ZDRAVSTVENA ZAŠTITA KASTAVŠT1NE ZA VRIJEME NOB-e
Italija je odmah 1921. godine teren Kastavštine, koji je posilje Rapalskog ugovora pripao staroj Jugoslaviji, okružila bodljikavoin žicom visokom tri metra. Stoga taj dio Kastavštine postaje kavez-gajba skoro 20 godina, sve do početka II svjetskog rata. Taj kavez je imao samo jedan otvor bez žice i to prema Rječini. Stanovnici su živjeli vrlo teško. Halubljani su se mučili po šumama kao drvosječe, ugljenari ili japleničari. Ono malo uroda sa zemlje prodavali su u Rijeci i Sušaku. Najteže su živjeli proleteri na području Zameta, Marinića, Pehlina i Drenove od kojih je samo nekolicina radila u Rijeci i Sušaku. Oni, koji su radili u Rijeci, bili su doskora otpušteni. Takvi uvjeti života približili su rneđusobno sve ljude tih sela pa se točno znalo kako tko živi i misli. Može se reći da su svi čekali trenutak pobune protiv sistema stare Jugoslaviie,u kojem su jasno vidjeli, da neće nikada biti slobodni ljudi, niti će biti u rnogućnosti da osiguraju bolje uvjete života i napretka.
Propašću stare Jugoslavije, 1941. godine, Italija ie okupirala i ta sela. Okupacija ih je još više zbližila i uključila u pokret, u akcije, koje je organizirala Partija. Svatko tko je drukčije rriislio (8 do 10 ljudi na 15 tisuća stanovnika) bio je onemogućen.
Za vrijerne cijelog rata, iako je Kastavština bila okuptrana, a neoslobođeni teren zaposjednut od više garnizona talijanske, njemačke i četničke bande ranjeni i bolesni partizani na torn terenu liječili su se tokom cijelog rata. Ranjenici i bolesnici liječili su se po potrebi i mogućnostima na različitim mjestima: po podrumima, po bunkerima, po sjenicima, ali i u kućama. Sve se to moglo vršiti samo zato, jer je sav narod Kastavštine bio jedinstven, svi su bili pripadnici NOP -a.
Mladi su bili u partizanima, a stariji, prema godinama, na raznim dužnostima pokreta. Kastavština nije imala ni ustaša, ni četnika, ni domobrana.
Pripadnici partizanskili jedinica, već 1941, godine, kao i slijedećih godina sve se više liječe po selima Kastavštine a najviše u Halublju zhog neposredne blizine šume. Dnevno se liječilo i do 60 botesnika.
Sjećam se kako smo liječili Zvaneta Cetinu.
Početkom 1942. godine Zvane Cetina, sekretar Partije, koji je bio poznat kao napredni radnik i borac za napredak cijelog društva, za bolji život, za ravnopravnost i jednakost u društvu, dobio je teško krvarenje želuca te te je bila potrebna hitna operacija. U isto vrijeme Talijani raspisuju za njim poternicu i nagradu onom tko ga živog dovede. Opkolili su Kose, Jardase, Sroke i pretražili svaku kuću, ali njemu ni traga ni glasa.Tih dana sam ga osobno, prema dogovoru sa Mirkom Lencom (koji je u to vjjeme bio tajnik općine Kastav), drugaricom Bertom Jardas iz Mladenići, te dr Kučićem, smjestio pod krivim imenom u bolnicu Sušak. Dr Tomljenoviću predstavio sam ga kao svog strica, koji ima krvarenje u želucu od čira, te mu je potrebna hitna operacija. Naglasio sam da je siromašan i neosiguran te da ću ga odmah nakon par dana odvesti kući i sam vršiti previjanje i daljnje liječenje. Konspiracija je u to vrijeme biia savršena, tako da je 4 dana iza što je bio operiran došla noću po njega partizanska grupa (predvodena Savom Ronjgovom), digh su ga iz kreveta, i prenijeli preko Grobinštine na Pehlin kod Kukanić Ruže. Te noći sam ja bio dežuran u bolnici, prema dogovoru mene nisu tražili, prerma tome Talijani nisu mogli ni posumnjati na rnene. Ujutro iza te akcije Taiijani su opkolili holnicu - znači da su ušli u trag ali Zvaneta više nije bilo. Iza toga dva puta ga posjećujem i previjam u Pehlinu, a zatim ga premještamo na sigurnije mjesto u Kosima.
Nedavno prilikom posjete mjesta gdje su tahjanski vojnici ubili Zvaneta 1943 godine, u vrijeme kada je bio član ZAVNOH—a, dirliivo sam slušao pričanje Jožeta Cetine, člana Savjeta Republike, kada je rekao da se dobro sjeća sastanka u Jardasirm 1941. godine kojeg je vodio sekretar Partije Zvane, ističući Zvaneta kao posebn nadarenog, načitanog, upornog revolucionara kojeg su takvog poznavali i voljeli ljudi Kastavštine. Na tom sastanku donesene su bile vrlo važne odluke u vezi organiziranja otpora, organizacije pokreta za polazak u partizane. „Svi, osim mene", rekao je Jože „Više nisu medu živima. A to su bili: Lovro Milenić, Rade Šupić, Josip Širola, Frane Cetina i Zvane Cetina."
Između niza sjećanja na ratne dane sjećam se i ovog: Početkom 1944. godine saveznički bombarder na putu za Beč doživio je smetnju na motoru iznad Graza. Oštećenje je bilo jako pa je morao izbaciti bombe, a sedam članova posade je skočilo padobranima. Strujanje u zraku bilo je tako jako, da su bili nošeni i pali su u šumt Lužinu iznad Jardasi i Kosi. Ovdje su ih pronašh članovi komande mjesta. Medu njima 4 su bila ozlijedena. Ja sam upravo toga dana prolazio preko sela Kosi za Obruč planinu gdje je bio operativni štab za Istru. Komanda mjesta pozvala me je da im pružim medicinsku pomoć. Saveznički vojnici bili su Kanađani. Trojicu sam zadržao 2 dana u mjestu, zbog frakture ruke i manjih ogrebotina, a četvrtog sam otpremio u našu bolnicu „900" na Šverdu gdje mu je izvršena amputacija desne noge. U sredini sela Kosi narod je organizirao bogat ručak za savezničke vojnike i to u jednoj cisterni bez vode pokraj kuće broj 133. Sa savezničkim avijatičarima, bio sam od partizana samo ja. Kako tada nisam znao niti jedne engleske riječi, tumač mi je bio stari komunista, povratnik iz Amerike zvani Tončina - Anton Srok. Treći dan smo pokretne ranjenike prebacili preko partizanske veze sa kuririma do Kupske doline, u Črnomelj, gdje je bila avionska baza za prebacivanje u Italiju. Poslije nekoliko dana istim putem prebacili smo u Italiju operiranog četvrtog ranjenika. Ove, i mnoge druge akcije u vezi zdravstvene zaštite boraca i naroda Kastavštine mogle su se obavljati samo zahvaljujući njihovom jedinstvu. Nikada nitko nikoga nije izdao, a svaki ubačeni provokator odmah je bio otkriven.
Prof. dr Kajetan Blečić
(Iz knjige Pučka škola Sveti Matej
Osnovna škola ''Vitomir Širola-Pajo''
Viškovo
1840-1881-1981.
Viškovo,1981. godine, str.124)
