U vremenu kada najveće društvene mreže grade nepregledne podatkovne centre, kada se izvode nove non-stop server sobe globalnih pretraživača on-line informacija te se ubrzano pune i prazne velika skladišta distributivnih centara, poučno je i korisno prisjetiti se nekih povijesnih, a lokalnih primjera arhitekture prvih velikih podatkovnih i komunikacijskih centara. Arhitekt Ninoslav Kučan, koji je svima nama ostao dobro zapamćen po svojim legendarnim izvedbama Robne kuće RI u Rijeci, Palači Pravde i RANS-u Moša Pijade u Zagrebu, u sjeni ovih vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture ostavio je danas manje znana djela na kojima se intenzivno bavio arhitekturom i dizajnom infrastrukture telekomunikacija.
Na širem prostoru Rijeke i Istre Ninoslav Kučan u vremenu od 1974. do 1982. godine izvodi i kreira specifičnu i dotad potpuno nepoznatu arhitekturu telefonskih i telegrafskih centara. U to doba nazivani TTC Centri, predstavljali su visoko sofisticirane građevine za smještaj i organizaciju telekomunikacijskih uređaja i opreme. Dolazak novih tehnologija, njihov ubrzani razvoj i potreba umrežavanja i povezivanja svih dijelova industrije i turizma Istarske i Riječke regije, s dolazećim globalizacijskim procesima, postavila je pred Kučana neočekivani izazov u promišljanju specifične arhitekture telekomunikacijskih građevina.
Kučanove telekomunikacijske građevine nisu klasične arhitektura, zadivljujuća prostorna senzacija ili pak poezija prostornih odnosa. Njegova telekomunikacijska infrastruktura ne bavi se klasičnim odnosom arhitektonske plastike, projektiranjem svjetla i sjene, ne traži idealan odnos služenog i služećeg prostora. Građevine nisu osmišljene i projektirane da bi prolaskom i boravkom doživljavali stanja prostornih ushita. One su uredna i precizno projektirana regalna skladišta za smještaj visoke tehnologije. Otvori i perforacije kuće služe i isključivo funkcioniraju u smislu provjetravanja, hlađenja i rada tehnologije. Zidovi, stupovi i pregrade građevine pragmatična su odluka prilagođena funkciji komponenti koje se ugrađuju te je samo mali dio građevine rezerviran za ljude, zaposlenike, rad na serviranju, opsluživanju i kontroli rada napredne tehnologije. Odnos vanjske pojavnosti i unutarnje organizacije komponenata definira ove kuće kao gradske uređaje, pragmatična, ali nadahnuta urbana čvorišta napredne tehnologije. Poput projektantskih izazova i zadatka, kojim se u tim godinama susreću dizajneri i arhitekti, prvih PC kompjutera, rješavajući zadatke oblikovanja, ali i stvaranja zavodljive pojavnosti kućišta kompjutera legendarnih Xerox, IBM, Commodore Atari i Apple računala, Ninoslav Kučan projektira gradska Telekomunikacijska Kućišta.
Prvi u nizu Telegrafsko-telefonskih centara izveden je u Puli 1974. godine. Drugi TTC centar realiziran je u Rijeci, smješten u blizini gradske autoceste i groblja na Kozali, te je građen u periodu od 1974. do 1976. godine. Treći centar smješten je na Sušaku, u naselju Vojak, izveden 1976. godine, dok je posljednji projektiran i građen tijekom 1982. godine u Umagu. Kučanovi TTC Centri nastali su u razmaku od svega nekoliko godina, no svojim su oblikovanjem postali njegov zaštitni znak i najosobnija prepoznatljivost kojom se jasno razlikuje od ostalih arhitekata Jugoslavije i suvremenika 70-ih godina prošlog stoljeća.
Iako se radi o projektima koji svoj glavni izazov i poticaj vide u projektiranju tehnologije i njezinog pakiranja u prepoznatljiva kućišta, analizom TTC arhitekture shvaćamo da Kučan suptilno, ali veoma precizno, razlikuje arhitekturu i specifičnu urbanost svojih kuća. U centru povijesnog grada Pule telekomunikacijsko kućište odgovara na okolni povijesni grad, prilagođava se i oblikuje sukladno silnicama arhitekture grada. U Rijeci, na Kozali, to je prepoznatljivi riječki neboder, visoka vitka kanelirana betonska vertikala, gotovo pa svjetionik – simbol tehnologije. Drugi riječki TTC objekt položen je u denivelaciju strmo padajućeg terena karakterističnog za Trsatski brijeg i Sušak te ga arhitekt postavlja i uklapa u arhitekturu predratnih stambenih zgrada i novoizvedenih nebodera Vojaka i Krimeje. Posljednji primjer Umaškog centra oblikuje složenu kuću, koja se svojom geometrijom uspinje i dominira vertikalom visokog stupa s telekomunikacijskim antenama, kao simbola i znaka nove tehnologije, prepoznatljivog i jasno prihvaćenog znaka.
Kako precizno konstatira Ervin Dubrović u knjizi i katalogu izložbe “Arhitekt Ninoslav Kučan” iz 2006. godine, takav stav i odnos dešava se ponajprije zato što Kučanu izrazito odgovara tehnički karakter ovakvih zgrada. Već je na samom početku sedamdesetih na Robnoj kući Ri isprobao pristup “arhitekturi kao proizvodu suvremene tehnologije”, a ovi su izraziti infrastrukturni objekti, kako ih doživljava i tadašnja kritika, bili još pogodniji za primjenu njegovih zamisli o arhitekturi kao sklopu sastavljenom od prefabriciranih i industrijski proizvedenih elemenata, tehnološki već posve primjerenih sedamdesetim godinama.
U tom su sklapanju ili, točnije rečeno, montiranju zgrade, veću ulogu trebali imati montažeri, radnici u prefabrikaciji, sklapanju i slaganju komponenti građevina, nego tradicionalni građevinari, tesari i zidari. lako se zamisao o arhitekturi kao ogranku “industrijske proizvodnje” razvija već pri gradnji Robne kuće Ri, tehnološki najzahtjevnijem Kočanovu ostvarenju, pri projektiranju telegrafsko-telefonskih centara mogao se pomnije posvetiti potrazi za naročito pogodnim industrijskim materijalima. Vizualno atraktivnim plasticitetom i efektnim strukturama dinamizira mahom vrlo jednostavna i prostorno nerazvedena pročelja tih zgrada. Glavnina telegrafsko-telefonskih centara ostala je do danas vizualno upečatljivi orijentir u prostoru, kao i vizualno najatraktivniji amblem Kučanove arhitektonske izražajnosti.
Zadržimo se danas na njegovom TTC centru na Vojaku. Lokacija se vidi na mapi:
