija Lozzi Barković.
Riječka arhitektura između dva rata, kaže, jest arhitektura iz doba fašizma, ali nije nužno fašistička arhitektura, liktorski stil koji je utemeljio Marcello Piacentini. Takvih primjera monumentalnih građevina eksplicitno posvećenih slavi nacije u Rijeci nema, što ne znači da ih nije trebalo biti - bili su, recimo, predviđeni sistematizacija današnjeg Trga Republike Hrvatske, adaptacija i proširenje stare Gradske vijećnice ili Zavjetni hram na Mlaci, koji nisu realizirani jer su stigle 40-e i rat.
Međutim, Rijeka obiluje arhitekturom koja “koketira” s fašizmom, odnosno zaziva osnovne odlike stila te epohe, kao što su racionalizam i futurizam - to su građevine poput crkve na Kozali, riječkog nebodera i tržnice na Belvederu.
Rijeka i Sušak bili su razdvojeni od 1918. do nakon rata, a 1919. dogodit će se epizoda koja najbolje oslikava duh vremena, otvarajući vrata nadolazećem talijanskom fašizmu. Gabriele D’Annunzio sa svojim je legionarima uspostavio u Rijeci državu s jedinstvenim Ustavom koji je bio spoj anarhističkih, protofašističkih i demokratskih ideja, s deset korporacija, od kojih su posljednju predstavljala “nadmoćna” ljudska bića - junaci, pjesnici i proroci. U nesuđenom parlamentu trebao je biti zastupljen i jedanaesti “mistični” stalež okupljen oko “nepoznatoga genija” kojemu je u Rijeci, na današnjem Trgu Republike Hrvatske (tadašnja Piazza Dante) trebala gorjeti vječna vatra. Uz preambulu da je glazba osnovni princip države, Ustav je predviđao ravnopravnost spolova, toleranciju religije i ateizma, socijalnu i zdravstvenu zaštitu te staračku skrb.
Duceov duhovni otac
Iako je D’Annunzijeva država, ustanovljena 1920., trajala samo godinu dana, mnoge će njegove zamisli preuzeti Benito Mussolini kojemu je D’Annunzio bio svojevrsni duhovni otac.
Fašistička stranka u Rijeci imala je sjedište u današnjoj zgradi Radija Rijeke na Korzu, a jedna od urbanih legendi kaže da je na njezinu balkonu Mussolini, koji je doletio sam pilotirajući hidroavionom, održao govor. Mussolini je, navodno, osobno donirao zvono crkvi Sv. Romulanda i svih svetih na Kozali, a unutrašnjost crkvenog tornja, koja i dandanas djeluje izrazito futuristički, krasi naslovnicu knjige “Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka”.
Gradnja kripte za pohranu kosti D’Annunzijevih legionara i vojnika poginulih u Prvom svjetskom ratu kao prvi dio budućeg sakralnog kompleksa počela je 1928., prema nacrtima Brune Anghebena iz 1927. koji je kombinirao neoromaniku i neogotiku, a temelji crkve postavljeni su 1930. godine.
- Tom se crkvom željelo izraziti nacionalnu pripadnost, ali i pripadnost gradu, tako da se objekt uklapa u primorski ambijent, evocirajući čemprese s groblja. Kombiniraju se moderna rješenja s utjecajima romanike i gotike - kaže Julija Lozzi Barković, ističući kako se općenito u toj epohi vodilo računa o uklapanju objekata u riječko primorsko okružje.
Između dva rata, smatra dio riječkih povjesničara, bilo je razdoblje gospodarske stagnacije, s obzirom na to da Mussolini, navodno, Rijeku nije previše volio, a glavna sjevernojadranska luka Italiji je bio Trst. Lozzi Barković smatra, pak, da arhitektura tog vremena dokazuje da Rijeka ipak nije bila zapostavljena.
- Moramo to promatrati kroz rivalstvo Rijeke i Sušaka. Rijeka je, naime, Italiji bila grad ‘za pokazivanje’ prema tadašnjoj Kraljevini SHS, i obratno. Projekti s obje strane Rječine bili su jednako ambiciozni. Na platou ispred današnje Osnovne škole Nikole Tesle trebao se graditi dom zdravlja, a Sušak je istu ustanovu trebao graditi na zavoju na današnjem Bulevardu, dakle na istaknutim pozicijama gdje bi se vidjeli i s jedne i druge strane grada - govori autorica knjige.
Projekti koje spominje ipak nisu realizirani, no najočitiji primjer kompeticije dvaju gradova su riječki i sušački neboder iza kojih stoji posebno zanimljiva priča. Prema urbanoj legendi, koju se ne može ni potvrditi niti demantirati, gradnju riječkog nebodera financirao je Marco de Albori, navodno Al Caponeov računovođa, i to novcem čikaške mafije zarađenim na švercu alkohola, kocki i prostituciji. Originalnim imenom visoku kući Albori, smještenu na zapadnom kraju Korza, projektirao je afirmiran i plodan tršćanski arhitekt Umberto Nordio zajedno s arhitektom Vittorijem Frandolijem.
