Autor Tema: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal  (Posjeta: 5870 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu



Tekstualno (editirano pred koji dan od autora):

Rijeka: povijest bolesti. (1)

   Početi nam je sa zaključkom feljtona o riječkom morčiću: u razna doba svog postojanja, morčić je imao različita značenja. Danas, pak, znači prvenstveno Rijeka. I, mada je to istinska prilika grada da ojača onemoćali vlastiti ego, događa se autentično riječko Ništa. A to zato, što su oni kojima bi to mogao biti posao, oni koji bi to doista mogli ostvariti, upravo beznadno lišeni mašte. Njima ne može pasti na pamet sprega između zlatara koji morčiće danas proizvode, pa studija likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu (gdje bi mogla zaživjeti radionica za dizajniranje nakita od morčića) i samog grada, koji bi u zamjenu za svoj autoritet, kao garant autentičnosti i kvalitete, i sam mogao učestvovati u prihodima od prodaje morčića kao istinskog i trajnog riječkog suvernira.
   Nadalje, Rijeka, uključujući i onaj njen dio koji i danas s ponosom zovemo Sušak, imaju porazbacano po svojoj prošlosti još masu autentičnih vrijednosti, koje bi ovaj grad trebao nanovo "otkriti", pa valjano procijenjene, ugraditi u vlastitu sadašnjost. Ili barem budućnost.
   A misleći o tome, ako možete, preskočite fazu tzv. "buđenja riječkog identiteta". To je više bilo "umiljavanje" publici, "švercanje" iza leđa dvoje starih zaljubljenika u ovaj grad - tete Rade i doktora Klena. Nismo sad "bakule", da se time bavimo.
   Što se dalje nudi? Kao prvo, Rijeka je rodno mjesto torpeda, oružja koje je izmijenilo način ratovanja na moru, a time i tijek povijesti svijeta. Vrijeme je da torpedo prestane biti "privatna stvar" Miljenka Smokvine ili Ramira Hrelje, gonjenih duhovima njegovih tvoraca. Vrijeme je da u gradu koji nema ni "t" od torpeda, a kamo li "m" od muzeja njemu posvećenog, barem djeca nauče nešto više od prezimena Lupis!
   Sljedeća vrijednost je Gospino svetište zajedno s urbanom jezgrom i kaštelom na Trsatu. Ako ste prošlog ljeta tamo svraćali, a jeste, i sami ste bili dio mase ljudi koja je, kružeći od kaštela do "Jugice", tražila čvrstu točku. Vrijeme je da im je netko da. Novi "Provedbeni urbanistički plan", na primjer. Kad bismo samostan nagovorili da zid od kapele zavjetnih darova do gospodarskog ulaza pretvori u niz trgovinica i lokala, čime bi se ukinuo prekid od "Jelušića" do škole, mogli bismo prestati glumiti da ona smiješna ploča asfalta ispred dvorane "Mladosti" predstavlja trg, a da sama dvorana predstavlja neku arhitektonsku vrijednost, pa bismo mogli zamisliti niz kuća koji taj prostor definira kao ulicu, čime bismo dobili jedinstven potez od kaštela do groblja! Sve za trgovanje, lokale, događanja, doseljenje riječke rock scene ...
   To, doduše pretpostavlja ukidanje svakog prometa u Krautzekovoj, ali... "Komad" može Šćitarovom, automobili Putem B. Felkera, a ako bi grad na koljenima izmolio od vojske dio ruba kasarne za javnu garažu, pa kad bi drugu garažu smjestio na Parizu, u jametini uz nebodera na Krimeji, i stanari i turisti imali bi gdje parkirati. Pa kad bi se još netko sjetio da ispod Čitaonice spusti uspinjaču do Hartere, a drugu popne na Kalvariju, pa se još prevario i uredio niz kapelica Križnog puta na Usponu Buonarottija... Pa kad bi Trsat postao "obvezna" etapa hodočašća u Međugorje, kad bi makar dio onih što posjete Međugorje posjetio i Trsat? Kad bi se našla i održala veza s Loretom? Ha, sasvim drugi grad!!! Addio Opatija!
   Ali, ne. Naša stvarnost je grad bez novaca i ovakvog interesa. Ljudi bez mašte. A uokolo rat koji još uvijek traje.
   Uostalom, zamislite New York u kome "Autotrolej" organizira gradski prijevoz. Ancorage, gdje "Energo" brine o grijanju; Beč, koji čisti naša "Čistoća"... Kužite? A, mi to imamo sve na hrpi. Koncentrirano.

Dijagnoza: Shizofrena katatonija.


Nenad Labus
Rijeka, 17. 3. 1994.
« Zadnja izmjena: 02.01.2015., 13:52:36 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #1 u: 19.11.2014., 20:17:29 »



Tekstualno (editirano pred koji dan od autora):

Rijeka: povijest bolesti (2).

   Dijagnoza kojom je završio prvi nastavak ne znači, kao što su neki pomislili, opće duhovno mrtvilo ovoga grada. Više su to simptomi poput neodoljive potrebe za govorom ili radnjama što ne stoje u nekoj logičnoj vezi sa stvarnošću koja pacijenta okružuje i učestalo ponavljanje takvih radnji. Primjer iz prakse je žar kojim se svuda po gradu siju baje s biljem osuđenim na smrt ili građenje asfaltnih otoka na križanjima ili - najomiljeniji sport "Parkova i nasada" - rasipavanje kamiona i kamiona šljunka po parku V. Nazora, da bi ga kiše mogle sprati u kanalizaciju, koju će potom njihovi radnici otčepljivati i sve opet rasuti po putevima, pa iznova otčepljivati, rasipavati... Sve koliko financije dopuštaju. A potom, u novom ljetu, s novim budžetom, u nove pobjede!
   No, gradom hara još jedna boleština. Teško je iznači joj uzrok, jer ju je teško i opisati. Moglo bi se raditi o odljepljivanju duhovne retine što, kao što znamo, uzrokuje širenje područja slijepe pjege. Odnosno, pacijent neke stvari naprosto ne može vidjeti, jer mu padaju na dio osjetila koje je slijepo. A, moglo bi, opet, biti riječ o mladenačkoj zaboravnosti (dementia juvenalis).
   Bolest se očituje, na primjer, tako da dječarac, koji je četrdesetih godina ovog vijeka u kratkim hlačama grickao čokoladu na Delti, i dan današnji još takav na njoj stoji, ne primjećujući da oltre ponte već odavno nema mrskih mu Fiumana, ali niti da mu za leđima, također odavno, mrtav leži Sušak, utopljen u antiurbanoj masi poslovnog uspjeha naše građevinske operative i tzv. brige za radnog čovjeka, što se prelila padinom od kineskog zida do mora, ugušen dvjema asfaltnim nemanima, autocestama koje se samo prave da su ulice, jer leže između kuća. Bog zna, je li mu itko već rekao za Bakar?
   Ili, da se u javnoj raspravi oko lociranja Svjetskog trgovinskog centra (WTC) nitko od preživjelih Sušačana ne sjeti založiti se zbiljski za mogućnost da se i Hrvatski kulturni dom ponudi kao dio centra, što bi ga spasilo od nesretne i sramotne dosadašnje sudbine hotela "Neboder".
   I nadalje, iako popriličan broj Hrvata znade razlikovati Predsjednika od njegova grba, upravo je zapanjujuće mali broj onih koji su u stanju razlikovati Ga od njegove osobe. I ne samo njega. Danas, ovdje, lako se brkaju osoba i funkcija. Možda je u tome i izvorište nesporazuma oko riječkog grba i riječkog orla? Jer, ako časni starine, obrazovani mladci, zastupnici u najboljim godinama, gledajući dvoglava orla redomice vide Leopolda i pogubljenje Zrinskog i Frankapana, netko negdje nešto brka!
   Sastanci kućnog savjeta obično izbace na površinu svu tegobnost i složenost trenutka u kome se nalazimo: neuredno odlaganje kućnog smeća, jadna čistoća zajedničkih prostorija, još jadnija rasvjeta stubišta ... Pokušamo li, pak, dokučiti uzroke takva stanja, svemir nam se redovito ukaže u svoj svojoj nevjerojatnoj složenosti, proturječnosti i mučnom procesu traganja ma i za mrvicom istine. Prošlost nam je, međutim, vrlo jednostavna.
   Uostalom, zar historiografija nije naprosto sredstvo za briljiranje na tulumima (Bože, kako je on pametan!) ili jadni objekt pijanih prežvakavanja u sitne ure? Tek tu i tamo posluži i ponekom političkom djelatniku da svojim oponentima tresne u lice nepobitne povijesne Istine.
   Na koncu, budući da nema smrtne kazne, koliko traje doživotna robija u Hrvatskoj? 15, 20, 50 ... 100 godina? Možda tisuću?
   Pitam jer je, na primjer, ovih dana bez prava priziva Antonio Grossich, izumitelj primjene jodne tinkture u dezinfekciji (čime je iz korijena izmijenio barem kirurgiju), osuđen zbog veleizdaje na zaborav do daljnjega, stoga što dosadašnjih pedeset godina iste kazne nije imalo odgojnog efekta. A Leopolda Habsburškog, koji je Rijeci podijelio grb, ali i dao pogubiti Zrinskog i Frankapana, nije popravilo niti 330 godina osude. Taj će na vjeki vjekov ostati u anatemi kao sluga Nečastivog i Nijemac. Mada nam se, još omakne poneka anomalija: Hrvatsko sveučilište, eto, slavi svoj osnutak Leopoldovom rukom odobren samo dva ljeta prije no će je okrvaviti hrvatskom krvlju.
   Ali, gospodo, car nije gol. Car je mrtav. Živio orao!

Nenad Labus
Rijeka, 22. 4. 1994.
« Zadnja izmjena: 02.01.2015., 13:53:51 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline z355ko

  • Full Member
  • ***
  • Datum registracije: Pro 2013
  • Postova: 2.121
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #2 u: 20.11.2014., 08:47:00 »
Hm, mislim da neki nisi čitali Castanedu
bolje biti vjetar nego list

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #3 u: 20.11.2014., 17:54:30 »
Nastavak:




Rijeka: povijest bolesti (3).

   Porijeklo orla kao simbola među dionicima evropskog civilizacijskog kruga gubi se u davninini prvih seoba. No, neprekinuti razvojni tijek do naših dana dade se pratiti od Stare Grčke. U njoj je orao bio jedno od pojavnih obličja najvažnijeg i najvećeg obitavaoca Olimpa, boga sviju bogova - Zeusa. Orao je Gromovnik raskriljen s munjama u kandžama. Upravo takvog preuzimaju ga i Rimljani, koji su uopće preslikali sustav grčkih božanstava kao svoj. I njihov vrhovni bog, Jupiter, kao Gromovnik, prikazuje se u obličju orla s munjama u kandžama. Uz vučicu s Romulom i Remom, upravo je orao (Jupiter-gromovnik) najčešći službeni simbol Rimskog carstva.
   Svaki simbol sastoji se ili, ako vam je draže, posjeduje pojavni oblik (obličje ili formu) te unutrašnji svoj ustroj (značenje ili sadržinu). Oba ova sastavna dijela simbola, kao i svakog znaka uopće, nisu samostalna niti samodostatna, već svoj značaj crpu iz suodnosa s drugim takvim znakovima. Ljudska svijest najčešće ne obraća pažnju na taj suodnos, već se ponajprije bavi pojavnim oblikom simbola. Otuda rijetko zamjećuje promjenu simbola ako mu se promijeni sadržina, a obličje ne dira. Otuda i toliki emocionalni otpor simbolima koji već odavna nemaju sadržine iz nekog drugog doba (zbog promjena cijelog sustava znakova).
   Vrijeme je pak, treći član ove trijade. Ono neumitno unosi promjenu u sve što postoji, pa tako i u simbole, mada ima i onih što mu, barem naizgled, prkose tisućljećima i duže. Dlan okrenut ka drugome tj. promatraču, na primjer, znači mir i dobre namjere kod mnogih naroda i u razna vremena. U nekom drugom sustavu ovaj dlan znači 'stoj!', ali to ništa ne mijenja na stvari.
   Kad jedino vrijeme djeluje na simbol, tada se, u skladu s promjenama cijelog sustava simbola, mijenja i unutrašnji ustroj toga simbola (sadržina), dok obličje teži da se očuva. Oko nas su, svakoga trena na tisuće i tisuće emocionalno uglavnom neutralnih primjera koji to pokazuju: krug, trokut, brojke od 1 do 9, boje... Svak je već, koliko puta, čuo razna, pa i oprečna, tumačenja značenja ovih simbola.
   Razlog zašto je to tako, naglasimo još jednom, leži ponajprije u tome što simbol nikad nije sâm, već se uvijek veže s drugim simbolima u sustave tako, da zajedno čine određenu sliku svijeta - svijetonazor. I simbol, zapravo, crpi svoju sadržinu, kao i svoje obličje, iz suodnosa s drugim simbolima. Sam ih, u biti, ne posjeduje. Upravo stoga, kad se mijenja sustav simbola, mijenjaju se njihovi suodnosi, a time i sadržina svakoga simbola. Ono što ljudska svijest slabo primjećuje je neprestani proces obnavljanja sustava simbola (svijetonazora) u kome se promjene nagomilavaju često i neprimjetno, ali neumitno.
   Jedan primjer iz kršćanske simbolike mislim da će dobro ilustrirati rečeno. Jabuka u Evinoj ruci znači 'grijeh', 'zlo'. I upravo, riječ u latinskom jeziku koja imenuje jabuku (malum) imenuje i zlo (malum)! Zato je od doba kad je Biblija prevedena na latinski ta veza između jabuke i zla još očvrsla. S druge strane, u istom kršćanskom sustavu simbola, i Spasitelj se u prikazima pojavljuje upravo s jabukom u ruci. No, isti oblik simbola (jabuka) ne nosi istu sadržinu: ona ovdje znači plodove spasenja.
   Kad je na djelu jak negativan odnos spram simbola, kad on zbog određena razloga budi jake negativne reakcije, odnosno iritira, moguć je dvojak put promjene. Ako je značenje (sadržina) simbola važna, najčešće mu se mijenja obličje, dok mu sadržina teži očuvanju. Suvremena teorija književnosti i uopće umjetnosti rado rabi izraze zaodjevanje (mimikrija) i preodijevanje (transvestija). I opet će nam pomoći primjer: rani kršćani, progonjeni, prikazivali su Krista likom jaganjca ili pak dobra pastira s ovcom o ramenima, preodijevajući tako svoje značenje u motiv iz antičke mitologije. I riba je tada označavala Krista, zbog sličnosti grčke riječi za ribu (ixthys) s početnim slovima grčkog izraza Isus Krist Sin Božji Spasitelj (Iêsous Xristòs Theou Hyiòs Sôtêer).
   Kad je, pak, s neka razloga oblik bitan, on se čuva, dok sadržina, neumitnošću vremena i mjene koju ono donosi, biva promijenjena. Najpoznatiji je pri¬mjer 'svastike'' koju Übermenschi Trećeg Reicha promoviraju kao simbol vlastitog arijevstva. Ona je već tada ispražnjena od prvotna značenja (sunce, život, plodnost...) i napunjena sadržinom nadmoći rase. Međutim, u ovih pet desetljeća od propasti Reicha, simbol je opet promijenio značenje: ne samo time što je u antifašističkom svijetu postao simbolom najvećeg neprijatelja demokracije (boljševizam-komunizam sa svojim simbolima tek se u posljednje doba bori za prvenstvo), ljudskih patnji, vrhunskog amorala i razaranja, već i time što za nove generacije, recimo skinheadse, predstavlja simbol savršena i poželjna ustroja društva. Dakle, jednostavnije, za Hitlera & Co. svastika je simbol oživotvorenja mitske idile, 'rasnog prava' na nad-moć, dok je za antifašiste i skinheadse svastika simbol ponovne uspostave Trećeg Reicha - za prve pakla na zemlji, za druge poželjna rješenja vlastitih društvenih frustracija.
   Vratimo li se orlu, vidjet ćemo da se i njemu, u ova dva milenija, dogodio cijeli niz promjena sad obličja, sad sadržine.
   Od 'Zeusa' na 'Jupitra'' nit mijene sadržine (značenja) dalje vodi na 'Rimsko carstvo'', pa 'cara', potom se dijeli na 'Habsburge' i 'Njemačko carstvo'. Prvi ogranak dalje vodi na 'Austrijskog cara'' te današnju 'Republiku Austriju'', a drugi preko 'Prusije'' na 'Njemačku kraljevinu'', 'Weimarsku republiku'', 'Treći Reich'' do današnje 'Republike Njemačke''. Naravno, izgled orla mijenja se, baš kao i značenje, ali izričito pozivanje na prethodna stanja daje nam pravo govoriti o razvoju istog simbola.

Nenad Labus

Rijeka, 25. 5. 1994.
« Zadnja izmjena: 02.01.2015., 13:54:50 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #4 u: 20.11.2014., 17:54:53 »

Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #5 u: 20.11.2014., 17:56:05 »



Rijeka: povijest bolesti (4).


   Jupiter u obličju orla standardno je u Starom Rimu prikazivan realistično: raširenih krila, glave okrenute udesno. Dakle, onako kako bi ptica doista i izgledala da je se smjesti na palicu. Jedino odstupanje od realnosti bila je zlatna boja i smještanje u (obično zlatan) lovorov vijenac.
   Tek nakon podjele Carstva na Istočno i Zapadno, u Istočnom njegovom dijelu pojavio se prikaz orla kao dvoglavog. Pisanih tragova neke odluke u smislu objašnjenja pojave još jedne glave, naravno, nema, što nam ostavlja široko polje za konstruiranje vlastitih pretpostavki.  Jedan od mogućih razloga je posve likovnjačke naravi - kad pokušate, naime, orla raširenih krila i kandži smjestiti u kružnicu, sredinom njegova tijela prolazi os zrcalne simetrije i cijeli je prikaz harmoničan, osim glave. Pokušate li mu glavu prikazati en face, ona će ponajprije ličiti na kakvog jadnog crva. Time se gubi sva ona snaga i izražajnost dobro oblikovana moćnog kljuna i orlovskog pogleda. Od poluprofila također nikakve sreće, te preostaje samo profil, ali s njim nikad do simetrije. Jedino rješenje je još jedna glava u profilu. Nije realistično, al' je snažno i simetrično.
   Također iz pobliže nepoznata razloga taj je orao postao bijel (srebrn?), a potomci mu se još danas nalaze u ruskom i srpskom grbu, na primjer.
   Na zapadu je, nakon propasti Rimskog carstva, orla kao simbol u obnovljenom Carstvu počeo koristiti Karlo Veliki, a potom i njegovi nasljednici, tako da je orao postao i kroz cijelo tisućljeće ostao, simbol cara i Svetog rimskog carstva Njemačkog naroda. To ne znači, naravno, da prikaza orla nije bilo u onih nekoliko stoljeća, što dijele propast Rima od ustoličenja Karla za cara. Dapače! Istočni Goti, na primjer, rado su i često izrađivali zlatne kopče (fibule) u obliku orla. Do Karlova carstva, međutim, ostaje upitno značenje tog orla i njegova veza sa Starim Rimom, odnosno Jupitrom.
   Sam orao prikazivan je poluraširenih krila, uzdignuta kljuna - kao da uzlijeće.
   U novom (obnovljenom) Carstvu kao boje vrlo brzo ustalile su se crna za orla i zlatna za podlogu.
   Ovdje je sad neophodna digresija kojom ćemo u najgrubljim crtama objasniti što je bilo Sveto rimsko carstvo i kako je bilo ustrojeno.
   Vlast Karla Velikog u svom najvećem opsegu obuhvaćala je prostore cijele rimske Galije i Germanije,  sjeverni dio [panjolske i najveći dio Italije, a pod svojim vrhovništvom držao je današnju Istru, Sloveniju, Austriju, dio Mađarske i ^eške na istoku.
Sve zemlje bile su podijeljene na zemaljske grofovije, kojima su upravljali zemaljski grofovi (comes, Landgrafen). Upravljali - ne vladali. To je bila osnovna podjela, bez obzira što su neke grofovije zajedno činile veće jedinice (Markgrofovije, vojvodstva) ili čak kraljevine. Pod Karlovim carevanjem po prvi puta u srednjem vijeku ostvarena je sprega svjetovne i crkvene vlasti: Karlo je bio zaštitnik pape i crkve, a istovremeno su papa i biskupi svojom moći podržavali svjetovnu vlast.
   Ipak, kad je s Karlom Debelim (888) izumrla loza Karolinga, raspalo se i carstvo. Nakon perioda od gotovo jednog stoljeća, u kojem ne postoji središnja vlast, a crkvena se sasvim odala bogaćenju, spletkama i zemaljskim užicima, carstvo će  djelomice obnoviti Oton I uglavnom u sjeveroistočnom dijelu karolinškog carstva, opet u sprezi s crkvenom vlasti. To carstvo, Otona i njegovih nasljednika, naziva se Svetim rimskim carstvom njemačkog naroda.
   Kad je i Otonova loza izumrla (1125) carstvo nije propalo, već su za careve birali pripadnike drugih obitelji. Tako se ustalilo da pripadnici desetak jakih feudalnih kuća budu izbornici i izabiru cara, koji je ujedno i njemački kralj. Naravno da to nije bila idila: lijep broj stoljeća koja slijede obilježile su borbe u nastojanju careva da najmoćnijim feudalcima nametnu neospornu carevu dominaciju na vrhu feudalne piramide vlasti. Carevi su u tim borbama tražili savezništvo među nižim plemstvom i slobodnim gradovima.
   Carev amblem bio je, rekli smo, crni orao raširenih krila na zlatnoj podlozi. Tako je izgledala i ratna zastava carstva. Nju je, kao privilegij, čuvala jedna moćna njemačka feudalna kuća, baš kao što je jedna druga čuvala carsku jabuku - simbole carskog dostojanstva.
   Kad je na carski prijesto stupio Habsburgovac, spomenuti feudalci nisu mu htjeli predati ratnu zastavu, jer da je njezino čuvanje neporecivo pravo te obitelji. Rješenje spora u biti je briljantno: Habsburgovac je za svoj carski simbol uzeo dvoglavog crnog orla, čime je jednoglavi izgubio značaj. Nešto u stilu: "Samo si ti to lijepo drži, puno će ti koristiti!"
   Tako nekako je, eto, carski orao postao dvoglav.


Nenad Labus

Rijeka, 25. 6. 1994.
« Zadnja izmjena: 02.01.2015., 13:55:59 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #6 u: 21.11.2014., 07:18:20 »




Rijeka: bolest povijesti. (5)

   Grb s carskim dvoglavim orlom Rijeka je dobila 1659. godine. Povelja kojom je to učinjeno čuva se u Povijesnom arhivu Rijeka. To je poveći komad pergamene na kojoj je latinskim jezikom nadugačko i naširoko, kako je to tada već bio običaj, obrazloženo sve što se o tome imalo kazati. U sredini lista je, pak, crtež samog grba.
   Sam postupak naziva se u heraldici podijeljivanje grba. Izraz, na prvi pogled čudan, ali odmah jasniji, sjetimo li se da se i nagrade podjeljuju.
   Od sadržaja povelje, osim opisa samog grba, čime ćemo se baviti kasnije, značajna je konstatacija s početka povelje, da se grb podjeljuje na zahtjev Riječana i prema njihovom opisu. Dakle, izgled grba zamislili su sami Riječani i sami su se odlučili zatražiti od cara odobrenje da ga koriste.
   Zašto naglašavam ove činjenice? Zato što se preko toga olako prelazi. Naime, svi pro¬tiv¬ni¬ci riječkog grba proglašavaju ga sramotnim znakom sramotne podložnosti i servilnosti. No, pomislimo li da su sami Riječani svoj grb zasnovali i sami ga od feudalnog gospodara zatražili da ga odobri, teško da će to biti baš znakom jadne podložnosti.
   Nažalost, osim povelje iz tog doba nije nam se kod nas sačuvao niti jedan dokumenat iz kojeg bismo mogli saznati štogod pobliže o ljudima koji su grb zamislili, kako su ga tu¬ma¬čili i sl. Iz drugih dokumenata znamo samo da su 1659. gradski suci bila gospoda Giovanni Ferdinando Fiorini i Giovanni Giorgio Marchesetti, a dužnost gradskog tajnika (kancelara) obnosio je još od 1655. (pa sve do 1674) javni bilježnik Giovanni Paradiso.
   Koliko mi je poznato, nitko još nije pokušao potražiti u Beču dokumente koji bi se odnosili na ovaj slučaj. Možda bi se tamo moglo štogod iskopati i tako baciti više svjetla?
No, povelja nam sjedoči svojim sadržajem još o jednom spornom momentu. Zapravo, budući da u njoj nema spomena da bi Rijeka imala kakav grb prije ovoga, slijedi da ga doista nije niti imala. Uprkos ustaljenom pravilu znanosti da nepostojanje spomena o nečemu nije dokaz da to doista i ne postoji ili da nije postojalo, u ovom slučaju vrijedi obrnuto: baš činjenica da se nikakav prethodnik Leopoldinskog grba u povelji ne spominje, dokazuje da ga nije niti bilo. Naime, sav feudalni poredak temeljen je na pravima i povlasticama kojima se ta prava stječu. Stoga se one uvijek vrlo marljivo, pomno i precizno navode i u svakoj mogućoj prigodi  traži se vladareva potvrda priznavanja već ste¬čenih prava. Ne postoji nikakva, apsolutno nikakva, mogućnost da bi tako nešto bilo nepažnjom izostavljeno ili zaboravljeno!
   Dakle, da je kojim slučajem Rijeka imala grb s likom Sv. Vida, kako se to češće neo-prav¬dano tvrdi, imala bi ga još od XIV. stoljeća, a takvo pravo staro tri i više stoljeća ne može biti zanemareno, pa bi svakako našlo svoje mjesto i u povelji, jer bi u njoj tu činjenicu trebalo konstatirati, potvrditi pravo na grb i za budućnost, a potom i obrazložiti izmjenu izgleda grba. Ničeg od toga u povelji nema.
   Zašto, onda, taj tobožnji prethodnik leopoldovskog grba nalazi i danas svoje zastupnike? Nažalost, samo zato što je znanje o grboslovlju (heraldici) u nas palo na niske grane, a niti pečatoslovlje (sigilografija) ne stoji bolje. Brkanje lika u pečatu s grbom opća je pojava, koja nalazi oslonca u današnjoj praksi. Da, točno je da danas službeni pečati u sredini nose grb bilo državni bilo jedinice lokalne samouprave. Točno je da je to praksa već više od stotinu godina. Točno je da danas kod nas ljudi papir s nečijim potpisom bez pečata ne smatraju dokumentom. Ali, to ne znači da je uvijek bilo tako i da samo tako ima biti. Pogotovo to nikako ne dokazuje da bi lik na pečatu iz XIV. i XV. stoljeća morao biti nečiji grb.
   Vjera u veliku važnost gradskog pečata također leži u brkanju sadašnjih običaja s onima u staro doba. Rijeka je, poput svih gradova Mediterana (i šire) pravovaljanost i javnu vjeru svojih dokumenata osiguravala ne vlastitim pečatom, već tako da ih je sastavljao i ovjeravao javni bilježnik (notar) u njenoj službi - gradski kancelar. A javnu vjeru notarskom spisu osigurava činjenica da je ubilježen u notarskoj knjizi i opremljen svim potrebnim formalnim obilježjima - nema smisla da vas sad ovdje gnjavim potankostima koje se mogu naći i u enciklopedijama i u masu knjiga i članaka. Bitno je da gradski pečat nije jedno od tih potrebnih obilježja. On je više "za lijepo vidit", tj. svejedno je bio on ili ne bio na dokumentu.
   No, pristalicama "starog riječkog grba" s likom Sv. Vida to ionako nije bitno. Njima je do toga da se slika lijepo uklopi: Sv. Vida su Slaveni (pa dakle i Hrvati) voljeli zbog paralele sa slavenskim poganskim Svantevidom; nadalje, budući da je Sv. Vid zaštitnik grada od doba kad se za grad Rijeku prvi puta čuje, znači da su Rijeku obitavali Hrvati. 1:0 u borbi protiv Talijana! I što bi sad tu trebale i neke činjenice?
   A Hrvati i Talijani, sa i bez terciranja Mađara, proveli su lijepa dva stoljeća natežući se u mrtvoj trci oko toga tko je u Rijeci bio prije i tko je bio "više". Naravno, sva ta natezanja sama po sebi su besmislena, ali su zbog nečega neophodan uvod glavnom pitanju: gdje bi Rijeka (po mišljenju sudionika mrtve trke) na zauvijek imala biti - u Hrvatskoj ili Italiji.
   Talianissimi su također neko vrijeme očiukali sa "grbom Sv. Vida", kao najstarijim gradskim grbom, ali su se odmah po za njih sretnom završetku teške borbe za priključenje Rijeke Italiji, odlučili zamijeniti jadnog dvoglavog orla, za njih simbol omražene monarhije,  jednoglavim, koji da bi bio latinski i simbolizirao vječni latinitet (romanstvo) ovoga grada. On je još i danas u amblemima esula, koji njeguju i "paralelna povijest" o tome da je riječki orao u biti najduže i bio jednoglav, a za dokaz koriste terezijanske i napoleonske inačice - i opet! - pečata.
   A s ove naše, hrvatske strane, riječki orao ima ogromne nedostatke. Kao prvo, Rijeka ga je dobila od "Babe-roge" hrvatske povijesti - Leopolda I. i to, izgleda, uopće nije oprostivo. Nadalje, umjesto njega nudi nam se "pravi Hrvat" Sv. Vid, kao, eto, autentični svjedok kontinuirane opstojnosti Hrvata u Rijeci. Dakle, kao nacionalni imperativ.
Po pristalicama "grba Sv. Vida" to je povijest. Po meni - bijela magija.

Nenad Labus

Rijeka, 21. 7. 1994.
« Zadnja izmjena: 02.01.2015., 14:27:59 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #7 u: 21.11.2014., 19:50:46 »




Rijeka: bolest povijesti (6).


   Na povelji, kojom je Rijeka dobila grb, on se javlja u dva oblika. Kao prvo opisan je u tekstu povelje i tamo su navedeni i propisani svi njegovi elementi, a zatim i u već spomenutoj stilizaciji (crtežu) u sredini same povelje. Između ova dva oblika postoje određene razlike. Iako su one na prvi pogled minimalne, one postoje, pa pred istraživača postavljaju prilične probleme, koje se ne može zanemariti.
      Stilizacija grba na povelji razlikuje se od tekstualnog opisa jer su s vanjske strane štita tipične barokne ukrasne forme (vitice), jer je oko štita, unutar zlatnog pravokutnog okvira plavo damasticirano polje, kao što je i unutar osnovnog polja štita ovalni okvir takoder damasticiran.
   Sve nabrojeno u tekstualnom opisu grba ne spominje se. Razlike, kao što je vidljivo, nisu zanemarive i svakako traže neko objašnjenje.
   Za grboslovlje je mjerodavan tekstualni opis, iz razloga koji nisu odmah očiti. Naime, grboslovlje (heraldika) je u svom povijesnom razvoju razvilo svoj poseban terminološki sustav, poseban jezik, kojim jednoznačno opisuje grbove. Postupak opisivanja naziva se blazoniranje (njem. Blasonierung od fran. blasoner 'objasniti grb'), a u pitanju je sustav pravila, koja strogo određuju ključne elemente nekog grba, poredak njihovog opisivanja, kao i termine kojima se to čini. Blazoniranje je danas dio teorijske heraldike (njem. Wappenkunde).
   Kad je grb jednom blazoniran, tada i samo tada raspolažemo mjerilima za ocjenu njegovih 'stvarnih likovnih i inih realizacija (stilizacija), koje su predmet tzv. praktične heraldike (njem. Wappenkunst). U protivnom, kad bi se heraldički opis grba bazirao na stilizacijama tj. likovnim i drugim prikazima grba, ne bismo mogli pouzdano utvrditi ključne elemente grba, budući da svako doba rađa neke vlastite  ukrasne elemente i načine prikazivanja, u skladu s vladajućim ukusom. Takvi ukrasi dolaze i na prikazu riječkog grba - one zlatne vitice oko štita - ali se ne spominju u tekstualnom opisu. Već i ovaj mali primjer pokazuje, da kad bismo dali prednost likovnom prikazu, nužno bismo morali priznati autentičnost najstarije poznate stilizacije određenog grba u svim njenim detaljima, čime bismo ujedno sankcionirali i izraze autorske osobnosti stiliste, kao i sve modne varijacije tog određenog doba. A stilizacije grbova bile su, kao što su i danas, vrlo podložne modnim trendovima, da o ideološkim utjecajima ne govorimo.
   Da zaključim: sve gore navedene razlike ne treba smatrati obaveznim dijelom grba, budući da se u tekstu povelje ne spominju.
   Za blazoniranje i objašnjavanje simbolike grba važni su sami elementi grba, njihov položaj i boje.
      Ključni elementi riječkog grba su: ovalni štit, dvoglavi orao s otvorenim kljunovima i isplaženim crvenim jezicima,  carska kruna s plavim lentama i zlatnim resama, vrč (urna) iz kojeg teče voda,  gomila kamenja okružena vodom i traka s geslom (devizom) "Indeficienter".
   Razlog zbog kojeg je štit riječkog grba ovalan u diplomi se ne objašnjava, a nije mi poznato niti da postoje izvori po kojima bi se to dalo tumačiti. Latinski tekst povelje kaže: "... scutum videlicet ovali forma rotundum, ...". Dakle   štit ovalna oblika, zaobljen. Stoga, preostaje samo konstatacija, da je riječ o obliku grbnog štita što ga je uveo barok, kao što je uveo i sličnu formu u arhitekturi (kartuša), koja samo izgledom podsjeća na grb, ali je u biti neheraldička.
   No, tekst i slika ne slažu se niti kod boje osnovnog polja štita. U tekstu stoji "...scutum (...) in cuius area rubra..." odnosno "štit ... u čijem crvenom polju". Na slici je polje ružičasto (roza) s karminsko crvenom damastikacijom. Ni ružičasta, ni karmin nisu prave heraldičke boje, te bi u tekstu opisa (povelje), kao iznimka, morale biti spomenute. Ne zaboravimo da je ova povelja produkt heraldičara habsburškog dvora, koji su se takvih povelja naizdavali, pa su svakako znali što rade.
   Ipak, u tekstu stoji samo area rubra, pa osnovno polje riječkog grba treba zvati crvenim. U prikazima bi, dakle, bio ispravan cinober.
   O orlu smo ovdje već nadugačko i naširoko govorili. Zato ćemo o ostalim elementima grba reći samo ono najosnovnije.
   Iznad glava carskog orla nalazi se carska kruna. To je kruna kuće Habsburg, koju je 1602. uveo Rudolf II (1576 1612). U likovnom prikazu na povelji iz nje s donje strane izlaze, svaka na svoju stranu, dvije svijetloplave trake obrubljene zlatom i sa zlatnim resama. Ovaj prikaz ne razlikuje se ničim od prikaza ove krune u drugim grbovima, napr. u carskom grbu.
   Vrč je, prema tekstu, zagasit. Može se reći i 'prirodne' boje, što je, zapravo, isto. I voda i kamenje prirodne su boje, kao što se moglo i očekivati. Kad je element grba u prirodnoj boji, u opisu se boje niti ne navode ili se kaže "prirodne boje".
Ovi elementi toliko su usko vezani uz geslo, da se njihov značaj dade opisati samo u vezi s geslom. Geslo (deviza ili motto) glasi "INDEFICIENTER".
   Van opisa grba, u obrazloženju nalazimo i ovo:
   "Očekujemo stalnu vjernost (fidelitas) i predanost, kakvu je Nama i našim Pretcima narečena Općina i Grad Rijeka Sv. Vida nepresušno (indeficienter, tj. uvijek) dokazivala i cijenjene usluge, koje je u raznim prilikama, kako u mirnim tako i u ratnim vremenima, sa svakom spremnošću i ljubavlju iskazivala i koje je i ubuduće spremna iskazati,..."
   Ključni izrazi ovdje su 'indeficienter' i 'fidelitatis'.
   Prvi znači nepresušan (sjetite se našeg deficit!) i odnosi se na vjernost i predanost koju Rijeka iskazuje spram kuće Habsburg. Svakako treba naglasiti da se radi o geslu i to je prvo geslo uopće podijeljeno u našim krajevima i jedno od najstarijih koja su Habsburzi podijelili. Značaj ovih činjenica jedva je moguće prenaglasiti.
   Inače, indeficienter je u uskoj vezi sa značenjem vrča iz kojeg teče obilna voda (upravo: rijeka)   očito, ona je nepresušna.
   Izraz fidelitatis (vjernost) ima svoje povijesne korijene u nekim događajima u Rijeci i oko nje, a osim toga objedinjuje u sebe značenja gesla, vrča, vode i položaja glava carskog orla.
   U ratovima njezinih feudalnih gospodara protiv Venecije, Rijeka je tri puta bila razarana   1356, 1508. i 1511. godine. Drugi puta, 1508, grad je potpuno razoren, spaljen i opljačkan. Za manje od tri godine opet je stradao. Sve zato, jer je negdje na sjeveru, car Maximilian I (1493 1519), zaratio protiv Venecije. Da pomogne gradu, koji nije poklekao i priznao vlast Venecije, poput većine jadranskih gradova, car 2. siječnja 1515. izdaje povelju, kojom gradu dozvoljava da dva puta godišnje (24. lipnja i 8. rujna) drži osmodnevne sajmove s uobičajenim povlasticama. Ali, posebnom poveljom, iste te 1515. godine, Maximilian podjeljuje i naslov (titulu) vazda vjernog grada   Fidelissimum oppidum Terrae Fluminis Sancti Viti. Od tog doba grad se tako službeno naziva. Vazda vjeran grad.
   Dakle, pozivanje na vjernost u Leopoldovoj povelji odnosi se na naslov koji grad nosi od 1515. Isto tako i vrč i voda i geslo aludiraju upravo na tu vjernost, a i u istu stranu okrenute orlove glave znače to isto, kao i spremnost na obranu interesa vladarske kuće.
   Savršeno mi je jasno da ovi retci već izmamljuju na lica protivnika riječkog grba slavodobitan smješak - u njihovim očima ovo je najveća i najbolja optužba protiv grba. Međutim, možda nije na odmet sjetiti se da u to doba Dubrovačka republika plaća danak i sultanu i duždu; da Frankapani priznaju vlast istog cara kao i Rijeka, ali se ne odriču ni pomoći Serenissime, kad im ustreba. Svatko živi kako najbolje zna i umije, lavira među Scilama i Haribdama vlasti i moći, samo se Rijeci poriče to pravo. Njoj se predbacuje "settebandierismo" i ulizištvo, od nje se tri stotine godina unatrag zahtijeva jasna svijest o hrvatskom porijeklu i stav u skladu s onom latinskom: "Slomit ćeš me, saviti me nećeš".
   No, vladarske kuće kojoj je Rijeka bila vjerna u XVI. i XVII. stoljeću nema već 80 godina, a njeni posljednji izdanci među najvećim su prijateljima koje Hrvatska ima, pa na primjer grad Karlovac, slaveći nedavno 415. rođendan, svjestan da ga ne bi ni bilo bez volje nadvojvode Karla Habsburškog, proglašava Otta von Habsburga počasnim građaninom. A Rijeci bi se to trebalo gaditi.
   Tko je bez grijeha, nek' se prvi baci kamenom!


Nenad Labus

Rijeka, 24. 8. 1994.

« Zadnja izmjena: 02.01.2015., 14:29:01 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #8 u: 02.01.2015., 14:31:36 »
Sedmi nastavak nemam u PDF obliku kad je bio objavljen u riječkom Tekliću, a na originalnoj strani gdje su bili članci njih više nema, pa je ovo za sada jedino mjesto gdje ih možete pročitati. Sedmi nastavak, samo slovima:


Rijeka: bolest povijesti (7).


   Stanje heraldike u Hrvatskoj je jadno. U biti, najjadnije: svi se u to pačaju, a u stvari nitko pojma nema. Gore od nogometa.
   Heraldika se kod nas nigdje ne uči, još manje se radi na sustavnim istraživanjima. Oni koji bi i željeli štogod naučiti upućeni su na jedan jedini udžbenik, nekoliko knjiga-zbirki i masu (ne prevelika) članaka razasutu po raznim časopisima. O tome najbolje govori činjenica da NITKO u Hrvatskoj nema prikupljeno sve što je izašlo - ne zato što bi toga bilo puno, nego stoga što je mnogo od toga jedva, ili nikako dostupno.
   Na primjer, najvažnije štampane zbirke grbova naših krajeva tj. Hrvatske i Slavonije, te Dalmacije, izašle su potkraj prošlog stoljeća u Njemačkoj, na njemačkom jeziku, u velikoj seriji Siebmacher. Originalno izdanje odavno je bibliofilska rijetkost, a današnja izdanja si je malo tko uspio priuštiti. Ako je itko do sada i osjetio potrebu da ta djela budu prevedena, ostvario to nije. Državne institucije, poput Akademije, Leksikografskog zavoda i sl. imale su, valjda preča posla.
   No, niti ono što je izdano na hrvatskom, ne može se podičiti nekom boljom sudbinom. Conte Duišin i suradnici na vlastiti su trošak i vlastitim marom pokrenuli prikupljanje podataka i izdavanje zbornika hrvatskog plemstva: stigli su do slova J, kad ih je ugasio II. svjetski rat, opći nedostatak interesa i naša preča posla. Dvije knjižice "Zbornika plemstva" danas se ne nađu baš lako. A kad ih čovjek i nađe, u njima je najveći dio rodoslovnih (genealoških) podataka, dok se za heraldičara, u biti, nađe malo građe.
   Puno više Duišin i suradnici dali su u svom časopisu, no to je tek umjetnost nabaviti i kompletirati!
   Ukratko, da ne širim ovu priču do beskraja, kad čovjek nabavi (uglavnom u fotokopiji) sve što je o heraldici u Hrvatskoj i o hrvatskoj heraldici izdano i kad se u to samo malo udubi, prvi utisak je poražavajući - iza nas je tek nekoliko nesigurnih dječjih koračaja, pred nama put od tisuća milja.
   Kao prvo, osnovna značajka neke znanosti, kako nam tupe već u pučkoj školi, jesu njen predmet i njene metode. Hrvatska heraldika ima uglavnom samo svoje ime (grboslovlje), dok u predmet baš i nije najsigurnija, o metodama da i ne govorimo. Naime, hrvatski usud je u prelamanju utjecaja baš na ovim prostorima (to je i slovenski usud, samo se oni prave nevježama), pa onda baš i kroz hrvatsko nacionalno biće, zajedno s bićima svih ostalih etnosa koji u ovom prostoru obitavaju. Ne brinite, neću sad o Srbima...
   Mi, kažem, Hrvati, vrtimo se u svom usudu k'o piškor u loncu (za domaće: to je prezira dostojna riječna riba, koju teško možeš ubiti ostaviš li joj makar kap vode, koja poblesavi ako je samo takneš), uporno se upinjući da dokažemo kako biti svoj znači amputirati sve što bi moglo podsjećati na mrskog stranca. Bilo kojeg stranca, svakog stranca. Naši najveći mitovi, poput onog o smrti Zrinskog i Frankapana, ne uče nas samo bezuvjetnoj ljubavi za svoj rod i dom, već i mržnji na stranca, u ovom slučaju Nijemca. I, koliko god to danas bilo neproduktivno - jer su nam upravo Nijemci sad među najvećim prijateljima - već sutra će se naći onaj koji će tu mržnju buditi i raspirivati. Jer mu tako treba. I već danas, s kraja na kraj Hrvatske, upiru se prsti optužbe, kažiprsti uprijeti u autonomaštvo (gospoda bi da su nešto drugo, je li?), ako ne već uprav u prodane duše i izdajice. Svatko s kraja na kraj bolje vidi. To je, valjda, fizika.
   A možda to dugujemo i podebeloj grešci u razmišljanju? Možda... Ako smo mi u stanju griješiti. Na primjer, teško bi se u Hrvatskoj našao čovjek da pri zdravoj pameti potpiše da pulska arena nije spomenik od prvorazrednog značaja. Mi ga nismo stvorili - ne Hrvati, osim ako nismo slali izvidnice stoljećima unaprijed, da malo razvide gdje bismo se smjestili i da, onako usput, i štogod korisno sagrade. Da nauče papane kako se to radi. Dakle, na žalosnu činjenicu da arenu u Puli nisu sagradili Hrvati (baš kao ni Dioklecijanovu palaču) , teško da će reakcija biti: "A šta ja znam, to su nekakvi Rimljani tu nešto petljali, nema ni građevinsku dozvolu... Al' nema veze, već smo ih deložirali, još samo da skupimo nešto love, pa ćemo to sve dovest u prvobitno stanje i privest pravoj namjeni, našem turizmu." Mislim da su u Puli neki već ponosni na to zdanje. Zlobnici bi mogli reći čak da je u pitanju neka vrst kulturne integracije.
   Kroz optiku mržnje na Talijanca, dalmatinska kuhinja učinit će se nekome ne simfonija romastva i slavensta na istočnoj obali Jadrana, već akt bijednog ulizivanja, baš kao i bodulske šurlice ili istrijanski fuži na šugo. Klobasice sa zeljem svjedoče, opet, o trenutku pokleknuća hrvatskog bića Istre pred Kranjecem... I t. d.  - i. t. sl.
   U jednoj riječi pitanje glasi: moraju li svi Hrvati gangati ili je jedinstvo moguće i kad neki od nas bleje u [oltu, dok im se pod ponistrom cide milozvuci ispodvoltne klape? Imaju li Istrijani, boduli i ini  pravo mučiti se uzajamno sopeć svoju besmrtnu tonsku ljestvicu? Ili bi se, zarad jedinstva doma svog, imali odreći tovrstnih radnji? Ja, naravno, ne vjerujem da je izlaz u složnu ganganju. Tražiti primjerice, da se iz čakavštine pobacaju svi romanizmi ili iz kajkavštine germanizmi i ungarizmi, jer su tobož gnusan trag stranjske tlake, znači kidati živo tkivo živog bića. Znači ne razumjeti pod milim Bogom ništa. Parangal, barka ili šlafcimer  n i s u  više ni talijanske niti njemačke. One su naše - riječke ili zagrebačke (i šire). Za one, koji lakše kopčaju kad im se nacrta: BMW je auto proizveden u Njemačkoj, nema spora. Ali gdje ćete naći ponosnog vlasnika koji će tvrditi da je to njemački auto? Jes', klinac, MOJ!!! Auto je, logično, moj, samo ga pravilo u Njemačkoj. I nema te sile na svijetu koja bi to promijenila. A gospoda čistunci tvrde da riječi, običaji i sl. koji nisu nastali u Hrvatskoj, nemaju ni bit hrvatske. A aute voze, to ih ne dira.
   Cijela ova tirada, mada Vam se čini da nema veze s heraldikom, a pogotovu s riječkim grbom, mentalna je priprema za uvid u sadašnje stanje heraldike u Hrvata. Tu ima svašta: i smisla i besmisla, i teških tlapnji i mržnje na stranca, i sakaćenja i baroknih pretjerivanja.
   Kad bi Vas služba nagnala da pregledate recentnu proizvodnju grbova novorođenih županijah, općinah i gradovah, prošla bi Vas volja za šalu. Samo biste jauknuli samnom: "Kako je žalosna naša Hrvatska!"
   Bože mili, čega tu sve nema: na tone sidara, šestokraka, polumjeseca, jadno iscrtanih sunaca, ribarskih mreža i ostiju, na tisuće kula, tvrđava i tornjeva, mačeva i buzdovana!!! [to se još sve nesklapno ne nagurava na jadnim malim štitovima... A sve samo zato jer se samo pravimo da znamo odgovore na: tko smo, što smo, odakle smo, kamo idemo. I, normalno, jer je poznavanje heraldike u Hrvata jadno, prejadno. Ljudi su u stanju do besvijesti daviti i sebe i druge kako, na primjer, neće carsku krunu, lava ili orla u grbu, jer je to simbol nacionalne sramote, jadne podložnosti, gnusna traga muka naših predaka. I onda, na kraju te preduge balade, potrpaju u taj grb svašta, jer simbolizira i ovo i ono, a nitko ne haje što to baš nikakve, ALI BAŠ NIKAKVE veze nema s heraldikom uopće, te niti s heraldičkim tradicijama u Hrvata napose. Bez obzira što su nam i roditelji već nedavno prošli isti takav đir stvaranja svijeta od početka.
   Inače, obratite pažnju da sam rekao "heraldičkih tradicija", jer upravo jesmo na vjetrometini prelamanje ne jedne, već šest-sedam različitih tradicija i pristupa: hrvatske, ugarske, austrijske, njemačke, venetske, istarske, dalmatinske...
   Ako je i istina da se od hrvatskih heraldičkih djela i ne da bogzna što brzo naučiti, još je veća istina da to gotovo nitko niti ne pokušava. Bančevo izdanje dviju starih zbirki naših grbova - velika lijepa šarena bogato štampana knjiga od prije cirka dvije godine - glas je vapijućeg u pustinji. Više je za lijepo vidit nego li od stvarne koristi. Hoću reći, svaka čast Maserattiju, al' nije loše vidit gdje i kakvu cestu, možda pumpu, koji servis?! Pa i druge aute.


Nenad Labus

Rijeka, 27. 9. 1994.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Rijeka: Povijest bolesti (by Nenad Labus) - serijal
« Odgovori #9 u: 02.01.2015., 14:35:28 »




I opet, za kraj, tekstualni oblik, ispravljen i dopunjen od autora pred koji dan:

Rijeka: bolest povijesti (8).

   Fidelissime lector! Ovo je oproštajni nastavak serije napisa o riječkom grbu. Ako bi se, osim mojih najbližih, našao još koji vjerni čitalac, neka znade da sam mu na toj vjernosti zahvalan. Ujedno, žao mi  je da sam se, uglavnom, morao posvetiti ocrtavanju trenutne duhovne klime u Rijeci (i Sušaku) i otkrivanju uzroka negativnog stava prema ovom grbu, nego li onome što bih više volio: pričanju priča o samom grbu i ostalima, njemu sličnim. Priča o tome kako je i zašto nastao, kako se i zašto mijenjao u pojedinim razdobljima i slično tomu. Recimo, znadete li na primjer, koliko je zastava do sada bilo u službenoj upotrebi u Rijeci? Altro che šetebandijere!
   No, kruta stvarnost nagoni nas na žrtve. Jer, Rijeka danas nema grba ni zastave. Sokolićevom grbu (i zastavi) istekao je rok trajanja, a gradske vlasti, stranke i ostali koji se pitaju, uspjeli su jedni drugima tako ogaditi sve varijante, da uopće više nemaju izbora. [to god sad izabrali, bit će rezultat teških porođajnih muka dosizanja kakvog-takvog kompromisa ili, pak, nečije manje-više neuspješne osobne inicijative. ^vor će, po svoj prilici, energično presjeći Aleksandar Grobnički. Zvan Linić Slavko.
   A, zašto tako? U početku bijaše grb. Leopoldov. Već silovan za glavu i već klinički, ne mrtav, nego proglašen talijanaškim.
   Ovdje sam, nažalost, prisiljen na dužu digresiju. Balkanski urođenici, naime, osim što smatraju da su gostoljubivi, kulturni, obrazovani, šarmantni i nadasve fizički atraktivni, smatraju i da se od istih takvih, ali pristalica drugih političkih opcija, razlikuju kao nebo od zemlje. Budući da su se i oslobodioci 1945. od svih prethodnika razlikovali kao nebo od zemlje, morali su krenuti od početka. A kako im je, opet, prirođena inteligencija govorila da, sruše li sve što je truli kapitalist i neprijatelj naroda izgradio, teško da će što ostati, a to bi moglo pogoršati situaciju s agit-propom i ispunjenjem planova proizvodnje.    S druge strane, kako na Balkanu vlada posvemašnja nestašica organa za udubljivanje, nije im nit nakraj pameti bilo da se idu udubljivati. Kopernikanskim obratom, tvornice, postrojenja, zgrade i ina infrastruktura postale su od privatnog vlasništvo radnog ljuda. Sve je to narodno, a što nije, to je nenarodno, dakle neprijateljsko, podložno eroziji. Uputstvo za provedbu je u komitetu. Stoga, pristalice "radnog čovjeka", a ljuti neprijatelji kulačkog i trulokapitalističkog elementa i nenarodne inteligencije, nisu se (kao niti pristalice "južnoslovenskog trogubog plemena" i "iransko-sarmatskog Übermenscha" prije njih) puno baktali s nepotrebnim nijansama: fučkalo im se živo jesu li ili nisu u Rijeci fašisti, talijanaši i autonomaši jedna te ista nenarodna bagra, kao što im se, uostalom, fučkalo i Bleiburgu ili na Golom. Tako je i Leopoldov grb na vrhu gradskog tornja postao simbol nenarodan, pače fašistički. Ako bi tko i potegnuo štogod trulo-liberalno da je 1659. malo preuzetno govoriti o fašizmu, grb je bio sumljiv (dakle kriv) i po ostala dva osnova:  feudalan i talijanaški. A naši preci već su dosta vlastite krvi prolili i muka proživjeli po tim osnovama. ^itaj Gorkog i Velog Jožu, ako ne vjeruješ! I kako se kalio čelik.
   Grb je cijelo prošlo stoljeće bio simbol grada. Nakon Nagodbe, kad su Mađari zaključili da su izašli nakraj s Hrvatima, a da su regionalna otimanja od centralne vlasti uzela previše maha - a kako je Rijeka svojim državno-pravnim položajem u tome kolo vodila - morali su čvrstom rukom uvesti reda. To je, normalno, u gradu samo zbilo redove otpora. Rodili su se riječki autonomaši, kao stranka, naravno. Kao jedan od važnijih simbola uzeli su Leopoldov grb. Kad su, 1922/23. Rapallskim ugovorom dobili šansu da stvore vlastitu državu i Leopoldov grb je bio jedan od njenih simbola. No, početak novog stoljeća donio je u Rijeku novu struju - iredentu, pristaše ujedinjenja Rijeke s Italijom. Oni su bili protiv orla, jer da je germanski (netalijanski, protutalijanski - praktički nenarodan) i zamijenili su ga rimljanskim orlom, po njima starim simbolom latiniteta i talijanstva. Taj je postanjem isto što i mrski prethodnik, jedino mu nedostaje jedna glava, više je smeđ i tako to. ^im su se dočepali vlasti, stavili su ga i službeno za simbol.
   Još jedna digresija. Svima kojima to nešto znači: u Rijeci je bilo Hrvata. Oduvijek. Dapače, najviše u većini. Toliko.
   Narodna vlast, kad je došla na vlast, učila je u hodu, pa je naučila da se ne dira u osinja gnijezda ako joj nije sila. Zato naši gradovi, općine i kotarevi, pa ni okruzi, nisu imali vlastitih socijalističkih obilježja, iako je bilo pokušaja u tom smjeru. Rijeka je bila bez grba i zastave do 1967. Zar nije nadasve zanimljivo da, četvrt stoljeća od početka ulaska u socijalizam (kao prve faze komunizma), grad-općina dobije grb izvedenicu Leopoldovog grba, koja čuva samu srž svoga izvornika, a sve bez napadnih socijalističkih obilježja? Naime, štit u obliku brodskog pramca, daleko je decentniji od srpova, čekića, snopova pšenice, baklji, petokraka ... o zupčanicima i traktorima da i ne govorimo. Meni ovo svjedoči o vitalnosti toga grba. [to mu sve nisu radili! Sjekli orlu glavu, mijenjali ga drugim, okretali, micali ga, micali krunu ... i ništa! On i dalje stoji na zgradama po gradu i na gradskom tornju. Gotovo kao da ga se to baš i ne tiče.
   I ne tiče ga se, doista. Jer, sve što je umjesto njega nuđeno, bilo je gore.
Ima ljudi koje pamtimo po samim remek-djelima. Michelangelo, Leonardo, Rembrandt, na primjer. Ima ih kojima se posreći, pa u jednom trenu, jednim djelom, jednom gestom, uđu u sjećanja svih nas. S Leopoldovim grbom slična je stvar. Carska dvorska heraldička kancelarija osjetila je onu magičnu snagu koja zrači iz tog grba - ostavila je prijedlog Riječana na miru, bez izmjena, jer joj je bilo jasno da se tu nema što dirati, može samo ispasti gore.
   Glupo je zato što gradski oci, stranke i ini čimbenici padaju na jeftine predrasude. Leopold je mrtav tri stoljeća. Zanella, Gigante, Grossich, D'Annunzio i toliki drugi, također. Pokoj njihovim dušama. I Bog s njima.
   S druge strane, Grad ima, ma koliko toga bio ili ne bio svjestan, stalne generatore nestabilnosti koji ishode iz činjenice da je nastao iz dva mrtva grada. I dva grada bez prošlosti. Rijeka je umrla u ranom poraću, Sušak nešto kasnije. Oba nasilnom smrću. Nečista savijest počinitelja nije dozvoljavala da se to javno spominje, još manje razglaba ili, bože me prosti, uči u školi. I kad se počinitelji udaljiše od kontrolnih točaka, lešine su isplivale... Još na sušačkoj strani i ima svjedoka i tužitelja koji su tu u gradu, no riječki su svjedoci ili odavno bez glasa ili tako daleko i tako već žigosani, da to ničim sa sebe ovdje skinut neće. No, ove dvije generacije što se rodiše u međuvremenu u gradu o tome ništa ne znaju. Vide da smrdi, ali ne znaju što je na stvari. A kao objašnjenje, kao činjenice i kao povijest, nudi im se takav galimantijas, da im od toga može biti samo još više muka.
   Moja dijagnoza je da mi to nećemo uspjeti riješiti. Jer smo prestari, a stari ljudi mrze kad se nešto stalno mijenja. Zato treba, držeći se doktorskih i konzervatorskih načela (ne štetiti!), uz najmanje bolna privremena rješenja, mumificirati ostatke i odmah početi trovati djecu istinom. To je jedini izlaz. Mi smo na istinu otporni (cjepilo nas), djeca još osjetljiva. Tko zna, za generaciju-dvije, možda se rode oni koji će zaista znati što s tim.
   [to je istina? To, na primjer, da sudbine naših djedova, njihovih djedova i djedova njihovih djedova, baš kao i naše, uostalom, nisu i ne trebaju biti okvir za mržnju. Ako nas čemu imaju učiti, onda je to da ne damo na sebe, a ne da mrzimo [vabu. Ili Talijanca. Trebaju nas učiti dostojanstvu i samosvijesti, a ne izmišljanju kako da se njihova sudbina što probitačnije primjeni danas, u dnevnim svađama. Njihove rane i boli trebalo je zaliječiti vrijeme, a nama donijeti smiraj spoznaje i mudrosti. To nije moja izmišljotina. Tako uči i crkva u Hrvata. I, doista, kažem Vam, vrhunac euharistijskog slavlja nisu rane i boli koje su Mu nanijeli, nije proklinjanje @idova i Rimljana, već smiraj u sjedinjenju i pomirenju. Amen.

Nenad LaBUS

Rijeka, 18. 10. 1994.

Don't drive faster than your guardian angel can fly!