Da, stvarno bih mogao nešto i napisat, pogotovo što sam još pod dojmom izuzetno pozitivne i pazi ovo - prohladne zlobinske večeri. U moru ovih ljetnih fešti, "ribarskih", koncerata i sličnih dogodovština koje se u principu sve svode na jedno te isto, a to je nastup neke estradne "zvijezde" koja ni ne zna di je pa Lovrance pozdravi sa dobar večer Lobinjoni (zaboravila je da je Labin sutra), s pozornice koju povremenu zapuhuje gusti oblak dima s obližnjeg roštilja na kojem se peku tone čevapćića ili kako ih je nazivao protokol 1. hrvatskog predsjednika mesnih valjušaka koje služe ekstatičnoj rulji za ublažavanje želučanih kiselina izazvanih skupim bambusom od najjeftinije Sky cole i vina nabavljenog po 8 kn ili pak pive sa 3/4 pjene jer aparat ne radi kako treba. Ta ista piva diže se energično desnom rukom u kojoj je, usput , i cigareta u zrak, polijevajući sve oko sebe na Zečićev poziv: A di su ruke? Lijevom se pokazuje V, pobjeda (nad samim sobom valjda).
E da može biti i drugačije - može. Dokazao nam je to domaćin i organizator ovog koncerta Alen Polić. Izuzetan lik. Pravi lokalpatriot koji je sav svoj glazbeni talent i radnu energiju uložio u promociju svog Zlobina. Neću ovom prilikom o Zlobinu, ali samo za ilustraciju... Nakon što smo došli do lokalnog igrališta na kojem se ima dogoditi koncert idem se ja javiti domaćinu koji mi odmah "u glavu" priopćava da je pred par minuta povraćao od muke jer na igralištu nije bilo struje i nije se znalo oće li bit. Stigli mi, stigla struja, a Alenu zvoni (po 100-ti put) telefon. Karin Kuljanič provjerava kojim putem se ide na Zlobin, Alen joj objašnjava da nakon što prođe Hreljin nastavi se dizati, dizati, dizati, a u trenutku kad pomisli "joj pa ja sam se izgubila, krivo sam išla" Zlobin će se pokazati pred njom. Kao i Karin skoro svi najavljani stigli su. Ove godine Grad Bakar nije mogao finacijski poduprijeti ovaj projekt (nisam saznao točno zašto) pa je organizator bio prisiljen staviti ulaznicu od 30 kuna na što se nitko od prisutnih nije bunio i svi su vadili novčanike i ostavljali novce pod normalno ko što se velečasnome daje nedjeljom na misi. Katija Budimčić, Alenova velika prijateljica (ne i cura) bila je zadužena da ubacuje učesnike bez plaćanja ulaznice. To što Grad Bakar nije bio pokrovitelj manifestacije nije spriječilo njihovog gradonačelnika da bude u publici (bez ceremonijalnog pozdravljanja pri čemu se on mora lagano podignuti i mahnuti rukom ostalima u znak pozdrava, uz široki osmjeh naravno) i to među onom glasnijom publikom, a bogami je na kraju i od gušta zaplesao sa svojom zgodnom kćerkom. Šteta da je čovjek u jednoj meni nesimpatičnoj stranci.
Oko 1000 okupljenih ljudi, mahom Zlobinjara, Hreljana, a bogami i onih iz Rijeke koji su porijeklom iz ovih krajeva dobili su baš ono što su tražili: domaću primorsku pjesmu u izvanrednim interpretacijama svih pjevača i pjevačica. Koliko je publika dala sve od sebe toliko su dali i izvođači koji su svi bili nagrađivani velikim i dugotrajnim apaluzima, ne samo na početku i na kraju pjesme već i tokom same izvedbe.
Kako sam obavješten od strane nekoh mojih kolega da se ove moje priče čitaju (i prepričavaju čak među njima) moram biti oprezan da nekog ne očešem pa da mi ne zamjeri. Nisam nikad prema nikom bio zlonamjeran, ali nekog zna i istina pogodit pa bolje da ne spomenem tko je pjevajući, doduše ne svoju pjesmu, krenuo u refren dok na matrici piči solo, a ni to da je nekome trebao šalabahter jer nije bio siguran da li zna riječi svoje pjesme.
No sve su to ipak veliki profesionalci pa te greške dobro znaju zakamuflirat od publike. Od nas koji smo u tome malo teže, ali da nema toga o čemu bi poslije padale zafrkancije.