O vezi Al Caponea i Rijeke ne postoji nikakav trag, no prema gradskim mitovima, čikaški je mafijaš imao i stan na Brajdi, u blizini riječkog KBC-a, odnosno vilu na Biviju koja je danas u vlasništvu države pa u njoj zna ljetovati premijer Zoran Milanović. Bilo kako bilo, Alborijev neboder stoji na svojem mjestu i danas, i to je zgrada s najatraktivnijim uredskim prostorima u gradu.
Pozivni natječaj
- Moguće je da je tu bilo nekakvog pranja novca, ali za to nema dokaza. Neboder je prvotno bio predviđen za stanove, no kako nije bilo interesa, oni su pretvoreni u poslovne prostore i izdani riječkim tvrtkama - objašnjava Lozzi Barković.
Prema uzoru na riječki, s druge strane Rječine gradio se sušački neboder gdje je danas smješten hotel Neboder, u sklopu kompleksa Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Radi se o projektu koji je koštao života uglednog hrvatskog arhitekta Josipa Pičmana.
- Neboder je bio zamišljen u staklu, u stilu Van der Rohea, što je bilo neizvedivo zbog klime, odnosno vjetra. Idejni projekt se mijenjao, a Pičman je mislio da je otkazan i počinio samoubojstvo dan prije pozivnog natječaja na koji su ga planirali zvati - priča autorica knjige.
Osim stambenih zgrada s luksuznim stanovima, od kojih je najatraktivniji primjer Kuća Puhali, poznata kao Mali neboder i rađena prema projektu Raoula Puhalija, za radnike i brojne mlade obitelji koje su se doseljavale iz Italije gradili su se stambeni blokovi. Oni otkrivaju izraženu socijalnu komponentu fašističke države. U tom razdoblju niče i prvi riječki “kineski zid” s jeftinim stanovima na Belvederu, a vrlo solidna gradnja i danas odolijeva zubu vremena, za razliku od dijela današnjeg POS-a gdje imamo primjere da bura kida fasade s lani sagrađenih objekata.
Tadašnja je Italija puno ulagala u zdravstvo, gradeći i otvarajući domove zdravlja, domove za djecu i majke i slične ustanove. Postojao je i planski projekt rušenja i obnove riječkoga Staroga grada gdje je obitavala sirotinja, kuće su bile pune štakora i vladale su zarazne bolesti. U današnjoj Osnovnoj školi Nikole Tesle otvoren je cjelodnevni boravak za djecu, opremljen i tuševima - to je bio jedini način da djeca sirotinje iz Staroga grada dobiju topli obrok i održavaju osobnu higijenu.
Projekt Kantrida
U kontekstu fašističke ideologije sport je bio iznimno važan pa je krajem 1927. Fašistička stranka dekretom proslijedila općinama jedinstveni tip projekata sportskih igrališta koji je elaborirao inženjer D’Albora iz Napulja. Rezultat te ideologije je, primjerice, uređenje stadiona na Kantridi kakav danas znamo, s kružnom stazom (1930.), natkrivenom betonskom tribinom (1936.) i prilaznom cestom, za klub Fiumana koji je čak jednu sezonu (1928./1929.) igrao u talijanskoj Seriji A. Iz tog vremena datiraju i sportsko-rekreacijski centar i današnje omladinsko igralište na Belvederu te brojni drugi sportski objekti u gradu.
I tadašnja politička sjedišta danas su u upotrebi - osim već spomenute zgrade Radio Rijeke, imamo primjere poput sadašnjeg Stranačkog doma u Ciottinoj ulici gdje je nekad bilo sjedište Kvarnerske provincije ili pak nekadašnjeg područnog fašističkog okupljališta u Borgomarini gdje je danas sjedište Mjesnog odbora Kantrida. Vanjskim izgledom zgrada na Kantridi podsjeća na područnu tržnicu na Belvederu, sagrađenu 1934., koju je projektirao Enea Perugini, a radi se o jednom od tipičnih primjera racionalističke i funkcionalističke arhitekture.
- Zanimljivo je da čak i neki moji kolege dandanas vjeruju urbanom mitu da je ta zgrada predstavljala portret Benita Mussolinija, što nije istina - napominje Julija Lozzi Barković.
Graditeljski uzlet u Rijeci između dva svjetska rata trajao je do 1936. kada je Italija napala Etiopiju i zbog rata je sve usporeno, da bi 40-ih potpuno stalo.
Nakon oslobođenja Rijeke, čija je 70. obljetnica ovih dana, krvna slika grada potpuno se promijenila jer se iselila većina Talijana, a u grad su se počeli doseljavati ljudi iz svih krajeva Hrvatske, kasnije u vrijeme gospodarskog uzleta 60-ih i cijele Jugoslavije. Arhitetonska i urbanistička ostavština iz razdoblja fašizma i dalje se koristila, ali o tome nije bilo popularno govoriti. Knjiga Julije Lozzi Barković razbija neke od predrasuda o toj povijesnoj epizodi koja, nakon što je očistimo od ideoloških primjesa, također zaslužuje svoju povijesno-umjetničku revalorizaciju.