Olupine Kvarnera

[Magnum]

Predavanje „Potonuli brodovi našega kraja” bit će održano u Interpretacijskom centru maritimne baštine DUBoak u Malinskoj u petak 16. siječnja od 18 sati.

Predavanje će održati Danijel Frka, podvodni istraživač s 50 godina iskustva u autonomnom ronjenju, fotograf, povjesničar i pisac.

https://www.novilist.hr/rijeka-regija/otoci/predavanje-danijela-frke-potonuli-brodovi-nasega-kraja-u-petak-u-duboaku/

[Rijeka]

 Stavit ću ovo ovdje u temu dok ne osmislim novu temu vezanu za bombe koje su zaostale u našem gradu.


Zvijer u utrobi grada

[Danijel Frka]

ETNEA kako danas izgleda na dnu.

[Danijel Frka]

ETNEA je bio tipičan teretni parobrod, jedan od mnogih koji su početkom dvadesetog stoljeća plovili uz istočnu obalu Jadrana. Izgrađen je daleke 1870. godine u brodogradilištu  W. Doxford & Sons u gradiću Pallion u Velikoj Britaniji pod imenom ERNEST za brodovlasnika Fenwick & Co. Trup broda je bio čelični, sa nadgrađem u sredini broda gdje se je nalazio otvoreni zapovjednički most, iza kojega se je nalazio visok i uzak dimnjak. Dva jarbola sa dizalicama služila su radi ukrcaja i iskrcaja tereta iz skladišta čija su se grotla nalazila na prednjem i stražnjem dijelu broda.

Godine 1889. ERNEST je prodan britanskom brodovlasniku D.W.Stobart, a ovaj ga iste godine prodaje trećem brodovlasniku J.T. Hutchinsu. Pod njegovom zastavom ERNEST plovi do 1894. kada ga kupuje talijanska tvrtka Societa Etnea Agrumaria iz Catanije radi prijevoza poljoprivrednih proizvoda. No pod talijanskom zastavom nije dugo plovio jer je koncem te iste godine, točnije 8. studenoga 1894. nastradao na grebenu ispred mjesta Unije na istoimenom otoku.

Zanimljivo je da je za ovaj brod vezana jedna od najvećih zabuna u pogledu njegove stvarne identifikacije. Naime, proteklih 40-tak godina smatralo se da je to olupina austro ugarskog teretnog parobroda TIHANY koji je niz godina plovio u službi kompanije Ungaro-Croata uzduž istočno jadranske obale. Greška je učinjena vrlo davno, još oko 1975. godine kada je ekipa TV serijala Tajne Jadrana po prvi puta snimala olupine u Jadranu. Tada je jedna epizoda bila posvećena upravo ovome brodu i tadašnji istraživači tvrdili su da se radi o olupini broda TIHANY. I mi smo preuzeli tu informaciju bez posebne provjere, iako se neki podaci o mjestu potonuća nisu slagali, te smo kao TIHANY prikazali tu olupinu u našoj prvoj knjizi o jadranskim olupinama “Tajne Jadrana” izašloj iz tiska 2002. godine. Međutim, pokazalo se da smo pogriješili, jer je olupina koja je prije desetak godina otkrivena na ulazu u Boku kotorsku, pokraj otočića Mamula, nepobitno identificirana kao pravi TIHANY koji je potonuo 12. veljače 1917! Na zvonu koje je tom prilikom bilo pronađeno otkriveno je ugravirano ime TIHANY tako da je svaka dvojba nestala, a mi smo se dali u potragu za identitetom zagonetne olupine kod Unija. Srećom, uz pomoć talijanskog povjesničara Giorgia Spazzapana, uspjeli smo doći do podataka o kojem se brodu zaista radi. Tako je olupina kod Unija ime TIHANY zamijenila sa pravim imenom: ETNEA. 

[Rijeka]

Veliko hvala gospodinu Danijelu Frka, autoru, na dozvoli dijeljenja ovih materijala.

Nadam se da ste uživali u temi!   


                                                                                     

[lappino]

E, da sam to prije znao, kad sam pratio turističke grupe s Raba do Zavratnice...

Još jednom, svaka čast na materijalima. Trebalo je truda to sve staviti na forum... 

[Rijeka]

Stanje olupine i ronjenje

 Olupina dvotrupne peniše LF126 leži u uvali Zavratnica, jednoj od najljepših uvala na Jadranu. Olupina se nalazi oko 800 metara od ulaza u uvalu i leži na plitkom dnu neposredno uz njenu sjevernu obalu. S pješačkog puta što prolazi uzduž cijele njene sjeverne obale, za mirna vremena olupina se može dobro vidjeti. Za jake oseke njen najviši dio čak strši iznad površine mora. Stanovnici Jablanca, malog mjesta sjeverno od Zavratnice, pričaju da su još poslije rata na dnu bile čak dvije olupine peniša, ali je jedna podignuta i popravljena te je plovila kao jedan od prvih trajekata pomorske kompanije Jadrolinija, dok je ova druga zauvijek ostala na dnu. More u Zavratnici je gotovo uvijek vrlo bistro, osim za vrućih ljetnih mjeseci kada se vidljivost ponešto smanji.
Olupina leži usporedno s obalom, s prednjim dijelom okrenutim prema dnu uvale. Zaroniti možemo s obale i u kristalno bistrom moru možemo vidjeti cijelu olupinu. Zapravo, budući da najdublji dio olupine leži na deset metara dubine, možemo veći njen dio pregledati i s površine. Isprva nam je bilo teško dočarati da se radi o vrsti broda, jer sa svoja dva pontona koji sliče na jednostavne velike kutije, povezane međusobno rešetkastom konstrukcijom platforme, više sliči na neku mirnodopsku teglenicu nego na ratno plovilo. Lijevi ponton je plići i počiva na kamenitoj padini na samo tri metra dubine, dok se desni ponton oslanja na pješčano dno. Svaki ponton je zapravo zasebno plovilo sastavljeno od nekoliko kutijastih segmenata te s četvrtastim pramcem i zašiljenom krmom. U prednjem pramčanom dijelu pontona je spremište za konopce, čeličnu užad i drugu brodsku opremu. Slijede međusobno pričvršćeni segmenti čija je unutrašnjost uređena kao skladište možemo još i danas vidjeti drvene sanduke sa streljivom za PA topove, kao i veće sanduke s granatama kalibra 88 mm. Zadnja dva segmenta prije krmenog dijela su zapravo bile kabine posade. Doduše, bili su to prilično neudobni prostori za život jer osim gornjeg poklopca koji je služio kao ulaz, nisu imali nikakvih prozora, dok su od namještaja imali samo dva kreveta "na kat" i mali ormarić za osobne stvari. Danas su te kabine napola ispunjene muljem.
Krmeni dio pontona bio je zapravo strojarnica gdje su bili pogonski motori i spremnici za gorivo. Odušnici na krmenoj palubi služili su za ventilaciju, a u strojarnice se ulazilo kroz malo zaštićeno stepenište. Jedan od motora je još na svojem mjestu, dok je drugi još davno izvađen. Na sredini krmenog dijela bilo je nekada smješteno nadgrađe s prostorijama posade i kormilarnicom. Ono je u požaru potpuno izgorjelo i od njega je ostao samo čelični kostur po kojemu možemo još uvijek ocijeniti samo je njegovu veličinu i oblik. Prebačena preko lijevog pontona je olupina velikog protuavionskog reflektora na kotačima, koji je bio dio brodskog tereta.
Dvotrupne desantne peniše bile su velike nosivosti tako da su mogle istovremeno prevesti nekoliko težih tenkova odnosno više teških kamiona i topova velikog kalibra. Reflektor izgleda kao veliki valjkasti kotao postavljen na postolje montirano na dvoosovinsku prikolicu koju je mogao povući svaki jači kamion. Isto takav reflektor, ali bolje očuvan, leži na dnu između lijevog i desnog pontona. Na prikolici se dobro vide blatobrani, ali kotača više nema. Rešetkasta konstrukcija platforme koja povezuje oba pontona još je u dobrom stanju, iako je drvena paluba odavno nestala bez traga. Roneći ispod platforme prema pramcu nailazimo na razne ostatke materijala koji je zacijelo nekada bio teret njemačkih brodova - razne bačve za gorivo, ostaci metalnih predmeta, gumene cijevi i drugi materijal. Ako od olupine zaronimo prema sredini uvale, na dnu ćemo na mnogo mjesta naći ostatke ratnog materijala - topovske čahure, streljivo raznih kalibara, pa čak i neeksplodirane rakete britanskih lovaca koje su promašile cilj (neke od njih našli smo i zarivene između kamenja na obroncima brda). Nikako ne dirajte bilo kakvo streljivo zaostalo iz rata, budući da njihov eksploziv i nakon pedesetak godina može biti vrlo opasan. Budući da je Zavratnica uska uvala, kada ronimo iz sredine uvale prema izlazu, kada je more bistro vide se obje njene obale, što je poseban doživljaj. Prije puno godina pronašli smo usred uvale na dubini od dvadesetak metara ostatak lijevog krila britanskog lovca Hurricane, na kojem je još bila djelomice očuvana boja, a dobro se vidio i dio okrugle britanske plavo-crvene oznake na gornjem dijelu krila. Istražujući obronke brda s obje strane Zavratnice, uspjeli smo pronaći mjesta gdje su srušeni britanski avioni. Oni su uvijek napadali leteći najprije uzduž Velebita, a kada bi spazili uvalu, naglo bi ponirali u lijevom zaokretu spuštajući se kroz kanjon sve do mora.
 Imali su svega nekoliko sekundi za ciljanje i ispaljivanje raketa, da bi se potom vijugajući između strmih litica nekako izvukli iz uvale i udaljili se prema otvorenom moru. Jedan pogođeni Hurricane udario je u južni obronak brda, otprilike nasuprot mjesta gdje se nalazi olupina peniše i tu se još uvijek mogu pronaći njegovi sitni ostaci. Drugi je Hurricane u plamenu proletio kroz cijelu uvalu, udario u brdo na samom izlazu iz uvale i eksplodirao. Krilo i jedan dio aviona pali su u uvalu, komadi aviona rasuli su se po brdu, a nešto ostataka palo je u more s druge strane brda. Zbog male dubine, nakon što smo razgledali olupinu peniše možemo produžiti prema izlazu iz uvale, gdje dubina ne prelazi 25 metara, a vidljivost je svugdje odlična. No s obje strane izlaza vrlo su slikoviti podvodni grebeni koje vrijedi barem pogledati. Dno ovdje strmo pada na veću dubinu, ali kako postoje podaci da su i ispred ulaza u 2. svjetskom ratu saveznički avioni potopili neke manje brodice, detaljnije istraživanje treba ostaviti za neku drugu priliku.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.230. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Foto 1: Zbog svojeg četvrtastog oblika, trupovi peniše imali su prilično slaba plovidbena svojstva.
Foto 2: Priikom zarona u kristalno bistrom moru, vidi se cijela olupina.

[Rijeka]

    LF 126
desantna brodica


Vrsta: dvotrupna desantna peniša (Siebelfähre)
Tip: Pionerlandungsfähre 41 (PiLF 41)
Pripadnost: 1/Ldgs.Pi.Btl 771 (771. inženjerski bataljun)
Naoružanje: 2 topa od 75 mm, 1 x 4-cijevni PA topa 20 mm
Posada: 8 (1 dočasnik + 7 vojnika)
Potonuo: 25.8.1944.
Uzrok: napad britanskih lovaca -bombardera tipa Hurricane
Mjesto: uvala Zavratnica
Povijesna važnost: postoji

  Siebelfähre je njemački naziv za montažne dvotrupne desantne brodove koje je koristila njemačka vojska (Wehrmacht) kao i ratna mornarica (Kriegsmarine) koji su na početku Drugog svjetskog rata trebali biti uključeni u desantnu operaciju kodne oznake Seelöwe (Morski lav) - iskrcavanja i zauzimanja Velike Britanije.
Sam naziv nastao je prema Wilhelmu Siebelu, zrakoplovnom inženjeru i pukovniku njemačkog ratnog zrakoplovstva. Budući da su se tražila hitna rješenja za prijevoz morem velikog broja ljudi i materijala, Siebel je došao na ideju o povezivanju pontona i pionirskih mostova s pomoću ravnih platformi u jedinstveno plovilo, kojemu bi kao pogon služili zrakoplovni motori. Plovilo pod oznakom s.F.40 ispočetka bilo je pokretano s dva odnosno tri BMW zrakoplovna motora sa zračnim propelerom. Međutim, na kasnijim modelima (s.F.41 i s.F.42) zrakoplovni motori zamijenjeni su uobičajenim benzinskim motorima. Od prvobitno isplaniranih 400 jedinica završeno je jedva njih 200 koji su se djelomično razlikovali po svojoj namjeni, naoružanju i opremi. Osim transportnog plovila, postojali su tipovi koji su služili za potporu pri iskrcavanju, topničku potporu (naoružani topovima od 88 mm) i protuzrakoplovnu obranu. Nakon što su Nijemci odustali od operacije Morski lav, dvotrupne peniše bile su raspoređene na mnoga bojišta, između ostalog na Crno i Sredozemno more. Zahvaljujući svojoj modularnoj konstrukciji, mogle su se željeznicom brzo transportirati na udaljena ratna područja. Peniše su se osobito iskazale u operacijama na Sredozemlju, gdje su osim transportne uloge te polaganja mina imale i ulogu desantnih brodova.
Nakon rata, preživjeli su primjerci upotrijebljeni u mnogim zemljama kao transportna i prijevozna sredstva. Na rijeci Rajni, na području Bonna i Niersteina, a osobito na Jadranu, dvotrupne peniše korištene su kao trajekti sve do polovice 1960-ih godina. Uzak i dubok zaljev Zavratnica kod Jablanca (kod nas pogrešno nazivan i fjordom) služio je Nijemcima tijekom 2. svjetskog rata kao dobro zaklonište za njemačke desantne brodove koji su održavali dužobalni promet. On je osobito bio intenzivan tijekom 1944. god., kada su su partizani praktično paralizirali sav kopneni transport. Stoga je Nijemcima preostalo da sve glavne transporte  materijala i vojske obavljaju morskim putem, za što su koristili sva raspoloživa plovna sredstva, a osobito sve vrste desantnih brodova. Kako je već početkom 1944. savezničko zrakoplovstvo ostvarilo posvemašnju premoć u zraku, počeli su sve učestaliji napadi i na njemačke brodove. Zato su Nijemci izbjegavali bilo kakvu plovidbu danju i kada su mogli biti napadnuti iz zraka i putovanja su vršili samo u noćnim satima. Uzduž naše obale uredili su niz skloništa u dubokim i skrovitim uvalama u kojima bi brodovi predanili čekajući večer, kada bi nastavljali plovidbu. Brodovi bi pred jutro morali uploviti u neku od zaštićenih uvala odmah se maskirati uz samu obalu kako bi ih se iz aviona što teže primijetilo. Sve uvale bile su branjene protuavionskim topovima, a u obrani od napada iz zraka sudjelovali su i njemački brodovi svojim naoružanjem. Tako je i Zavratnica bila dobro utvrđena uvala u kojoj se istovremeno znalo naći i po 4-5 njemačkih brodova koji su čekali noć da nastave svoja putovanja. No saveznički lovci-bombarderi pronalazili su ih danju i napadali čim su imali priliku. Zavratnica je bila osobito riskantna za napad jer je vrlo uska sa strmim obroncima brda, pa su se avioni morali doslovce zavlačiti u samu uvalu leteći na samo tridesetak metara iznad mora. Njemačka obrana uspjela je u dva navrata srušiti britanske avione. Tako je 7. srpnja 1944. srušen britanski lovac Hurricane Mk.IV.R.P. serijskog broja KX804 iz No.Squadrona RAF-a, kojom prilikom je nestao pilot narednik Mc.Cafferty, a 27. kolovoza srušen je Hurricane Mk.IV.R.P. serijskog broja KZ243, a pilot Squadron Leader J.H. Brown je poginuo. No i njemački su gubici bili veliki, a samo u Zavratnici potopljeno je tijekom rata desetak raznih manjih brodova i čamaca. Takva je sudbina zatekla i dvotrupnu penišu LF126 koja se s drugom penišom LF122 sklonila u Zavratnicu 25. kolovoza 1944. U napadu britanskih Hurricanea obje peniše zasute su plotunima raketa iz 5 zrakoplova, koji su ih napali u dva navrata. LF126 dobio je pogotke u oba trupa i zapalio se. lako su je drugi brodovi pokušali odtegliti, peniša je od zadobivenih oštećenja potonula u uvali neposredno uz obalu, gdje leži i danas.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.230. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Foto 1: Dvotrupna desantna peniša (splav) nakrcana vpzilima i vojnicima isplovljava iz Malinske nakon jedne policijske akcije protiv partizana na otoku Krku u proljeće 1944. (D.Frka)
Foto 2: Na dnu između dva pontona je jedan od dva protuavionska reflektora koji su bii ukrcani na penišu

[Rijeka]

nastavak..

  Motorna goleta Puglia je u petak, 1. studenoga 1963. nešto prije 13.30 isplovila iz Senjske luke po lagano uzburkanome moru. Njen smjer putovanja vodio je prema Senjskim vratima između otoka Prvića i Krka, te dalje prema sjeveru kanalom između Krka i Cresa, kroz Kvarner i Vela vrata te dalje uz istarsku obalu prema Veneciji. Prošavši kroz Senjska vrata, brod se našao na otvorenom moru gdje ga dočekali valovi jakog juga koje je u međuvremenu u kanalu između otoka Golog i Raba stalno jačalo. Plovidba natovarenog broda niz vjetar i velike valove koji su dolazili iz smjera jugoistoka, odvijala se teško i s jakim ljuljanjem s boka na bok, tako da je ubrzo došlo do pomicanja i gubitka dijela tereta s palube, što je uzrokovalo poremećaj stabiliteta. Tako nagnut brod nije mogao odoljeti valovima koji su se počeli prelijevati preko palube, a kada je more prodrlo u teretno skladište, brod je bio izgubljen te je u samo nekoliko sekundi nestao s površine. Nažalost. istu sudbinu podijelili su i njegov zapovjednik i članovi posade.


Stanje olupine i ronjenje


U vrijeme kada smo prvi put zaronili na olupinu još nismo znali o kojem se brodu radi. Tek nekoliko mjeseci kasnije, uz veliku pomoć gospodina Josipa Žgaljića s Krka, uspjeli smo otkriti identitet broda. Olupina leži na ravnoj kobilici na dubini od 51 metra. Sama lokacija se nalazi oko 300 m istočno od otočića Galuna, i do nje se može doći isključivo morskim putem. lako drvene konstrukcije, olupina se nije posve raspala te je još uvijek dobro vidljiva za malo bolji sonar, tako da uz točnu GPS poziciju nismo imali većih poteškoća locirati je. Poslije bacanja malo težeg utega s tanjim, ali čvrstim konopcem, mogli smo čak usidriti Gregin gumenjak iznad olupine. Sam zaron je tipični "zaron u plavo", te nam je jedini podvodni orijentir bio bijeli konopac s utegom. Srećom, more je toga dana bilo mirno kao ulje i gotovo bez struje, tako da se Grega i ja nismo morali brinuti hoće li nas na površini čekati naš gumenjak kada izronimo. Spuštajući se prema dnu, već na 35 m dubine počeli smo nazirati olupinu kao tamnu masu na inače svjetlom pješčanom dnu. Dobra vidljivost od kojih dvadesetak metara omogućila nam je da s četrdeset metara lijepo vidimo cijeli brod. Kao i uvijek, zastajem na 5-6 metara iznad olupine da snimim nekoliko punih kadrova bez uključenih bljeskalica, tako da mogu imati čistu sliku olupine bez suspendiranih čestica čiji odbljesak može pokvariti fotku. Usprkos punih 56 godina boravka na morskome dnu, olupina je začudo još uvijek u integralnom stanju te je zadržala svoj oblik. Očigledno je daleke 1896. godine cijela bila izgrađena od kvalitetne odležane hrastovine, kakvu danas više ne možete dobiti za gradnju drvenog broda, koja je dobro odolijevala agresivnom djelovanju mora i crva Terredo navalis. Na krmenom dijelu raspoznaju se tri velika metalna spremnika, od kojih su dva bila za gorivo, a jedan za pitku vodu. Na samoj krmi još se raspoznaje list kormila koje je željeznim okovima pričvršćeno za krmenu statvu. Ostaci drvenih rebara i oplate trupa jasno su vidljivi i u prilično su dobrom stanju, ali je paluba gotovo posve istrunula, a njeni dijelovi pali su u unutrašnjost, prekrivajući pogonski motor koji se nalazi pri krmi. Uz bokove broda još su privezane automobilske i kamionske gume, koje su služile kao bokobrani. Ispred motora uočava se serija od tri velike čelične boce za komprimirani zrak spojene međusobno čeličnim cijevima, koji je služio za pokretanje motora - naglim puštanjem zraka u cilindre i istovremenim ubrizgavanjem goriva dobivao se potreban zakretni moment za pokretanje masivnog zamašnjaka, koji je stvorio dovoljnu kompresiju za paljenje motora. U sredini broda vide se okrugli okovi dva jarbola, čiji su drveni dijelovi gotovo posve istrunuli. No metalna cijev dizalice za teret koja je služila i kao nosač jedra još je cijela i leži poprečno u odnosu na uzdužnu os olupine. Središnji dio olupine prepun je ostataka tereta. To su drvene oblice i cjepanice koje su se dugi niz godina nalazile složene i zatvorene u brodskom skladištu, a kada je drvena paluba posve istrunula, našle su se izložene našim pogledima. Kora se na drvenim oblicama odvojila, ali se još uvijek jako dobro raspoznaje. U samom pramcu bile su prostorije posade, i tu medu ostacima poluistrunula drveta izviruju tanjuri i drugo posuđe, kao i nekoliko boca za plin koje su vjerojatno služile za brodski štednjak, a možda i za grijanje u zimskim mjesecima. Jedrenjaci tipa goleta imali su lijepe linije i vitak pramac, ali on se danas jedva raspoznaje. Uglavnom je istrunuo i drveni dijelovi pali su na dno pod težinom lančanika i sidara, kao i sidrenog vitla. Sve to sada leži ispred olupine, ukrašeno žutim spužvama i mekanim koraljima. Cijela je olupina debelo obrasla raznobojnim koraljnim naslagama, koje djeluju i poput ljepila koje drži skoro istrunule drvene dijelove brodske konstrukcije. Planiranih 15 minuta na dnu prebrzo je prošlo za detaljnije razgledavanje svih detalja ove zanimljive olupine, ali dovoljno da nas duboko dirne davna tragedija talijanskih pomoraca koji su s brodom izgubili i svoje živote.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.222. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Foto 1: .. Na krmenom dijelu vide se četiri četvrtasta metalna spremnika za gorivo i vodu. U oči upada i automobilska guma koja je služila kao bokobran.
Foto 2: Drvena paluba je istrunula jer je sigurno bila od manje kvalitetnog drva, slabije otpornog na uvjete pod morem. Dobro se vide rebra, dvije čelične upore za palubu koje su ujedno služile i kao privezne točke za sajle sa zategama za jarbol, te ostaci tereta - drvene oblice još uvijek uredno složene u brodskim skladištima. Među njima se vide okrugli željezni okovi jarbola, te čelični krak dizalice (derić) za manipulaciju teretom.

[Rijeka]

PUGLIA

Vrsta: goleta, motorni jedrenjak
Ime: Puglia, ex Secondo Di Vito, ex Francesco B, n. 665
Izgrađen: 1896. Cantiere Stanislao fu Gennaro, Paolillo, Torre del Greco, Italija
Dimenzije: d=27,22 m, š=6,91 m, v= 3,4 m, 119 t.
Pogon: jedra i dizel motor snage 110 S, brzina 6 čv.
Potonuo: 1.studenog 1963. g.
Uzrok: potonuo uslijed pomicanja tereta pri olujnom jugu
Mjesto: kod otočića Galun, blizu Stare Baške na Krku
Povijesna važnost: postoji

  U malome mjestu Stara Baška na južnoj obali otoka Krka, dan 1. studenoga tradicionalno se obilježava kao blagdan Svi sveti, kada stanovnici u procesiji odlaze do mjesnog groblja gdje obilaze i kite grobove svojih najmilijih. Tako je bilo i ranog poslijepodneva toga petka 1. studenoga 1963. godine, kada se procesija mještana polako primicala mjesnome groblju, odakle se pruža pogled na otvoreno more. Na moru se u poslijepodnevnim satima raspuhalo jako jugo čiji su veliki i dugački valovi okrunjeni bijelim krestama, ostavljali na moru dugačke tragove pjene. Iznenada su neki od sudionika procesije počeli uzbuđeno rukama pokazivati prema mjestu, gdje se na moru vidio neki nepoznati jedrenjak, koji se teško borio s valovima. Bilo je očigledno da posada jedrenjaka ima velikih problema s održavanjem smjera niz vjetar, jer je teško natovareni brod posrtao i jako se ljuljao s boka na bok pod naletom valova koji su mu dolazili iz "pola krme", odnosno iz krmenog kvadranta, podižući krmu i zabijajući mu pramac u valove. Mještani Stare Baške, od kojih su neki dalekozorom pratili borbu broda s pobješnjelim jugom, dobro su poznavali ćud i hirovitost mora. Svima je još u svježem sjećanju bila tragedija jedne barke koja se dogodila na istome mjestu prije godinu dana, kada je u valovima stradalo četvero djece i jedan mladić. Brod je plovio u smjeru sjevera prema otočiću Galunu, ali se s kopna moglo zamijetiti da je uslijed jakog ljuljanja počeo gubiti dio tereta s palube, što mu je poremetilo stabilitet. Nakon što ga je nekoliko velikih valova toliko nagnulo da je more prelilo cijelu palubu, brod je pramcem duboko zaronio i nakon nekoliko sekundi nestao s površine. Bilo je točno 15.10 h, i procesija je odmah prekinuta. Svi odrasli stanovnici potrčali su u lučicu kako bi na bilo koji način pritekli u pomoć brodolomcima Za to vrijeme su drugi mještani, prateći dramu s visova iznad mjesta, primijetili da se na mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka potonuo brod, na površini vidi velika količina drva, koje je očigledno bilo natovareno na palubu broda. U moru su se vidjela trojica brodolomaca. Dvojica su polako plivala prema nedalekom otočiću Galunu, dok je treći bio okružen velikom gomilom plivajućih drvenih trupaca. Očevicima je bilo jasno da se taj brodolomac nalazi u velikoj opasnosti, jer su valovi juga pomicali velike komade drva kao da su igračke, prijeteći da zdrobe ili udare nesretnog brodolomca. Dvojica brodolomaca već su bili na domak Galuna, ali ih je jaka morska struja uslijed velikih valova vukla dalje od njega, ne dopuštajući da se približe i dohvate stjenovitu obalu otočića. U međuvremenu je iz lučice Stare Baške isplovio brod Iverak koji se u lučicu bio sklonio od nevremena. No zbog jakog vjetra i velikih valova, Iverak se ubrzo morao vratiti u lučicu. Jednako je tako ostao bezuspješan i pokušaj male skupine mještana da se barkom na vesla upute u pomoć brodolomcima. Istovremeno je iz Stare Baške mjesni električar motociklom odjurio u Punat, gdje je o brodolomu izvjestio upravitelja ispostave Lučke kapetanije kap. Grgu Pajdaša koji je telefonom obavijestio Lučku kapetaniju Rijeka. lz puntarske luke isplovio je motorni brod Glavotok, ali se niti on nije mogao probiti prema Staroj Baški te se nakon bezuspješne borbe s valovima vratio u Punat. Bespomoćni stanovnici Stare Baške s uzvisina oko mjesta još su neko vrijeme pratili pogledima dvojicu brodolomaca, sve dok ih zbog valova i nailaska noći nisu izgubili iz vida. lz Rijeke je međutim, stizala pomoć. Putnički brod Dalmacija na plovidbi iz Rijeke za Zadar, po primitku obavijesti lučke kapetanije radio-telefonom, odmah je skrenuo prema Galunu gdje je prispio oko 18 sati. No tada je već pao potpuni mrak, te je dvosatno pretraživanje morske površine reflektorima ostalo bez rezultata. Oko 22.15 h, blizu Galuna doplovio je i riječki tegljač Sirius, no kako je nevrijeme bilo u stalnom porastu, nastavak potrage za brodolomcima bio je nemoguć, te se tegljač sklonio u uvalu Lopar na otoku Rabu. Sirius je narednog jutra nastavio s potragom, ali bez rezultata. Narednog dana su vjetar i veliki valovi počeli na obalu otoka Krka izbacivati prve ostatke potonulog broda i njegovog tereta. U malu uvalu Redagara blizu Krka, široku svega 50 metara te koja je oko 6 nautičkih milja udaljena od mjesta potonuća, valovi su nagurali oko 150 kubičnih metara cjepanica, jedno veslo, neke drvene dijelove broda, kutije cigareta te razne sanduke i kante koji su očigledno bilo dijelom brodske opreme.

Medu plutajućim predmetima bilo je i tijelo jednog utopljenika. Sat na njegovoj ruci zaustavio se u 15.27. Utopljenik je naden bez odjeće i s majicom prevučenom preko glave. Jedan stanovnik Senja koji je poznavao posadu broda potvrdio je da je to zapovjednik Giacomo De Felice, ujedno i vlasnik potonulog broda. Tijekom cijele subote i nedjelje brodica ribarske straže NM-22 pretraživala je prostor jugozapadne obale Krka, a dva su se mornara uspjela iskrcati i na otočić Galun. No ni tamo nisu našli nikakvog traga ostalih brodolomaca. Uskoro su se saznale i pojedinosti o potonulom brodu i njegovoj posadi. Motorni jedrenjak zvao se Puglia, a bio je tipa goleta s dva jarbola i dizelskim motorom. Bio je to prilično star brod. lzgrađen u cijelosti od drva, porinut je u more 26. srpnja 1896. g. u talijanskom brodogradilištu Cantiere Stanislao fu Gennaro Paolillo u gradiću Torre del Greco te je dobio ime San Francesco B. Pet godina kasnije tj. 1904. g. mijenja vlasnika koji ga preimenuje u Secondo di Vito. Dužine 27,22, širine 6,91 m i visine 3,4 m, imao je 119 tona te je ispočetka bio samo s pogonom na jedra. Nije poznata njegova uloga u Prvom svjetskom ratu, ali postoji zapis da mu je 1926. g. ugrađen poludizelski motor proizveden u Trstu 1924. g., snage 50 KS. Brod je preživio i Drugi svjetski rat te je temeljito rekonstruiran i preureden 1946. g, u brodogradilištu Vito Pignatelli. Polovinom 1949. g. ugrađen mu je novi 4-taktni dizelski motor Ansaldo s 4 cilindra, snage 110 KS, koji je omogućavao plovidbu brzinom od oko 6 čvorova. Od 16. siječnja 1954. g. njegovim vlasnikom i ujedno zapovjednikom postaje Giacomo De Felice iz Molfette, koji je 1960. g. sklopio ugovor o prijevozu ogrjevnog i drugog drva iz luke Senj za tvrtku Tudesco iz Venecije. Na toj je relaciji motorni jedrenjak Puglia plovio pune tri godine, a njegova nosivost od 23 vagona omogućavala mu je da ukrca teret od oko 470 kubičnih metara drva.
Teret je bio propisno ukrcan u brodskom skladištu i na palubi, te nije predstavljao nikakvo preopterećenje jer je isti brod ranije krcao čak i do 500 kubičnih metara tereta. Posada je na sudbonosnom putovanju brojila 4 člana, te iako su na ranijim putovanjima bila ukrcana još dva mornara, njihov broj bio je dovoljan za sigurno upravljanje brodom. Osim toga, posada i zapovjednik dobro su poznavali našu obalu i lokalne prilike na moru. Brod je imao dobre maritimne osobine, jer je i prethodne zime održavao vezu s Venecijom gotovo bez ikakvog prekida usprkos čestih bura.

NASTAVLJA SE ..

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.222. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Foto: Budući da do danas nismo uspjeli pronaći povijesne fotografije motorne golete Puglia, njezin vjerojatni izgled može dočarati fotografija golete kakve su između dva rata i u poslijeratnom razdoblju plovile Jadranom. Bio je to motroni jedrenjak lijepih i skladnih linija, puno vitkiji od spornih i trbušastig bacera i trabakula. (Autr)

[Rijeka]

Stanje olupine i ronjenje

Ronjenje je najbolje započeti iz uvale koja se na južnom dijelu poluotoka Krnjacol. Već nakon kraćeg plivanja, nekih dvadesetak metara nakon rta, spuštanjem na strmo pješčano dno na dubini od 29 metara nailazimo na prve ostatke broda. To su dijelovi drvenog brodskog trupa, vjerojatno pramca, koji su prekriveni metalnim pločama (oklopna zaštita?). Nešto dublje vidi se mnoštvo jako obraslih metalnih dijelova, između kojih se dobro razaznaju okovi jarbola. Još dublje nailazimo na topove, koji su uglavnom ostali u položaju prilikom potonuća broda. Vidi se oko 14 komada i svi su izrađeni od željeza (brončani topovi su bitno manje obrasli i lako se raspoznaju). Vidi se da su topovi bili uredno složeni u brodskom skladištu, ali se kod raspadanja brodskog trupa malo poremetio njihov raspored. Svi su debelo obrasli slojem školjkaša i algi, a oko njih se često vidi jato fratara koje se drži u blizini. Dalje prema dubini još ima komada drveta i brodske opreme, no svi su predmeti toliko obrasli da im je pravi oblik skoro nemoguće razaznati. Nakon razgledanja ostataka broda ronjenjem se može lako vratiti do uvale odakle smo krenuli. Vidljivost je uvijek vrlo dobra, a često i odlična, uz to dubina ronjenja dozvoljava i upotrebu nitroxa, pa je tako ronjenje na ovoj lokaciji pravi doživljaj.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.176. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Slika 1: Početkom 19.st. morima su još vladali jedrenjaci koji su prevozili robu i putnike. U vrijeme Napoleonskih ratova Jadranom su plovili teretni jedrenjaci koji su često služili i u ratne svrhe prevozeći raznovrstan vojni materijal.
Slika 2: Teret željeznih topova uredno složenih u skladištu sada je slijepljen u jednu masu.
Slika 3: Topovi su na dubini od oko 32 m

[Rijeka]

JEDRENJAK S TERETOM TOPOVA

Vrsta: teretni jedrenjak, drvene gradnje
Ime: nepoznato
Izgrađen: 9. stojeće (?)
Dimenzije: d= oko 30x6 m
Mjesto: NE strane poluotoka Krnjacol, otok Plavnik
Povijesna važnost: postoji

Kao što je to slučaj i s drugim drvenim brodovima čije su podrtine poznate, i o ovom se brodu-jedrenjaku zna nažalost vrlo malo. Lokalitet je pronađen još početkom osamdesetih godina kada je jedan ronilac iz Krka prijavio nalaz hrpe željeznih topova na dnu nedaleko od obale otoka Plavnika. Ekipa arheologa koja je izašla na teren utvrdila je da se radi o ostacima jedrenjaka koji je prevozio topove. Drveni trup broda se potpuno raspao, a na pješčanoj padini ostala je hrpa željeznih topova — tereta koji je prevozio nesretni brod i pojedini dijelovi brodske opreme. Prema izgledu topova zaključeno je da se vjerojatno radi o brodu s početka 19. stoljeća, iz vremena Napoleonskih ratova. Brod je na grebenima Plavnika nastradao vjerojatno za jakog nevremena (bura?) koje ga je bacilo na strme stijene poluotoka Krnjacol. Teret topova koji je prevozio nikada nije stigao na odredište, za koje samo možemo pretpostavljati da je bila neka od obalnih tvrđava koje su Francuzi gradili radi obrane osvojenih područja. Nije isključeno da je brod nastradao i kasnije, po završetku rata, kada su topovi kao staro željezo prevoženi iz utvrđenja u ljevaonice. S obzirom na stanje nalaza (vađenje i konzerviranje čeličnih topova je skupo i komplicirano) odlučeno je da se on do daljnjega ne istražuje, nego da se na njemu dopusti turističko ronjenje.

Slika 1: Jedrenjak s topovima gotovo sigurno je nastradalo u nevremenu koje ga je bacilo na stijene otoka Plavnika.
Slika 2: Od pračanog dijela broda, ostala je čudna željezna konstrukcija.

[FiumeRi]

"Peltastis je najpopularnija i najčešće ronjena olupina u Hrvatskoj"
Valjda nema osobe u Hrvatskoj koja se ozbiljnije bavi ronjenjem da nije bila na tom brodu. 

[Rijeka]

Stanje olupine i ronjenje

Pramac Peltastisa okrenut je prema obali otoka Krka. Brod leži skoro okomito na smjer obale. Vrh pramca je na dubini od 15 metara, dok je najdublji dio broda - vijak na dubini od 33 metra. Zbog male dubine, olupina Peltastisa idealna je za sve kategorije ronilaca. lako su lovci suvenira odnijeli s broda sve vrjednije predmete, brod je izuzetan radi svoje odlične očuvanosti. Za razliku od starih brodova čije su se palube urušile, a stranice trupa polako istrunule, ovo je olupina koja će svakom roniocu pružiti onaj impresivan dojam da roni na "pravom" brodu. Svi glavni dijelovi broda su neoštećeni i na svom mjestu - jarboli, dizalice, dimnjak, ventilatori itd. Već kada zaronimo niz glavni jarbol, ugledat ćemo ispod sebe cijeli pramčani i središnji dio broda. Oko jarbola stalno se zadržava veliko jato fratara koji se, navikli na ronioce, samo malo udalje od dohvata ruke. Pramčana vitla još drže lance, ali "oka" s obje strane pramca su prazna - prije desetak godina prerezani su lanci koji su, skupa sa sidrima, izvučeni i odneseni u obližnje Šilo. Dva velika grotla vode u prostrane teretne prostore u kojima je do nedavno bilo ostataka drvenih dasaka koje je brod prevozio. Nadgrađe je na krmi, a na njemu dominira zapovjednički most. U njega se može ući kroz dosta prostrana vrata s obje strane mosta. Unutarnje pregrade između navigacijske kabine i mosta nestale su pa je prostorija svjetla i prostrana. Iza mosta je dimnjak i otvori za ventilaciju strojarnice, od kojih su neki otvoreni. Kroz njih se u dubini vidi glavni stroj. Ispod zapovjedničkog mosta nekoliko vrata vodi u unutrašnjost broda. Neposredno ispod mosta su prostorije zapovjednika i časnika a iza njih, prema krmi, je kuhinja i blagovaonica. Nestvarno djeluju šalice za kavu i ostaci tanjura koji vire iz mulja. Treba dobro paziti kod zavlačenja u uske brodske prostore. Sve su prostorije djelomice ispunjene finim muljem koji se diže kod najmanje kretnje perajom, i koji može smanjiti vidljivost na svega nekoliko centimetara. lz istog razloga osobito je opasno ulaziti u strojarnicu. U njoj je ne tako davno i nastradao jedan neoprezni ronilac koji se bez posebne pripreme uputio u taj mračan prostor iz kojega više nije našao izlaz. Zato je najbolje držati se otvorenih dijelova broda. Spustivši se niz krmu dolazimo do vijka i kormila koji su napola ukopani u pijesak. S lijeve strane krme nailazimo na dugačko udubljenje s prostranom rupom kroz koju se vide cijevi, savijeni limovi i ostaci nekog mehanizma. To je mjesto na kojem su oštre hridi probile brodski trup. S desne strane broda preko ograde visi jedna od brodskih dizalica, koja više neće dizati nikakav teret... Brodski jarboli obrasli su debelim naslagama školjki i algi. Na vrhu jarbola ispraćaju nas fratri koji katkada doplivaju skoro do površine. Vidljivost na brodu nije najbolja zbog strujanja u Velebitskom kanalu koja ovdje uzrokuju dosta uzdignutog sedimenta. Vidljivost uglavnom ne prelazi desetak metara. No povremeno se dogodi da je vidljivost veća i od 20-30 metara, i tada brod možemo doživjeti vrlo impresivno. Stoga ronjenje na Peltastisu često zna biti iznenađenje i poseban izazov.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.176. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Slika 1: Pogled na dimnjak i kormilarnicu s jarbolom konstrukcije u obliku velikog slova "H"
Slika 2: Podnožje glvnog jarbola sa dizalicama, koloturama i vitlima

[Rijeka]

PELTASTIS

Vrsta: motorni brod
Ime: Peltastis (ex Alsterpark)
Izgrađen: Porinut 30.12.1952., dovršen u ožujku 1953. Kremer Sohm, Elmshorn, Njemačka
Dimenzije: d=60,2 m, š= 8,3 m, v=?, 874 tone, 1140 DWT
Pogon: dizel stroj, 1 vijak
Potonuo: 8.1.1968.
Mjesto: oko 1,5 NW od mjesta Šilo na otoku Krku
Povijesna važnost: mala

U brodogradilištu Kremer Sohn na sjeveru Njemačke sagrađen je 1953. godine omanji teretni brod od 874 tone. Dobio je ime Alsterpark po nazivu njegove matične kompanije P/R Alsterpark iz Hamburga. Bio je to motorni brod nešto duži od 60 metara, namijenjen obalnoj plovidbi. Poslije 14 godina, točnije 1967. godine, brod mijenja vlasnika. Novi vlasnik postaje grčka kompanija CHR M. Sarlis & Co. iz Pireja i preimenuje ga u Peltastis. No u rukama novog vlasnika brod nije dugo plovio. U noći od 7. na 8. siječnja 1968. godine vladalo je na Kvarneru orkansko nevrijeme. Radi jake bure i najave nevremena, grčki brod Peltastis pod zapovjedništvom kapetana duge plovidbe Teodorosa Belesisa još je u poslijepodnevnim satima 7. siječnja napustio luku Jurjevo južno od Senja gdje je krcao drvo, i krenuo prema Rijeci u potrazi za sigurnijim sidrištem. S padom mraka započela je i snježna vijavica, pa se brod usidrio na predjelu Pazduhovo kod Dramlja, oko 2 nm N od Crikvenice. Vjetar je u noći toliko ojačao da su oba sidra zaorala muljevito dno. Ni snaga brodskog stroja nije pomogla u borbi s vjetrom i valovima pa se brod polako približavao stjenovitoj obali otoka Krka, između mjesta Šilo i uvale Soline (Klimno). Nekoliko udaraca u podmorske hridi uzrokovalo je prodor mora u strojarnicu i brod je u 3.50 h potonuo. Od 12 članova posade spašena su četvorica. Sljedećih dana pronađeno je sedam tijela. a zapovjednik broda, kapetan Teodoros Belesis proglašen je nestalim. Predstavnici grčkog brodovlasnika i agent iz Rijeke dobili su dozvolu za ronjenje i snimanje stanja broda, ali iz nekog nepoznatog razloga do službenog ronjenja nije došlo. No posjeti drugih, "neslužbenih" ronilaca započeli su vrlo brzo. Mladići iz Crikvenice i okolice počeli su već idućeg proljeća roniti na brod. Zapazili su da je zapovjednički most "očišćen" od svih zanimljivih suvenira, da su neka vrata razvaljena, a da je uz navigacijski stol bio nagnut "neki čovjek" u uspravnom položaju. Tek kada je austrijski turist Franz Mittzneg osobno snimio tijelo nepoznatog čovjeka, koji se zaista nalazio u uspravnom položaju unutar zapovjedničkog mosta, za slučaj su se zainteresirali svi mediji. Mrtvi kapetan na zapovjedničkom mostu tako je potvrdio staru pomoračku tradiciju da zapovjednik tone zajedno sa svojim brodom. Organizirana je akcija vađenja tijela koju su izveli ronioci tadašnjeg Centra za podvodna istraživanja iz Kostrene. Obdukcija je pokazala da je smrt nastupila zbog utapljanja. lako je izvađeno nekoliko mjeseci nakon smrti, tijelo je bilo dobro očuvano zahvaljujući procesu saponifikacije koji je nastupio nakon potonuća boda. Posmrtni ostaci kapetana Belesisa pokopani su na groblju Kozala u Rijeci 11. studenoga 1968. godine, deset mjeseci nakon potonuća Peltastisa.


Slika 2: Brod snimlen 60-tih godina
Slika 1: Šokantna fotografija pokazuje ukočeno mrtvo tijelo kapetana u mornarskom kaputu, rukama naslonjenog na navigacijski stol.