Sastav izvođača bio je otprilike presjek ove naše domaće (sa mekim ć) scene. Veterani vs. mlade snage. Milka, Dule, Voljen, Vivien, Karin, osobe sa velikim iskustvom i glazbenim stažom nasuprot mladim snagama kao Antonio Krištofić, Ana Horvat, Helena Brajković, Katija Budimčić, a između njih Alen Polić, Duo Aledori i slični koje ne možeš svrstat ni u mlade ni u stare.
Službenog voditelja nije bilo pa je Polić to sam odradio i to vrlo uspješno. Čovjek nije nikako talentiran za voditelja, ali kada je toga svjestan i onda se uhvati posla unaprijed pripremivši publiku da o vođenju nema pojma ispadne zapravo jako spontano i simpatično. Dodatno je sve začinio sa nekoliko kratkih video klipova koje je napravio u suradnji sa odličnim Igorom Modrićem pa su se tako Zlobinjarskoj publici obratli rođakinja Doris Day, Joso Krmpotić, Mario Battifiaca (alias Marija Pomija uživo iz umobolnice na Rabu), Mani Gotovac (zapravo izvanredna imitacija Alena Polića) i još netko koga se sada ne mogu sjetiti.
Lokalci su znali da se na Zlobinu ne može sjedit bez maje dugih rukava, pa se tako po odjeći moglo raspoznat domorodce i nas prišliće. Dok bi nama najbolje pasao topli čaj ili kuhano vino, domaći su bez problema cugali vrlo jeftino pivo (10 kn). Bili su tu i štandovi sa ekološkim proizvodima (prhrambenim textilnim i sl) no interes za njih je obrnuto proporcionalam medijskom prostoru kojim se pokušavaju promovirati.
Moja ekipa stavljena je pred sam kraj programa čime nam je učinjena velika čast, a i sama najava Antonija i Duleta bila je takva da nas je malo bilo sram da nam drugi izvođači ne zamjere. Antonijo je slavio 15. rođendan i Polić je za tu priliku natjerao publiku da mu u glas otpjeva "Sretan ti rođendan". Uzvratio im je takovom interpretacijom Kedžove pjesme "Kanet na vitru" da ga je publika ispratila ovacijama. A ovacije je, potpuno zasluženo naravno, dobio i Polić koji je koncert zaključio sa tri svoja velika hita od koji je za kraj ostavio "Črnu" pri čemu više ama baš nitko nije sjedio na svojoj stolici. Da je trenutak euforije i slave vrlo kratak potvrdio nam je i sam domaćin koji je koncert završio riječima: "Ala judi vi sada lepo si hote doma, vi izvođači hote na domjenak va bivšu oštariju "Na Fili", a ja ću prit kada se ove stolice pospravin". Surova stvarnost. No bio je to i signal publici koja se uhvatila posla i za 10-tak minuta sve je bilo pospremljeno. To još nisam vidio, a sumnjam i da oću tako brzo.
Skoro pa svi izvođači našli su se na domjenku o kojem bi se dalo jako, jako puno pričati. Sreća i zadovoljstvo sijali su iz svih, "mlade snage" crpile su iskustva od "veterana", a sve oko prebogatog stola koje su pripremile zlobinske žene. Na prvi pogled je bilo jasno da su izložena jela domaći proizvod složen ne tako vještim rukama kao uniformirani restoranski "šveđani". A baš zato i bolje i ljepše i ukusnije. Bilo je tu domaćega kruha, palente, repe i fažola, domaćega sira, pršuta i još mnogo jela od koji ne znam svima imena, ali nakon što sam pokušao pitati jednu od mnogobrojnih ljubaznih domaćica dobio sam odgovor: "Ma pusti to ća, rađe provaj ovi slani kolač ki san ja storila". I moral san. A žena stoji kraj mene, drži me za lakat, čeka da progutam, malo promislim i da onda kažem svoje mišljenje. Iako je znala da slijedi pohvala upitno me pogleda, a ja: "to je sigurno domaći friški sir nutre". Na to žena podigne kažiprst desne ruke kao kad nekome prijetiš i značajno će: "viš kako znaš, viš kako se to ne more ne osjetit... domaće, domaće, imamo i kravu samo ne znan do kada." Tika, taka, tika, taka, prošao je i sat iza ponoći u ugodnom razgovoru sa svojom generacijom dok su ovi mlađi bili zabavljeni slikanjem i naravno objavljivanjem istih odmah na FB.
Palimo auto, uključujemo grijanje na 28 i pravac doma. Na displejima riječke zaobilaznice pokazuje 28, znači možemo isključit grijanje, a oće li lancun biti dosta da zagrije naša pothlađena tijela? Glavno da je oko srca bilo toplo, a i još je.
